Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 25.11.2016.
Fannie Flagg: "Posljednji susret cura s benzinske"
Postajem sve starija.
Iako to osjetim po tome kako sam sve ranije sve umornija, kako se sporije oporavljam od napora i kako me povremeno znaju boljeti leđa kad se ustanem, vidim da sam starija i po tome da mi se sve više sviđaju knjige koje voli moja mama. Najnoviji prijevod autorice slavne po svojim „Pohanim zelenim rajčicama“, pod naslovom „Posljednji susret cura s benzinske“, jedan je takav primjer starenja.
U središtu je radnje gđa Sookie (Sarah) Poole, supruga zubara Earla Poolea, koja će konačno uzeti zasluženi odmor nakon što je u dvije godine poudavala tri kćeri, od kojih jednu čak dva puta. Hranit će ptice koje se okupljaju u fontanama u njezinom dvorištu i planirat će zasluženo putovanje sa svojim ljubaznim, iako ponešto klempavim suprugom. U svemu tome sreću joj kvari samo svakodnevno zanovijetanje njezine majke, devedesetogodišnje Lenore, koju su ona i njezin brat potajice prozvali Krilata Pobjeda.
Dakako, sve dok ne dobije preporučeno pismo koje joj otkriva da njezino porijeklo nije ono koje je mislila da jest, i da na obiteljski grb svoje obitelji Simmons zapravo ne polaže nikakvo pravo.
Paralelno, pratimo priču o doseljavanju jedne poljske obitelji u grad Pulaski u Wisconsinu (Pulaski i jest bio grad naseljen isključivo poljskim doseljenicima) – Stanislaw Jurdabralinski u Pulaskiju je upoznao svoju suprugu Linku, zajedno su imali četiri kćeri i sina, otvorio je benzinsku postaju, a njegova neukrotiva kći Fritzi postala je vješta pilotkinja i izvodila je akrobacije u zraku. Početkom Drugog svjetskog rata, ona i njezine sestre uključene su u ratna zbivanja tako što su iz tvornica premještale gotove zrakoplove u vojne baze kako bi muški piloti njima mogli letjeti u rat (do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća se negiralo postojanje WASP-a, ženske zrakoplovne postrojbe, i tek su im se tada počele priznavati ratne zasluge).
Ma naravno da mi se ova knjiga nevjerojatno svidjela – kao i sve knjige Fannie Flagg, topla je, obiteljska, vješto koncipirana i lako čitljiva – što više možete poželjeti u kratkim zimskim danima?
Oznake: fannie flagg, posljednji susret cura s benzinske, američki jug, Poljska, drugi svjetski rat, zrakoplovstvo, žene
četvrtak, 03.03.2016.
Fannie Flagg: "Pohane zelene rajčice"
Nekad se u životu tako dogodi da vas jedna knjiga spontano povuče k drugoj, pa me čitanje prošlog romana (podsjetimo, radilo se o romanu “Čitateljica u potrazi za sretnim završetkom” švedske autorice Katarine Bivald) asociralo na to da bi valjalo ponovno pročitati “Pohane zelene rajčice” američke južnjačke autorice Fannie Flagg (kad sam pretraživala arhivu svojih blog-unosa, nisam našla traga tome da sam o toj knjizi ikad pisala, iako je moguće da i jesam, s obzirom da imam blizu tisuću objavljenih tekstova u proteklih-skoro-osam godina).
Primjerak knjige sam našla na maminoj polici i rekla da ću odmah to pročitati, a ona je iskoristila priliku i odmah mi uvalila knjigu “Mala pariška knjižara” autorice Nine George u kojoj se navodno spominje lik koji nosi – neobično – ime kakvo ima moja kći. I još nešto što je navodno isto tako dobro, a zove se “Vlak siročadi”, autorice Christine Baker Kline. “Pohane zelene rajčice” sam pročitala, “Malu parišku knjižaru” čitam, a vjerujem da ćete od mene uskoro nešto čuti i o “Vlaku siročadi”.
“Pohane zelene rajčice” su prilično drag, djelomično epistolaran roman poznate i vrlo plodne autorice s američkog Juga, Fannie Flagg (sad kad me više nije toliko jako sram priznati da volim čitati šund-literaturu, jer imam savršen izgovor – potpuni manjak koncentracije, mogu reći da sam čitala i nekoliko drugih njezinih knjiga i da se radi o dragim, feel-good djelima koja ponekad, kao u slučaju “Pohanih zelenih rajčica”, sadrže i zbirku kulinarskih recepata na kraju knjige).
