Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

subota, 22.06.2013.

Kako knjige mogu otvoriti vaš um

Još jedan TED Talk koji me razveselio: Lisa Bu govori na temu "How books can open your mind" (Kako knjige mogu otvoriti vaš um). Radi se o TED-ovoj zaposlenici koja je doselila u SAD iz Kine, u kojoj su mnoge knjige bile zabranjene, i gdje su njezini roditelji željeli da ona postane inženjerka, umjesto operna pjevačica, što je ona željela.

Napomena: za one koji ne govore strane jezike, TED nudi i prijevode na različite jezike (s obzirom da prijevode rade TED-ovi volonteri, za sve video-radove nisu dostupni svi prijevodi, ali u konkretnom slučaju postoji i prijevod na hrvatski jezik), pa iskoristite ovu pogodnost i za priče drugih ljudi koje se mogu naći u video-formatu na TED-u.

Oznake: lisa bu, how books can open your mind, ted talk

22.06.2013. u 12:01 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.06.2013.

Vladislav Vančura: "Ljeto hirovito"

Kako su izvrsno pogodili urednici u Šarenom dućanu, objavivši ovaj „humoristički romančić“ upravo hirovitog ljeta kakvo je ovo!

Isti je takav bio lipanj kada se odvija radnja „Ljeta hirovitog“: naše junake, Antonina Dure, vlasnika kupališta na rijeci Orši u Krakovim Varyma, svećenika Rocha i majora Huga, zatječemo na samoj obali rijeke, u ponešto tmurnom raspoloženju.

„Ovaj način ljeta“, reče napokon, skrenuvši pogled s Celsiusova uređaja, „dođe mi ponešto zlosretan. Hladno je, a dah mi je, iako vode popio nisam, leden. Koji nam mjesec preostaje kadli ni lipanj nije dovoljno prihvatljiv da bismo skrbili za zdravlje i tjelesnu čistoću?“


Raspoloženje im se naglo popravlja kad cestom stižu cirkuska kola i u njima stiže čarobnjak Arnoštek (i s njime njegova ljupka pomoćnica Anna), pa se i gospođa Durova naglo zainteresira za pridošlicu.

Što je dalje bilo: dovoljno je reći da su s hirovitim ljetom i međusobne naklonosti postale hirovite...

Vladislava Vančuru inače urednici Šarenog dućana opisuju kao čovjeka gorde naravi i nesklona kompromisima. Radi se o češkom prozaiku, publicistu, dramatičaru, scenaristu i filmskom redatelju, rođenom 23.06.1891. godine u Haju kod Opave. Njegov stil opisuju: „Arhaičan, stiliziran govor i zaboravljeni književni oblici, zastarjela sintaksa, ili skladnja, dugački i razgranati rečenični skupovi – sve su to značajke Vančurova djela, sve do danas monumentalnog i nezamjenjivog.“

Ono što se želi reći jest da je stil kićen, i nipošto ne očekujte grohotnu humoresku, već tek satiričan prikaz bračnog i obiteljskog života u turističkom mjestašcu. Konačno, sam autor kroz usta svog junaka Antonina progovara:

„Sav ste vražji!“ reče major. „Majstore, vi se ne predajete tek tako. Kako je moguće da ste toliko rječiti?“
„Ima za to“, odgovorio je, „mnogo razloga. Mogu vam reći najvažnije: to je zato što nisam knjiški moljac.
Prije pet ili šest godina stanovao je ovdje profesor Karlova sveučilišta, čovjek od razbora, pismenjak i disputant, čovjek koji je drmao starom i novom književnosti, a biste li vjerovali kako nije znao suvislo izreći ni broj kabine u kojoj se razodjenuo? Otada sudim kako je obrazovanje takve vrste, kad se želimo izraziti, samo teret.“

Oznake: vladislav vančura, ljeto hirovito

20.06.2013. u 11:57 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 18.06.2013.

Dan Wells: "Gospodin Monstrum"

Kad sam rekla svom životnom supatniku da sam opet počela čitati serijal od druge knjige, rekao je „Naravno da jesi.“

Naravno da jesam: prije „Gospodina Monstruma“ bio je također poznati bestseler „Ja nisam serijski ubojica“. Ja sam uskočila u priču kad se već ustanovilo da je mladi John Cleaver sociopat, ali ne i serijski ubojica. Saznajemo iz prethodne priče da je svijet lišio ne ljudskog bića, već demona kojega je samo on vidio.

