Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

petak, 31.01.2014.

Lagani ponoćni zalogaj uz knjigu

Potaknuta Zlicinim komentarom da sigurno postoji i tekst tipa: što grickati uz koji žanr literature, nisam niti provjeravala postoji li takvo nešto, već sam se sama dala u razmišljanje što bi valjalo grickati tijekom čitanja. Evo rezultata ovih dubokoumnih i zamornih promišljanja:

1. Krimići/trileri – uh, to je bilo lako: umjesto grickanja noktiju, svakako valja jesti kokice, kao jedan od mojih najdražih snackova, i piti kavu, kako bi čovjek ostao budan do kraja dobrog page-turnera kakvih među krimićima ima sijaset.

2. Ljubići – preporučujem vino (po mom je ukusu crno, ali žene su poznatije po tome da nemilice truse bijelo) i čokoladu (također, po mom ukusu je tamna, ali svakako čokolada – čokoladni kolač s više čokolade i preljevom od čokolade). Velika bombonijera puna pralina. Guilty pleasure, ako me razumijete.

3. Putopisi iz egzotičnih krajeva – rooibos čaj (podsjeća na Mme Ramotswe i „Prvu damsku detektivsku agenciju“), datulje, citrusno voće, banane, indijski oraščići... druga sugestija kaže: jedi lokalnu kuhinju onoga geografskog područja o kojem čitaš, radi atmosfere.

4. Povijesni romani – iz nekog razloga, razmišljajući o povijesnim romanima, zamišljala sam neku utješnu hranu – za mene je najutješnija hrana tost s maslacem i čaj od kamilice. Jer dobra stara vremena obično i jesu – utješna. Može biti i nešto drugo, poput salenjaka ili sacher-torte: nešto što je baka pravila.

5. SF – ne znam zašto, ali asocira me na artificijelne slatkiše: gumene bombone, one kisele gumene zmije i prah koji pucketa kad ga istresete u usta. Uz to: gazirano bezalkoholno piće, najbolje coca-cola.

6. Fantasy – kad sam došla u sjeverozapadnu Hrvatsku, domoroci su me upoznali s pićem koje se naziva gverc/gvirc, a radi se o medovini, odnosno alkoholnom piću na bazi meda. Upravo to piće asocira me na fantasy romane (vjerojatno i zato što se prodaje na renesansnim festivalima). Umjesto gvirca, može biti i tamno pivo, a uz to sušeno voće: bademi, orasi i lješnjaci, kao i neki suhi keksi (asocijacija: lembas), te tvrdi sirevi poput edamera, trapista ili goude.

7. Ratni romani – kruh i voda, ili bolje, samo voda (druga opcija je grah iz konzerve, sendviči s mesnim nareskom iz konzerve na trajnom dvopeku).

8. Horori – junk-food, jer su horori obično trashy – čips, coca-cola, pizza. Osim ako se radi o viktorijanskom hororu, tada zaboravite na hranu jer vam od jeze obično nestane apetit.

9. Knjige za mlade – jabuka. Zdrava hrana i napici bez šećera, jer smo u pubertetu samosvjesni i ne volimo kako izgledamo. Ta hrana, dakako, mora biti ekološka i ne smije biti testirana na životinjama.

10. Pustolovni romani – na pustolovne romane koje sam čitala u djetinjstvu (Julesa Vernea, Marka Twaina...) najviše me podsjeća jeftini kukuruzni smoki koji je postao užasno tvrd i žilav čim ste otvorili vrećicu. Uz to – cedevita.

Ove su prehrambene sugestije tek plod moje mašte i mojih asocijacija, pa se slobodno nadovežite vlastitim gastronomskim iskustvima i idejama.

Oznake: hrana, knjige, grickalice, napitci

31.01.2014. u 09:57 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 29.01.2014.

Popisi, popisi...

Ja sam definitivno osoba od popisa i lista – od kućanskih poslova, poslovnih obveza, namirnica koje moram kupiti, tjednog menija, pa sve do popisa muzike koju planiram poslušati, knjiga koje namjeravam pročitati, filmova koje svakako treba pogledati i općeživotnih odluka i planova... sve se nalazi na nekoj listi ili popisu koje nosim sa sobom.

Druga je priča to što me povremeno popisi svakodnevnih obveza bacaju u takav bed jer niti pola stvari dnevno ne uspijevam napraviti, zbog čega se samoj sebi na kraju svakog dana doimam kao osoba-promašaj, ali mislim da je tu stvar u vještini sastavljanja popisa, a ne u lijenosti u obavljanju obveza s popisa.

Zbog toga, jedan od linkova koje nudim u nastavku odnosi se na 8 najvažnijih besplatnih knjiga koje morate pročitati ako se smatrate inteligentnom osobom, koje je jedan korisnik Reddita postavio astrofizičaru Neilu deGrasse Tysonu, ravnatelju planetarija Hayden. Ne čudi što je de Grasse Tyson uključio najvažnija publicistička djela koja su oblikovala zapadnu misao i znanost: Bibliju, „Porijeklo vrsta“, „Umijeće ratovanja“ i slične naslove. Provjerite sami.

8 Books Every Intelligent Person Should Read

Drugi, ponešto svjetovniji popis, donosi bloger Željko Obrenović govoreći o najboljim knjigama u 2013. godini. Autor je čitao puno Kinga, nešto žanrovske literature, a nažalost, pogađamo se tek u tri naslova, od kojih sam Williama Goldinga i njegov roman „Gospodar muha“ pročitala kad sam počela nešto strukturiranije i namjernije birati čitanje, a „Rosemarynu bebu“ Ire Levina također negdje prije sedam-osam godina. Treći zajednički naslov, tehnički nisam ni počela čitati, radi se o „Igri prijestolja“, koja je u mom popisu želja i pozdrava za 2014. godinu. Kako za neke autore nisam niti čula, ovo je popis koji me prilično razveselio.

Najbolje knjige u 2013. godini

Konačno, na StumbleUpon mi je poslana preporuka za čitanje popisa 10 najslavnijih zabranjenih knjiga. Notorno je da je, primjerice, Salman Rushdie zbog „Sotonskih stihova“ bio proglašen neprijateljem islama, ili da je „Lolita“ Vladimira Nabokova bila kontroverzno štivo, ali sam čitanjem ovog popisa prvi put saznala da je „The Perks of Being a Wallflower“ Stephena Chobskog, koji je objavljen 1999. godine bio zabranjivan u knjižnicama diljem SAD-a. Hoću reći – u današnje vrijeme? Zbilja?

10 Banned Books

Oznake: popisi, najbolje knjige u 2013, biblija, porijeklo vrsta, zabranjene knjige

29.01.2014. u 14:04 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.01.2014.

A sada nešto posve drukčije...

... jer su moji interesi nepregledno široki i dokle oko seže ne može se obuhvatiti širina onoga o čemu sve čitam na internetu.

1. Inovatori se ponekad posve zanesu u nove tehnološke mogućnosti i dostignuća, i to toliko da lansiraju nove proizvode niti ne razmišljajući o njihovoj praktičnoj primjeni. Tako je na LinkedInu autor Dylan Tweney iznio razmišljanje o tome kako ne želi pametni hladnjak koji bi razgovarao s njim. Naime, LG je predstavio upravo takav hladnjak koji možete upitati ima li piva ili drugih namirnica u njemu, pa on odgovara na takve upite. Postoji i lonac za kuhanje pod tlakom koji se povezuje s pametnim telefonom i javlja mu kad su namirnice u njemu kuhane, ili električna četkica za zube koja se također može povezati s pametnim telefonom, iz posve nepoznatih razloga.

Smart Refrigerators: Do Not Want


2. Na blogu Brit+Co nalazi se pak popis 60 ekstremno neobičnih ideja za poklone, od jastuka s Nicholasom Cageom do Buddy Bumper Ball, divovskih lopti na napuhavanje u koje se vi i vaš prijatelj možete uvući i onda se sudarati do mile volje. Provjerite na linku u nastavku.

