Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 28.10.2014.
Goran Vojnović: "Čefuri raus!"
Goran Vojnović je slovenski pisac mlađe generacije (1980., Ljubljana), poznat i kao filmski i televizijski redatelj i scenarist, dok se kao filmski publicist pojavljuje u brojnim tiskovinama, te kao kolumnist nekih web-portala. 1998. godine je u vlastitoj nakladi objavio zbirku pjesama „Lep je ta svet“, a „Čefuri raus!“ je njegov prozni prvijenac, za koji je 2009. godine dobio nagradu Prešernovog sklada.
Što su čefuri? Riječ dolazi od riječi „čifuti“, a u slovenskom slangu obuhvaća pripadnike svih bivših jugoslavenskih naroda – Bosance, Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce i sve ostale, koji su se nakon raspada Jugoslavije doselili ili zatekli u Sloveniji. Kako ćemo prepoznati čefura?
Radnja prati Marka Đorđića, srednjoškolca iz ljubljanskog kvarta Fužine, koji prema opisima glavnog lika (čijim očima pratimo cjelokupnu radnju, u nizu međusobno labavo povezanih epizoda koje ipak imaju romanu identičan slijed), predstavljaju Jugoslaviju (ili bolje rečeno, Balkan) u malom. Markovi roditelji, Radovan i Ranka su bosanski Srbi, gastarbajteri koji su čitav život kroz tri tjedna godišnjeg išli rodbini u rodno Visoko. Osim njega, Dejanov tata je Srbin, ali se oženio Slovenkom, pa ga nakon što se roditelji razvedu, očekuje selidba u Slovenske Konjice, što on kategorički odbija. Adi je Musliman, njegova mama Samira je domaćica, ne može raditi u Sloveniji jer ne govori ni riječi slovenskog, ali zato njegov tata Mirsad radi u Klagenfurtu i dolazi u Fužine u Mercedesu. Osim njih, tu je i Aco, čiji otac (niti njegova nacionalnost) nije poznat, a živi s majkom Marinom, koja je čistačica i dobri duh ovog romana.
Ovi klinci su totalno bez perspektive – getoizirani u kvartu u kojemu mogu samo sjediti ispred zgrada, gledati kako pijanci ispadaju iz lokalne birtije Kubana, slušati kako kroz otvorene prozore dopiru zvukovi svađa, psovki i kako netko tuče ženu, i eventualno igrati basket (ali čak ni toga sada nema, jer su se svi klinci zavukli u zgrade, kaže Marko). U školi su marginalizirani jer nisu dio nacionalne većine, njihova je kultura drugačija i nisu se asimilirali, zbog čega, kao i njihovi roditelji, osjećaju sram, pa se povlače u kutove učionica i u zadnje klupe, većinom mogu upisati samo zanatske strukovne škole u kojima padaju razrede i često ne završavaju školu.
Marko je u tom smislu na početku romana u nešto boljoj poziciji, jer igra košarku za klub koji je postao državni prvak. Međutim, nakon što se zamjeri treneru i bude izbačen iz kluba, njegov život se pretvara u niz epizoda s alkoholom, lakim drogama i vrlo lošim odlukama.
Međutim, nemojte misliti da je zbog toga roman manje duhovit, na mahove čak do mjere da se možete naglas smijati. Osobito su simpatične anegdote o zajedničkim osobinama svih Balkanaca, seljaka i čobana - uriniranje po ulici u urbanim središtima, glasna muzika iz automobila, burne i agresivne reakcije u obitelji, ali i ovo:
I dvadeset pet godina poslije – ovako je i u Hrvatskoj. Identično. Smijala sam se ko konj na ovo, iako zapravo nije smiješno, pa i zagrebački gradonačelnik je završio u istražnom zatvoru zbog sumnje na počinjenje prilično slične stvari, samo s nekim drugim Krkovićima i Ćućićima.
Na kraju još i zanimljivost, kad već govorimo o prelijevanju umjetnosti u stvarnost: prema pogovoru Borisa Dežulovića, autora Gorana Vojnovića su slovenski policajci pozvali na obavijesni razgovor, a zatim ga i optužili za kazneno djelo uvrede službene osobe, zbog teksta koji o slovenskim policajcima izgovara njegov glavni lik nakon što ga policajci u ćeliji prebiju kao psa, natjeraju ga da potpiše da ga nisu tukli, a onda ga puste. Vojnović se morao opravdavati da je to u službi teksta i da to ne odražava nužno i njegovo mišljenje o slovenskim policajcima. Optužbe su kasnije povučene pod utjecajem strukovnih novinarskih i književnih organizacija.
Oznake: Goran Vojnović, čefuri raus!, čefuri, Balkan, nepotizam, boris dežulović
nedjelja, 13.07.2014.
