Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 27.03.2015.
Ransom Riggs: „Šuplji grad“
Nedavno sam pisala o prvom dijelu sage mladog kalifornijskog pisca Ransoma Riggsa, pod naslovom „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“, a sad nastavljam sa svojim svjedočanstvom o iskustvu čitanja drugog dijela te sage, nazvanom „Šuplji grad“.
Radi se o knjizi za djecu, koja govori o grupici djece nesvakidašnjih sposobnosti, koja ostaju bez svog doma i svoje ravnateljice Alme Fay Peregrine, jer na njih vrebaju čudovišta i stvorovi koji su razrušili njihov dom i potjerali ih u avanturu kojoj je cilj spašavanje čitave rase ljudi koja je rođena s vještinama od kojih obični smrtnici zaziru ili u zaprepaštenju u njih zure.
Tako pratimo Emmu Bloom, djevojčicu koja rukama stvara vatru, Bronwyn Bruntley, djevojčicu nadnaravne snage, Millarda Nullingsa, nevidljivog dječaka, Olive Abroholos Elephanta, djevojčicu lakšu od zraka, Horacea Somnussona, dječaka koji sanja proročanske snove, Enocha O'Connora, dječaka koji može oživjeti neživo, Hugha Apistona, dječaka koji upravlja rojem pčela koje žive u njegovom trbuhu, Claire Densmore, djevojčicu koja ima još jedna usta na potiljku, Fionu Frauenfeld, djevojčicu koja upravlja rastom biljaka, kao i njihovu ravnateljicu, Almu Fay Peregrine, čudnovatu odraslu osobu koja se može pretvoriti u pticu i koja može upravljati vremenom.
No, kao i u prvom dijelu, glavni junak, kroz čije oči promatramo cjelokupnu fabulu obuhvaćenu ovim dijelom sage, jest Jacob Portman, američki šesnaestogodišnjak koji se, tražeći istinu o smrti svog neobičnog djeda, zatječe u 1940-oj godini, samo da bi saznao da može vidjeti i osjetiti zlo koje vreba na njegove čudnovate prijatelje i koji zato postaje njihov pratitelj i zaštitnik.
U ovom dijelu priče, grupica djece se otisnula iz svog doma u nepoznato, kako bi pomogli svojoj ravnateljici da se oslobodi iz ptičjeg obličja u kojemu je ostala zaglavljena. Putem doživljavaju brojne nezgode, od kojih se svakako mora spomenuti posebna veza koju glavni junak razvija prema svojoj supustolovki, Emmi Bloom. No s obzirom da je sada jasno da je autor, počevši pisati o čudnovatoj djeci gospođice Peregrine, zapravo imao na umu jedno veće i obuhvatnije djelo, a ne samo pojedinačni roman, ne bih vam detaljnije pisala o radnji, jer vrijedi čekati da vidimo kako će se priča dalje razvijati.
Dakako, ponovno valja spomenuti luksuznu opremu i ovog nastavka, s brojnim fotografijama čudnovate djece, do kojih je autor došao kopajući po privatnim zbirkama vintage fotografija.
Isto tako, moj je osobni dojam da se u ovom dijelu sage autor već puno bolje „ufurao“ nego što je to bio slučaj kod prvog dijela – radnja je dinamičnija, likovi su životniji, pa su čak i negativci uvjerljiviji nego što su mi se činili u „Domu gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“. Ova spoznaja mi je svakako ulila nešto entuzijazma i za čitanje drugih, budućih nastavaka ove sage.
Kome je namijenjena saga o domu gospođice Peregrine za čudnovatu djecu? Prvenstveno neobičnim mladim osobama (ali i starijima), koji vole mračne, bizarne teme i teme koje graniče s groteskom. No, sve i da nisam baš takva mlađa, a ni starija osoba (kao što doista i nisam, jer vremenom postajem sve konzervativnija), ja bih se okušala u čitanju ove sage.
