Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

nedjelja, 30.11.2014.

David Lodge: „Razmjena“

Prvi ulov s ovogodišnjeg Interlibera, humoristični roman Davida Lodgea, pod naslovom „Razmjena“ (u izvorniku: „Changing places“), nosi i podnaslov – „Priča o dva kampusa“. O autoru znamo da je „svestrana literarna osoba – plodan pisac, te vrstan poznavatelj, pasionirani proučavatelj, i, do 1988. sveučilišni predavač književnosti“ iz Birminghama.

(Moram reći da sam se za ovu knjigu odlučila samo zbog šarene naslovnice i ničega drugog – tako da, ja sam saker za šarene naslovnice).

Stoga nije čudno što je tema ovog romana međunarodna razmjena između dvaju sveučilišnih profesora – profesor Phillip Swallow sa Sveučilišta u Drljinghamu mijenja mjesto sa Morisom Zappom, sveučilišnim profesorom na američkoj Zapadnoj obali, odnosno na Sveučilištu Euforija (Kalifornija, jel?). Swallow ostavlja suprugu Hillary i troje svoje djece u vlažnoj viktorijanskoj kući punoj propuha i status predavača u kojemu se ogleda manjak ambicije (trčeći ka suncu, moru i mladosti koja ga čeka u Euforiji), a s druge strane, Zapp ostavlja suprugu Desiree, koja mu je već najavila mogućnost razvoda, i blizance koje ima s njom (da ne spominjemo niz ranijih bivših supruga i djece kao i sijaset izvanbračnih afera), kako bi se obiteljska situacija malo ohladila i Desiree porazmislila o svojoj odluci.

Obojica se iznenađujuće dobro uklapaju u postojeći Zeitgeist – početak je 1969. godine, u Euforiji hipiji preuzimaju vlast nad Sveučilištem, dok do Drljinghama ne uspijevaju prodrijeti nikakve novotarije iz zemlje i svijeta. Moris upoznaje Hillary, Phillipovu suprugu, a Phillip upoznaje Desiree, Morisovu suprugu. Kad su već zamijenili karijere, nije li moguće da će zamijeniti i štošta drugo u svojim životima?

Osim Morisa i Phillipa i njihovih supruga, upoznajemo i niz drugih zanimljivih likova – Phillip se već u zrakoplovu susreće sa svojim bivšim studentom Charlesom Boonom, udavom koji je ometao nastavu u Drljinghamu i na jedvite jade diplomirao, da bi se sad ispostavilo da je upisao poslijediplomski studij u Euforiji i da vodi radijsku emisiju koja će se pokazati najvažnijim medijem za jačanje hipi-pokreta na sveučilištu. Moris pak upoznaje svoje stidljive kolege, a osobito svog nadređenog, profesora Mastersa kojega više od književnosti zanimaju lov i oružje, dok u zrakoplovu (igrom slučaja, radi se o zrakoplovu koji prevozi trudne Amerikanke) upoznaje Mary Makepeace, svoju bivšu studenticu, također trudnu.

Ovaj roman, u vremenu kad je pisan i objavljen (1975. godine) predstavlja zoran dokument o stanju u sveučilišnim i studentskim krugovima, stoga iako se radi o satiričnom romanu, može se čitati i kao povijesna kronika jednog vremena i jednog duha (u tom smislu, ova je knjiga za današnje studente i sveučilišne profesore pomalo izgubila na aktualnosti). Međutim, bez obzira na implikacije, radi se o pitkom, satiričnom, ali ne naglas-se-smijem štivu, koje možete pročitati bez obveze, samo radi zabave i kraćenja dokolice.

Oznake: david lodge, razmjena, changing places, hipi-pokret

30.11.2014. u 09:31 • 1 KomentaraPrint#

subota, 29.11.2014.

Izvještaj s Interlibera 2014.

