Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 30.10.2014.
Tomislav Zajec: "Lunapark"
Tomislav Zajec je hrvatski pjesnik, pisac i dramatičar mlađe generacije (1972., Zagreb). Prije „Lunaparka“, objavio je tri romana, nekoliko zbirki pjesama i niz izvođenih dramskih tekstova, te je dobitnik književnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Čitajući „Lunapark“, prvi sam se put susrela s ovim piscem.
Radnja „Lunaparka“ prati šesnaestogodišnjaka čije ime ne znamo, ali kojega drugi likovi romana nazivaju Dante, koji je pobjegao iz odgojnog zavoda u Turopolju s još jednim žiteljem tog zavoda, Ozijem, u potrazi za svojom obitelji, za koju mu nitko nije rekao postoji li. Dječak upada u niz nadrealnih životnih okolnosti – spavanje na Glavnom kolodvoru, boravak u kući bivše zvijezde klasične glazbe, eksperimentiranje sa halucinogenim drogama poput meskalina, LSD-a, bonkasa i opijuma, zarađivanje za život općenjem s homoseksualcima i pedofilima i napadi skinsa.
O dječaku, u razlomljenoj, paralelnoj fabuli, saznajemo i to da je bio stanovnik doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, da je jednom bio udomljen u seoskoj obitelji, ali da su ga, zbog kronične opstruktivne bolesti pluća i činjenice da je njegova udomiteljica zatrudnjela, vratili u dom. Znamo i da se u jednoj od svojih zagrebačkih epizoda uspio zaljubiti u djevojčicu po imenu Tuga, čija je majka odvjetnica kojoj su prijetili jer je u jednom predmetu pred sudom u Karlovcu branila pobunjene Srbe, pa se Tuga zbog sigurnosti odselila k ocu u Ameriku.
Osim toga, postoji i treća pripovjedna razina, na kojoj dječak komunicira sa svojim Anđelom, koji se kroz unutarnji dijalog s glavnim junakom pretvara u likove koje on upoznaje i u stvarnom životu.
Zbog pripovjedne tehnike, u prvi mi se mah priča učinila neobično nujnom i turobnom. Međutim, kroz roman, ustanovila sam da mi se likovi i njihovi postupci, te osobito događaji koji eskaliraju u zadnjoj trećini knjige gade i mislim da nikad dosad nisam naišla na knjigu koju mi je bilo toliko mučno čitati (ne želeći ulaziti previše u detalje, dječak upoznaje navodnog dobrotvora, bogatog poduzetnika koji daje novčana sredstva za nezbrinutu djecu i djecu s posebnim potrebama, a ustvari je sudionik kruga koji komunicira internetom i koji izrađuje pedofilski pornografski materijal). Stoga se slažem s Jagnom Pogačnik, koja je napisala pogovor ovom romanu, da je autor hladan i distanciran od svojih likova, i da prema njima ne pokazuje nikakvu milost.
Također se slažem da roman zorno opisuje koketiranje i izlete pripadnika povlaštene manjine u svijet marginaliziranih, bespomoćnih i potlačenih, i to radi osjećaja vlastite hrabrosti, društvenog eksperimenta ili potrebe za iživljavanjem nad slabijima. Na taj način upoznajemo mamu Gabrijelu, bivšu koncertnu pijanisticu koja preživljava uz konstantne ilegalne dostave medicinskog morfija, pritom se sadistički odnoseći prema dječaku, tretirajući ga istovremeno kao neželjenog sina i ljubavnika – mazohista. Nakon nje, u dječakov život ulaze Poldi i njegova prijateljica Gita, za koje tek nakon što epizoda s eksperimentiranjem s drogama i spavanjem u tuđem stanu završi brutalnim napadom skinsa, saznajemo da su ustvari povlaštena djeca ministra unutarnjih poslova, s adresom u zagrebačkom Gornjem gradu i životom na visokoj nozi. Osim njih, tu je i već spomenuti Mladen, poduzetnik i dobrotvor o kojemu ne vrijedi trošiti riječi.
Svi ovi likovi su potrošili i odbacili ne samo glavnog junaka romana, već i pripadnike njegovog društvenog kruga – Ozija, koji nakon Dantea postaje Franko, novi dječak-igračka mame Gabrijele; ili Sanjina, momka koji spava na kolodvoru i iznosi krupni otpad za zaradu.
