Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

srijeda, 25.02.2015.

Maria Semple: "Kamo si otišla, Bernadette?"

O autorici ove prilično iznenađujuće uspješnice pod nimalo poetičnim naslovom „Kamo si otišla, Bernadette?“, s korica romana mogu saznati samo toliko, da je petnaest godina radila kao televizijska scenaristica u Los Angelesu, i to na popularnim emisijama poput Saturday Night Live i Ellen, te da živi u Seattleu. (Kasnije sam nabasala na više informacija na Wikipediji, koje ukazuju na autobiografske detalje, no o tome u rubrici "za one koji žele znati više", za sada je dovoljno da vam kažem da osim ovoga, autorica ima objavljen još jedan roman slične tematike).

O glavnoj junakinji Bernadette Fox valja reći da se radi o neobičnoj, introvertiranoj, često neugodnoj osobi, koja je od notorne i genijalne kalifornijske arhitektice postala ogorčena agorafobičarka s prebivalištem u Seattleu, i koja time zagorčava život svom suprugu Elgieju Branchu, koji za razliku od nje, profesionalno cvjeta kao voditelj projekta u Microsoftu, ali ipak zauvijek ima ljubav svoje petnaestogodišnje kćeri Bee, čija je ambicija poći u internat Choate koji je polazila njezina majka, i nagovoriti roditelje na putovanje na Antarktiku, koje joj je obećano ako bude imala savršene ocjene u svojoj nekonvencionalnoj osnovnoj školi.

Upravo planiranje putovanja na Antarktiku dovodi Bernadette do ludila (ovim se izrazom koristim u najprenesenijem mogućem značenju), stvari se nepovratno kompliciraju nakon što Bernadette uđe u sukob sa svojom susjedom Audrey, te čak i distancirani Elgie posumnja da s njezinim duševnim zdravljem nešto nije u redu – da bi na vrhuncu jednog bizarnog prizora u vlažnom dvorcu koji čini Bernadettein dom – glavna junakinja jednostavno nestala.

Roman je pisan u obliku knjige koju Bernadetteina kćer Bee sastavlja od pisama, e-mailova, izvještaja i druge pisane komunikacije koja se odvijala među akterima ove obiteljsko-društvene drame, tako da je u većem dijelu u epistolarnoj formi. No to nikako ne umanjuje njegovu dinamičnost i stilsku uvjerljivost. Kako se vraćamo u prošlost glavne junakinje, čitatelju postaje jasno kako ovo nije roman o sredovječnoj ludači, o agorafobičarki koja se ni nakon 18 godina nije navikla na hladnoću stanovnika Seattlea (iz nekoliko izvora saznajem da je njihova distanciranost već poslovična stvar), pa čak niti o neostvarenoj majci koja je nakon nekoliko pobačaja jedva iznijela trudnoću da bi rodila bolesno dijete zbog čijeg je preživljavanja zapostavila sve oko sebe; nije riječ ni o ženi koju muž zapostavlja pa je zbog toga nesretna.

Ne. Ovdje se, naime, radi o ludilu i životnoj nesreći koja se može manifestirati na različite načine, ali joj je uzrok samo jedan: osjećaj osobne i profesionalne neostvarenosti zbog kojega vam se može činiti kao da vodite uzaludan, promašen život.

Iako ovo zvuči prilično dramatično, radi se o ljupkom štivu, punom duha i uvjerljivih, neobičnih likova, zbog čega je čitanje romana „Kamo si otišla, Bernadette?“ književno iskustvo koje nećete požaliti.

Oznake: maria semple, kamo si otišla, Bernadette, antarktika

25.02.2015. u 20:00 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.02.2015.

Za ove žene, čitanje je čin hrabrosti

Danas vam donosim govor na koji sam naletjela na TED-u. Riječ je o govoru Laure Boushnak, pod naslovom „For these women, reading is a daring act“. Govornica u svom govoru problematizira pitanje prisilne neobrazovanosti i nepismenosti žena u arapskom svijetu. Ona je naime, fotografirala žene u arapskom svijetu koje su se izdigle iznad očekivanja okoline, naučile čitati i pisati i uspijevaju se obrazovati kako ne bi bile ovisne o svojim očevima, muževima i braći.

Našla sam se zatečena osjećajem nemoći koji zacijelo mora obuzimati žene koje bez osnovne vještine čitanja ne mogu adekvatno niti brinuti o kućanstvu, jer ne mogu upravljati novcem, nabavljati namirnice niti se informirati o nabavi namirnica.