Ove godine, za promjenu, kao i radi osiguranja vlastitog čitateljskog kredibiliteta, nisam propustila Interliber. Ali, umalo i jesam – odlaskom na Zagrebački velesajam u nedjelju kasno poslijepodne očekivala sam da ću biti tek jedan od rijetkih zagriženih posjetitelja koji će se još motati među štandovima u Paviljonima 5 i 6 – ali kako sam bila u krivu! Naime, područje u krugu od pola kilometra od ulaska na Velesajam bilo je pokriveno najrazličitijim vrstama letaka, papirnatog i plastičnog smeća (na taj prizor sam bila šokirana sve dok se nisam sjetila da je u tjedan dana na Interliber došlo milijun autobusa srednjoškolaca i studenata iz cijele Hrvatske, neki profesori i tko zna koliko još Zagrepčana), a ljudi su se u gomilama još naveliko šmucali po prostoru sajma.

Što se tiče dojmova – Interliber mi se čini da nije ni veći ni manji nego što je to bilo prije pet-šest godina (može biti i više od toga, zadnji put sam na Interliber dolazila u organizaciji Studentskog zbora dok sam studirala) kad sam ga zadnji put posjetila, ali mi se čini da je raznovrsnost daleko manja – najveći interes je bio na štandovima na kojima je pisalo – „rasprodaja“, ili još bolje „velika rasprodaja“, kao i na štandovima prodavača starih knjiga koje možemo vidjeti po trgovima i tržnicama svih hrvatskih gradova (kao primjerice, u Zagrebu kod Glavnog kolodvora). Ovi izlošci (koje mogu vidjeti svakoga dana u bilo koje vrijeme) nisu me osobito zanimali, pa sam tražila nešto iznimno.

Naime, sa žalošću utvrđujem da se za promjenu moram složiti s Miljenkom Jergovićem koji je za Jutarnji napisao tekst o Interliberu, jer se i meni osobito svidio samo izlagački prostor Frakture i pozornost koju su urednici, odnosno vlasnici ove izdavačke kuće poklanjali svakom kupcu i posjetitelju. Svi ostali me nisu fascinirali – Algoritam je imao standardnu postavu, Profil također, VBZ i Mozaik knjiga rasprostrli su se u dva paviljona u kojima su izlagali posve iste stvari, Lumen je bio zgodan, ali ne objavljuje meni zanimljivu literaturu (iako sam po narudžbi jedne djevojčice kupila „Šuplji grad“, drugi nastavak romana „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“), iako moram reći da je njihov izlagački prostor bio vizualno dojmljiv u kombinaciji narančaste i crne boje; Znanje se bacilo na izlaganje Knjiga dostupnih svima, koje možete pribaviti na svakom bolje opremljenom kiosku; Školska knjiga... je Školska knjiga, nisu mi zanimljivi. Sysprint me pomalo iznenadio, jer su prije pet-šest godina bili prilično respektabilan mali izdavač, koji je svojim jeftinim, meko ukoričenim reizdanjima klasika i lektirnim naslovima napravio revoluciju među nakladnicima, ali mi se čini da na tom uspjehu nisu gradili dalje i afirmirali se s drugim inovativnim idejama. O Nakladi Ljevak nemam što reći, njihova izdanja sam vrlo slabo čitala, iz nekog, i meni nepoznatog razloga mi nikad nisu sjeli – na Interliberu su imali razumno velik izlagački prostor, s ozbiljnim sniženjima, i imala sam najbolju namjeru kupiti nekoliko knjiga kod njih, čak sam ih držala i u rukama, ali sam se onda ohladila, vratila knjige i produžila dalje.

No naravno da sam nešto i kupila, ali bila sam skromna (više iz razloga kronične besparice u posljednjih par mjeseci nego zato što sam postala razumna pod stare dane), uz već spomenuti „Šuplji grad“, po narudžbi sam kupila i „Jesenji valcer“ Mirjane Krizmanić kod VBZ-a – na štandu Vuković&Runjić (nezainteresirani izlagači, usput) kupila sam humoristični roman „Razmjena“ Davida Lodgea, kod Frakture knjigu „Ispričat ću ti priču“ Jorgea Bucaya, s obzirom da imam drugi dio, „Računaj na mene“, ali ga nisam htjela čitati dok ne pribavim i prvi dio, a kod antikvarijata Biblos sam kupila dvije knjige o grčkoj mitologiji i grčkim junacima koje predstavljaju dragu uspomenu iz djetinjstva. I to je to.

Sad kad bolje razmislim, možda sam i postala nešto razumnija pod stare dane.

