Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

nedjelja, 28.12.2014.

Martin Walser: "Zaljubljeni Goethe"

„Godine 1823. sedamdesettrogodišnji Johann Wolfgang von Goethe boravi u Marienbadu, gdje susretne i do ušiju se zaljubi u prelijepu devetnaestogodišnjakinju Ulrike von Levetzow. Ulrike je posljednja velika pjesnikova muza, ona je njegova najveća ljubav, njegova istinska inspiracija. Jedan od najvećih suvremenih njemačkih pisaca Martin Walser u „Zaljubljenom Goetheu“ s mnogo finoga humora i blage ironije piše o nemogućoj ljubavi, o čežnji i nježnosti, o poeziji i strasti, o punini života koju treba udisati. Briljantno napisan, „Zaljubljeni Goethe“ Martina Walsera veličanstvena je oda velikom pjesniku i bezvremenoj ljubavi.“


Evo ovako u najkraćim crtama urednici iz Frakture, koja je objavila prijevod romana Martina Walsera, „Zaljubljeni Goethe“, opisuju radnju ove knjige. Što se tiče fabule, zaista ništa više ne mogu dodati, jer je to upravo sve ono što se dogodilo vremešnom Goetheu i mladoj Ulrike tijekom 49 dana koliko su se susretali u toplicama.

(Što se tiče Martina Walsera, njegovo ime još nisam sretala, ali radi se o vrlo plodnom (više od 140 objavljenih djela) i nagrađivanom piscu, rođenom 1927. godine u Wasserburgu, a živi u Uberlingenu na Bodenseeu, koji je poznat kao jedan od najvažnijih i najcjenjenijih suvremenih njemačkih pisaca. Kao dječak je bio mobiliziran i sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu, a nakon rata je maturirao pa 1951. godine diplomirao na sveučilištu u Tubingenu, kada postaje i članom Grupe 47, najvažnijeg zapadnonjemačkog intelektualnom udruženju koje je doprinosilo denacifikaciji Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.)

Kad čitam o ovakvom, zaljubljenom Goetheu, pogotovo više od desetak godina nakon što sam za lektiru pročitala „Patnje mladog Werthera“ (što je vjerojatno moj jedini ozbiljniji pokušaj čitanja tog također poznatog i vrlo plodnog njemačkog pisca), zabrinem se za razinu cinizma koju sam dosegla ulaskom u četvrto desetljeće svog života – za razliku od mene, Goethe niti usred svog osmog desetljeća nije izgubio iskreni ljubavni žar po kakvom su poznati i njegov roman „Patnje mladog Werthera“ i druga njegova djela, osobito lirska poezija koju je pisao. „Zaljubljeni Goethe“ je stoga nepopravljivo sladunjav: sve vrvi zaklinjanjima na vječnu ljubav, pismima boje lavande, vrpcama za kosu i uspomenama na usputnu rečenicu ili ovlaš dani poljubac.

S druge strane (praktična strana ove priče će mi, vjerujem, bolje ležati), iako je vrijeme u koje je Goethe živio bilo nešto liberalnije prema vezama bogatih i uglednih starijih muškaraca i mladih debitantica kojima predstoji uvođenje u elitno društvo, čak ni tada se na razliku u godinama od barem pola stoljeća nije blagonaklono gledalo (na druženje Goethea i Ulrike posebno je nabrušena Goetheova snaha Ottilie, koja Goethea tretira kao ishlapjelog starca, što njegovom osjećaju mladenačkog poleta, potaknutom ljubavnim zanosom, nimalo ne godi).

Drugi par opanaka nalazi se i u tome što je poznati pisac, koji je u to vrijeme bio slavan kao danas bilo koji pisac best-sellera, kao intimus cara i poznanik brojnih slavnih ličnosti toga vremena, bio rado viđen gost u bilo kojem salonu, pa ne dvojim da je Ulrike njezina probitačna majčica koja je trebala udati čak tri kćeri, a potom i sebe, proračunato poticala u druženju s pjesnikom, kako bi se poznanstvom s njime mogla pohvaliti pred biranim društvom.