Razmišljajući o tome zašto mi je bilo mučno čitati ovaj roman, jest zato što se, unatoč ili baš u skladu s namjerama autora, čitatelj na elementarnoj razini uspijeva povezati s glavnim likom i njegovim supatnicima, poistovjećujući se po liniji nemoći, osjećaja slabosti i bolesti, kao i zarobljenosti u nezavidnim životnim okolnostima. Zbog toga, ali i zbog subjektivnih razloga zbog kojih sam osobito osjetljiva na nepravdu prema nezbrinutoj djeci i djeci s teškoćama u razvoju, nadam se da više nikad neću morati čitati ovako mučan roman. Što ne znači da ga ne preporučujem onima koji žive u zabludi u kakvom točno društvu živimo, iako možda nismo svjesni njegova potajnog postojanja.
Oznake: tomislav zajec, lunapark, turopolje, nazorova, Nezbrinuta djeca, djeca s teškoćama u razvoju
utorak, 28.10.2014.
Goran Vojnović: "Čefuri raus!"
Goran Vojnović je slovenski pisac mlađe generacije (1980., Ljubljana), poznat i kao filmski i televizijski redatelj i scenarist, dok se kao filmski publicist pojavljuje u brojnim tiskovinama, te kao kolumnist nekih web-portala. 1998. godine je u vlastitoj nakladi objavio zbirku pjesama „Lep je ta svet“, a „Čefuri raus!“ je njegov prozni prvijenac, za koji je 2009. godine dobio nagradu Prešernovog sklada.
Što su čefuri? Riječ dolazi od riječi „čifuti“, a u slovenskom slangu obuhvaća pripadnike svih bivših jugoslavenskih naroda – Bosance, Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce i sve ostale, koji su se nakon raspada Jugoslavije doselili ili zatekli u Sloveniji. Kako ćemo prepoznati čefura?
Radnja prati Marka Đorđića, srednjoškolca iz ljubljanskog kvarta Fužine, koji prema opisima glavnog lika (čijim očima pratimo cjelokupnu radnju, u nizu međusobno labavo povezanih epizoda koje ipak imaju romanu identičan slijed), predstavljaju Jugoslaviju (ili bolje rečeno, Balkan) u malom. Markovi roditelji, Radovan i Ranka su bosanski Srbi, gastarbajteri koji su čitav život kroz tri tjedna godišnjeg išli rodbini u rodno Visoko. Osim njega, Dejanov tata je Srbin, ali se oženio Slovenkom, pa ga nakon što se roditelji razvedu, očekuje selidba u Slovenske Konjice, što on kategorički odbija. Adi je Musliman, njegova mama Samira je domaćica, ne može raditi u Sloveniji jer ne govori ni riječi slovenskog, ali zato njegov tata Mirsad radi u Klagenfurtu i dolazi u Fužine u Mercedesu. Osim njih, tu je i Aco, čiji otac (niti njegova nacionalnost) nije poznat, a živi s majkom Marinom, koja je čistačica i dobri duh ovog romana.
Ovi klinci su totalno bez perspektive – getoizirani u kvartu u kojemu mogu samo sjediti ispred zgrada, gledati kako pijanci ispadaju iz lokalne birtije Kubana, slušati kako kroz otvorene prozore dopiru zvukovi svađa, psovki i kako netko tuče ženu, i eventualno igrati basket (ali čak ni toga sada nema, jer su se svi klinci zavukli u zgrade, kaže Marko). U školi su marginalizirani jer nisu dio nacionalne većine, njihova je kultura drugačija i nisu se asimilirali, zbog čega, kao i njihovi roditelji, osjećaju sram, pa se povlače u kutove učionica i u zadnje klupe, većinom mogu upisati samo zanatske strukovne škole u kojima padaju razrede i često ne završavaju školu.
Marko je u tom smislu na početku romana u nešto boljoj poziciji, jer igra košarku za klub koji je postao državni prvak. Međutim, nakon što se zamjeri treneru i bude izbačen iz kluba, njegov život se pretvara u niz epizoda s alkoholom, lakim drogama i vrlo lošim odlukama.
Međutim, nemojte misliti da je zbog toga roman manje duhovit, na mahove čak do mjere da se možete naglas smijati. Osobito su simpatične anegdote o zajedničkim osobinama svih Balkanaca, seljaka i čobana - uriniranje po ulici u urbanim središtima, glasna muzika iz automobila, burne i agresivne reakcije u obitelji, ali i ovo:
I dvadeset pet godina poslije – ovako je i u Hrvatskoj. Identično. Smijala sam se ko konj na ovo, iako zapravo nije smiješno, pa i zagrebački gradonačelnik je završio u istražnom zatvoru zbog sumnje na počinjenje prilično slične stvari, samo s nekim drugim Krkovićima i Ćućićima.