Oznake: interliber 2014, ransom riggs, šuplji grad, dom gospođice peregrine za čudnovatu djecu, fraktura, Lumen, vbz, mozaik knjiga, algoritam, Profil, školska knjiga, znanje, antikvarijat biblos, jorge bucay, ispričat ću ti priču, računaj na mene, david lodge, razmjena

29.11.2014. u 09:02 • 3 KomentaraPrint#

petak, 28.11.2014.

Sue Townsend: „Adrian Mole na pragu zrelosti“

Tema mog prošlog posta bio je roman iste autorice, naslovljen kao „Adrian Mole: Godine divljine“, a sad se vraćamo dalje u prošlosti, jer Adrian Mole je nakon „Tajnog dnevnika“ i „Novih jada“ nužno morao biti i „na pragu zrelosti“.

Ovo je, ako se ne varam, najkraći roman iz serijala, ali obuhvaća značajno vremensko razdoblje – od prosinca 1984. godine do srpnja 1989. godine. Ipak, s obzirom na duljinu, izdanje ovog romana (kako u biblioteci Hit Znanja, tako i u nedavnom reizdanju Mozaik knjige) obuhvaća i druga dva tematski nepovezana dnevnika – jedan je dnevnik same autorice Sue Townsend s putovanja u Majorcu, a drugi je dnevnik nepoznate djevojke po imenu Margaret Hilda Roberts, koji je pronađen u jednoj kuharici na sajmu rabljene robe (kako saznajemo iz uredničke opaske – Roberts je djevojačko prezime Margaret Thatcher, koju je Sue Townsend obilato „opjevala“ i u dnevnicima Adriana Molea).

No vratimo se mi Adrianu Moleu – od 1984. do 1989. godine, Adrian je, redom: proslavio božićne blagdane u krugu obitelji, s gospodinom Ivanom Braithwaiteom posjetio Moskvu, osvojio nagradu za najbolji esej s temom zrakoplovnih putovanja, dopisivao se s Barryem Kentom koji je završio u zatvoru jer je pijan zakačio nečiju živicu, zaljubio se u vojvotkinju Sarah Ferguson, napustio roditeljski dom u korist suživota sa Sharon Botts i njezinom obitelji, te konačno završio u Ministarstvu okoliša. Cijelo to vrijeme pratila ga je prilično loša sreća, često izazvana i njegovim potpunim nerazumijevanjem svijeta i ljudi.

Ono što me mrvicu zasmetalo, moram priznati, jest da mi se učinilo da je prijevod... drugačiji. Nije lošiji od prijevoda kojega se sjećam iz izdanja Znanja, ali mi se čini da to nisu iste riječi, odnosno isti izrazi kojih se sjećam (a tijekom odrastanja ja sam ovu knjigu pročitala barem dvadesetak puta). Međutim, dopuštam i da je pamćenje, ma koliko god puta ja pročitala knjigu, varljivo, pa nemojte ovoj mojoj primjedbi (a pogotovo ako nikad niste čitali Adriana Molea, tada vam to ništa ne znači) pridavati preveliko značenje.

S obzirom da se ove godine slavi trideseta obljetnica od početka objavljivanja dnevnika Adriana Molea, predlažem vam da i sami obilježite obljetnicu čitajući barem jedan, ako ne i sve od njegovih dnevničkih umotvorina.

Oznake: sue townsend, adrian mole na pragu zrelosti

28.11.2014. u 07:42 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 26.11.2014.

Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine divljine“

Kao što već rekoh u prošlom postu, u nekoliko sam se proteklih čitanja vraćala u svoje dobre stare dječje dane, obnavljajući u sjećanju knjige koje sam čitala i koje su mi bile važne tijekom odrastanja.

Vjerojatno nije tajna da je Adrian Mole jedan od likova koji su mi najviše prirasli srcu u tim godinama. Kako se ove godine proslavlja trideseta obljetnica nastanka i objavljivanja romana o tom pompoznom i istovremeno otkačenom britanskom momku, obnavlja se interes za njegovo čitanje, a osobito me vesele nova, redizajnirana izdanja većine romana, koja su izašla u nakladi Mozaik knjige (prije nekoliko desetaka godina, izdanja koja sam ja čitala izdalo je Znanje, odnosno njihova biblioteka Hit).