Ipak, Ulrike je bila doista posljednja pjesnikova muza, koja ga je potaknula na pisanje njegove poznate „Marienbadske elegije“, pa svom mojem cinizmu usprkos, ovaj odnos je ipak nečemu koristio, iako (kako možete saznati i iz Goetheove biografije) Goethe nije nikad zaprosio Ulrike, zahvaljujući protivljenju njezine majke Amalie von Levetzow, i ta se veza nakon 1823. godine nije nastavila. Autor Martin Walser dade naslutiti i to, da je Ulrike, iako kao poslušna kćer nije osporavala želje svoje majke, ipak bila vezanija za Goethea nego što su njezini postupci pokazivali, tako da ovaj roman završava u nešto nježnijem tonu nego što je to mojoj ciničnoj strani ličnosti drago.

Definitivno preporučujem romantičnim dušama koje se pronalaze u tužnim ljubavnim pričama radije nego u sretnima.

Oznake: martin walser, zaljubljeni goethe, ulrike von levetzow

28.12.2014. u 16:42 • 4 KomentaraPrint#

petak, 26.12.2014.

Mark Twain: „Yankee na dvoru kralja Arthura“

Sretan Božić i uspješnu novu 2015. godinu želim svim blogerima i onima koji se tako osjećaju.

Posljednjih dana sam se bavila poučnim, lektirnim naslovima, pa sam tako (po prvi put, pošto mislim da ovaj naslov nije niti bio dostupan u prijevodu dok sam ja bila u osnovnoj školi) pročitala roman „Yankee na dvoru kralja Arthura“ poznatog američkog pisca Marka Twaina.

O Marku Twainu imam dobro mišljenje, jer mi je između ostalih knjiga, djetinjstvo obilježio njegov roman „Kraljević i prosjak“, a tijekom školovanja sam čitala barem „Pustolovine Toma Sawyera“, ako već ne i „Pustolovine Huckleberrya Finna“ (ili obrnuto). Pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, Mark Twain je rođen 1835. godine u mjestu Florida u saveznoj državi Missouri, a njegova se obitelj 1839. godine preselila u mjesto Hannibal na obali Mississipija. Roman „Yankee na dvoru kralja Arthura“ objavio je 1889. godine.

Čitajući ovaj roman, imala sam neprestani dojam sličnosti s filmom „Smiješna strana povijesti“ Mela Brooksa. Dopustite da elaboriram: glavni lik Hank Morgan, inače stanovnik West Hartforda u jednoj od američkih sjevernih saveznih država, i Twainov suvremenik, iznenada se kao zarobljenik grofa Kaya probudi u srednjovjekovnoj Engleskoj. Zatječemo ga kako ga grof vodi u Camelot i prepušta na milost i nemilost kralju Arthuru, njegovom kraljevskom čarobnjaku Merlinu i kraljevskom dvoru, od kojega valja spomenuti viteza Lancelota, kraljicu Guinevere i sve vitezove Okruglog stola.

Shvativši da je u njegovom umu akumulirana sva mudrost trinaest stoljeća koja stoje između njegovog suvremenog života i srednjovjekovne Engleske (ali i uz prirođenu jenkijevsku lukavštinu, kojoj se Twain, kao uvjereni Južnjak, ne propušta narugati), Morgan se proziva Majstorom, najvećim čarobnjakom na svijetu, i uz pomoć svoje nepoštene prednosti, stječe povjerenje kralja Artura i strahopoštovanje svih stanovnika srednjovjekovne Engleske. Zadobivši tako odriješene ruke u upravljanju kraljevstvom, Majstor pokreće razne vrste ustanova – škole, obrazovne zavode i učilišta, pogone za proizvodnju sapuna i šivanje košulja, a besposlene putujuće vitezove upošljava kao ljude-sendviče koji reklamiraju njegove proizvode diljem Engleske.