Ipak, ostatak svijeta ne smije saznati da je upravo on ubojica demona, pa svi misle da je claytonski serijski ubojica još na slobodi. Nakon izvjesne medijske tišine, ponovno se počinju događati ubojstva žena, ali je ovog puta modus operandi sasvim drugačiji: truplima ne nedostaju organi i udovi, ali se na njima vidi da su dugotrajno izmučena sitnim urezima, ubodima, čikovima cigareta i konačno usmrćena strujom.

Johna pak osim toga muče njegovi vlastiti ubilački nagoni, ali ipak pokušava voditi naoko normalan tinejdžerski život (osim činjenice da je kao srednjoškolac zaposlen u mrtvačici koju vodi njegova majka, i da ima samo jednog prijatelja po imenu Max, Johnu zapravo uspijeva izgledati relativno uobičajeno) – spojevi s djevojkom Brooke, izlasci na krijesove, druženja s prijateljima...

Eh, što reći o ovoj knjizi? (osim da ponovno istaknem činjenicu da čitam serijal od drugog nastavka) Lagano i brzo se čita, ima fantastičke elemente, pa pretpostavljam da se serijal razvija u tom smjeru, a ne u klasičnom smjeru trilera-o-serijskom-ubojici, što nije loše, ali nije ni osobito inovativno.

U dvije riječi: ljetna laganica!

Oznake: dan wells, gospodin monstrum

18.06.2013. u 11:41 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.06.2013.

Doris Lessing: "Kako sam preživjela"

„Kako sam preživjela“ je sjajna, zapanjujuća priča (na knjigu, prevedenu kod nas 1985. godine, naletjela sam na jednom knjiškom buvljaku kakvi sad niču na svakom koraku i kakvih se moram jako čuvati da mi ne istresu sav novac iz novčanika).

Pripovjedačica, sredovječna žena koja živi u stambenoj zgradi u jednom gradu na sjeveru neimenovane zemlje, ima prilike promatrati kako svijet koji je poznavala tone u barbarstvo. To, upravo istim riječima kažu i urednici ovog prijevoda:

„Pokušaj autobiografije“, kaže Doris Lessing za svoju novu knjigu koja se doima poput bajke ili čarobne priče, ali pripada onoj drevnoj tradiciji gdje se pripovjedačev skok u fantastično mora, u pravilu, učiniti s tla stvarnosti. Ovdje je stvarnost svakidašnjica u neimenovanom velegradu koji tone u barbarstvo. Svatko se mora boriti za opstanak, čak i djeca, koja su toliko izvrgnuta okrutnostima da postaju krvoločnija od odraslih. Zajednica postupno odustaje od svojih dobrih običaja, društvena kohezija se topi, porodice se raspadaju, djeca se sve ranije osamostaljuju i stvaraju bande koje haraju gradom. Pripovjedačica, sredovječna žena, s prozora promatra sveopće rasulo, selilačke horde koje promiču u potrazi za sigurnošću, skloništem, dobrim životom, koji je uvijek negdje drugdje – daleko od anarhije, od toga sve praznijega grada čiji se stanovnici vraćaju zakonima nomadskog, gotovo prašumskog života i u kojemu biljke i životinje osvajaju opustjele kuće i ulice.“


Jedan čovjek autorici dovodi na čuvanje svoju trinaestogodišnju kćer i njezinog psa/mačku Huga. Nakon što čovjek odlazi, starica i djevojka na pragu adolescencije započinju pomalo čudan, ali nadopunjujući suživot. I dok se pripovjedačica sklanja u unutrašnjost svoga stana, pa i u unutrašnjost svoga uma, dok hoda sobama „iza zida“, koje su ispunjene njezinom i djevojčinom poviješću, djevojčica (Emily) izlazi i suočava se s društvenim promjenama – u okruženju borbe za moć i vlast ona sazrijeva, vjerojatno prerano.