Zato na današnji dan iskazujem zahvalnost da sam, unatoč postojanju nejednakosti između žena i muškaraca u Hrvatskoj, ipak blagoslovljena time što sam rođena ovdje, što sam kao djevojčica imala istu mogućnost obrazovanja kao dječaci, i što sam tako mogla steći vještinu čitanja, koja mi je postala najdražim hobijem i umijećem koje mi je obilježilo život.


Oznake: ted.com, laura boushnak, čitanje kao čin hrabrosti, ženska prava

23.02.2015. u 18:30 • 8 KomentaraPrint#

subota, 21.02.2015.

Lois McMaster Bujold: „Građanska dužnost“, Zimoslavni darovi“ i „Diplomatski imunitet“

Trebalo mi je otprilike dva tjedna da dovršim tri posljednja pročitana romana iz SF-serijala o Milesu Vorkosiganu, pa vam sad donosim zaključke.

„Građanska dužnost“

Za razliku od prijašnjih romana koji su, uz nešto vanjske politike, obvezno sadržavali i misteriju, napetost te obveznu porciju (ratne) akcije, ovo je prvi roman koji govori isključivo o unutarnjoj politici Barrayara, u kojoj Miles kao Carski revizor zauzima sve važniju ulogu. Osim toga, valja nešto reći i o Milesovom osobnom životu, u kojemu udovica Ekaterina Vorsoisson zauzima sve važnije mjesto. Naime, Miles nakon povratka na Barrayar odlučuje osvojiti srce žene u koju se zaljubio u romanu „Komarr“, ali s obzirom da je ona odskora postala udovicom, odlučuje svoje udvaranje učiniti sporim i nenametljivim. Međutim, u njegovim ga namjerama potpuno minira činjenica da je svoje čežnje obznanio gotovo svima osim svojoj izabranici, što dovodi do vjerojatno najneugodnije večere o kojoj ste imali prilike čitati u literaturi općenito.

Osim toga, u sjeni carskog vjenčanja cara Gregora i Laise, događaju se previranja u Kući grofova, koja svojim djelovanjem uspijevaju zakačiti i Milesovu inače besprijekornu reputaciju, a cijeloj zbrci nimalo ne pomaže to što su se radi carskog vjenčanja ukazali i Milesov brat/klon Mark, njegova izabranica Kareen i nepoznati znanstvenik escobarskog podrijetla koji zbog svog neobičnog predmeta istraživanja ima problema sa zakonom. Sve se, dakako, okonča u veselom spektaklu kaosa i farse.

Ovoj knjizi neki čitatelji zamjeraju upravo ovo što sam napomenula na početku: da je premalo pustolovnoga u njoj, a previše romantičnoga i političkoga, i da se Miles iz prethodne knjige u ovu stubokom promijenio, od promišljenog i racionalnog stratega u zaluđenog romantika. Meni to s druge strane uopće nije smetalo, jer je ova knjiga odredila zaokret u odnosu na prethodne romane i pružila uvjerljiv smjer prema izvjesnom okončanju serijala kroz još nekoliko knjiga.

„Zimoslavni darovi“

Najtanja knjiga iz serijala predstavlja kratku novelu iz razdoblja Zimoslave, barrayarskog praznika sličnog našem Božiću, tijekom kojega se događa vjenčanje Milesa i njegove izabranice. U tu svrhu se neki prijatelji iz prethodnih dijelova serijala ponovno pojavljuju, uključujući tu i divovsku mutanticu, narednicu Tauru, Elenu Bothari-Jesek, Baza Jeseka i Ardea Mayhewa, koji su svi bili Milesovi podređeni u doba dok je bio zapovjednik Dendariijskih plaćenika.

Iako se radi o prilično idiličnom djelu, opasni vjenčani poklon će uvjeriti Milesa da iako je primirje u barrayarskoj federaciji uspostavljeno, ono ipak nije niti trajno niti stabilno, i da neprijatelji njegovih roditelja još uvijek predstavljaju prijetnju.

„Diplomatski imunitet“

U trenutku kada se Miles i njegova novopečena supruga vraćaju sa svog medenog mjeseca, zaprimit će hitan poziv od cara Gregora s direktivom za Milesa o poduzimanju diplomatske misije na svemirskoj postaji Graf, koju nastanjuju umjetno stvoreni mutanti – kvadri, karakteristični po tome da su radi funkcionalnijeg kretanja u bestežinskom stanju sastavljeni od dvaju para ruku od kojih jedan par zamjenjuje noge.