Na kraju još i zanimljivost, kad već govorimo o prelijevanju umjetnosti u stvarnost: prema pogovoru Borisa Dežulovića, autora Gorana Vojnovića su slovenski policajci pozvali na obavijesni razgovor, a zatim ga i optužili za kazneno djelo uvrede službene osobe, zbog teksta koji o slovenskim policajcima izgovara njegov glavni lik nakon što ga policajci u ćeliji prebiju kao psa, natjeraju ga da potpiše da ga nisu tukli, a onda ga puste. Vojnović se morao opravdavati da je to u službi teksta i da to ne odražava nužno i njegovo mišljenje o slovenskim policajcima. Optužbe su kasnije povučene pod utjecajem strukovnih novinarskih i književnih organizacija.
Oznake: Goran Vojnović, čefuri raus!, čefuri, Balkan, nepotizam, boris dežulović
nedjelja, 26.10.2014.
Liza Marklund - James Patterson: "Ubojice s razglednice"
Jamesa Pattersona, jednog od najpoznatijih suvremenih pisaca krimića, mislim da ne trebam posebno predstavljati (ako gledate seriju „Castle“, Patterson se i pojavljuje u njoj, kao jedan od prijatelja fiktivnog slavnog pisca krimića, Richarda Castlea). Međutim, Liza Marklund mi je bila svojevrsna nepoznanica, a i nakon čitanja romana iz naslova čini mi se da ranije nisam čitala ništa njezino (greška koju namjeravam ispraviti već u ovom mileniju). Radi se o švedskoj spisateljskoj zvijezdi, autorici sedam uspješnih romana, prodanih u oko devet milijuna primjeraka, novinarka je, vlasnica izdavačke kuće i dobitnica niza književnih nagrada i priznanja.
Roman „Ubojice s razglednice“ („Postcard Killers“) predstavlja kolaboraciju ovo dvoje uistinu uspješnih pisaca, a bavi se vječno obrađivanom temom u krimi-literaturi: serijskim ubojicama, što bi neupućenog čitatelja moglo natjerati da zadrhti od jada pri pomisli da je još netko razvlačio ovu već iz svih kutova obrađenu temu.
Međutim, od načina pisanja, stila, pa i samog razvoja fabule i obrata na kraju (obrat, dakako, tradicionalno stoji negdje u zadnjoj trećini krimića) – ništa u ovom romanu nije uobičajeno, prežvakano ili dosadno.
Radnja istovremeno prati Jacoba Kanona, američkog policajca na proputovanju kroz Europu, kao i nepoznati par koji u svoju mrežu uvlači naivne mladiće i djevojke željne zabave. Već ovdje imamo odstupanje od norme, jer pisci krimića se radi pojačavanja faktora iznenađenja obično libe otkriti svoje ubojice odmah na početku (za ovo, dakako, postoje i iznimke, i to najčešće u onim slučajevima u kojima naglasak nije na obratu na kraju, već na nekom drugom elementu fabule – međuodnosu likova, psihološkoj karakterizaciji, ideji iza svega...) Naime, osim što su u Rimu ubijeni Kanonovi kćer i zet, mrtvi parovi, ostavljeni u neobičnim pozama, osvanuli su i u Ateni, Madridu, Parizu, Belgiji... Kanon prati njihov trag do Stockholma, gdje se, psihološki i emocionalno gotovo potpuno uništen, povezuje s mladom novinarkom Dessie Larsson, koja ima kontakte u stockholmskoj policiji i koju su izabrali sami ubojice, poslavši joj razglednicu iz toga grada kao uvod u slanje polaroid-fotografije scene ubojstva, što čini dio njihovog modusa operandi.
Roman, unatoč tome što se radi o zabavnom štivu, postavlja pitanje o suodnosu umjetnosti i stvarnosti, odnosno govori o umjetničkom doživljaju stvarnosti ili doživljaju umjetnosti u stvarnosti, te što ukoliko granice između umjetnosti (dakle, onoga što je u svojoj biti umjetno) i stvarnosti popuste. Tim više, ako granice preskače psihopatski serijski ubojica, na što nalikuju ti doživljaji?