The Ultimate White Elephant


3. New York Times, po svom kolumnistu Franku Bruniju, u 2014. godini želi vam da čitate više i tweetate manje. To zapravo znači da će se u godinama koje dolaze tek spoznati prava vrijednost socijalnih medija, ali da, kao virtualni barbari, još uvijek nismo naučili na pravi način komunicirati s onima s kojima se ne slažemo – osoba koja iznosi mišljenje koje je suprotno našemu, ne samo da nije u pravu, već je najvjerojatnije izrazito glupa, zatucana i primitivna (i to ćemo joj bez ikakvog krzmanja i priopćiti, za slučaj da to sama nije znala). Zato, ono što ovaj kolumnist poručuje nije doista da manje tweetate, već da više slušate, a manje sami govorite.

For 2014: Tweet Less, Read More

4. Konačno, ako već govorite ili pišete, činite to kako treba i ne ponavljajući se. Stoga, umjesto da pojačavate dojam riječi „ljut“ riječju „jako“, pokušajte sa „bijesan“ ili „gnjevan“. Ili pokušajte još neki od 45 načina za izbjegavanje riječi „vrlo“ ili „jako“.

45 Ways To Avoid Using The Word "Very"

Oznake: nicholas cage, pametni hladnjaci, ideje za poklone, new york times

27.01.2014. u 11:12 • 9 KomentaraPrint#

subota, 25.01.2014.

Lois McMaster Bujold: „Krhotine časti“

Znam da ste svi sumnjali u mene, i to uopće nije čudno uzevši u obzir sve preporuke koje ste mi tijekom godina dali, za koje sam rekla da ću ih uvažiti i eventualno pročitati, a nikad nisam. Koliko sam puta čula: „Moraš pročitati to i to, super je iz toliko i toliko razloga!“, i koliko sam puta odgovorila: „Zvuči fantastično, svakako ću pročitati!“, a da to nikad nisam učinila (da prestanem biti tako stroga prema sebi, dio tih preporuka sam doista i zapamtila, i doista sam pročitala preporučenu literaturu – tu ubrajam Murakamija, Nothombicu, Alaina de Bottona... iako priznajem da ponekad znam ispasti smiješna otkrivajući toplu vodu oko knjiga koje su strastveni čitatelji već odavno otkrili i apsolvirali...)

Jedna od tih snažno promoviranih, a nikad poslušanih preporuka jest i SF-serijal o Milesu Vorkosiganu, autorice Lois McMaster Bujold, koji, opet prema preporuci upućenijih, počinje romanom „Krhotine časti“, koji je i podnaslovljen kao „Uvod u pustolovine Milesa Vorkosigana“. Spoznaja o sklonosti otkrivanju tople vode ponovno se javlja kad ustanovljujem da je autorica ovaj serijal započela još 1986. godine, dakle, prije gotovo trideset godina, a da je kod nas, u izdanju Algoritma, prevođena još od ranih dvijetisućitih, dakle, prije desetak godina.

I evo, trideset godina poslije, mene koja vam se spremam govoriti o kakvom se fantastičnom serijalu (ili bar njegovom početku) radi. Uopće me nije sram, čak dapače (ne mogu zamisliti kako će to izgledati kad budem ozbiljnije čitala Austenicu, s kojom kasnim barem stoljeće i pol do dva).

U središtu su radnje Cordelia Naismith, kapetanica i članica Istraživačkog korpusa Kolonije Beta, koja se zatekne usred zasjede tijekom ekspedicije na nepoznati planet, i njezin zarobitelj, kapetan Aral Vorkosigan, poznatiji kao Kommarski koljač, zloćudni ratni zapovjednik, osvajač i vođa. Tijekom razdoblja Cordelijinog zatočenja, ona uspijeva shvatiti da su glasine pretjerane i da se radi o časnom vojskovođi i uspješnom vojnom strategu. Aral, pak shvaća da sa kapetanicom Naismith nema šale i ubrzo je prihvaća kao ravnopravnog partnera. Međutim, u tijeku romana oni uviđaju da se u predstojećem ratu za Escobar (u kojem Barrayar, Vorkosiganov rodni planet, ima ulogu osvajača), nužno moraju naći na suprotnim stranama i stoga se rastaju, da bi ih ratna zbivanja ponovno spojila na neočekivane načine.

Ovo je, dakako, uvod u pustolovine Milesa Vorkosigana u smislu da ćemo saznati kako su se upoznali i zaljubili njegovi roditelji, ali ako čitamo po redu, možemo steći i znatan uvid u povijesne, političke i vojne okolnosti u kojima će se zbivati daljnji romani, kao i u navade, običaje, tradicije tih svjetova i likove koji će ih nastanjivati.

Dakle. Bojala sam se da je riječ o svemirskoj pucačini, koja me obično prilično zbunjuje i kod čitanja koje mi zanimanje vrlo brzo opadne, ali (prije nego što me ljubitelji razapnu) moram reći da ovaj roman u tom smislu nije naporan, pa se slažem s ocjenom urednika prijevoda romana koja kaže:

„Svi romani Lois McMaster Bujold odlikuju se napetom fabulom, duhovitim dijalozima i dubokom humanošću svojih glavnih protagonista, a u usporedbi s drugim romanima vojne tematike, zbog uočljivog izostanka grafičkog nasilja, doimaju se gotovo pacifistički.“


Tako da je meni ovaj aspekt romana imponirao, iako vjerujem da će čitatelji koji očekuju žešće opise bitaka ostati pomalo razočarani. U svakom slučaju, čitanje prvog romana iz serijala nije me pokolebalo, pa očekujem da ću u vrlo brzom vremenu nastaviti i s daljnjim romanima iz serijala (ako se ne varam, čeka me „Barrayar“), tako da sam zapravo zadovoljna novogodišnjim odlukama koje sam donijela, i kojih se zasad držim.

Oznake: lois mcmaster bujold, krhotine časti, miles vorkosigan

25.01.2014. u 11:30 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.01.2014.

Izaći ćemo mi iz krize, makar nam to bilo zadnje...

... ne zvala se ja Bookeraj i ne vodila ovaj blog skoro šest godina! Zato nam je potrebna temeljita poduzetničko-gospodarska edukacija, koju počinjem još jednim tekstom s Forbesa, koji govori o 20 poslovnih pogrešaka koje radije ne biste naučili na vlastitoj koži, pa tako – nemojte prodavati proizvod bez da ste ga naplatili, nemojte ulaziti u ortakluk bez jasnog plana za izlazak iz ortačkog odnosa, štedite za kišne dane, testirajte proizvod, nemojte nastojati klijentu objasniti kako ste vi u pravu, jer možda ćete pobijediti u raspravi, ali ćete izgubiti klijenta... i druge mudrosti koje je ugodnije učiti iz tuđeg, nego iz svog iskustva.

20 Business Lessons You Don't Want To Learn The Hard Way

Zatim, Forbes također donosi šest osnova za bolje menadžere u 2014. godini. Naime, sa svim mogućim užasnim i često proturječnim taktikama rukovođenja tvrtkama i poslovnim procesima, često se izgubi pojam o temeljima uspješnog i pravednog vodstva. Dakle, ako ste slučajno šef ili vođa neke grupe ljudi, ako išta ponesete s ovog bloga, neka to bude činjenica da možete biti kul šef tek kad uspijete postići dovoljno autoriteta da vas ljudi nazivaju šefom bez sarkazma. Obično se taj korak preskoči.

6 Fundamentals That Can Make You A Better Manager In 2014

Konačno, ako i jeste šef, u 2014. godini nemojte počiniti i sljedeće greške: nemojte biti potuljeni i negativni, nemojte ignorirati svoje podređene i biti loš uzor, a pročitajte i još neke zamke kojima možete ugroziti uspješno vodstvo.

Don't Fall Into These Leadership Traps in 2014

(S tim u vezi, moram se pohvaliti da sam, otkad radim, samo jednom imala problem s lošim šefom, ali da se ispostavilo da je to bio više problem te šefice nego moj, jer niti s drugim podređenima nije mogla pronaći zajednički jezik. Ipak, nijedan od šefova koje sam imala nije bio savršen, svi bi mogli podnijeti malo poboljšanja)


Oznake: Forbes, šefovi, vodstvo, poslovne pogreške

23.01.2014. u 20:44 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 21.01.2014.