Okvir radnje čini priča o sredovječnoj, pomalo debeljuškastoj Evelyn Couch, koja sa suprugom Edom svakog vikenda obilazi njegovu mamu u staračkom domu Rose Terrace. Kad tijekom jednog posjeta izađe u čekaonicu pojesti čokoladicu, tamo sreće osamdesetšestogodišnju Ninny Threadgoode, koja joj priča o pohanim zelenim rajčicama u malom gradiću u Alabami, po imenu Whistle Stop, u gostionici koju su prije više desetljeća držale njezina neobična, muškobanjasta šogorica Idgie Threadgoode i njezina partnerica Ruth Jamison.
Kroz vijesti koje piše Dot Weems u Novostima iz Whistle Stopa, kroz dijelove priče koje Evelyn doznaje od gđe Threadgoode, kao i iz drugih izvora, čitatelj slaže dijelove slagalice života jednog gradića na američkom Jugu, njegovih stanovnika, općih društvenih kretanja koja se tiču suzbijanja rasne segregacije, kao i priču o propasti jedne aristokratske južnjačke obitelji.
Istovremeno, otkrivanje tog povijesno-društvenog mozaika pomaže i Evelyn, koja se našla upravo na istom raskrižju: sredovječna, nezadovoljna žena čija su djeca otišla, koja s mužem ne može ostvariti bliskost i koja je razočarana time što joj cjeloživotna poslušnost i slijepo pokoravanje autoritetima i nisu donijeli životnu sreću. Druženje s Ninny Threadgoode transformira Evelyn u novu, ispunjenu ženu kojoj i ostatak njezina života itekako može ponuditi puno toga.
Ruku na srce – ja ovu knjigu jesam čitala. Kad je to bilo? Očigledno prije više milijuna godina, jer sam cjelokupnu radnju posve zaboravila. No kako sad imam male odsječke vremena u kojima se mogu posvetiti čitanju, ova se knjiga pokazala kao idealan izbor za moje specifične okolnosti: jedno kraće poglavlje ovdje, jedne Novosti iz Whistle Stopa ondje. Radnja vas ubrzo povuče i knjiga se zapravo brzo pročita. Preporučujem meni sličnim dokonim kućanicama.
Oznake: fannie flagg, pohane zelene rajčice, američki jug
nedjelja, 29.09.2013.
Donna Tartt: "Mali prijatelj"
Navodno, nakon prvijenca pod naslovom „Tajna povijest“, sva je čitateljska krema s nemalim nestrpljenjem čekala novi roman autorice Donne Tartt. I onda, roman je objavljen. Zvao se „Mali prijatelj“.
I bio je potpuni davež kroz milijun od ukupno milijun i pol svojih stranica.
OK, nakon efektnog početka posta u kojem sam totalno privukla vašu pozornost, moram se ispraviti: možda ćete odlučiti čitati ovaj roman. Radi se o obiteljskoj drami smještenoj na američki Jug, gdje se jedna tipična južnjačka obitelj, sastavljena od žena nekoliko generacija, teškom mukom oporavlja od tragične smrti unuka, sina i brata po imenu Robin. Čitatelj slijedi putanju njegove sestre Harriet, trinaestogodišnjakinje koja je odlučila otkriti tko je ubio Robina, pri čemu saznajemo i to da je otac nakon sinovljeve smrti napustio obiteljsko domaćinstvo, preselivši se u obližnji grad, navodno zbog posla. Majka, prava južnjačka ljepotica, dane provodi u krevetu, a Harriet i njezina starija sestra Allison prepuštene su brizi Ide Rhew, tamnopute sluškinje. Za djecu, osim sluškinje, brinu i Harrietina baka i njezine tri sestre, sve četiri vremešne osiromašene gospođe s američkog Juga.
Harriet i njezin školski prijatelj Hely zaključuju (na kraju romana više se i ne sjećaju zašto) kako je Robina zacijelo ubio školski kolega, pripadnik dijametralno suprotne društvene skupine (white trash/trailor trash), Danny Ratcliff, zbog čega u velikom dijelu romana pratimo zbivanja u prikolici obitelji Ratcliff: proizvodnju droge, paranoju, oružje i manipulaciju krvožednim životinjama.
No ne dajte se zavarati da se, samo zato što se dogodilo nerazriješeno ubojstvo, ovdje radi o krimiću. Da je tako, ovaj bi post izgledao sasvim drugačije. Nažalost, doista se radi o obiteljskoj drami koja tematizira promjenu, starenje, odrastanje, gubitak, tragediju, gubitak obiteljskog bogatstva i promjenu društvene klime, pri čemu je sve navedeno opisano turobno, neveselo i beznadno.
Isto tako, super je kako su urednici u Algoritmu opisali autoricu kao „veliku poklonicu etike i moralnosti“. Ne mogu vam opisati koliko mi je centar za sarkazam zatiltao od takvog opisa.
Stoga, preporučujem ovaj roman samo ako imate viška vremena i osjećate se pomalo nujno ovih dana.
Oznake: donna tartt, mali prijatelj, američki jug
