Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

srijeda, 29.04.2015.

Jo Nesbo: „Šišmiš“

„Šišmiš“ je prvi roman u serijalu o norveškom detektivu Harryu Holeu, čija je nesvakidašnja literarna pojava lansirala pisca Joa Nesboa u velered autora bestselera.

Harry Hole je tridesetogodišnjak, norveški policajac, tvrdokuhan na europski način, koji se u prošlosti uvaljivao u priličan broj nevolja zbog svog alkoholizma i netrpeljivosti prema autoritetu, a u prvom dijelu serijala zatječemo ga na putu za Sydney, gdje je pozvan kao norveški sudionik međunarodne kriminalističke istrage u povodu smrti norveške državljanke. Naime, mlada Norvežanka, u svojoj rodnoj zemlji poznata kao zvijezda televizijskih sapunica, koja se u Australiji zatekla konobareći po sumnjivim lokalima, pronađena je mrtva na obali oceana. S obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da se radilo o nasilnoj smrti, Australci su pozvali norveške vlasti da imenuju osobu koja će preuzeti promatračku ulogu u istrazi. Norvežani su se (najvjerojatnije da bi ga se na neko vrijeme riješili) dosjetili Harrya Holea, pa on, zatekavši se na australskom tlu, počinje ispitivati okolnosti slučaja.

Roman me, prilično neobično, podsjetio na neke knjige Neila Gaimana koje sam nedavno čitala, pogotovo na „Američke bogove“ i „Anansijeve dečke“, i to ne zbog zajedničke, pa čak niti slične fabule, već stoga što se u sva ta tri naslova kao lajtmotiv pojavljuje mitologija – u slučaju „Šišmiša“, to su, dakako, aboridžinska vjerovanja koja su potisnuta, ali nisu nestala dolaskom bijelaca na australsko tlo. Stoga ne čudi što Harry Hole, osim kriminalističkog istraživanja, poduzima i duhovno putovanje tijekom kojega biva sve uvjereniji da se u pozadini svega krije čovjek šišmiš koji za sobom vuče trag smrti.

Trenutak za osobnu ispovijest:

Ovih dana sam na vlastitu žalost morala utvrditi da sam se ohladila od čitanja, samo još nisam sigurna radi li se samo o čitanju krimića ili čitanju općenito. Naime, sve mi je teže uhvatiti se knjige, sve se teže ufuravam u radnju i sve manje uživam u čitanju. Za mene, koja sam proteklih godina čitala 200-250 naslova godišnje, ovo dolazi kao prilično neugodno iznenađenje. Ipak, pripisujem svoju novoustanovljenu odbojnost prema čitanju kao trenutnu fazu koja je u velikoj mjeri uvjetovana i iznenadno promijenjenim životnim okolnostima: naime, muž i ja čekamo prinovu u obitelji, a pošto je moja trudnoća obilježena vrlo kompliciranim medicinskim okolnostima, to je uzrok velikom nemiru i nervozi, zbog čega vjerujem i da se teže mogu koncentrirati, ne samo na čitanje, već i na druge svakodnevne zadatke.

No kažem, nadam se da je to samo faza i da će mi se neizmjerna ljubav prema knjigama i čitanju vratiti, pa makar više nikad ne čitala 200-250 naslova godišnje – bila bih zadovoljna i polovicom tog broja.

Oznake: jo nesbo, šišmiš, harry hole

29.04.2015. u 21:52 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 15.04.2015.

Jorge Bucay: „Računaj na mene“

Prevedeno i objavljeno u izdanju Frakture, kao i njezina prethodnica „Ispričat ću ti priču“, djelo „Računaj na mene“ argentinskog psihoterapeuta i pisca Jorgea Bucaya, predstavlja svojevrstan nastavak gore spomenutog prvog dijela, o kojemu sam pisala prije nekog vremena OVDJE.

Naime, koncept ove knjige, koju teško mogu žanrovski odrediti, jer se ne radi niti o romanu, niti o knjizi psihološke samopomoći, a niti o zbirci prikupljenih priča i narodnih predaja (ili se pak radi o svemu navedenom), u odnosu na „Ispričat ću ti priču“ ostao je posve isti: knjiga se sastoji od niza poglavlja u kojima glavni lik, Demian, kroz seanse sa svojim psihoterapeutom Jorgeom, kojega naziva Debeli, pokušava razriješiti svoje emocionalne probleme i psihološke barijere koje ga sprječavaju u tome da postigne životnu sreću i da uživa u životu.

Razlika je u vremenskoj komponenti: naime, u prvoj knjizi, Demian je mladić, student medicine kojega muče problemi s djevojkama, s biranjem karijere, kao i nerazriješeni odnosi s roditeljima, dok u „Računaj na mene“, promatramo Demiana s odmakom od 15-ak godina, nakon što kroz to vrijeme nije išao na psihoterapiju, kad je njegov otac umro, njegov brak s Gaby se raspada, a on se upušta u beznačajne afere sa svojim studenticama. Tada se ponovno odlučuje javiti svom psihoterapeutu Jorgeu, jer je set problema koji ga sada muči posve drugačiji nego što je to bio slučaj dok je bio mladić, i on ne raspolaže emocionalnim i psihološkim alatima da svoj život ponovno dovede na prave tračnice.