Tim Harford: "Prilagodi se"

Ekonomski stručnjak Tim Harford ostao je zapamćen u stručnoj i laičkoj javnosti kao autor publicističkog bestselera „Ekonomist na tajnom zadatku“ te nešto manje poznatog publicističkog djela „Logika života“. Sasvim slučajno, meni je ruku dopao njegov priručnik za ekonomski i općeživotni uspjeh pod naslovom „Prilagodi se“, objavljen u izdanju izdavačke kuće Jesenski i Turk.

U ovoj knjizi autor polazi od teze da je osim biološke, na snazi i društvena i ekonomska evolucija, odnosno da se i društveni, odnosno ekonomski napredak temelji na varijaciji i selekciji, kao i biološke prilagodbe organizama svome prirodnom okolišu. U tom smislu autor smatra da i ideje evoluiraju: one uspješne preživljavaju, dok one neuspješne, odnosno neprilagođene svojoj društvenoj stvarnosti izumiru. Ovu je tezu autor nastojao dokazati u vojnom smislu (mirovna misija SAD-a u Iraku, gdje se pokazalo da je iskustvo s terena neusporedivo učinkovitije od centralizirane strategije), kao i u bankarskom smislu (autor opisuje ponašanje banaka neposredno prije i nakon burzovnog sloma 2008. godine).

Na početku knjige stoga najviše mog zanimanja izazvala su istraživanja prema kojima stručnjaci nisu značajno uspješniji u predviđanju budućih događaja od laika. Slijedom zaključaka koji proizlaze iz takvog istraživanja, slijep i glup proces neprestane varijacije i selekcije daleko je uspješniji od bilo kakvog ekspertnog predviđanja:

„Nije da je stručnost potpuno beskorisna. Tetlock je usporedio odgovore njegovih stručnjaka s odgovorima kontrolne skupine dodiplomskih studenata i stručnjaci su bili bolji. Ali po bilo kojem objektivnom mjerilu, bili su loši. I dodatna korist od ekspertize pokazala se veoma ograničenom. Jednom kad su stručnjaci stekli opće znanje o političkom svijetu, čini se da dublja ekspertiza u nekom specifičnom polju nije bila odviše korisna. Predviđanja o Rusiji koja su dali stručnjaci za Rusiju nisu bila ništa točnija od predviđanja o Rusiji koja su dali stručnjaci za Kanadu.

Većina ljudi koji komentiraju Tetlockovo istraživanje naslađuje se nad porazom učenih ljudi plaćenih da budu učeni. Zašto i ne bi? Jedno od Tetlockovih slađih otkrića bilo je da su slavni stručnjaci – oni koji često gostuju kao televizijski komentatori – posebno nekompetentni. Louis Menand u svom članku u New Yorkeru likuje nad predodžbom o brbljavim vidovnjacima i zaključuje: „najveća pouka Tetlockove knjige možda je ona koju bismo bili najmanje spremni izvući: mislite svojom glavom.“

No, postoji razlog zbog kojeg sam Tetlock nije bio voljan izvući taj zaključak: njegovi rezultati jasno pokazuju da stručnjaci imaju bolje rezultate od nestručnjaka. Ti inteligentni, školovani i iskusni profesionalci imaju što reći – stvar je samo da postoji granica do koje je to korisno. Nije problem u stručnjacima; problem je u svijetu u kojem žive – svijetu u kojem svi živimo – koji je jednostavno prekompliciran da bi ga bilo tko jako uspješno analizirao.“


Svoja razmatranja autor temelji na iskustvima ruskog inžinjera Pjotra Palčinskog, koji je u Staljinovo doba izučavao načine za ekonomsko unapređivanje majčice Rusije (zbog toga je u određenom razdoblju završio u Sibiru, a potom je bio prognan. Nakon što se vratio, još je malo provocirao Staljina svojim uvidima što je za posljedicu imalo nestanak njega i ubojstvo njegove supruge.)

Palčinski je ovako postavio pravila za društvenu, odnosno ekonomsku evoluciju:

„Tri su bitna koraka da se principi adaptacije iskoriste u poslovanju i svakodnevnom životu, i zapravo su to tri principa Pjotra Palčinskog. Prvo, isprobavajte nove stvari, i očekujte da će se neke pokazati lošima. Drugo, pazite da neuspjehe možete preživjeti: stvarajte sigurne prostore u kojima možete griješiti, ili se krećite malim koracima. Kao što smo vidjeli kod banaka i gradova, ovdje je štos u tome da pronađemo prave gabarite za eksperimentiranje: dovoljno velike da razlike budu značajne, ali ne tolike da, ako ne uspiju, iz njih izađete s gaćama na štapu. I treće, trebate biti sigurni da znate kad je došlo do neuspjeha, inače iz njega nećete puno naučiti.“


U tome upravo najviše griješe države, pa autor predlaže i daljnje stvaranje gradova-država kao cjelina koje se po posebnim pravilima bitno razlikuju od svoje okoline, kao sigurna mjesta na kojima se može eksperimentirati bez da se ugrožava opstojnost cijele države (koliko takvi eksperimenti mogu biti uspješni, svjedoči primjer njemačkog Lubecka kao jednog od važnijih slobodnih trgovačkih gradova, iz kojeg je potekla hanzeatska liga, mreža slobodne trgovine koja je brojala preko 200 gradova. Takav je primjer i Hong-Kong ili u hrvatskoj povijesti Dubrovnik). Među modernim ekonomistima, ovakve ideje nisu novost, pa niti autor nije jedini ekonomist koji ih zagovara.

No umjesto toga, države čine ovo:

„Čini se da je problem u tome što države obožavaju financirati gubitnike: sjetite se samo velikih banaka i automobilske industrije. Čini se da je idealni kandidat za primanje državne potpore tvrtka koja je izrazito velika i izrazito neuspješna. Dakle, imamo savršenu formulu za održivu budućnost.“


Da završim priču u veselijem tonu, moram priznati da sam prilikom čitanja ove knjige najviše razmišljala o tome koliko sam sklona eksperimentiranju i isprobavanju novih stvari u svakodnevnom, privatnom životu. Pa sam zaključila da što vrijeme više prolazi, sve se više zatvaram u svoju kutijicu kolotečine i sve manje novih stvari ima u mom životu (pri tome ne mislim nužno na životne promjene, jer takvih imam i previše u svakoj sezoni). Zato se i dogodilo da su me upravo ovaj tjedan dvije osobe, od kojih sam mislila da znam što mogu očekivati, posve iznenadile i zbunile svojim (konkretno: romantičnim) životnim izborima. Ne da je to nužno loše, čak dapače, ali doista to nisam očekivala niti od jedne od tih dviju osoba.

Zato će 2014. godina biti godina u kojoj ništa neću planirati – pa makar me to ubilo! Treba vježbati iznenađenost, ne smijem postati imuna na neočekivane stvari u životu.



Oznake: tim harford, prilagodi se, evolucija, ekonomija

21.01.2014. u 15:56 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.01.2014.

Anders de la Motte: "Mamac"

Svjetski bestseler „Igra“ („The Game“) poznata je kao napeti krimić, ali i kao uspješni triler s Michaelom Douglasom u glavnoj ulozi. Manje je poznato, barem meni, da je „Igra“ tek prvi dio uspješne trilogije jednog od „najuzbudljivijih i najinovativnijih pisaca krimića u Švedskoj“ (još je zanimljivije da je autoru „Igra“ bila debitantski roman). Druga dva dijela trilogije su „Mamac“, odnosno „Buzz“, o kojem danas pišem, i „Bubble“, koji još nije preveden i objavljen u izdanju Znanja, kao njegova dva prethodnika.

(naravno da sam čitanje počela drugom knjigom iz trilogije, po svom dobrom starom običaju, ali se u ovom slučaju tješim da sam barem gledala film pa znam o čemu se radi).