Oznake: ransom riggs, šuplji grad, dom gospođice peregrine za čudnovatu djecu
četvrtak, 19.03.2015.
Ransom Riggs: „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“
Evo me ponovno na vašoj blogoviziji s jednim prilično bizarnim naslovom: „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“ je spisateljski prvijenac Ransoma Riggsa, redatelja, blogera i putopisca, koji se za svoj prvi roman odlučio za neobičan spoj fotografije i fabule.
U središtu je radnje 16-godišnji Jacob, za kojega je njegov djed kroz čitavo djetinjstvo predstavljao nenadmašnog pustolova i heroja, da bi kroz odrastanje, njegove priče dječaku zazvučale lažno i da bi se, pred njegovu smrt, suočio sa slikom djeda kao nemoćnoga, često nerazumnoga starca. Međutim, nakon djedove nasilne smrti, Jacob se susreće sa spoznajom da čudovišta i čudnovata djeca o kojima mu je djed pričao zaista postoje, i da se sva kriju u domu za čudnovatu djecu gospođice Alme LeFay Peregrine. Pokušavajući otkriti nešto više o uzrocima djedove nasilne smrti, kao i naučiti nešto o obiteljskoj povijesti, Jacob se upućuje na otok nedaleko od irske obale, gdje su njegovog djeda kao dječaka u jeku Drugog svjetskog rata poslali roditelji kako bi ostao daleko od ratnih zbivanja.
Tamo, Jacob, dakako, otkriva i više nego što se nadao, te se ubrzo nađe na opasnom putovanju kroz svijet čudovišta i noćnih mora iz kojega postaje sve teži i neizvjesniji povratak u obični, svakodnevni život.
Cjelokupni dojam knjige je pomalo mračan i bizaran, kakve to već noćne more znaju biti, iako se romanu dade zamjeriti da je previše pojednostavio glavne zlikovce i njihovu motivaciju, pa se s tog aspekta roman može promatrati i kao prilično tanka priča o borbi između dobra i zla u kojoj je do samog kraja neizvjesno koja će strana prevladavati.
(znalci me upućuju da je nastavak romana, pod naslovom „Šuplji grad“, ponešto uspješniji jer se autor do druge knjige već ufurao, tako da sad čitam „Šuplji grad“ pa ću vam uskoro moći reći i svoje znalačke dojmove).
No čak i ako, kao ja, ostanete razočarani radnjom, nikako vas neće ostaviti ravnodušnima spektakularno bogata oprema knjige – od omota, tvrdih korica sa zlatnim slovima, pa sve do vintage fotografija čudnovate djece. Sve u svemu, zanimljiv književno-fotografski eksperiment o kojemu je teško nešto suvislo reći, osim onoga što tvrde korice – da u njemu mogu podjednako uživati i djeca i odrasli, a za sve ostale detalje između korica ćete morati zaviriti sami.
Oznake: ransom riggs, dom gospođice peregrine za čudnovatu djecu
subota, 29.11.2014.
Izvještaj s Interlibera 2014.
Ove godine, za promjenu, kao i radi osiguranja vlastitog čitateljskog kredibiliteta, nisam propustila Interliber. Ali, umalo i jesam – odlaskom na Zagrebački velesajam u nedjelju kasno poslijepodne očekivala sam da ću biti tek jedan od rijetkih zagriženih posjetitelja koji će se još motati među štandovima u Paviljonima 5 i 6 – ali kako sam bila u krivu! Naime, područje u krugu od pola kilometra od ulaska na Velesajam bilo je pokriveno najrazličitijim vrstama letaka, papirnatog i plastičnog smeća (na taj prizor sam bila šokirana sve dok se nisam sjetila da je u tjedan dana na Interliber došlo milijun autobusa srednjoškolaca i studenata iz cijele Hrvatske, neki profesori i tko zna koliko još Zagrepčana), a ljudi su se u gomilama još naveliko šmucali po prostoru sajma.