Ne mogu odrediti što me toliko privuklo i zabavilo u ovom romanu: radi li se jednostavno o tome da sam, čitajući već vijekovima fantasy, obiteljske kronike i publicistiku, posve zaboravila na šarm jednostavnog, zabavnog žanra krimića, ili se radi o doista dobrom djelu kod koga je suradnja dvoje stilski inače različitih pisaca dovela do značajne inovacije? To je doista teško reći.
Samo znam da sam roman „Ubojice s razglednice“ pročitala u jedno poslijepodne (doduše, kratak je, a i bogzna da se kad pada kiša čovjeku ne izlazi van iz stana) i da sam se neočekivano dobro zabavila, pa isto čitateljsko iskustvo s istim naslovom želim i vama.
Oznake: liza marklund, james patterson, ubojice s razglednice, castle
petak, 24.10.2014.
John Grisham: „Klijent“
„Klijentom“, romanom poznatog romanopisca pravničkih trilera, Johna Grishama, završavam seriju o njegovim romanima koju sam počela još ovoga ljeta. Pošto mi se činilo da sam „Klijenta“ više puta čitala i da ga zato dobro poznajem (ta gledala sam i film!), ostavila sam ga za kraj.
Međutim, ispostavilo se da sam prilično toga zaboravila, tako da sam se čitajući zabavila i više nego što sam očekivala. Za one koji ne znaju, ponovimo o čemu se radi: knjiga prati Marka Swaya, 11-godišnjaka koji s majkom i bratom živi u naselju prikolica u okolici Memphisa, nakon što zajedno s bratom naleti na visokoprofiliranog samoubojicu Jeromea Clifforda, odvjetnika koji u New Orleansu brani za ubojstvo optuženog Barrya Muldanna, zvanog Oštrica. Naime, Barry je optužen da je ubio američkog senatora Boyda Boyettea, ali policija nije uspjela pronaći tijelo, a bez tijela nema niti sigurne osude. Međutim, nakon što Clifford počini samoubojstvo u prisutnosti dvojice dječaka, od kojih Markov mlađi brat, Ricky, odmah padne u šok, pravosuđe, policija, FBI i mediji počinju sumnjati da je Clifford povjerio Marku gdje se nalazi tijelo ubijenog senatora.
Najpametniji potez kojega je Mark, i inače snalažljiv dječak, tada učinio, jest da je angažirao odvjetnicu Reggie Love, pravnicu specijaliziranu za zastupanje maloljetničkih delikvenata i zlostavljane i zanemarene djece. Odmah zatim, dakako, počinje igra povuci-potegni s organima kaznenog gonjenja u kojoj je vrlo lako moguće da će Mark izvući deblji kraj, osobito kad se za njegovu obitelj zainteresiraju i visokopozicionirani pripadnici neworleanske mafije.
Velik dio zanimljivosti, osim iz fabule, proizlazi i iz pozadinske priče o motivima ubojstva, gdje autor, koji je i u drugim romanima angažiran po pitanju ekologije, rasizma i korupcije u pravosudnim krugovima, iznosi prikaz sprege kriminalnog podzemlja i političkih moćnika koji vladaju SAD-om.
Osim toga, doista je točno, kao što stoji na koricama, da je John Grisham fenomen svjetskog izdavaštva, jer je svakim svojim romanom oborio rekorde prodavanosti i odmah postigao uspješnu ekranizaciju (u konkretnom slučaju, sa Susan Sarandon i Tommyem Lee Jonesom u glavnim ulogama), a šarm ovoga romana sastoji se upravo u neobičnom glavnom junaku, dječaku ulične snalažljivosti, koji se ne boji ničega i zbog toga uspijeva izmigoljiti iz svake nemoguće situacije u kojoj se zatekne. Stoga preporučujem za zabavu tijekom predstojećih zimskih mjeseci.
Oznake: john grisham, klijent, susan sarandon, tommy lee jones, maloljetnička delikvencija
srijeda, 22.10.2014.
Elisabeth Badinter: "Sukob"
Elisabeth Badinter je jedna od najpoznatijih francuskih intelektualki – autorica je, povjesničarka i profesorica filozofije na sveučilištu Ecole Polytehnique u Parizu. Svojim idejama i istupima često provocira javnost, a kroz prethodnih je trideset godina promišljala pojam majčinskog instinkta, te okrivila feministice za izmišljanje stava o ženama kao žrtvama.
Njezino je djelo „Sukob“, koje je podnaslovljeno kao „Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu“, postalo europski bestseler, a temelji se na tezi da je jedna od najvećih prepreka ženskoj slobodi majčinstvo kako ga doživljava suvremena kultura.