„Godine divljine“ su roman koji mi je najmanje poznat iz razdoblja odrastanja Adriana Molea – radi se o razdoblju od 1991. do 1992. godine, nakon završetka obveznog školovanja, kad Pandora odlazi na studij jugoslavenskog, ruskog i kineskog, a Adrian se, pošto su mu ocjene na maturi bile katastrofalne, a roditelji mu nisu bili u stanju priuštiti studiranje, nužno mora zaposliti. Na početku tog dnevnika srećemo Adriana koji živi s Pandorom i njezinim prvim suprugom, biseksualcem po imenu Julian Twyselton-Fife. No kod nje je u igri i afera sa sveučilišnim profesorom.

„Udala se za Juliana Twyselton-Fifea samo da mene napravi ljubomornim. To je jedini logičan razlog. Julian je biseksualni poluaristokrat koji povremeno nosi monokl. Iz petnih se žila trudi biti ekscentričan, ali to mu nikako ne polazi za rukom. U suštini je običan, mali čovjek s otmjenim naglaskom. Nije čak ni zgodan. Izgleda kao dvonožni konj. A što se tiče ove ljubavne pustolovine s Cavendishom, tipom koji se odijeva kao klošar, pitam se tko je tu lud.“


Adrian pak radi kao referent u Ministarstvu okoliša, prekinuo je svoju neobičnu ljubavnu vezu sa Sharon Botts, njegovi majka i otac su razvedeni, a majka se udala za bivšeg stanara kojemu je iznajmila Adrianovu sobu, i sve skupa je jedan veliki košmar u kojemu Adriana ipak ne napušta čežnja za književnom slavom, iako ga s BBC-a i dalje neprestano odbijaju, a dugu i mračnu sjenu na njegove sporadične nastupe na radiju baca i Barry Kent, njegov nekadašnji mučitelj iz osnovne škole, koji ubrzano stječe zvjezdani status romanom prvijencem.

Već u ovom dijelu čitatelj može uočiti da će Adrian osjetiti posljedice lošeg gospodarenja novcem (koje se itekako dobro osjete u „Oružju za masnovno uništenje“ i „Nemoćnim godinama“), ali s pozitivne strane, ljubavni aspekt života će mu se ubrzo, pa makar i na određeno vrijeme, ponešto poboljšati, a na kraju romana čini se da i književne težnje postaju barem malo ostvarivima, ili bar lakše zamislivima.

Oznake: sue townsend, adrian mole, godine divljine, pandora braithwaite, barry kent

26.11.2014. u 08:21 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.11.2014.

Jules Verne: "Put oko svijeta u 80 dana"

Nisam pisala gotovo mjesec dana, ali sam se u čitanju vraćala korijenima: ponovno sam, po ne znam koji puta, čitala svog omiljenog pisca pustolovnih romana, Julesa Vernea, i to jedno od njegovih najpoznatijih djela – „Put oko svijeta u 80 dana“.

Priča je vjerojatno poznata i najokorjelijim nečitateljima, ali dopustite mi da je ipak ukratko ponovim: uglađeni britanski gospodin Phileas Fogg, okladio se sa svojim kartaškim prijateljima iz kluba Reform, da će prijeći put oko svijeta u samo osamdeset dana. Danas put oko svijeta možete učiniti u manje od tri tjedna, ali sredinom, odnosno krajem devetnaestog stoljeća, ovakav pothvat bio je ravan znanstvenoj fantastici. Samo dan prije poduzimanja tog putovanja, Phileas Fogg zapošljava slugu Passepartouta, čije ga cirkuske vještine u nekoliko navrata spašavaju od sigurne propasti pothvata (ali ga i uvaljuju u par nevolja). Međutim, problem nastaje u tome što neposredno prije polaska Phileasa Fogga na putovanje, biva opljačkana Bank of England, i, s obzirom na iznenadnu narav putovanja, ne prolazi dugo vremena prije nego što javno mnijenje zaključi da je tajnoviti džentlmen opravdano sumnjiv za taj zločin. Zbog toga, vjernim pratiteljem svakog njegova koraka postaje i britanski detektiv Fix, a osim njega, na proputovanju kroz Indiju, spašavaju i upoznaju indijsku gospođu Audu, koja im nastavlja praviti društvo tijekom preostalog dijela njihova putovanja.