Cilj misija je izvlačenje dijela vojne flote Barrayarskog carstva u pratnji komarrske trgovačke flote iz kvadarskog svemira. Naime, Barrayarci su na postaji ušli u sukob s domorocima i tako izazvali međunarodni diplomatski incident u kojemu su neki vojnici lišeni slobode, jedan je časnik za vezu nestao, a kvadri su zadržali brodove na vezu bez mogućnosti odlaska.

Miles kreće u istraživačko-diplomatski pothvat, vodeći sa sobom i svoju suprugu, i vrlo svjestan vremenskog tjesnaca u kojemu su se našli, jer kod kuće na Barrayaru, u materničnim replikatorima rastu njihovi blizanci, dječak i djevojčica, čiji je termin rođenja kroz tek nekoliko tjedana.

Međutim, ispostavlja se da je problem povezan s teretom u jednom od brodova komarrske flote veći i sveobuhvatniji nego što se u prvi mah činilo, pa su se u njega upleli čak i najveći neprijatelji Barrayara – Cetagandanci.

Ovaj je roman bio prilično zabavan, ali po mom mišljenju nešto slabiji od ostatka serijala, pa mi ostaje veseliti se još i „Ledenim opeklinama“, ali to će pričekati svoj red iza nekih drugih, hitnijih čitateljskih projekata.

Oznake: lois mcmaster bujold, građanska dužnost, zimoslavni darovi, diplomatski imunitet, miles vorkosigan

21.02.2015. u 18:34 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.02.2015.

Neil Gaiman: "Ocean na kraju staze"

Nakon dovršetka svih dostupnih nastavaka sage o Milesu Vorkosiganu (ali o tome nešto kasnije), uhvatila sam se čitanja jednog od novoprevedenih naslova poznatog suvremenog pisca Neila Gaimana (objavljena je u listopadu 2014. godine u izdanju Algoritma i predstavljena na prošlogodišnjem Interliberu), pod naslovom „Ocean na kraju staze“.

Radi se o romanu odrastanja, u kojemu se glavni junak, inače rodom Britanac (kao i njegov autor), vraća u rodni Sussex radi pogreba u obitelji. Prije karmina odlučuje obići bivši rodni dom koji je napustio kao adolescent, a posjet obiteljskom domu i obližnjoj farmi obitelji Hempstock lansira ga natrag u djetinjstvo, u dob od sedam godina.

Roman počiva na premisi da djeca, kojima je svijet nepoznato i čudovišno mjesto, pate od strahova koji su prebrutalni da bi ih mogli povjeriti roditeljima, ili da bi im roditelji uopće povjerovali. Stoga je za opisivanje teme romana neupućenom čitatelju vjerojatno najkorisniji citat s početka, koji pripada Mauriceu Sendaku, i koji glasi: „Živo se sjećam svoga djetinjstva... Znao sam grozomorne stvari. Ali znao sam i da ne smijem dopustiti da odrasli saznaju da ih znam. To bi ih prestrašilo.“

Naime, glavni junak je kao sedmogodišnjak živio s roditeljima i mlađom sestrom u kući na selu. Dječak je bio povučen, više je volio svijet knjiga nego društvo vršnjaka, pa je i njegov sedmi rođendan prošao bez uzvanika. Nakon tog rođendana, za njegovu obitelj stvari kreću nizbrdo, jer postaju siromašni i moraju dječakovu sobu početi iznajmljivati stanarima. Jedan od prvih stanara je kopač opala iz Afrike, čiji nesretni završetak života pokreće splet bizarnih i nadrealnih događaja koji svjedoče o svjetovima usporednima s našom stvarnošću, i koji se povremeno prelijevaju u tu stvarnost, ali su nevidljivi svim očima, osim onih koje pripadaju sedmogodišnjem djetetu.

Dakle, riječ je o knjizi koja će vas prožeti trncima čak i ako ste davno napustili predškolsku dob, pa je nikako ne bih preporučila za čitanje djeci barem do adolescentske dobi. Svima ostalima – svakako, zavirite u prilično neobičan um Neila Gaimana, čija se imaginativnost može usporediti čak i sa onom Stephena Kinga.

Oznake: neil gaiman, ocean na kraju staze

19.02.2015. u 18:33 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 04.02.2015.

