Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

petak, 14.07.2017.

Jerome K. Jerome: "Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori)"

Kraj je 19. stoljeća, a tri britanska mladića iz više srednje klase pate od nezajažljive dosade i kojekakvih izmišljenih bolesti. Stoga odlučiše: George, Harris i pripovjedač J., praćen svojim vjernim foks-terijerom Montmorencyem, najzloćudnijim psom ikad, poći na izlet čamcem na vuču po engleskim kanalima.

Putem doživljavaju kojekakve pustolovine i anegdote, od kojih ćete neke čitati po prvi put, a neke su kasnije reciklirane i kod drugih humorističnih autora.

Jerome K. Jerome je zanimljiva ličnost, rođen je u Engleskoj od oca koji se također zvao Jerome C. Jerome (Jerome Clapp Jerome), a kasnije je „Clapp“ pretvorio u „Klapka“, kao jedno od četvero djece, u siromašnoj obitelji. Vrlo brzo je morao završiti studije i početi se uzdržavati, a poslovi od kojih je preživljavao su bili: glumac, novinar, službenik u odvjetničkom uredu, učitelj, sve dok ga velika popularnost humorističnog putopisa po Temzi, „Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori)“ nije financijski osigurala dovoljno da se ostatak života može baviti isključivo pisanjem.

Što se tiče mog čitateljskog iskustva – dakle. Trebalo mi je valjda deset godina nagovaranja da uopće uzmem ovu knjigu u ruke, a sad ne znam zašto sam oklijevala. Istina, početak mi je išao teško, jer se svaki put zabezeknem da se radi o tako starom humorističnom djelu, pa zbog stila i jezika vjerojatno podsvjesno mislim da tu ne može biti ništa duhovito, da se radi o vicevima s bradom.

Međutim, nakon što se George, Harris, J. i Montmorency upuste u pustolovinu, knjiga se čita glatko kao da se radi o najsuvremenijem i najsvježijem djelu koje je napisano prije najviše desetak godina; da i ne spominjemo sve vrijedne putopisne elemente o riječnim gradovima na Temzi i njihovim znamenitostima, zbog kojih je Jerome uopće i počeo pisati knjigu (no nije mogao suzbiti svoj vlastiti smisao za humor, pa je on probio kroz sve pore putopisa i knjiga je krenula u jednom sasvim drugom smjeru).

Stoga, ako ste i vi oklijevali – ne oklijevajte više: ljeto je pravo vrijeme za rješavanje čitateljskih zaostataka, a „Tri čovjeka u čamcu“ i nisu najgore što vam se može dogoditi kao čitatelju.

Oznake: jerome k. jerome, tri čovjeka u čamcu, humor, putopis, temza, foks-terijer

14.07.2017. u 08:30 • 2 KomentaraPrint#

subota, 01.07.2017.

Etgar Keret: "8% ni od čega"

Izraelski pisac mlađe generacije, Etgar Keret, rođen je u Tel Avivu 1967. godine, i jedan je od najpopularnijih suvremenih izraelskih autora. Osim što je poznat kao pisac bestselera, ostvaruje zapažene uspjehe i kao filmski redatelj, te je predavač na odsjeku za TV i film sveučilišta u Tel Avivu (jedna cveba: njegove knjige se najčešće kradu u izraelskim knjižarama i najviše čitaju u izraelskim zatvorima).

„8% ni od čega“ je zbirka od 32 kratke satirične priče, koje su sve labavo povezane istim osjećajem besciljnoga i besmislenoga, s kafkijanskom atmosferom u kojoj su se našli akteri iz približno moje generacije – tridesetikusurgodišnjaci koji se nalaze na prekretnici između slobodnog, mladenačkog života i života „naših roditelja“, s poslom, kreditom, djecom i društvenim obvezama. Neki se tome odupiru uspješno, a neki manje uspješno, dok se kod nekih od njih čak počinju događati i prilično bizarne stvari.

Kod nekih od uvrštenih priča, fabula hoda po rubu fantastičnoga, što bi moglo imponirati i čitateljima koji rado čitaju SF ili anti-utopijsku tematiku, a posebno podvlačim egzotiku koja za nas slavenske čitatelje proizlazi iz činjenice da nam je izraelsko društvo, sa svojim kibucima i dugotrajnom vojnom obukom za žene i muškarce, posve strano.

Sve su priče neobične i meni ne osobito humoristične (ali ja sam sklona sve shvaćati preozbiljno), ali se lako i brzo čitaju i vrlo ćete skoro doći od jednih korica do drugih. Moja je preporuka da se pritom opustite i uživate u vožnji.

Oznake: etgar keret, 8% ni od čega, izrael, satira, milenijalci, humor

01.07.2017. u 10:30 • 2 KomentaraPrint#

petak, 08.07.2016.