Kod ovog romana osobito mi se sviđaju jezik i stil – kako je sve jasno podređeno fabuli, i kako su likovi tek obrisi za avanturu koju poduzimaju. Stoga je lako zamišljati (pa i pripisivati sebi, možda) pustolovni duh koji je potreban za dugo i egzotično putovanje, oslikavati u vlastitoj glavi neobične krajolike koje bismo i mi (da smo odvažniji) mogli vidjeti i gledati ih dječjim očima punim čuđenja, ponovno u sebi oživljavajući stav da je svijet, na kraju krajeva, ipak prekrasno mjesto.

Oznake: jules verne, put oko svijeta u osamdeset dana, phileas fogg, passepartout

24.11.2014. u 21:19 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.11.2014.

Liza Marklund: „Pakleni stroj“

Kad sam prije nekoliko tjedana završila čitanje „Ubojica s razglednice“, zajedničkog spisateljskog pothvata meni poznatog pisca krimića, Jamesa Pattersona i manje poznate švedske spisateljice Lize Marklund, zaključila sam da se moram malo više posvetiti njezinim djelima. Pa sam tako gotovo odmah uzela u ruke njezin krimić „Pakleni stroj“.

U središtu je radnje Annika Bengtzon, urednica crne kronike u švedskim Večernjim novostima (što sam odmah povezala s Ivom Remetinom, junakom niza krimića Pavla Pavličića), koju zatječemo upravo nakon što joj zazvoni telefon s informacijom da je uoči Olimpijskih igara u Stockholmu na nedovršenom stadionu odjeknula eksplozija. Na konferenciji za novinare, saznaje se da je u eksploziji stradala jedna osoba, čiji identitet nije poznat. Iako je subota, tjedan dana prije božićnih praznika, Annika počinje istraživati i prekopavati informacije sve dok se opasno ne približi počinitelju, zbog čega i njezin život dođe u opasnost.

Čitajući ovaj roman, shvatila sam da se radi o atipičnoj glavnoj junakinji i atipičnom krimiću. Naime, o Anniki Bengtzon saznajemo i puno toga što ne čini glavnu okosnicu fabule: da je prezaposlena majka dvoje djece, da često ratuje s mužem zbog toga što oboje puno izbivaju iz obiteljskog i kućnog života, da je nedavno postala urednica crne kronike u Večernjim novostima i da nema poštovanje i razumijevanje od kolega kojima je odskora postala nadređena, te da se između ostaloga bori s uredskim podmetanjima i tračevima. Ili, riječima urednika:

„Žonglirajući između uredskih intriga, obiteljskih obveza i ubitačnog novinarskog ritma već pokrenute rotacije, Annika se čitateljima otkriva u čitavoj lepezi emocija kao obična, normalna žena koja ne uspijeva uvijek održati sve loptice u zraku. Tu i tamo, kad bude izazvana, ona će prasnuti, kad bude ranjena zaplakati, dok istražuje hrabra je i izravna, u člancima objektivna i suzdržana, s mužem i djecom rastrgana, baš kao što bi čovjek očekivao.“

Osim toga, atipično je i to što autorica (za razliku od Pavličićevog Remetina, koji zbog svog prijateljstva s policijskim inspektorom ima „svevideće oko“ u istrazi zločina) saznaje informacije o zločinu isključivo putem svojih kanala – kroz telefonske razgovore i novinarski rad, pa zbog toga čitatelj romana Lize Marklund puno sporije i kasnije otkriva važne detalje nego što je to uobičajeno u krimićima, i roman, ako je suditi po „Paklenom stroju“, ne slijedi onaj tipični nacrt fabule krimića na kakav smo navikli.

Opći dojam glasi da mi nije bilo loše, ali mi nije bilo onako zabavno kako sam očekivala na temelju ranijeg iskustva s „Ubojicama s razglednice“. Ipak, neću odustati od Lize Marklund, s obzirom da je ova knjiga prva iz serije krimića s Annikom Bengtzon, a ima ih još barem sedam.

Oznake: liza marklund, pakleni stroj

10.11.2014. u 22:00 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se