U središtu je radnje Henrik, HP, Petterson, koji se nakon „Igre“ već četrnaest mjeseci skriva u inozemstvu, počevši od Dalekog Istoka i Australije, preko Indije, da bi na početku „Mamca“ završio u Dubaiju, u društvu bogatih Francuza i jedne neobične poslovne žene. Kada ta žena, po imenu Anna Argos, osvane mrtva i HP postane osumnjičenik za njezino ubojstvo, isprva će posumnjati da mu Voditelj Igre ponovno smješta, ali ga istraga o njezinom ubojstvu prvo mora odvesti u rodnu Švedsku.

„Mamac“, odnosno „Buzz“, označava, dakako, šapat ili glasinu koja se širi potajno i oprezno, ali i zvuk zujanja ili brujenja koji se jednako čuje u osinjaku kao i u udaljenom žamoru razgovora ljudi.

Kao i Stieg Larsson, koji je u svojoj poznatoj Millenium trilogiji svaki roman posvetio određenoj temi koja ga je kao političkog aktivista zaokupljala, tako je i Anders de la Motte kao lajtmotiv drugog dijela svoje trilogije iskoristio priču o sigurnosti i zaštiti osobnih podataka na internetu i činjenicu da George Orwell u „1984.“ nije mogao ni posumnjati da neće biti potrebna posebna represija da bismo se odrekli svoje privatnosti, dovoljno će biti da dođe do izuma Facebooka:

„Zapravo je takvo razmišljanje posve pogrešno, barem u demokratskim zemljama. Državu obično zanima samo ono što jedna vrlo malena skupina ima za reći po jednom određenom, veoma ograničenom pitanju. Velike tvrtke nasuprot tome...“
Zamahnuo je jednom rukom prema svijetu izvan auta.
„...zanimaju gotovo svi, pogotovo kad se radi o načinu potrošnje ili percipiranju njihovih skupih robnih marki. Takve informacije nalaze se posvuda, zapravo cijela internetska mreža praktički vrvi njima, a zbog čega? Pa zato što većina ljudi sasvim dobrovoljno daje takve podatke, ili tako što kvačicom označi prozor sasvim na dnu neke stranice, ili još bolje: tako što dragovoljno objavljuje svoja razmišljanja i želje na nekom od foruma koji se nude. Moderan i slobodoljubiv čovjek koji drži do vlastitog integriteta pokazuje svoj privatni život do najsitnijeg detalja. Ni George Orwell nije mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja.“


Čitateljsko iskustvo u cjelini nije bilo loše, ali me silno ometala izvještačenost upotrebe engleskih izraza u hrvatskom govoru i način na koji su oni uklopljeni u prijevod, iako su, dakako, bez sumnje bili i dio švedskog izvornika („Sve skupa ostavljalo je dojam instant mindfulness, u kompletu s uplightsima i mističnim predmetima koji su se vrtjeli na stropu.“), tako da bi idealno bilo čitanje na švedskom, ali moram priznati da je moj švedski pomalo zahrđao pa to uopće nije opcija.

Sada, dakako, preostaje čitanje i trećeg dijela trilogije čim ga bude u hrvatskom prijevodu, jer se čita brzo i lagano, a odlikuje se svim vrlinama zabavnog krimića, stoga vam „Mamac“ (ali prije njega svakako „Igru“) definitivno preporučujem.

Oznake: anders de la motte, mamac, buzz, igra, bubble, michael douglas

19.01.2014. u 20:23 • 3 KomentaraPrint#

petak, 17.01.2014.

Lian Hearn: "Sjaj mjesečine"

U današnjem tekstu donosim vam izvještaj o novopročitanom nastavku, odnosno trećoj knjizi Sage o Otorijima pod naslovom „Sjaj mjesečine“. Drugu knjigu pročitala sam, i o njoj izvještaj blogosferi predala dana 11. siječnja godine gospodnje 2014. pa s vaše lijeve strane možete kliknuti ukoliko želite saznati nešto više o prethodnim nastavcima.

Naime, kao što sam i predvidjela, drugi dio bio je rezerviran za ocrtavanje psihološkog razvoja likova, za građenje njihove životnosti i uvjerljivosti kroz opisivanje njihova unutarnjeg previranja, što je nužno išlo na štetu fabule, odnosno količine pripovijedanja i broja događaja u priči.

Zato, pravo zahuktavanje radnje događa se u upravo pročitanom, trećem dijelu: Otori Takeo susreće svoju izabranicu, Kaede Shirakawa, i odlučuju se potajno vjenčati u svetištu Terrayama, navukavši tako na sebe bijes svih onih koji su imali pretenzije na Kaedinu imovinu i njezinu ruku, osobito plemića Fujiware, koji je neposredno prije toga snubio Kaede, a ona ga nije izravno odbila kako bi osigurala egzistencijalne potrebe svoje obitelji i posjeda Shirakawa preko zime. Ovaj čin je oboje mladih ljubavnika prokleo i u očima trenutno najjačeg ratnog vođe (engleski jezik ima tako krasan izraz: warlord, kojega se nužno nešto gubi u prijevodu ako kažemo ratni vođa, sve i ako je doslovno), zapovjednika Araija, koji je s Takeom htio stupiti u savez protiv Otorija.

Ovdje dolazi do izražaja glavna ideja koju autorica, čini mi se, nastoji iznijeti: Otori Takeo je mladić koji je rođen od tri krvi – feudalne, odnosno plemićke, čarobnjačke, odnosno plemenske (zbog čega ima nadnaravne moći) i krvi potlačenih, odnosno Skrivenih (povijesni i stvarni pandan Skrivenima je katolička vjera, iako ponešto romanticizirana). Zbog toga se on bez razlike okružuje proganjanima, izopćenicima (oni se opisuju ponešto kao kasta nedodirljivih u Indiji), seljacima, kao i ratnicima i plemićima, i zbog toga ima podršku širokih narodnih masa, kakvu podršku drugi ratni vođe ne mogu ostvariti jer im je ispod časti družiti se s nižim staležima i potlačenima. S druge strane Takeu neprestano prijete pripadnici njegova plemenskog klana, te ga nastoje ubiti iz razloga što im je otkazao poslušnost, pa u tijeku romana on od sebe više puta otklanja pokušaje atentata.

Kaede se pak i dalje više bori sa svojim unutarnjim demonima, pa pritom čini i kobnu pogrešku da se prepušta na milost i nemilost okrutnom plemiću Fujiwari, koji je uspijeva zatočiti u svojoj kući kako bi je držao za sebe kao kolekcionarski primjerak ili kao trofej.

Za to vrijeme dolaze do izražaja Takeove osobine ratnog stratega koji, unatoč manjoj, lošije opremljenoj i slabije uvježbanoj vojsci, uspijeva izvojevati nekoliko pobjeda. Međutim, pod utjecajem proročanstva koje se odnosi na njega, nužno je da će četiri bitke dobiti, a jednu izgubiti. Sigurnost mu ulijeva i spoznaja da mu nitko neće moći nauditi, osim ruke vlastitoga sina.

Sve u svemu, i dalje je jako zabavno, pa se i dalje prilično tečno čita. Ipak, moram priznati da sam malo junački navalila na čitanje i da zbog toga patim od laganog overdosea, zbog čega ću u idućih nekoliko dana uzeti malu pauzu i promijeniti žanr i temu.

Oznake: lian hearn, sjaj mjesečine, saga o otorijima

17.01.2014. u 11:42 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 15.01.2014.

Dan Wells: "Ne želim te ubiti"

Nakon što smo pročitali „Ja nisam serijski ubojica“ i „Gospodina Monstruma“, na red je došao i treći roman autora Dana Wellsa u serijalu o mladiću Johnu Cleaveru, tinejdžeru-psihopatu u čijem se malom gradiću događaju serijska ubojstva koja samo naizgled čine obični, iako posve poremećeni, ljudi. John zna bolje – ova ubojstva djela su demona koji u njihov gradić dolaze privučeni upravo njegovom osvetničkom osobnošću.