Dragi Kishon, po tko zna koji put

Nedavno sam ponovno posjetila antikvarijat “Ezop” u Osijeku, vjerojatno najstariji, najveći i najbolji antikvarijat u ovom dijelu Hrvatske – otkad smo se vratili, nisam kupovala knjige i jedva sam dočekala da malo listam uokolo i pribavim kakvu zgodnu sitnicu za svoje police. Naravno, kao i svi antikvarijati u Hrvatskoj, pretpostavljam da i “Ezop” većinu svog prometa obavlja posredujući u kupnji i prodaji rabljenih udžbenika za osnovne i srednje škole, ali bilo mi je drago vidjeti da su se proširili na veći prostor i da unatoč gluhom razdoblju tijekom prijepodneva i tijekom ljetne sezone, u njihovom prostoru ima i muvinga i posjetitelja.

I tako sam opet “ubola” dva Kishona: “Raj u najam” i “Nema nafte, Mojsije”. Samo da vam napišem uvod u “Raj u najam”:

“Nekoliko tjedana pošto je prvi par turista istjeran iz vrta edenskoga, na njegovu ulazu pojavio se oglas: “Hitno: zbog iznenadnog odlaska dosadašnjih stanara, Raj se daje u najam.”
Odaziv je bio slab. Došao jedan čovjek, s debelom ženom za petama, pa je nakon kratka obilaska rekao da će se ovo s prvim škropcem pretvoriti u pravu blatnu kupelj, što od kiše, što od kapanja sa stabala. A kladi se u što bilo da će zimi biti ledeno da ti srce pukne, jer on tu ne vidi ništa ni nalik na centralno grijanje.”


I sve to tako u istom stilu. Umjesto uvoda saznajemo:

“Općenito literarna žica stane u meni titrati sredinom zime, negdje oko Hanuke, što je naš Božić, samo bez jelke, kad se u mojoj zemlji pojavi prvi i zadnji snijeg, a moj izdavač stane mi dobacivati obzirne aluzije kako od mene očekuje novu i izvanredno komičnu knjigu za iduće godišnje doba. Kao da to ne znam. Kao da nisam čovjek za sva doba. Kao da mi nije te iste aluzije servirao i prošle zime, i pretprošle zime, i svake zime za protela tri desetljeća...”


“Raj u najam” je, unatoč prilično sočnom i bogohulnom uvodu, stoga zapravo zbirka humoreski o Kishonu, njegovoj obitelji i susjedstvu. A “Nema nafte, Mojsije” je knjiga o njegovim sunarodnjacima, Izraelcima, i njihovim nacionalnim značajkama. Kao što možemo saznati i iz samog naslova:

“Sva izraelska zajednica po Jahvinoj zapovijedi krene dalje iz pustinje Sina. Utabore se kod Refidima. Tu narodu ponestane goriva za daljnje putovanje. Zato narod zapodjene prepirku s Mojsijem. Vikali su: “Daj nam benzina da dalje putujemo!”A Mojsije im odgovori: - Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Jahvu? - Ali narod je žeđao za gorivom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: “Zašto si nas iz Egipta izveo, zemlje neobično bogate izvorima nafte? Zar da izginemo ovdje zajedno s našom djecom i stokom?”
“Što ću s ovim narodom? - zazivao je Mojsije Jahvu. - Još malo pa će me kamenovati.” “Istupi pred narod!” - rekne Jahve Mojsiju. - Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, u pustinji, pa udari štapom po pijesku i iz njega će poteći nafta, toliko da narod može dalje putovati.” Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina, podiže štap i udari po pijesku pustinje, jednom pa drugi put, i udarao je po pijesku cijelog dana i cijele noći, ali nafta nije potekla. I Jahve mu rekne: “Ne mogu vam pomoći, morat ćete dalje putovati pješice.” I putovao je narod izraelski pješice četrdeset godina i stigao u zemlju Kanaan. Ali i tu su tekli samo med i mlijeko.”


I kako da čovjek onda ne voli Kishona, i kako da se čitajući ne cereka naglas kao budala?

Oznake: ephraim kishon, raj u najam, nema nafte, Mojsije, izrael, židovi, humor, humoreska

08.07.2016. u 10:32 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 16.06.2015.

Romain Puertolas: „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“

Danas ću vas počastiti prikazom knjige dugoga naslova, francuskog pisca Romaina Puertolasa, autora mlađe generacije (rođen je 1975. godine u Montpellieru) kao sin Španjolca i Francuskinje. Bio je policijski službenik i carinik na francuskoj granici, te se specijalizirao za sprječavanje prelazaka ilegalnih imigranata. Taj je posao napustio nakon što je romanom „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ stekao slavu. Od 2008. godine snima Youtube video-uratke kojima raskrinkava trikove najvećih svjetskih mađioničara.