Autorica kroz lik Emily prilično oštro progovara o položaju žene u društvu, koji se uopće ne mijenja uz promjenu društvenog stanja – niti Emily ga nije imala prilike osvijestiti:

„A sada mislim da treba pitati i odgovoriti na pitanje: zašto Emily nije htjela biti poglavica, vođa u svoje ime? No, zašto nije htjela? Da, pitala sam to samu sebe, naravno. Držanje žena prema sebi i prema muškarcima, standardi što su ih žene odredile za sebe, viteštvo njihove borbe za jednakost, desetljeća dugih i bolnih ispitivanja uloge žene, njezine funkcije – zbog svega toga sada mi je vrlo teško reći, jednostavno, da je Emily bila zaljubljena. Zašto nije imala vlastitu družinu, vlastito kućanstvo hrabrih nabavljača hrane i sitnih kradljivaca, svoje vrtlare i pekare? Zašto se o njoj nije govorilo: „Tamo je bila kuća, stajala je prazna, Emily je okupila družinu i uselila se s njom. Da, ondje je vrlo dobro, da vidimo hoće li i nas primiti.“
Ništa je nije moglo zaustaviti. Nikakav zakon, pisani ili nepisani, nije joj mogao ništa zabraniti, a njezine sposobnosti i znanja bili su svestraniji nego u Geralda ili koga god drugoga. Ali ona ništa nije učinila. Mislim da joj to nikada nije ni palo na pamet.
nevolja je bila u tome što je voljela Geralda: i ta čežnja za njim, za njegovom pažnjom i brigom, potreba da ona bude njegov oslon i utjeha, njegova veza sa zemljom, da ga učvršćuje svojim zdravim razumom i svojom toplinom – ta ju je potreba lišavala inicijative koja bi joj bila nužna da bude vođa zajednice. Ona nije željela više nego da bude žena vođe te zajednice. Njegova jedina žena, naravno.“


Jedna zanimljiva sitnica sastoji se u tome da strukture vlasti i dalje postoje, i dalje se prave kao da se ništa ne događa, kao da je sve u redu, kao da se radi o pojedinačnim izgredima huliganizma i delikvencije.

„Opisujući tako samo ono što se zbivalo među nama, u našem susjedstvu, možda nisam uspjela dati dovoljno jasnu sliku o tome kako je naše već vrlo neobično društvo funkcioniralo... jer je ono, na koncu konca, funkcioniralo. Cijelo to vrijeme, dok se običan život jednostavno raspadao ili dobivao nove oblike, struktura vlasti se nastavljala, iako je bila troma i glomazna i stalno se sve više razgranavala. Gotovo svi zaposleni bili su u administraciji – da, naravno, obični ljudi su se šalili da se vladina mašinerija održava samo zato da bi povlaštenici mogli imati posao i plaću. A u tome je bilo i istine. Vlada je zapravo nastojala da se prilagodi događajima, dok se pravila, vjerojatno i pred samom sobom, da ih ona pokreće. I sudovi su radili, mnogo njih; procesi su bili beskrajno zapleteni i dugi, ili nagli i drakonski, kao da je na nestrpljivost pravnika s vlastitim procesima i prethodnim slučajevima djelovala mogućnost da zakon bude odjednom posve ukinut, odbačen i iznova napisan – a onda bi ono što je zamijenjeno nastavilo mljeti žestoko kao i prije. Zatvori su bili puniji nego ikada, iako je bilo nužno da se stalno prazne: toliko se novih zločina vršilo, i činilo se da svakog dana ima novih i nepredviđenih vrsta zlodjela. Popravilišta, zatvori za malodobnike, ubožnice, starački domovi – te su se ustanove množile, i sve više su bile divlja i strašna mjesta.“

I dio građana je nasjeo na vladinu propagandu, pa se zamarao nebitnim glupostima:

„Još jedan primjer. Istoga tjedna kad je horda od dvjesta huligana protutnjala našim susjedstvom, ostavivši iza sebe jedan leš na pločniku s druge strane ulice, ostavivši razbijene prozore, opljačkane dućane, ugasle lomače, skupina žena srednjih godina, samozvanih čuvarica reda, formalno je protestirala kod policije protiv amaterske kazališne družine koju su osnovali neki omladinci. Ta družina je napisala i prikazala dramu o napetosti u običnoj obitelji što živi u stambenoj zgradi poput naše, obitelji koja je prihvatila pet-šest izbjeglica iz istočnih grofovija. (Sve dok su se putnici držali pokretnih skupina bili su „huligani“, ali čim bi se odijelili da nađu utočište u nekoj obitelji ili kućanstvu postajali su „izbjeglice“). Neko kućanstvo od pet članova odjednom je imalo dvanaest, bilo je trvenja, preljuba, a jedna je „mlada djevojka zavela muškarca koji je dovoljno star da joj bude djed“ – kako su to te dobre žene s gnušanjem opisale. Uspjele su organizirati slabo posjećen zbor o „raspadu obiteljskog života“, o „nemoralu“, o „spolnoj raspuštenosti“. To je bilo smiješno, naravno. Ako nije bilo žalosno.“

(ne podsjeća li vas to i na naše društvo? U situaciji potpune gospodarske, moralne i kulturne krize, u kojoj se pojava selilačkih hordi očituje u masovnom iseljavanju mladih u inozemstvo, neke moralistički nastrojene gospođe i gospoda organiziraju skupove u povodu neke nebitne, možebitno ustavne odredbe).

Paralelno od takozvanog normalnog društvenog života, djeca su se odmetala od roditelja, organizirala vlastite bande (koje su živjele u kanalizaciji, često lišene dara govora, jer ga nisu niti imali prilike naučiti). Ovaj element priče me strašno podsjetio na „Gospodara muha“ Williama Goldinga i činjenicu da djeca bez odgoja mogu biti strašna i okrutna čudovišta.

S jedne strane, gledajući samo lik Emily, radi se o odrastanju osobe, i to ženske osobe, o više lica adolescencije – u Emily se s jedne strane zrcali dijete, a s druge strane prebrzo odrasla osoba.

S druge strane, autorica upozorava kako je bliska i neposredna mogućnost pada u barbarstvo i divljaštvo – dovoljno je da nekoliko tjedana nema struje, dovoljno je da počnu kolati neprovjerene priče o tome kako je na sjeveru ili zapadu još uvijek dobro. Istovremeno, autorica indirektno primjećuje kako su glavni akteri ovog anti-civilizacijskog pokreta upravo mladi i djeca – mladost, kao teroristički čin, vrijeđa starije.

Pišući ovaj prikaz, zaključujem da još nisam niti dotakla simboliku odlazaka u sobe „iza zida“, koja može biti raznorodna i višestruka, ali se nadam da sam vas dosadašnjim izlaganjem barem malo zainteresirala za ovaj doista spektakularan roman, čije mi je otkriće vratilo vjeru u buvljake.

Oznake: doris lessing, kako sam preživjela

16.06.2013. u 11:20 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 12.06.2013.

Nekoliko linkova za klik(t)anje

Indijanka Vegetarijanka recenzirala je „Bum Tomicu“ autorice Silvije Šesto Stipančić, što smo mogli komentirati i na naslovnici Blog.hr-a prije nekoliko dana. Blogerica se (kao i ja) sjetila medijskog incidenta s jednom dušebrižnički nastrojenom roditeljicom koja se pobojala za moralno zdravlje svoga djeteta pri susretu s tom, po našem mišljenju, bezazlenom dječjom knjigom. Indijanka ne vidi nikakav problem u tom štivu, a ruku na srce, ne vidim ga ni ja. Veći je problem što je prepisivačina lektira postala istinski masovna pojava, uz posredstvo sveprisutnog interneta, dakako.

Bum Tomica

Blog Zagrebancija bavi se kulturnim, povijesnim i društvenim znamenitostima hrvatske metropole, a u tekstu Slobodna knjižnica donio je i novost koja se preklapa s pretežitim interesom ovog bloga. Book-crossing pokret u svijetu više i nije neka novost, a i kod nas sada hvata korijene (svodi se na prilično jednostavnu metodu: ostavite knjigu na javnom mjestu za slobodno čitanje u društvu, i zamolite one koji knjigu uzimaju, da ostave neku drugu za zamjenu).