Započnimo s jednim citatom iz knjige, kako bi vam sve brzo postalo jasnije:
Razvoju naturalizma su pogodovale tri društvene skupine, tvrdi Badinter – ekolozi, koji su zagovarali povratak pamučnih pelena i što prirodnije hrane za djecu, pobornici dojenja čiji su napori uzeli maha na svjetskoj razini, pa su tako pokušali progurati inicijativu da bi trebalo dojiti djecu do tri i pol godine, ili čak u ekstremnim slučajevima, do sedme godine života, te nove feministice, koje su veličale ženu kao plodnu, brižnu majku i hraniteljicu, i to na temelju teorije o lovcima i sakupljačima.
Što je rezultat svega navedenoga? Majke koje rade ili majke koje žele nastaviti razvijati svoju karijeru, osjećaju se nedostatnima i nesposobnima pred zahtjevima koje pred njih postavlja suvremeno majčinstvo, koje im nabija osjećaj krivnje ako se žele vratiti na posao i dijete ostaviti u vrtiću, ako koriste jednokratne pelene ili ako koriste umjetne pripravke za prehranu dojenčadi. Dijelom zbog toga, postoji određeni broj žena, odnosno parova bez djece, koji svjesno biraju ne imati djecu jer se boje da neće moći udovoljiti svim tim zahtjevima, odnosno da će se osjećati loše i biti nezadovoljni svojim životom ako se odreknu karijere i drugih aspekata svog života u korist punog radnog vremena na radnom mjestu majke.
Zbog toga, tvrdi autorica, niti sve bolje i sve povoljnije pronatalitetne politike različitih europskih država (poput duljeg porodiljnog dopusta, većih porodiljnih naknada, obveznih porodiljnih dopusta za očeve, rada s polovicom radnog vremena do određene dobi djeteta) ne polučuju ozbiljnije rezultate u povećanju nataliteta tih europskih država, čak štoviše, s iznimkom Francuske, u svim je promatranim europskim državama došlo do pada nataliteta, čak i u skandinavskim državama koje su socijalno najosjetljivije.
Naravno, i opet (kao i kod nekih drugih pitanja, poput prehrane) nailazimo na „francuski paradoks“ – iako Francuska nema najpovoljniju natalitetnu politiku, kod nje nije došlo do značajnijeg pada nataliteta. To se pripisivalo useljavanju afričkih imigranata iz bivših francuskih kolonija, ali je ustanovljeno da je taj porast nataliteta samo trenutačan, jer već druga generacija imigranata rađa broj djece unutar francuskog prosjeka. Zbog toga, autorica smatra da je razlog zašto se Francuskinje češće odlučuju na majčinstvo u mentalitetu i kulturi – naime, francuska je aristokracija uvijek držala da je odgoj djece sporedan u odnosu na ostale aspekte postojanja žene u društvu, (tako su, primjerice, francuski aristokrati djecu obično slali dojiljama na selo), a takvo se mišljenje o dojenju, posvećivanju majčinstvu i odgoju djece zadržalo i do danas. Dakle, pošto Francuskinje nisu pod pritiskom zbog suvremenog poimanja majčinstva te manje osjećaju grižnju savjesti, lakše se odlučuju na majčinstvo i odgoj djece.
Ova knjiga je kratka, ali je prilično pitka i zbog toga mi se svidjela. Položaj žene u suvremenom društvu je tema koja me i inače intrigira, pa mi nije bilo teško baviti se razmišljanjima Elisabeth Badinter u „Sukobu“. Što se tiče populacije kojoj bih preporučila ovaj roman – svakako ženama koje traže odgovore na pitanja koja ih muče vezano uz nezadovoljstvo svojom majčinskom ulogom, ženama i parovima koji nastoje afirmirati svoju odluku da imaju ili nemaju djecu, te svima onima koji promišljaju odnose u društvu i nastoje predvidjeti kakvi nas izazovi čekaju u budućnosti.
Oznake: elisabeth badinter, sukob, majčinstvo, natalitet, dojenje, feminizam
ponedjeljak, 20.10.2014.