Ovim romanom Twain je napravio upravo ono za što su nas u osnovnoj školi upućivali da nikako ne smijemo napraviti dok ocjenjujemo postupke likova u književnim djelima – nikako ne smijemo procjenjivati tuđu kulturu, stavove i društveno ozračje promatrati suvremenim očima, odnosno kroz prizmu vlastite kulture, stavova i društvenog ozračja. Glavni junak ovog romana čini upravo suprotno: očima osobe koja je živjela u prosvijetljenom, industrijskom dobu, promatra kulturu i društvene okolnosti mračnog srednjeg vijeka. Tako glavni junak nikako ne može pojmiti božanska svojstva kralja i plemstva, ne može se pomiriti s vlašću i moći Katoličke Crkve, niti s ropstvom ili pasivnošću običnog puka u odnosu na pripadnike viših društvenih slojeva. Valja napomenuti da upravo iz takvog pristupa proizlazi glavni humoristični moment ovog romana (iako se postavlja pitanje mogu li suptilnost takve vrste humora pojmiti i čitatelji lektire osnovnoškolskog uzrasta).

U životu je, nakon što prođete određene godine, za neke stvari možda pomalo kasno. Neke su pak stvari najbolje kad ih činite u za to točno određenom životnom razdoblju. Drago mi je zaključiti da za knjige koje ste propustili pročitati kad je za njih bilo najprikladnije vrijeme, ne gube svoju čar ni kad ih naknadno uzmete u ruke. Stoga preporučujem da u ovom blagdanskom razdoblju iskoristite slobodne dane i pobjegnete malo iz zbilje u imaginarne svjetove koje vam nude knjige.

Oznake: Mark Twain, yankee na dvoru kralja arthura, smiješna strana povijesti

26.12.2014. u 16:02 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 16.12.2014.

Gary Shteyngart: „Supertužna istinita ljubavna priča“

Konačno da i ja osvanem ponovno na blogu, i to s jednom supertužnom anti-utopijskom ljubavnom pričom, koja kao da je ispala Georgeu Orwellu iz torbe, kad bi George Orwell živio barem malo bliže ovim našim desetljećima i bio svjestan što ga sve čeka od davne 1984. godine.

O autoru, Garyu Shteyngartu (doista se tako piše, polomim osam prstiju preko tipkovnice dok odslovkam to nesretno prezime!), mogu reći samo to da se radi o američkom piscu koji je slavu stekao knjigom „Absurdistan“ i da je kao imigrant ruskog porijekla oženjen imigranticom korejskog porijekla (što će se pokazati važnim kasnije, kad budemo pričali o fabuli). „Supertužnu istinitu ljubavnu priču“ inače hvale svi – od Voguea do Wall Street Journala, koji tvrdi: „Konačno jedna zabavna knjiga o financijskoj krizi.“

Zamislite da je ljeto Gospodnje možda desetak godina udaljeno od ovoga – Amerika je na koljenima zbog financijske krize, blizu dužničkog ropstva koje joj nameće nemilosrdna Kina, a vrijednost svakog pojedinca mjeri se imovinom koju ima, odnosno iznosom kredita koje za svoju imovinu može dobiti. Svi su opsjednuti svojim aparatima u koje neprestano bulje (pametnim aparatima, ne?), kupujući i kupajući se u informacijama, a u međuvremenu privatno angažirane službe sigurnosti krše sva pravila o privatnosti i osobnim podacima.

Mi pratimo Lennya Abramova, 39-godišnjeg američkog imigranta iz Rusije koji se na početku radnje nalazi u Rimu, u koji je poslan od svoje kompanije, Korporacije Staatling-Wapachung, i to njezinog odjela za post-humane usluge, radi regrutacije poklonika vječnog života, odnosno vječne mladosti. Nažalost, regrutacija prolazi sa zanemarivim uspjehom, ali put nije bio sasvim uzaludan jer Lenny u Rimu upoznaje Korejku Eunice Park, desetak godina mlađu od sebe, i suludo se zaljubljuje u nju. Iako on njoj i nije baš nešto, nakon povratka u New York, Eunice se nađe gurnuta u Lennyev zagrljaj i oni započinju neobičan ples približavanja i povlačenja u kojemu se zapravo i ne zna tko biva više ranjen, a tko uspijeva profitirati od takvog odnosa.