Naizgled, i dalje je sve normalno: nakon što ga je njegova mladenačka nježna čežnja, Brooke, otpilila shvativši da s njime nešto očigledno nije u redu, kćer policajca Jensena, popularna Marci, pokazala je romantični interes. Međutim, u gradu se počinju događati dva naizgled nepovezana niza događaja: samoubojstva mladih djevojaka s jedne strane i pomno planirana, okrutna ubojstva gradskih dužnosnika s druge strane. Potpis ubojice Johna podsjeća na rad jednoga od serijskih ubojica koje je već vidio, a to mu se i potvrđuje nakon što na stol u mrtvačnici njegove majke dođe prva žrtva. On i Marci upuštaju se u istraživanje, iako kroz roman Marci postaje sve čudnija i čudnija.

Lagana, neobavezna zabava za jedno poslijepodne, koja vam neće oduzeti previše vremena niti ćete biti pametniji ako ovaj roman pročitate. Dakako, niti će vam bilo što nedostajati ukoliko ga propustite pročitati. Zato – izbor je u potpunosti na vama.

Oznake: dan wells, ne želim te ubiti

15.01.2014. u 08:39 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.01.2014.

Još ekonomskih linkova u siječnju

Prilično sam uvjerena da je Net.hr link u nastavku preveo i nije naveo izvor, što je njihovo tipično nepristojno ponašanje. U svakom slučaju, Forbes donosi 14 ružnih tehnoloških navika kojih se treba odreći u 2014. godini. Najružnija stvar vezana za socijalne medije koju sam doživjela, zapravo vrlo nedavno, dogodila se dok smo supružnik i ja sjedili na piću s nekim poznanicima. Večer je bila trula, ti su se poznanici izgovarali na mamurluk od večeri prije, mi smo stalno pokušavali održavati neki razgovor, i ubrzo smo se razišli, da bih ja ustanovila da su cijelo vrijeme oni ostavljali statuse na Facebooku o svojim mislima i idejama koje su im padale na pamet dok su sjedili. Nije mi se to svidjelo, i zapamtila sam to. Iskreno, meni nikad ne bi palo na pamet da, dok iniciram druženje in person, glumim gljivu i fejzbučim ili tvitam za to vrijeme. Eto, to sam samo ja, ali manire očigledno ne rastu na drveću.

14 Bad Tech Habits To Break in 2014

Gary Vaynerchuk, o čijoj sam knjizi „Ekonomija zahvalnosti“ već pisala i često ga spominjala kao idejnog tvorca Wine Librarya, na linku dolje piše o svom godišnjem odmoru u Zadru, i kako ga je za kupca pridobila jedna bakica na tržnici s kojom se nije izmijenio niti riječ jer ona nije govorila engleski, ali koja je imala svoje tržišne načine kako primamiti kupce, što se Amerima očito jako sviđa.

Jab Like Sneaky Old Vegetable Lady

Gurbaksh Chahal donosi tekst o tome kako u poslovnom svijetu valja donositi novogodišnje odluke (sad je možda malo kasno za to, jer novogodišnje odluke ste zacijelo već donijeli, a nekih od njih ste se već i prestali držati) – nemojte donositi rezolutne novogodišnje odluke, radije donesite odluke da ćete donositi manje odluka, donosite odluke da ćete više davati zajednici, uzeti si više slobodnog vremena i naučiti nešto novo. To su dobre novogodišnje odluke.

Isto tako, na daljnjem linku isti autor govori o umijeću slušanja, što je svakako vještina koja u poslovnom svijetu donosi brojne koristi (propadaju, između ostaloga i oni koji ne znaju ili ne žele slušati).

Do you really need to make New Year's resolutions?

The Art of Listening

A u postu Shanea Snowa možemo vidjeti kako se učinkovito otkriva topla voda – dobri prodavači, koji su osim toga prošli određenu edukaciju u prodajnim vještinama, znaju da postoje dvije vrste pitanja koja možete postaviti klijentu, odnosno potencijalnom kupcu: otvorena ili zatvorena. Otvorena pitanja su, primjerice: „što misliš o ovome?“ ili „kako ti se sviđa ovo?“, dok su zatvorena pitanja: „misliš li da je ovo dobro ili loše?“ ili „sviđa li ti se ovo ovako, ili bi ti bilo bolje da je onako?“ Ukratko, otvorena pitanja daju sve moguće odgovore, a zatvorena pitanja daju ograničen broj odgovora koje određuje ispitivač. Otvorena pitanja se obično postavljaju na početku prodajnog razgovora, kako bi se klijenta navelo da se raspriča o tome koje su njegove potrebe i želje, dok se zatvorena postavljaju na kraju kako bi se klijenta usmjerilo na prihvaćanje ponude. Shane Snow kao da prvi put čuje za takvo nešto, govori o dva intervjua koje su s poznatim inovatorom i poduzetnikom obavila dva novinara. Kako je primjer dobar, ne zamjeram previše manjak originalnosti, stoga pročitajte i iskoristite u vlastitom poslu.

This post will make you a more effective communicator in 90 seconds

Oznake: Gospodarstvo, poduzetništvo, komunikacija, otvorena i zatvorena pitanja

13.01.2014. u 12:34 • 2 KomentaraPrint#

subota, 11.01.2014.

Lian Hearn: "Tragovi u snijegu"

S obzirom da se radi o nastavku na prvu knjigu Sage o Otorijima, pod naslovom „Mač u tišini“, u ovom dijelu ću se odmah baciti na prikaz druge knjige, a o cijeloj Sagi i njezinom početku više možete pročitati OVDJE.

Kako sam dovršila čitanje druge knjige Sage o Otorijima australske spisateljice koja djeluje pod pseudonimom Lian Hearn, te se ubrzano bacam i na treću, očekujem da ću ovim tempom do kraja siječnja dovršiti čitanje svih pet knjiga. S obzirom na lakoću i pitkost svih dosad dovršenih knjiga iz Sage, ova nepodnošljiva brzina nimalo ne iznenađuje.

U drugoj knjizi Sage o Otorijima, koju u knjižnicama i u izdanju Mozaik knjige možete pronaći pod naslovom „Tragovi u snijegu“, zatječemo mladog Otori Takea kako se nakon rastanka sa svojom vječnom ljubavlju Kaede Shiragawa, predao u ruke svojim krvnim srodnicima, koje svi njihovi suradnici znaju samo pod nazivom Pleme (uloga Plemena u radnji ovog romana podsjeća na ulogu plaćenih ubojica, uhoda i lupeža, svojevrsne mafije koja pogoduje interesima one strane koja najviše plati). S druge strane, Kaede se sprema na put kako bi preuzela svoje nasljedstvo od svog oca.

Radnja ovog romana, iako on za razliku od prvog, „Mača u tišini“, ne obiluje kataklizmičkim događajima važnima za priču, obuhvaća nekoliko detalja koji postavljaju temelje za događaje koji će zacijelo uslijediti. U prvom redu, tu su promjene u načinu razmišljanja i životnim izborima Shiragawa Kaede, koja se odlučuje ne prepustiti utjecajnim muškarcima u svom životu, dakle niti svom obudovjelom i poluludom ocu, a niti svom zaštitniku, vojnom zapovjedniku Araiju, već nastoji osigurati za sebe odlučujuću ulogu u političkim i povijesnim događajima koji će uslijediti, i to na način da pridobije za sebe posjede koji joj po podrijetlu pripadaju. Ne smijemo zaboraviti da je radnja romana smještena u zemlju nalik feudalnom Japanu, u kojem prema društveno prihvaćenim običajima žene imaju podređen položaj u društvu, sličan trofeju ili ukrasu, zbog čega se ovakvo ponašanje Shiragawa Kaede očituje kao nepoštovanje društvenih normi odnosno neviđena drskost kakva zbog svoje hrabrosti zaslužuje poštovanje čitatelja.

U odnosu na psihološki razvoj glavne junakinje, preobrazba glavnog junaka Otori Takea nešto je manje dramatična, s obzirom da on saznaje daljnje nepoznate detalje o svom podrijetlu i svojoj podvojenoj, odnosno trojnoj prirodi i da svoje ponašanje i svoje odluke prilagođava novim spoznajama.