Što čitati preko ljeta
Kao što već napomenuh, do nedvojbeno zasluženog godišnjeg odmora imam još puna četiri tjedna (međutim, moram priznati da se pritisak radnih obveza smanjio od početka srpnja, s obzirom da je dio Hrvata iz realnog i državnog sektora ipak počeo koristiti godišnje odmore, tako da, osim klasične nervoze zadnjeg-tjedna-pred-godišnji-odmor, u naredna četiri tjedna ne očekujem neki pretjerani poslovni stres), ali nije naodmet početi razmišljati o tome što bi valjalo čitati preko ljeta, kad čovjek ima više vremena.
(nedavno sam na jednom stranom blogu jedne djevojke vidjela To-Do listu za ljeto, koja je uključivala i neke DIY projekte, večere, organizaciju događaja za Svjetsko prvenstvo u nogometu, reviziju garderobe, čitanje knjiga i slično, pa sam bila doista zbunjena da netko tko nije u školi ili na fakultetu i nema slobodno čitavo ljeto već par tjedana godišnjeg odmora kao sav radni narod, ima tako ambiciozne ljetne planove. Ja mislim da otkad radim nisam pravila planove za ljeto. Možda sam se poželjela ljetnog entuzijazma.)
U svakom slučaju, evo što me čeka:
- Dovršiti trilogiju „Prvi zakon“ iz prošlog posta – s obzirom da sam prvu knjigu riješila, iduće dvije se ne čine kao toliko velik zalogaj;
- Dovršiti sve objavljene romane „Pjesme Leda i Vatre“ - počela sam drugu knjigu, osim nje slijedi još četiri (to je malo ambiciozniji pothvat, ali s obzirom da ovo ljeto ne idem na more, ne putujem i ne radim, čini mi se izvedivo);
- Jedna naša novinska kuća je dva vikenda zaredom imala rasprodaju svojih i tuđih izdanja iz svog online-shopa, pa sam za vrlo malo novca stekla vlasništvo nad sljedećim naslovima:
1. Pet knjiga Johna Grishama: „Čudotvorac“, „Klijent“, „Komora“, „Slučaj Pelikan“ i „Vrijeme ubijanja“ („Čudotvorca“ i „Klijenta“ sam čitala, ali davno, tako da ponavljanje čak ne bi bilo niti naodmet);
2. Trilogija indijskog romanopisca Vikrama Setha pod zajedničkim naslovom „Prikladan momak“, i to „Kišni paviljon“, „Sveta rijeka“ i „Svadbeni sari“, pa ću i to pokušati;
3. Nekoliko naslova domaćih pisaca – „Lunapark“ Tomislava Zajeca, „Čefuri raus!“ Gorana Vojnoviča, „Tesla, portret među maskama“ Vladimira Pištala, te „Razdvojit ću pjenu od valova“ Ferija Lainščeka;
4. „Ubojice s razglednice“ Lize Marklund i Jamesa Pattersona;
- pronaći mrvicu vremena za „Slast na dnu pite“ Alana Bradleya;
- nastaviti s SF-serijalom Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu.
Ako sve ovo stignem, samoj ću sebi dodijeliti medalju za osobitu koncentraciju. A ako niste šmekali sve do sada iznesene preporuke, evo što me obavještava Algoritam o svojim izdanjima u srpnju:
1. Cody McClain Brown: „Propuh, papuče i punica – vodič za preživljavanje“ (naslov izvornika: „Chasing a Croatian Girl: A Survivor's Tale“) – Amerikanac iz Oklahome, splitski zet i dotepenec u Zagreb, napisao je knjigu o hrvatskim običajima sa stajališta stranca. Djeluje kao da bi moglo biti zabavno, osim ako nije posve bezveze.
2. Sheryl Sandberg: „Ustrajnost: žene, poslovi i vođenje“ - malo teško za ljeto, ali moram vas izvijestiti da se o Sheryl Sandberg ne prestaje pisati i govoriti u poslovnom svijetu, jer je posljednja u nizu žena koje su (a ona na osobito šarmantan način) napale shvaćanja o „staklenom stropu“ za napredovanje žena u biznisu. Moglo bi biti zanimljivo, iako ima i puno oponenata i oponentica njezinim stavovima.
3. Seth McFarlane: „Tko preživi, pričat će“ - komičar, tvorac „Family Guya“ i „Teda“, napisao je roman prema kojemu je snimljen film „A Million Ways To Die in the West“; ako vam se ne ide u kino, izaberite knjigu.
4. John Hart: „Posljednje dijete“ – triler u kojem se radi o djeci, pobrao je hrpe nagrada, to bi moglo biti nešto za mene;
5. Michael Robotham: „Osumnjičenik“ i „Uništenje“ – krimići, s profesorom psihologije koji boluje od Parkinsonove bolesti u glavnoj ulozi.
Oznake: što čitati preko ljeta, preporuke, john grisham, vikram seth, joe abercrombie, lois mcmaster bujold, alan bradley, tomislav zajec, Goran Vojnović, feri lainšček, cody mcclain brown, sheryl sandberg, seth mcfarlane, john hart, michael robotham