Osobito zanimljiva ličnost sa stajališta opsjednutosti mladošću, je Lennyev šef Joshie Goldman, koji doista utjelovljuje izgarajuću strast za pomlađivanjem, čija se misija sastoji u djetinjastoj želji da što više održi mladenački izgled i mladenački način razmišljanja, smatrajući valjda da je u mladosti bit života, što se pokazuje kao potraga za besmislenim ciljem.

Roman je sastavljen od dviju naracija – jednu čine blogerski/dnevnički zapisi Lennya Abramova, koji je, kao stariji, ponešto arhaičniji u svom izričaju (što se može pripisati i tome da još uvijek čita knjige, iako knjige, kako saznajemo od nekih mlađih likova u romanu – navodno smrde), a drugu čini komunikacija Eunice Park preko Globaltina – globalne internetske komunikacijske mreže, sa svojim prijateljima i članovima svoje obitelji. Eunice je u svom izričaju pak prilično nemilosrdna i daleko površnije sagledava svijet oko sebe – konačno, prema njezinom pogledu na svijet, život se sastoji od seksa, privlačnosti, razotkrivajuće garderobe i muškaraca koje valja iskoristiti. I izgleda, dakako. No i to je samo naizgled, jer iako je Lenny posve otvoren, Eunice se također otvara, iako daleko sporije – o njoj saznajemo da su njezini obiteljski odnosi izrazito komplicirani s obzirom da je odrastala i da je ostala čvrsto vezana uz svoju patrijarhalnu obitelj, čija je glava nasilan muškarac, te da je to ostavilo posljedice i na njezinom odnosu s majkom i mlađom sestrom Sally.

Čovjeka zapravo uhvati jeza na pesimistično okruženje kakvo su neki pisci skloni ostvariti u svojim romanima, pa je i ovo dobar primjer toga u što se kao vrsta možemo pretvoriti ako ne budemo pazili s našim pametnim aparatima, našim kreditnim sposobnostima i našom besprizornom sklonošću tehnologiji.

Ako želite vidjeti kakve ljubavne priče mogu očekivati vaše potomke, ne propustite stoga pročitati „Supertužnu istinitu ljubavnu priču“.

Oznake: gary shteyngart, supertužna istinita ljubavna priča, lenny abramov, eunice park

16.12.2014. u 21:56 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.12.2014.

Sead Alić: "Masmedijski fundamentalizam"



Po zamolbi Livie Pavletić, objavljujem kratku recenziju nove knjige Seada Alića pod naslovom "Masmedijski fundamentalizam", upravo objavljenu u izdanju koprivničkog Sveučilišta Sjever.

O najnovijoj knjizi Seada Alića, Masmedijski fundamentalizam, najslikovitije bi mogli govoriti naslovi pojedinih poglavlja. Autor se tako uvodnim tekstom pita: Čemu filozofija ako nije filozofija medija. Sljedećim tekstom detektira se fenomen kojega autor naziva Komunikacijski stampedo. Prva cjelina tekstova završava se tekstom koji je najznačajniji i koji je preuzet za naslov knjige: Masmedijski fundamentalizam.

Drugo poglavlje knjige posvećeno je snazi moguće sinergije novih tendencija u umjetnosti (Sinergija umjetničkih pristupa u otvorenosti novih medija) odnosno kritici 'samoskrivljene nezrelosti' filozofije koja se skrivanjem u estetičku dimenziju oslobodila dužnosti promišljanja svih dimenzija bitne ljudske dimenzije – kreativnosti.