Drugu knjigu sam stoga shvatila kao svojevrsni prijelaz i pripremu za brutalne borbe za posjede koje će se morati dogoditi kako bi oboje glavnih junaka na kraju Sage dobili upravo ono što su zaslužili. Radi se svakako o nužnom prijelazu koji uvjetuje da svi daljnji događaji budu prirodni i uvjerljivi, stoga smatram da bi izostavljanje ove knjige iz čitanja Sage svakako naudilo ozbiljnom razumijevanju situacije u kojoj se likovi nalaze.

Nastavak slijedi...

Oznake: lian hearn, saga o otorijima, tragovi u snijegu

11.01.2014. u 16:23 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.01.2014.

Jessica Adams: "Tom, Dick i Debbie Harry"

Nastao kao parafraza izraza „svaki Tom, Dick i Harry“ (u smislu: svaka šuša), ovako naslovljeni roman australske autorice Jessice Adams, koja je postala poznata po romanu „pametna.lijepa@neudana.au“ opisuje jedno neobično ljeto u životima trojice stanovnika australskog otoka Tasmanije.

Na početku romana, zatječemo pripreme za skoro vjenčanje Richarda (odnosno Dicka) sa, za australske pojmove, egzotičnom Britankom Sarah. Richardu je to drugi brak nakon desetogodišnjeg bračnog brodoloma s ambicioznom i nesretnom Bronte. Harry, Richardov mlađi brat, zadužen je za glazbu na vjenčanju, što je prilično nesretna okolnost s obzirom da njegov glazbeni ukus obuhvaća otprilike samo Blondie, odnosno njihovu pjevačicu Debbie Harry. Međutim, Sarah nakon dolaska na otok ustanovljuje da je njezin izbor Richarda kao muža možda bio previše brzoplet, osobito nakon što upoznaje vjenčanog kuma Toma, koji u to vrijeme izigrava boy-toya lokalne kiparice Annie.

Ne dvojim da bi se moglo raditi i o pomaknutom chick-litu, ali ako je to slučaj, onda se radi o tolikom pomaku iz ravnotežnog položaja da gotovo da se i ne raspoznaju glavne značajke toga žanra. Naime, tko će se s kime na kraju spariti uopće ne prati zadani obrazac ponašanja glavnih junaka chick-lit romana, a problemi s kojima se likovi susreću odnose se ne na strah od vezivanja ili obveze, već na drugu vrstu egzistencijalnih strahova: kako pustiti prošlost na miru, kako se odnositi prema činjenici da si zaljubljen u dvije osobe i slično. Zatim, roman tematizira i strahove koji se odnose na etiku preljuba, na neuspjelo udvaranje, na strahove od javnog nastupa, od smrti i samosažalijevanja, na neuspješnu komunikaciju i još štošta drugo. Sve navedeno, morate priznati, govori protiv teze da se radi o chick-litu.

Zašto to ipak spominjem? Zato što je u određenom smislu ovaj roman sličan chick-litu, te osobito plijeni svojim osebujnim smislom za humor, što se očituje iz načina na koji je ocrtan lik Harrya, koji vene za Vješticom Wendy Wagner, koju mu je pred nosom preotela njegova kolegica iz benda „Imamo Blondiene bubnjarske palice i mislimo ih upotrijebiti“, biseksualka Pippin, kao i iz njegovog detaljno opisanog modnog ukusa, koji se sastoji u odijevanju poliesterskih košulja iz second-hand dućana i rabljenih odijela iz osamdesetih.

Ako bih ipak morala žanrovski odrediti ovaj roman, rekla bih da se radi o ljubavnom romanu s lajtmotivom odrastanja (glavni su se junaci, naime, odredili u korist odrasle ljubavi u odnosu na mladenačku zaljubljenost, kao i na ozbiljno radno mjesto umjesto sanjarenja o karijeri rock-zvijezde).

Konačna ocjena: zabavno, nepretenciozno i zgodno. Pitko i uvjerljivo. Omiljena razbibriga za široke narodne mase. Provjerite!

Oznake: jessica adams, tom, dick i debbie harry

09.01.2014. u 16:38 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 07.01.2014.

Bo Burlingham: "Mali divovi"

Govoreći o tvrtkama „koje su odlučile biti sjajne, a ne velike“, autor, poznat kao dugogodišnji glavni urednik američkog poslovnog časopisa Inc., obuhvaća niz od četrnaest u Hrvatskoj zacijelo nepoznatih tvrtki koje se bave specijaliziranom proizvodnjom i pružanjem usluga (primjerice, tu je Anchor Brewing iz San Francisca, prva američka mikropivovara koja na tradicionalan način proizvodi ograničene količine sjajnog domaćeg piva; CitiStorage Inc., privatna kompanija koja se bavi čuvanjem poslovne dokumentacije – to je, primjerice, djelatnost koja u Hrvatskoj uopće ne postoji; ECCO koji proizvodi rezervne alarmne uređaje i žuta signalna svjetla, O.C. Tanner koji proizvodi medalje i posebna priznanja i još neke kompanije).

Od navedenih, ja sam ranije čula samo za poznati Zingerman's Community of Businesses u Ann Arboru, Michigan, koji je nastao od Zingerman's dućana s delikatesama, a kasnije se razvio u pravu poslovnu filozofiju kakvu nema niti može kopirati bilo koja druga kompanija na svijetu, kao i za Rigtheous Babe, produkcijsku kompaniju kantautorice Ani DiFranco.

Cilj ovog publicističkog naslova bio je izdvojiti i na svjetlo dana iznijeti poslovanja doista uspješnih poslovnih pothvata koji nikad nisu bili ozbiljno promatrani u američkoj poslovnoj literaturi jer se radi o kompanijama koje nikad nisu izašle na burzu (s tim u svezi, nemaju obvezu javno objavljivati svoja poslovna izvješća, niti se o njima puno zna). Naime, u SAD-u nije slučaj kao u Njemačkoj, primjerice, gdje mali i srednji poduzetnici čine kralježnicu njemačkog gospodarstva, već glavninu gospodarstva SAD-a čine velike multinacionalne kompanije, pa se većina poslovne literature bavi upravo multinacionalnim kompanijama, dok su manji poduzetnici posve nepravedno zapostavljeni i gurnuti u zapećak.

Pa ipak, osobitosti s kojima kompanije koje je autor promatrao pristupaju poslovanju, klijentima, zajednici, humanitarnoj i socijalnoj svrsi poslovanja te obučavanju i nagrađivanju svojih zaposlenika, zaslužile su pomnije promatranje i proučavanje u ekonomskoj literaturi, koje djeluje životno i potrebno i u SAD-u, pogođenima ekonomskom krizom, ali i u drugim zemljama na drugim kontinentima (kao zemlja koja nema nikakvo ozbiljno popularno-znanstveno praćenje ekonomskih i poduzetničkih tema (a niti ozbiljno gospodarstvo), Hrvatska se svakako može ugledati na ovo publicističko djelo i početi više govoriti o svojim malim i srednjim poduzetnicima).

Priče koje su obilježile razvojni put ovih kompanija, ispričane po njihovim osnivačima, svjedoče o posvemašnjim različitostima: od prijetećeg stečaja do stečaja koji se doista dogodio, preko kočenja razvoja, svjesnog sprječavanja proširenja, do osnivanja trgovačkih društava koja se bave različitim poslovima, od razvoja vizije koja je u svakom pojedinom slučaju bila različita (pa je tako u jednom je slučaju vizija kompanije bila širenje i potvrda duhovnih kršćanskih vrijednosti kroz poslovanje). Ovakvi pojavni oblici u poslovanju doista svjedoče o tome kako je moguće poslovati iz velikog broja razloga, ne samo zbog ostvarenja profita, i na različite načine – kroz više povezanih društava, kroz posve odvojene poslovne projekte, kroz zapošljavanje radnika za posebne namjene i slično.

Knjiga je u SAD-u požnjela uspjeh u poslovnim krugovima pa je čak bila finalist natječaja za poslovnu knjigu godine Financial Timesa, a radi se o izrazito čitljivom i široko primjenjivom naslovu iz kojega se mogu preslikati pojedine, ali i sve strategije upravljanja. Stoga, više o "Malim divovima" možete saznati sa službene internetske stranice www.smallgiantsbook.com

Oznake: bo burlingham, small giants

07.01.2014. u 16:43 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.01.2014.