Debeli ga ponovno nenametljivim pričama i narodnim predajama navodi na zaključke o vlastitom životu, koji mu pomažu da se pomiri s očevom smrti, majčinim nastavkom života, odnosom prema ženama u svom životu, te svojim ciljevima u karijeri i općenito, pronalasku smisla života.

Činjenica da je Jorge Bucay za svoje dvije knjige izabrao upravo ova dva razdoblja u životu osobe – razdoblje od dvadeset pet do trideset godina, kao i razdoblje od četrdeset do četrdeset pet godina ukazuje da autor, kao i mnogi njegovi suvremenici, drži da ne postoji samo jedna kriza identiteta u odrasloj dobi, i to ona famozna kriza srednjih godina, već da ih je najmanje dvije, od kojih ona prva pogađa osobu kad nastoji formirati svoj životni put na početku odrasle dobi, kad sa školovanja izlazi u „stvarni svijet“ i kada pokušava pronaći svoje mjesto u općem društvenom poretku. O tome govori prva knjiga, „Ispričat ću ti priču“, dok „Računaj na mene“ obrađuje temu ne manje važne krize srednjih godina.

Najzanimljivija spoznaja do koje dolazite čitajući ovu knjigu, jest da je nevjerojatno lako i s vrlo malo otpora, promijeniti ustaljene navike i način razmišljanja, i to samo promišljajući pouke priča – takvu lakoću nikad ne biste mogli postići davanjem izravnog savjeta ili upute, upravo zato što biste doživjeli otpor i nevoljkost savjetovane osobe. Ipak, o pričama smo uvijek voljni razmisliti: naša nas genetika i naš odgoj čine prijemčivima za priče – one ostaju s nama čak i kad mislimo da smo ih zaboravili, lagano i nesvjesno.

Oznake: jorge bucay, računaj na mene

15.04.2015. u 17:14 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.04.2015.

Lee Child: "61 sat"

U mojoj me svakodnevici, sasvim neočekivano, zateklo najnovije regrupiranje i restrukturiranje stila života, stoga je već prilično normalno da sam zapustila uobičajene aktivnosti poput pisanja bloga, pa u određenoj mjeri, čak i čitanja. Ipak, uspjela sam pročitati nekoliko naslova, među kojima danas bilježim svoje dojmove o „trileru godine“ iz naslova, autora koji me prvom svojom knjigom koju sam također nedavno pročitala, i nije baš oduševio.

„61 sat“ je također priča o umirovljenom vojnom policajcu Jacku Reacheru, koji se nakon nečasnog otpusta iz vojske bez suvišne prtljage potuca po bespućima SAD-a, pronalazeći nevolju gdje god da se zatekne. Ovog puta, našao se u autobusu punom umirovljenika koji je doživio prometnu nesreću zbog snježne oluje u Južnoj Dakoti, nedaleko od gradića Boltona.

Reacher se u roku od tri dana uspijeva upoznati s okolnostima u Boltonu, gradu koji svoj nagli procvat duguje izgradnji federalnog zatvora u svojoj blizini, i kojega opsjeda motociklistička banda u bavljenju prometom opojnim drogama, te uspijeva steći i naklonost policijskog službenika Andrewa Petersona i njegovog nadređenog, načelnika Hollanda, do te mjere da mu povjeravaju život zaštićene svjedokinje, starice po imenu Janet Salter, koja se spremala svjedočiti kao očevidac ilegalne aktivnosti.

Ubrzo, Reacher počinje shvaćati da se ključ prijetnje koja se nadvija nad svjedokinjom i svim stanovnicima uspavanog i zaleđenog gradića, nalazi u tajnom vojnom objektu nepoznate namjene, smještenom tik uz Bolton. Kad to shvati, tek onda počinju prave nevolje.

Za razliku od njegovog ranijeg romana, „61 sat“ je kod mene tijekom čitanja ostavio nešto bolji dojam, jer mi se činilo da je pametnije pisan, s više linija fabule, zgodnim stilskim doskočicama i elementima koji su učinkovitije gradili napetost. Ipak, i dalje mi kod čitanja djela Leeja Childa ostavljaju osjećaj da ih je pisao računalni program za stvaranje krimića, a ne živ čovjek.

Ipak, moram priznati da sam ga puno kraće gnjavila i da sam se puno više zabavila čitajući, pa preporučujem fanovima vojno-političke tematike i ljubiteljima napetica.

Oznake: lee child, 61 sat, jack reacher

13.04.2015. u 16:53 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se