Treća cjelina posvećena je pitanjima slobode, determinizma i tehnodeterminizma, usmenosti i pisma, tipografske svijesti, a donosi i zanimljivu analizu Tolstojevih stavova o tisku.

Završna cjelina posvećena je promišljanju odnosa religije i medija. U uvodnom tekstu ove cjeline autor se pita kako je uopće moguće postaviti pitanje (o odnosu islama i Europe. Slijedi analiza Odijevanje u dobu skidanja, da bi cijela knjiga bila zaključena tekstom Religijsko brendiranje tla.

Knjigu je objavilo Sveučilište Sjever.

Oznake: sead alić, masmedijski fundamentalizam

04.12.2014. u 11:40 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 02.12.2014.

Jorge Bucay: „Ispričat ću ti priču“

Jorge Bucay, kao prvo, uopće nije pisac (moja prva zabluda). Radi se argentinskom psihoterapeutu (rođen je 1949. u Buenos Airesu, gdje je završio medicinu, specijalizirao psihijatriju i prakticirao psihoterapiju). Kao terapeut, radio je na klinikama i u medicinskim savjetovalištima, zatim je držao javna predavanja te stekao slavu na radijskom i televizijskom programu. Ipak, njegova druga aktivnost je i pisanje (moja druga zabluda, ili bolje rečeno – spoznaja da moja prva zabluda uopće nije zabluda), objavio je desetak knjiga koje su postale svjetski bestseleri.

„Ispričat ću ti priču“ je zbirka priča, ili omnibus priča ispričanih kroz terapije koje je terapeut (u knjizi nazvan Debeli) pružao svom pacijentu Demianu. O Demianu znamo samo to da se radi o mladiću kojega razdiru prilično uobičajeni duševni nemiri – nerazumijevanje roditelja, neuspjeh na fakultetu (ili bolje rečeno, nezainteresiranost za uspjeh na fakultetu), nesporazumi s prijateljima i okolinom, te svađe sa svojom životnom družicom. Debeli mu kroz priče (koje se sastoje od narodnih predaja iz cijelog svijeta – sefardske narodne legende, tibetanske prispodobe – kao i priče poznatih pisaca, i neke od priča samog Jorgea Bucaya) približava njegovu vlastitu životnu situaciju i time ispravlja njegove stavove i poučava ga kako će prihvatiti neke od događaja čijim je sudionikom postao. Osim toga, govori mu i o lažima koje izgovaramo sebi i drugima, različitim pristupima u liječenju duševnih smetnji, a nešto saznajemo i o samom terapeutu i njegovom putu ka samoprihvaćanju i samoostvarenju.

Književnost i pripovijedanje predstavljaju poseban način kroz koji učimo – kao djeci, pričaju nam priče da, primjerice, shvatimo razliku između dobra i zla, ali na način koji je toliko prirodan da taj način učenja shvaćamo kao zabavu, a ne kao muku. Zbog toga sam ostala očarana terapeutskim pristupom koji čini posve istu stvar – učeći kroz priče o drugima, učimo o samima sebi, i na taj način prirodnije prihvaćamo spoznaje i promjene, nego da su nam one rečene i razjašnjene na vlastitom primjeru (jer u vlastitom slučaju, u spoznavanju nas često ometaju naše emocije, predrasude ili stavovi). Priča je ovdje, ona je takva kakva jest i nemamo druge nego da njezinu fabulu prihvaćamo ma gdje nas vodila. Upravo u tome nalazi se privlačnost ovakvog pristupa.

Ne mogu reći da je Demian bio izliječen na kraju knjige, niti da je Debeli mogao sa sigurnošću reći da je svojim pristupom za svoj život izborio boljitak, ali nakon čitanja, čitatelju u ustima ostaje okus nade i vjere u bolju budućnost. A pričama koje čine sastavni dio svakog od poglavlja u knjizi, sigurno ću se s radošću i zanimanjem vraćati i u budućnosti.

Oznake: jorge bucay, ispričat ću ti priču

02.12.2014. u 09:34 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se