Godinu počinjemo navrat-nanos...

... i to s linkovima na ekonomske teme (doista, nitko me na blogu nikad nije pitao zašto gajim takvu strast prema ekonomiji i poduzetništvu – ne možete tvrditi da književnost i mlaćenje para dobro idu skupa!), jer što vrijeme više prolazi, shvaćam da će gospodarsku igru morati preuzeti neki novi, sposobniji klinci, a izvještavanje o najnovijim trendovima u poduzetništvu, marketingu i prodaji moj je mali obol njihovoj što boljoj pripremi za zahtjeve tržišta.

U prvom redu, donosim vam tekst Flavia Martinsa na B2C sa infografikom u kojem se navodi kako je potrošačko iskustvo, odnosno potrošačko zadovoljstvo, a ne oglašavanje, ono što privlači potrošače vašem biznisu. Kad se sjetim svih hrvatskih kompanija koje su mi priuštile loše potrošačko iskustvo, moram reći da ih je značajno više nego onih koje su ostavile dobar dojam. Nemojte ni da vam počnem o svakoj razmirici sa svakom telekomunikacijskom kompanijom s kojom sam se srela – kod užasnog T-Coma je moj poslodavac bio isključenog telefona više od tri tjedna, a većinu poslova obavljamo telefonski (i ne samo to: tri tjedna je snimljena poruka glasila da se broj više ne koristi, kao da nismo plaćali telefon, a ne kao da je linija u kvaru); naravno, telefonski operateri su živa koma i nikakve koristi od njih. Kod Vipa koji se pokvario ne mogu online promijeniti tarifu, već moram otići u najbliži Vip centar, dobivanje SMS-a kojim se mijenja tarifa čeka se više od par dana, a osoblje je neljubazno i zaboravljivo. Moja poslovna banka me tlači svaki put kad dođem da moram otvoriti dopušteni minus iako sam izričito više puta rekla da to ne želim i da me to ne zanima, a kad nešto doista trebam učiniti, onda se ne javljaju mjesec dana. I da, veliki srednji prst djelatniku Hrvatske pošte koji je bez ostavljanja žute cedulje i bez ikakve obavijesti zaključio da osoba mog imena i prezimena ne prebiva na mojoj adresi (nedavno sam mijenjala prezime pa sam čekala nove dokumente, čije je dobivanje trajalo dvostruko duže zbog tog kretenskog poteza). Majka svih srednjih prstiju ide, dakako Ministarstvu unutarnjih poslova zbog kojega je promjena osobne iskaznice trajala četvrt godine. Kategoriju dijele, dakako, sa svim organima izvršne vlasti s kojima sam došla u susret (ili, bolje rečeno, klinč), no zbog njihova monopola ovo se čini kao lamentacija u prazno.

Jedno negativno, a dva pozitivna iskustva imam s Hotelom Bunčić u Vrbovcu, tako da sam tu pomalo podijeljena (ovo negativno iskustvo je bilo tako upečatljivo da najradije nikad više ne bih tamo išla).

S druge strane, veliko hvala kartičnoj kući American Express zbog promptne reakcije i nečega što se činilo kao istinska briga, djelatniku Hrvatske pošte koji je uočio da mi je ispala štedna knjižica pa mi je istu sačuvao i vratio, osiguravajućem društvu Generali osiguranje , a zahvalnost dugujem i jednom krasnom obiteljskom urarskom i zlatarskom obrtu, i jednom neobično uslužnom obiteljskom optičarskom obrtu.

CUSTOMER EXPERIENCE MORE IMPORTANT THAN ADVERTISING

Nadalje, nešto o pronalasku posla (u trenutku dok ovo pišem, u Hrvatskoj je i dalje više od 364.000 nezaposlenih!) – autorica Joanna Weidenmiller predlaže da umjesto da se javljate na oglase za poslove kojima ne odgovarate u potpunosti i koje možda nećete dobro obavljati, da šaljete životopise i molbe za posao, sastavite prijedlog na jednoj stranici u kojemu ćete riješiti određeni poslovni problem s kojim se kompanija za koju želite raditi susreće, i na taj način, rješavajući taj problem, stvorite sebi radno mjesto! Čini se kao alternativna zamisao, ali vrijedi pokušati.

1-PAGE JOB PROPOSAL

A sada nešto o mojoj generaciji – Milenijancima! Infografika na linku dolje pokazuje kakvi smo zaposlenici, kakvi potrošači, koliko smo vjerni kompanijama, a koliko brendu, kako trošimo i koliko smo u dugu.

INFOGRAFIKA O MILENIJANCIMA

Konačno, valja nešto reći i o trendovima u odnosu prema zaposlenicima: poslodavci koji doista drže do svojih zaposlenika u pravilu dobivaju veću vrijednost nego oni koji ih izrabljuju (zvuči kao common sense, ali u Hrvatskoj ovo valja posebno naglasiti, iz nekog razloga – jer trgovci se čude što im zaposlenici kradu, što su nemarni prema poslu i prema imovini trgovine i što su, sve u svemu, loši radnici). Forbes zato donosi priču o kompaniji Bandwidth, u kojoj je zaposlenicima zabranjeno da na godišnjem odmoru provjeravaju e-mail, a dužni su iskoristiti sve dane godišnjeg odmora. Isto tako, imaju sat i pol duge pauze za ručak tijekom kojih se radnike potiče da se bave tjelovježbom i boravkom na svježem zraku. U odnosu na neke hrvatske robovlasnike, ovakav odnos prema zaposlenicima je čudo neviđemo!

WANT TO SUCCEED? DON'T CHECK YOUR E-MAIL AND WORK OUT AT LUNCH

Oznake: potrošačko zadovoljstvo, milenijanci, prijedlog za posao, zadovoljstvo zaposlenika

05.01.2014. u 16:27 • 3 KomentaraPrint#

petak, 03.01.2014.

Novogodišnje čitateljske odluke za 2014. godinu

Nikad nisam sastavljala popis novogodišnjih odluka (iako, obično primjećujem kako na početku godine najčešće „odvalim“ neki velik zadatak ili preskočim neku ozbiljnu prepreku, dok još imam zalet. Kasnije se tijekom godine obično stvari razvodne i postanem izrazito lijena), pa sam odlučila da će ovo biti godina kad ću to, barem u čitateljskom smislu učiniti.

Koliko znam, osim završetka poslijediplomskog studija, ne čekaju me neke ozbiljne i velike zadaće: obavljat ću isti posao, živjeti na istom mjestu i nastojati da sve bude manje uzbudljivo nego što je to bilo u 2013. godini. (jedna od najvažnijih osobnih novogodišnjih odluka koje sam donijela, naime, bila je da ću u 2014. godini nastojati što manje planirati. Naime, u posljednjem tromjesečju 2013. godine sam toliko planirala, da sam skoro samu sebe dovela do ludila, a čini mi se da je upravo stres planiranja doveo do pogoršanja mog fizičkog i psihičkog zdravlja, tako da je očigledno moguće i previše planirati. Da bi stvar bila gora, što sam više planirala, to je iskakalo sve više i više mogućih opcija između kojih je valjalo birati – svaka mogućnost izbora odvela bi mi život u posve drugačijem smjeru, ako je to uopće moguće. Stres je bio neizdrživ, ukratko rečeno. Sad se oporavljam, ali još uvijek se ne osjećam sva svoja.) Stoga postoji mogućnost da ću za promjenu imati nešto više vremena za čitanje. No to i nije neka utjeha, jer me iskustvo poučilo da nije moguće sve stići: vremena bi se nekako i našlo, ali knjiga ima više.

U svakom slučaju, razmišljala sam o tome što bi mogle biti moje novogodišnje čitateljske odluke za 2014. godinu.