Lois McMaster Bujold: „Pamćenje“ i „Komarr“

Danas nastavljam hvalospjeve SF-serijalu koji sam konačno nastavila čitati, riječ je, dakako, o dugovječnom i obimnom djelu autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, neobičnom galaktičkom putniku, admiralu plaćeničke vojske i istovremeno pripadniku plemićke kaste na rodnom planetu Barrayaru. Miles se ističe svojim niskim rastom i sklonosti ozljedama, te definitivno načinu razmišljanja, koji ga je mnogi put uveo i u nevolje.

„Pamćenje“

Jedan od primjera loše procjene kakve znaju krasiti postupke Milesa Vorkosigana događa se upravo na početku romana „Pamćenje“ – jedna besramno plasirana laž koštala ga je vojne karijere u Carskoj sigurnosti, pa je upravo od osobe koja ga je najviše tolerirala i istovremeno najviše kritizirala, Simona Illyana, zapovjednika Car-Siga, dobio otpust, službeno iz zdravstvenih razloga. Ubrzo, Miles se počinje povlačiti po obiteljskoj kući u glavnom barrayarskom gradu (njegovi su roditelji preuzeli vođenje teraformacijskog projekta na planetu Sergyaru, pa je Miles na Barrayaru, osim sveprisutnog bratića Ivana i njegove majke, posve sam); unatoč tome, kad se ispostavi da njegov bivši nadređeni, Simon Illyan ima zdravstvenih problema koji prijete čak i njegovom poslovično savršenom mentalnom zdravlju, Miles mu pruža utočište u svom domu, pa čak i angažira cara Gregora da ga imenuje privremenim Carskim revizorom (funkcija koja utjelovljuje Carev glas, ima neograničene inkvizitorne ovlasti po nalogu cara) da bi otkrio kako je došlo do Simonove duševne bolesti.

Mislim da je ovo najduhovitiji roman u serijalu, unatoč tome što govori o nečemu što predstavlja uobičajeno mučnu temu i nešto čega se mnogi potajno bojimo, a to je gubitak duševnog zdravlja. Posve zadovoljavajuće čitateljsko iskustvo.

„Komarr“

Ukratko, ovo je zgoda o Milesu Vorkosiganu na njegovom drugom zadatku u svojstvu Carskog revizora, u pratnji drugog revizora, profesora Vorthysa. Naime, na planetu Komarr, koji je pod barrayarskom vlašću, dogodila se nezgoda sa solettom, uređajem koji omogućuje teraformaciju tog planeta koji je unatoč dugoj povijesti privođenja svrsi, još uvijek nesiguran za život za ljudi, osim pod kupolama. Miles, zajedno s profesorom Vorthysom, odsjeda kod njegove nećakinje, Ekaterine Vorsoisson i njezinog supruga Tiena. Kako je profesor Vorthys inženjer, a Tien Vorsoisson voditelj odjela teraformacijskog projekta na planetu Komarr, Milesu naizgled preostaje samo promatrati, i primati povremene uvijene uvrede Komarrana na račun svog oca, koji je na tom planetu ostao upamćen kao Komarrski koljač. Međutim, nakon što se u jednom času, tragedijom koja je pogodila obitelj Vorsoisson, otkrije da iza uništenja solette stoji zavjera nepoznatih razmjera, Miles se još jednom nađe u središtu naizgled nepovezanih, ali ozbiljnih događanja koji mogu uništiti stabilnost barrayarsko-komarrskih odnosa. Nije naodmet primijetiti da se usput do ušiju zaljubljuje.

I dalje se veselim nastavcima, primjećujem da me nakon ova četiri, očekuje još tri romana do kraja serijala, pa ćete uskoro sigurno čuti nešto i o „Građanskoj dužnosti“, „Zimoslavnim darovima“ i „Diplomatskom imunitetu“.

Oznake: lois mcmaster bujold, miles vorkosigan, pamćenje, komarr

04.02.2015. u 21:12 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.02.2015.

Lois McMaster Bujold: „Braća po oružju“ i „Ples zrcala“

Ukazala mi se, za jednog knjigoljupca, prekrasna prilika, da sam prihvatila ponudu neko vrijeme bejbisitati kućnu biblioteku jednog ljubitelja SF-a i fantasya. I tako blizu početku godine, uspjela sam početi si ispunjavati želju za dovršetkom serijala SF-autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, neobičnom mladiću s planeta Barrayar, koji unatoč svojim staklenim kostima i mutantskom niskom rastu, neprestano uspijeva pokoriti svijet oko sebe.