John Kennedy Toole: "Urota tupana"
Walker Percy, koji je napisao predgovor knjizi iz naslova je, opisujući svoje čitanje ove knjige, prilično vjerno prenio i moje osjećaje tijekom čitanja:
U ovom sam slučaju čitao dalje. I dalje. Najprije s poraznim osjećajem da nije dovoljno loš da bih odustao, zatim s trncima zanimanja, pa sa sve većim uzbuđenjem i, napokon, s nevjericom: zasigurno nije moguće da je tako dobro. Oduprijet ću se iskušenju da ovdje kažem zašto sam najprije zinuo, pa se nasmiješio, glasno nasmijao, i nastavio u čudu odmahivati glavom. Bolje je čitatelju prepustiti da to sam otkrije.“
Tako je bilo i meni – upoznavši lik Ignacija Reillya, prvo sam pomislila – kakva je ovo glupost? I onda nastavila čitati. Kad i vi upoznate Ignacija i njegovu majku, shvatit ćete na što sam mislila. Naime, riječ je o pretilom, brkatom mladiću neobičnih žutoplavih očiju, čiji je osebujni stil odijevanja (redovno flanel, obično karirani) dopunjen neobičnom zelenom lovačkom kapom sa spuštenim štitnicima za uši. Ignacije ima visoko mišljenje o sebi, jer je prilično obrazovan, ali ima taj problematični zalistak koji ga muči (uz svakovrsne probavne plinove), nikakvu želju za pronalaskom zaposlenja, i prilično osebujno gledanje na društvo oko sebe. Dakako, nemojmo zaboraviti ni „objekt mračnih želja“, Ignacijevu takozvanu djevojku/prijateljicu Myrnu Minkoff, koja na Manhattanu provodi seksualno oslobođenje nacije, dok se Ignacije zbog straha od međugradskih autobusa, ne miče iz rodnog New Orleansa.
Međutim, splet neobičnih i nesretnih okolnosti, koji uključuje jednog maskiranog policajca, Angela Mancusa, jednu sumnjivu birtiju po imenu Noć radosti, zajedno s njezinom sumnjivom vlasnicom Lanom Lee, izazvao je neočekivane troškove za Ignacija i njegovu majku Irenu, koja, nećemo se lagati, povremeno voli zaviriti u čašicu, pa Ignacije hitno mora pronaći posao. Prvo ga pronalazi u „Levyevim hlačama“, a potom... uostalom, vidjet ćete i sami.
Teško je reći kakav je Ignacije zapravo, jer balansira na tankoj granici između gubitka doticaja s realnošću, mentalne retardacije i svojevrsne izopačene genijalnosti. Mnogi su ga, otkad je roman objavljen 1980. godine, nazvali Don Quijoteom suvremenog doba. Roman je, između ostalih, osvojio i Pulitzerovu nagradu, te je preveden na više desetaka svjetskih jezika. Međutim, autor John Kennedy Toole, na čijem se životu dijelom roman i temelji, to nije dočekao, jer je nakon niza bezuspješnih pokušaja da pronađe izdavača, 1969. godine, u dobi od samo 32 godine, počinio samoubojstvo. To pojašnjava i predgovor Walkera Percya s početka ovog teksta, jer je Walkeru Percyu 1976. godine upravo majka Johna Kennedya Toolea „uvalila“ roman na čitanje. A ostatak je književna povijest (mislim da je ta priča također doprinijela popularnosti romana i njegovoj čitanosti).
Što se tiče našeg prijevoda romana, svaka čast pokojnom Zlatku Crnkoviću, ali ako je, u suradnji s prevoditeljem Dragom Štajduharom, nastojao da čakavski dijalekt primijeni analogno dijalektu siromašnijih ljudi iz New Orleansa, u tome je, po mom mišljenju, prilično podbacio, te je nama, koji nismo odrasli uz čakavski dijalekt, itekako otežao čitanje ovog romana.
Na kraju, želim vam u par kratkih crta opisati svoje iskustvo čitanja ovog romana – prvo sam se naživcirala. Onda sam se počela interesirati. Nakon toga sam se počela smijati. A na kraju sam se iznenadila. Prilično dobar recept za veliki roman američkog Juga, slažete li se?
Oznake: john kennedy toole, urota tupana
subota, 18.10.2014.