(sve ove podatke pronašla sam na Wikipediji, jer ne vjerujem biografskoj bilješci na koricama hrvatskog prijevoda, s obzirom da nikakve podudarnosti s tekstom s Wikipedije nisam našla).

Roman „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ je priča o životnom putovanju 38-godišnjeg fakira Adžatašatrua Isomikija Patela iz Radžastana, koji odlazi u Pariz radi nabavke kreveta s čavlima iz Ikee, slučajno završava u ormaru koji se treba prevesti u Veliku Britaniju, i tako započinje njegovo čudnovato putovanje kroz niz europskih država, u kojima upoznaje različite likove i stječe spoznaje koje mu otvaraju oči i obvezuju ga na to da postane bolja i potpunija osoba.

Pritom je najzanimljiviji i najvažniji moment ustvari autobiografski, s obzirom da fakir, izlazeći iz ormara u kamion koji ga prevozi, susreće skupinu sjevernoafričkih ilegalnih imigranata, kojima je cilj domoći se Velike Britanije kako bi mogli svojim obiteljima, koje su teškom mukom skupile novac da ih pošalju u „lijepe krajeve“, uzvratiti pruženu pomoć. Najžalosnije i najzačudnije od svega jest što vlastima zemalja koje u koje emigriraju, ako ih uspiju uhvatiti, uopće nije stalo kamo će ih vratiti, bitno im je samo da ih se riješe i da ilegalci prestanu biti njihov problem.

Najbolnija stvar koja mi se dogodila tijekom čitanja ovog romana je doista stravičan i nimalo duhovit prijevod – ne znam jeste li primijetili kako se glavni junak naziva „Isomiki Patel“ – u engleskom prijevodu je to, primjerice „Oghash Rathod“. Knjiga obiluje humorom iz „Naše male klinike“, koja je nastala nespretnim prijevodima imena iz francuskog izvornika, odnosno engleskog prijevoda. Zbog navedenog, doista nisam mogla uživati u prilično bedastoj i laganoj knjizi, stvorenoj za plažu, koja je zbog svog teksta i jezika čak stvorena i za dječje uši. Ako ste unatoč mom upozorenju odlučili pročitati ovaj roman, preporučujem izvornik ili nešto vještiji prijevod.

Oznake: romain puertolas, neobično putovanje fakira koji je zaglavio u ikein, IKEA, ilegalni imigranti, Francuska, Velika britanija, humor

16.06.2015. u 17:58 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.12.2012.

Wladimir Kaminer: "Berlinske ulice"

Wladimir Kaminer je Rus, Moskovljanin, od 1990. ima prebivalište u Berlinu sa suprugom i dvoje djece. Radi se o renesansnom kulturnom radniku koji objavljuje tekstove u različitim njemačkim novinama i časopisima, ima tjednu radio-emisiju pod nazivom Wladimirov svijet, a u kafiću Burger organizira događanja kao što je njegov popularni Ruski disko (objavio je i istoimenu zbirku priča), napisao je roman „Vojni rock“, putopise „Putovanje u Trulalu“, autobiografske zapise „Heroji svakodnevice“ i još jednu zbirku humorističkih pripovjedaka „Moja njemačka knjiga o džungli“.

„Berlinske ulice“ su humorističke priče o životu autora i njegove obitelji u Schonhausenskoj aleji, u multi-kulti dijelu Berlina. Cijelu jednu skupinu priča čine susreti sa slavnim ličnostima na Schonhausenskoj aleji, od kojih izdvajam Charlesa Bukowskog, Alberta Einsteina i Nielsa Bohra, Elvisa Presleya, Billa Clintona, Mickeya Rourkea, Carlosa Castanedu i Johna Malkovicha.

Međutim, u bitnome se priče bave životom kvarta: susjedima u zgradi, pravilnim ritmom kojim se izmjenjuju lokali i dućani, doseljavanjem Vijetnamaca, bifeima sumnjive kvalitete, i događanjima u trgovačkom centru (Schonhausenske arkade) oko kojega se vrti društveni život kvarta. Konzumerizam nas je ujedinio, čini se.

Da smo malo svjesniji svega što se događa oko nas, i mi bismo našli jednako zanimljive priče u vlastitim kvartovima i ulicama. Posebna je zanimljivost ovih priča što ih Nijemcima i o Nijemcima, iznosi upravo stranac.

Govoreći o stilu, valja reći da Kaminer piše izravno, lagano i neopterećeno, a da je njegov humor dobroćudan kao Kishonov, iako zbog toga nije dosadan niti predvidljiv, već je na mahove iznenađujuće svjež.

Tople preporuke za tople osjećaje!

Oznake: wladimir kaminer, berlinske ulice, humor

10.12.2012. u 11:32 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se