Kao prvo ću, vjerojatno već u siječnju ili do veljače, završiti čitanje čitave Sage o Otorijima koja se sastoji od pet knjiga – to je moj zimski projekt za zimu 2013/14. Nakon toga, mislim da ću se do travnja i nove sezone morati uhvatiti čitanja cjelokupnih Pjesama leda i vatre Georgea R. R. Martina (najpoznatija je, dakako, prva knjiga pod naslovom „Igra prijestolja“).

Što se tiče klasika, doista smatram da je vrijeme da pročitam sve romane Jane Austen jer sam čitala, mislim, samo „Emmu“. Osim toga, čeka me osobito lijepo tvrdo ukoričeno izdanje „Kvake 22“ Josepha Hellera, a u izdanju Knjige dostupne svima izašla su i tri dijela epskog romana "Zameo ih vjetar“, kojemu sam se obećala posvetiti.

Od daljnjih naslova sa značajnim brojem stranica, na mojim se policama kočopere i romani „Veritas“ i „Secretum“ autorskog dvojca Monaldi&Sorti, te „Američki bogovi“ Neila Gaimana.

(Čujem dobre stvari o serijalu „The Spellman Files“, ali sumnjam da ću dospjeti do toga do kraja ove godine. Navodno podsjeća na „Prvu damsku detektivsku agenciju“).

Dakle, nakon što pročitam milijun i pol stranica koje sam predvidjela u ovoj godini, usrdno se nadam da će mi preostati vremena za odlazak na posao, jelo i spavanje. Ako ne – ah, zna se koja aktivnost ima prednost.

Oznake: novogodišnje odluke, popisi

03.01.2014. u 08:38 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 01.01.2014.

Što smo dobro čitali u 2013. godini

Kao prvo – svima želim sretnu 2014. godinu, da vam pilići rokću, a mačići laju i da vam novogodišnje odluke potraju barem do Valentinova. Držim da 2014. godina nužno mora biti bolja od godine koja u sebi sadržava nesretni broj 13, ali valja pričekati pa vidjeti.

Ovo doba godine obično se vezuje uz rekapitulaciju događanja u protekloj godini, pa ovaj moj post neće biti nikakva iznimka (kroz koji dan možete očekivati i da vas izvijestim o svojim čitateljskim novogodišnjim odlukama s obzirom da se ovo doba godine obično vezuje i uz rezolutno donošenje odluka kojih se u najvećem broju slučajeva nećemo držati).

Moram priznati da je za mene 2013. godina u čitateljskom smislu bila u najmanju ruku eklektična – bilo je mjeseci kad sam pisala i čitala na razini svoje ranije čitateljske produkcije, i to osobito u kolovozu i rujnu, ali primjećujem i da sam u ožujku, svibnju i srpnju napisala tek po dva posta. Ipak, u svakom mjesecu postojala je bar po jedna knjiga koju bih vam mogla posebno preporučiti.

Idemo redom:

Siječanj 2013. (7)

Sadie Jones: „Otpadnik“ – radi se o mračnom i dirljivom obiteljskom romanu, odnosno romanu odrastanja.

Veljača 2013. (7)

Diane Setterfield: „Trinaesta priča“ – fama koja se razvila oko ove knjige je posve opravdana;
Eduardo Mendoza: „Čudesno putovanje Pomponija Flata“ – ništa ne volim više nego kad se pisac s humorom odnosi prema geniju Rimskog carstva;
Sue Townsend: „Adrian Mole i nemoćne godine“ – ovo je definitivno bila godina velikog comebacka Adriana Molea u moj život.

Ožujak 2013. (2)

Steve Martin: „Kako je ugodno uz mene“ (odnosno „The Pleasure of My Company“) – ponovit ću još jednom, Steve Martin se razvija u boljeg pisca nego što je ikada bio glumac.

Travanj 2013. (6)

Gemma Malley: „Deklaracija“ – nepriznati biser anti-utopijskog romana, pisan za djecu, ali i za odrasle;
Iain Pears: „Slučaj smjerokaza“ – konačno jedan pametno pisani krimić, koji me istovremeno prilično napatio.

Svibanj 2013. (2)

Scott Turow: „Pravne pogreške“ – krimić koji tematizira spašavanje ubojice kojeg očekuje smrtna kazna (u svibnju sam pročitala i „Mrvicu čudesno“ Dawn French, ali s odmakom od pola godine primjećujem da to i nije bio osobito bombastičan roman).

Lipanj 2013. (10)

Deborah Moggach: „Hotel Marigold“ – nakon pogledanog filma, pročitala sam i roman i doista mi se svidjela tema britanskih penzionera u staračkom domu u Indiji;
Sue Townsend: „Žena koja je legla u krevet na godinu dana“ – doista popularan roman ove godine, i ponešto mračniji nego što bi čovjek očekivao od Sue Townsend;
Doris Lessing: „Kako sam preživjela“ – ovim sam romanom očarana i pola godine kasnije jer proganja svojom suvremenošću.

Srpanj 2013. (2)

Mario Vargas Llosa: „Raj iza drugog ugla“ – dala sam šansu ovom razvikanom autoru i nisam se pokajala.
Michal Viewegh: „Sjajne zeznute godine“ – ove sam godine, dakle, obnovila i poznanstvo koje traje od razdoblja moje osnovne škole – sjećanje na „Sjajne zeznute godine“ mi je jednako svježe kao kad sam je prvi put čitala.

Kolovoz 2013. (12)

George Orwell: „1984.“ – samoj sebi djelujem kao Jelena Seljača kad pomislim, a osobito kad javno izjavim da sam na pragu svog trećeg desetljeća prvi put pročitala ovo kultno djelo, i da sam još uvijek opčinjena njime;
Jane Austen: „Emma“ – pročitavši ovaj roman, besramno sam izjavila kako je sad zacijelo došlo vrijeme da se posvetim čitanju svih romana Jane Austen...;
Stephen King: „Mrkli mrak, bez zvijezda“ – četiri doista jezive priče o običnim ljudima u bizarnim situacijama;
J.K. Rowling: „Prijevremeni izbori“ – globalna čitateljska publika jedva je dočekala novi roman najsjajnije književne zvijezde, odsada očigledno i knjiga za odrasle. Nije iznevjerila;
Orhan Pamuk: „Muzej nevinosti“ – malo dosadan, ali ne kako je bio u „Zovem se Crvena“.

Rujan 2013. (11)

Anthony Bourdain: „Sirove slasti“ – piše s toliko strasti i znanja o hrani da mu čovjek lako oprašta povremenu bahatost;
Amy Tan: „Stotinu skrivenih osjetila“ – moja ljubav prema Dalekom Istoku i dalje u cvatu;
Karen Thompson Walker: „Doba čuda“ – najbolji prvijenac 2013. godine.

Listopad 2013. (7)

Julian Fellowes: „Snobovi“ – zapravo nije toliko dobar koliko je razvikan, zbog Downton Abbeya;
Eduard Pranger: „Ples na žici“ – ove smo godine predstavljali i knjigu kolege blogera;
Gary Vaynerchuk: „Ekonomija zahvalnosti“ – ekonomski priručnik 2013. godine.

Studeni 2013. (9)

Melanie Gideon: „Kvaka braka“ – ljubić 2013. godine;
Timothy Ferriss: „Četverosatni radni tjedan“ – visokoprimjenjivo pomagalo za poboljšanje kvalitete života;
C.K. Stead: “Rizik“ – razlog zbog kojeg mi je ovaj roman ostao u sjećanju kao nenormalno pitak, još mi uvijek izmiče.

Prosinac 2013. (8)

Sebastian Fitzek: „Terapija“ – u 2013. godini ovo je roman koji me najviše prestrašio – tiskano umiranje od straha;
John Green: „Greška u našim zvijezdama“ – najveće ridanje u 2013. godini;
Lian Hearn: „Mač u tišini“ – prva knjiga Sage o Otorijima, zajamčena zabava za početak 2014. godine.

I evo ga – ovako je izgledala moja knjiška 2013. godina. Gledajući u obilatost i duljinu ovog popisa (a izdvojila sam tek najupečatljivije od pročitanog), mogu se nadati da će u čitateljskom smislu 2014. godina biti barem jednako dobra.

Oznake: 2013. godina, knjige

01.01.2014. u 08:11 • 19 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se