Neobična otpornost knjige
Neki dan sam na Net.hr-u pročitala vijest koja me prilično razveselila: donijeli su vijest da je papirnata knjiga ponovno u modi, te da pojava e-knjiga nije uspjela zamijeniti „analogne knjige“. Naravno, zanemarivši dvije činjenice iz teksta – gle tko to govori, na Sajmu knjiga u Frankfurtu – što bi govorili nego da im ide sjajno i da ljudi još uvijek vole papirnate knjige, kao i da se ustvari radi o jednoj te istoj priči, samo na različitim medijima, valja zamijetiti da se nije dogodilo to što su neki mračno predviđali – da će e-čitači zamijeniti papirnate knjige, već se e-čitačima zapravo stvorila nova potreba koja je samo kupovinom tih uređaja mogla biti zadovoljena, i da i jedan i drugi medij imaju svoje poklonike i kupce, odnosno vlastito tržište. Čak štoviše, u ekonomskim terminima – samo tri do četiri posto knjižnog tržišta otpada na e-knjige, što se vidjelo tek nakon što se euforija malo stišala. Rast tržišnog udjela e-knjiga se usporio, čemu se dijelom ima zahvaliti i nepopularnosti Amazona kod autora i nakladnika, te činjenici da se nakladnici mogu opredijeliti za specijalizirana područja, što kod Amazona nije slučaj, s obzirom da je isti većinom prodajno orijentiran.
Papirnate knjige su opet u modi, e-knjige ih nisu uspjele zamijeniti
Nakon svega toga, čovjek se nužno mora zapitati u čemu se sastoji ta nevjerojatna otpornost knjige na tržišne i društvene promjene – vjerojatno nije e-knjiga prva zaprijetila popularnosti papirnatih knjiga (čak i ako jest najsličnija „pravoj stvari“), sigurno su ljudi i kod pojave novina rekli: „To je to, knjiga je mrtva!“, da ne spominjem da su to isto rekli i kad se pojavila televizija. Međutim, ti mediji su bili informativne prirode, oni su zamijenili samo onaj segment knjige koji obavještava i poučava, u dijelu i onaj koji zabavlja, ali ne radi se o istoj vrsti zabave kakvu pruža knjiga.
Što se tiče e-knjiga, postoji mogućnost da će njihova cijena, kao i cijena e-čitača, uskoro biti pristupačnija nego cijena papirnatih knjiga, ako to i nije već slučaj. Zasad, ovisnost o pristupu internetu i izvoru struje je ograničavajuća okolnost za e-knjigu, kao i činjenica da je demografija kojoj se obraća tržište e-knjiga sasvim drugačija od one koja još uvijek kupuje papirnate knjige. Ono što papirnatu knjigu izdvaja je, osim sadržaja, i njezina opipljivost, njezina oprema, pa i to govori u prilog ovom mediju.
Ali ima nešto što je zajedničko papirnatim i e-knjigama: dobra knjiga uvijek predstavlja tajna vrata u drugi svijet. Pisac Mac Barnett je upravo tako nazvao svoj govor na TED-u u kojemu govori o tome kako se fikcija iz knjige fluidno prelijeva u stvarni svijet i kako, iako znamo da fikcija nije istina, vjerujemo da ona to jest. Prekrasan govor, pogledajte.
Oznake: sajam knjiga u frankfurtu, Amazon, net.hr, ted.com, mac barnett, e-knjiga
četvrtak, 16.10.2014.
Vikram Seth: "Prikladan momak"
Neko vrijeme nisam objavljivala na blogu, dijelom zato što nisam imala inspiracije, a dijelom i stoga što sam čitala nešto zahtjevnija (u smislu: obimnija) djela, za koja mi je nužno trebalo vrijeme za čitanje i razmišljanje o njima.
Prvo od takvih je trilogija „Prikladan momak“ indijskoga pisca Vikrama Setha. Djelo se sastoji od tri romana koji se čitaju zajedno – „Kišni paviljon“, „Sveta rijeka“ i „Svadbeni sari“. U djelu kojega kritičari nazivaju indijskim „Ratom i mirom“ susrećemo se s okruženjem indijskoga potkontinenta u razdoblju nakon 1951. godine, kad su britanski kolonijalisti prepustili upravu državom Indijcima, te nakon što je počinjen atentat na Mahatmu Ghandija i nakon što je na njegovo mjesto, kao premijer Indije, zasjeo Nehru. U to vrijeme, Indija je još uvijek feudalna država s rascjepkanim posjedima u vlasništvu pojedinih radža i zemljoposjednika.
Ipak, čitatelj ulazi u priču jednim vjenčanjem. To je velik dan za obitelj Mehra, čija je matrijarhica, gospođa Rupa Mehra, zadovoljna svojim izborom supruga za kćer Savitu, jer se radi o Pranu Kapuru, sinu pokrajinskog ministra financija pokrajine Purva Pradeš (pa čak i unatoč tome što su zločeste tetke komentirale da je Pran nažalost ipak previše „tamnoput“). Osim nje, gospođa Rupa Mehra ima i sina Aruna, koji sa snahom Minakši, iz obitelji tamošnjeg uglednog suca Ćaterđija, živi u Kalkuti, a s njima živi i neoženjeni sin Varun, dok je najmlađa kćer Lata još uvijek s majkom.