Što se tiče dojmova – Interliber mi se čini da nije ni veći ni manji nego što je to bilo prije pet-šest godina (može biti i više od toga, zadnji put sam na Interliber dolazila u organizaciji Studentskog zbora dok sam studirala) kad sam ga zadnji put posjetila, ali mi se čini da je raznovrsnost daleko manja – najveći interes je bio na štandovima na kojima je pisalo – „rasprodaja“, ili još bolje „velika rasprodaja“, kao i na štandovima prodavača starih knjiga koje možemo vidjeti po trgovima i tržnicama svih hrvatskih gradova (kao primjerice, u Zagrebu kod Glavnog kolodvora). Ovi izlošci (koje mogu vidjeti svakoga dana u bilo koje vrijeme) nisu me osobito zanimali, pa sam tražila nešto iznimno.
Naime, sa žalošću utvrđujem da se za promjenu moram složiti s Miljenkom Jergovićem koji je za Jutarnji napisao tekst o Interliberu, jer se i meni osobito svidio samo izlagački prostor Frakture i pozornost koju su urednici, odnosno vlasnici ove izdavačke kuće poklanjali svakom kupcu i posjetitelju. Svi ostali me nisu fascinirali – Algoritam je imao standardnu postavu, Profil također, VBZ i Mozaik knjiga rasprostrli su se u dva paviljona u kojima su izlagali posve iste stvari, Lumen je bio zgodan, ali ne objavljuje meni zanimljivu literaturu (iako sam po narudžbi jedne djevojčice kupila „Šuplji grad“, drugi nastavak romana „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“), iako moram reći da je njihov izlagački prostor bio vizualno dojmljiv u kombinaciji narančaste i crne boje; Znanje se bacilo na izlaganje Knjiga dostupnih svima, koje možete pribaviti na svakom bolje opremljenom kiosku; Školska knjiga... je Školska knjiga, nisu mi zanimljivi. Sysprint me pomalo iznenadio, jer su prije pet-šest godina bili prilično respektabilan mali izdavač, koji je svojim jeftinim, meko ukoričenim reizdanjima klasika i lektirnim naslovima napravio revoluciju među nakladnicima, ali mi se čini da na tom uspjehu nisu gradili dalje i afirmirali se s drugim inovativnim idejama. O Nakladi Ljevak nemam što reći, njihova izdanja sam vrlo slabo čitala, iz nekog, i meni nepoznatog razloga mi nikad nisu sjeli – na Interliberu su imali razumno velik izlagački prostor, s ozbiljnim sniženjima, i imala sam najbolju namjeru kupiti nekoliko knjiga kod njih, čak sam ih držala i u rukama, ali sam se onda ohladila, vratila knjige i produžila dalje.
No naravno da sam nešto i kupila, ali bila sam skromna (više iz razloga kronične besparice u posljednjih par mjeseci nego zato što sam postala razumna pod stare dane), uz već spomenuti „Šuplji grad“, po narudžbi sam kupila i „Jesenji valcer“ Mirjane Krizmanić kod VBZ-a – na štandu Vuković&Runjić (nezainteresirani izlagači, usput) kupila sam humoristični roman „Razmjena“ Davida Lodgea, kod Frakture knjigu „Ispričat ću ti priču“ Jorgea Bucaya, s obzirom da imam drugi dio, „Računaj na mene“, ali ga nisam htjela čitati dok ne pribavim i prvi dio, a kod antikvarijata Biblos sam kupila dvije knjige o grčkoj mitologiji i grčkim junacima koje predstavljaju dragu uspomenu iz djetinjstva. I to je to.
Sad kad bolje razmislim, možda sam i postala nešto razumnija pod stare dane.
Oznake: interliber 2014, ransom riggs, šuplji grad, dom gospođice peregrine za čudnovatu djecu, fraktura, Lumen, vbz, mozaik knjiga, algoritam, Profil, školska knjiga, znanje, antikvarijat biblos, jorge bucay, ispričat ću ti priču, računaj na mene, david lodge, razmjena