Da podsjetim na događaje iz ranijih romana, Miles Vorkosigan je sin Arala Vorkosigana, poznatijeg po nadimku Komarrski koljač, generala koji je jedno vrijeme na Barrayaru služio kao carski regent maloljetnog cara Gregora, i zbog čije je omraženosti Miles doživio pokušaj atentata na sebe još u majčinoj utrobi, jer su oboje njegovih roditelja bili izloženi otrovnom plinu soltoksinu, zbog kojega je Miles jedva preživio, ali su mu ostala trajna oštećenja u vidu niskog rasta i staklenih kostiju (koja su u tijeku serijala, srećom, zamijenjena sintetičkima). Barrayar je u to vrijeme bilo vrlo nesklon mutantima, pa je vrijedila uvriježena tradicija da su roditelji ubijali novorođenčad s genetskim oštećenjima. Milesova majka Cordelia, inače prosvijećena stanovnica Kolonije Beta, tome se oštro usprotivila, unatoč nastojanjima Milesova djeda Piotra Vorkosigana. I tako je Miles dorastao do mladenačke dobi, prema vlastitoj želji je uspio ući u vojne redove, da bi spletom vrlo bizarnih okolnosti postao poručnik Carske sigurnosti, barrayarske tajne službe, i istovremeno admiral Naismith, zapovjednik Dendariijske plaćeničke vojske, koja je učestalo pružala neslužbene usluge Barrayaru.

S obzirom da sam nedavno dobila kritiku kako je strašno prepričavati romane ljudima koji ih nisu pročitali, nastojala sam svoje oduševljenje maksimalno skratiti (iako ne mogu obećati da neće biti još nekoliko postova na temu istog serijala, s obzirom da prvi put u životu nakon četvrtog romana u nizu ne osjećam zamor materijala i o Milesu mi se čita još i dalje).

„Braća po oružju“

U „Braći po oružju“, Miles dolazi u barrayarsko veleposlanstvo na (staroj) Zemlji, nakon što je s Dendariijima izveo akciju spašavanja zatočenih Marilakanaca na Dagooli IV, dok njegova vojska izvodi nužne popravke na floti i pripreme za nova putovanja, te od svog nadređenog u Car-Sigu, Duva Galenija, dobiva samo rutinske i protokolarne zadatke, a ne može niti ostvariti naplatu nagrade koju je njegova plaćenička vojska trebala dobiti za popravke i plaće. Na nesreću, njegov bratić Ivan Vorpatril je također na dužnosti na Zemlji (Ivan je Milesova čista suprotnost – visok, zgodan, žene ga opsjedaju, a na vlastito zadovoljstvo, nije opterećen naročitom pameću); no nakon dva-tri neuspjela pokušaja atentata, Miles postaje sve više uvjeren da mu nepoznati netko radi o glavi, pa nije čudo da se razotkriva postojanje klona čija je uloga bila zamijeniti Milesa i preuzeti vlast na Barrayaru (inače ne bih iznosila ovakav spoiler, ali bitno je za idući roman u nizu).

Zabavno, napeto, ali nije najbolji od svih romana koje sam progutala u posljednja dva tjedna. Idemo dalje.

„Ples zrcala“

Posebna zabavna karakteristika ovog romana u serijalu jest što gotovo uopće ne govori o Milesu Vorkosiganu, već o njegovom bratu Marku. Kako je došlo do nastanka brata, kad je Miles bio jedinac (sumnjajući da njegovi roditelji nisu htjeli da se on loše osjeća uspoređujući se s eventualno zdravom braćom), to ste mogli saznati u „Braći po oružju“, no sad je ključno da je Mark, lažno se predstavljajući, poveo Dendariijske plaćenike u misiju na Jacksonovo skrovište, planet na kojemu možete dobiti bilo kakvog klona, roba ili genetsko-medicinsko postignuće (bez ikakvih etičkih dvojbi), izazivajući pritom potpunu katastrofu međuplanetarnih razmjera, pa se u akciju spašavanja svojih plaćenika upustio i Miles, da bi i sam zaglavio u Jacksonovom skrovištu. Najdraži i najzanimljiviji dio „Plesa zrcala“ je definitivno prizor u kojemu se Mark mora upoznati s Milesovim roditeljima, Cordelijom i Aralom Vorkosiganom, i upustiti se u proučavanje barrayarskih političkih igara bez granica.

Neočekivano zabavno, prepuno obrata, čita se lagano i jedva čekate nastavak!

Oznake: lois mcmaster bujold, miles vorkosigan, braća po oružju, ples zrcala

02.02.2015. u 21:04 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (7)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se