S druge strane, obitelj Kapur osim ministra Maheša Kapura, koji se upravo nalazi u proceduri donošenja zakona kojim će se svim zemljoposjednicima oduzeti posjedi, raspolaže i nekim drugim članovima – Pran je profesor književnosti na sveučilištu u njihovu rodnom Brahmapuru, njegova majka je domaćica koja je sa svojim suprugom bila borac za probitak Kongresne stranke (stranke Mahatme Ghandija), ali sad uživa u svom životu domaćice, te kćer Vina, koja je udana za obućara i trgovca Kendarnatha Tandona, s kojim ima sina Bhaskara, devetogodišnjaka izrazito zainteresiranog za čari matematike. Ne smijemo zaboraviti niti Mana Kapura, Pranovog i Vininog brata, čija tragična ljubavna priča s pjevačicom narodne indijske glazbe, Saidom Bai, počinje upravo u noći Pranova i Savitina vjenčanja.
No, tragičnih ljubavnih priča ne nedostaje i na drugim frontama – nakon što je udala Savitu, gospođa Rupa Mehra ozbiljno planira izabrati prikladnog momka i za svoju mlađu kćer, Latu. Međutim, Lata ima i vlastite planove, ili bolje rečeno, vlastitu sudbinu, koja je natjera da se zagleda u studenta Kabira, ali s kojim ni na koji način ne može ostvariti ljubavnu vezu, jer je Kabir zbog svojih osobina definitivno neprikladan momak. Vidjevši svoju priliku, počinju joj se udvarati i pisac Amit Ćaterđi (brat Latine šurjakinje Minakši, koji živi sa svojim bratom Dipankarom, zanesenim filozofom, i sestrom Kakoli, djevojkom iz indijskog visokog društva, te svojim roditeljima), ali i self-made-man Hareš Khana, smiješno odjeveni, prizemljeni poslovođa u tvornici cipela, koji je pristupio upravo gospođi Rupi Mehra i svoje udvaranje prema Lati počeo upravo u odnosu na njezinu majku.
U pozadini cijele priče autor nam neprestano prenosi događanja iz društvenog, političkog i vjerskog života Indije u tom razdoblju. Tu zemlju, naime, potresaju neprestani nemiri, koji izviru iz arhaične klasne (kastinske) podjele te potrebe za promjenom, novim političkim strujama – socijalizmom i nacionalizmom, ali i iz vjerskih podjela na hinduse i muslimane, jer muslimanska manjina (koja je odjeljivanjem Pakistana od Indije dobila svoju državu) neprestano traži svoja prava u Indiji, a neki osobito krvavi povijesni događaji, poput istovremenog održavanja dvaju vjerskih blagdana koji su rezultirali masakrom i progonom, svjedoče o težini tih podjela. Osim toga, autor dotiče i pitanje „nedodirljivih“ i njihovih prava, s čime se osobito susreće Man Kapur na svom proputovanju kroz ruralnu Indiju u pratnji učitelja jezika urdu, Rašida Khana.
Malo je reći da je ovo djelo (koje je Vikramu Sethu donijelo svjetsku slavu) ogromno – „Kišni paviljon“ ima 494 stranice, „Sveta rijeka“ 638 stranica, a posljednji dio, „Svadbeni sari“, čak 718 stranica. Ipak, kako nisam mogla donijeti sud o romanu a da nisam pročitala sva tri dijela, s obzirom da su dijelovi međusobno povezani i da čine jednu logičnu cjelinu, odlučila sam napisati nešto o trilogiji, a ne o svakom pojedinom njezinom dijelu.
U konačnici, svidjelo mi se, iako je, po indijskom običaju, blagoglagoljivo. Ljubavne priče koje se događaju u romanu su ljupke, u likove se čitatelj lako može zaljubiti, pa se vrlo brzo i lako može prelijetati preko stranica. Stoga nije čudo (a ni sama se ne bih bolje izrazila) što je The Times o romanu napisao: „Nađite vremena za ovaj roman. Pravit će vam društvo do kraja života.“, a u Guardianu je o romanu rečeno: „Ovaj je roman dugo, slatko i besano hodočašće kroz život.“ Toplo preporučujem.
Oznake: vikram seth, prikladan momak, kišni paviljon, sveta rijeka, svadbeni sari