Određeni su komentatori izrazili bojazan da kod nas taj projekt neće zaživjeti iz prostog razloga što smo kao narod pomalo „prokleti“, pa će neki ljudi radije uzeti sve knjige i prodati ih najbližem antikvarijatu umjesto da podrže projekt.
Što vi mislite o tome?

Slobodna knjižnica

Pingvinski blog donosi intervju s blogericom Ivankom Šuta, autoricom bloga Bloga mi moga, u kojem ona govori o blogiranju, blogosferi, autorstvu i kreativnosti.

Podržavam ovu hvalevrijednu akciju koju sam neslužbeno nazvala „Blog o sebi“.

Bloga mi moga - portret blogerice

Oznake: Bum Tomica, slobodna knjižnica, portret blogerice

12.06.2013. u 19:06 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.06.2013.

Joanne Harris: "Pet četvrtina naranče"

Grozno je kad čovjek ima književnu produkciju kao ja (nedavno me prijateljica, htijući ići gledati u kino „Velikog Gatsbya“, pitala o književnom predlošku, na što sam joj ja mogla samo generalno odgovoriti da ne mislim da je to dobra ideja jer se ne sjećam da je knjiga imala klasičnu krivulju uvod – zaplet – vrhunac zapleta – rasplet – epilog, da me Gatsby podsjeća na našeg Filipa Latinovicza i da je sve to valjda o nekoj nesretnoj ljubavi. Doduše, zadnji sam put čitala „Velikog Gatsbya“ prije više od deset godina), jer onda ne znam jesam li čitala „Pet četvrtina naranče“ Joanne Harris, jer nemam u folderu gdje držim postove za blog niti spomena o tome, a niti mi Google išta pomaže. Pa ću uzeti kao utvrđeno da nikad nisam čitala ovu knjigu (dakako, ne mogu se sjetiti jesam li ili nisam).

Malo je reći da je autorica pravi hit – od „Čokolade“ i „Kupinovog vina“ prije nekoliko godina nismo mogli uteći ni na vrh Velebita: roman „Pet četvrtina naranče“ pisan je u istoj maniri – red domaće hrane, red povijesti, red obiteljske drame, pa ponovi. Na vrh dodaj ljubavnu priču i sve stavi krčkati u čitateljev um dok se ne primi.

Ovdje je u središtu radnje Framboise, koja se kao udovica vraća u selo u kojem je provela djetinjstvo, obnavlja obiteljsko imanje i otvara restoran, u strahu da će seljani prozrijeti da se doista radi o istoj osobi koja je pod tragičnim okolnostima selo napustila kao djevojčica. Kroz priču, razmotava se razdoblje nacističke okupacije, sramotni detalji kolaboracije ponekih seljana s okupatorima, ali i privatna obiteljska tragedija: otac koji je poginuo u ratu, majka koja pati od iznenadnih migrena (a i inače se radi o ženi tvrda srca, divljoj i pomalo muškobanjastoj), i postupno otuđenje između Framboise i njezine starije braće, sestre Reine-Claude i brata Cassisa. U tim se nježnim godinama svima njima, pa i Framboise, događaju prve (nesretne) ljubavi, otežane u okolnostima rata i opće društvene paranoje.

Nakon što u selo dođe mladić s pečenjarnicom, Framboise se nađe u situaciji da ponovno mora voditi privatni rat protiv čitavog svijeta, i u toj borbi nabasa na neočekivanog saveznika. Je li u jesen života prekasno za novu/staru ljubav?

Autorica uvijek s velikom ljubavlju govori o jelima domaće francuske kuhinje, čije delicije redovito upliće u zaplete svojih romana, pa pretpostavljam da se radi o odlici njezinog stila, odnosno onome po čemu je prepoznatljiva (nakon nje, mnogi su autori kopirali njezin trik, uvidjevši da se čitateljskoj publici to iz nekog razloga jako svidjelo).

Kad malo bolje razmislim, čini mi se da ovu knjigu nisam čitala. No, sad je i to nadoknađeno. Ne preporučujem čitati kad ste gladni, ali svakako je pogodna za situacije kad treba ubiti nešto vremena u prijevoznom sredstvu javnog prijevoza, ili na kauču, čekajući omiljenu seriju. Uživajte!

Oznake: joanne harris, pet četvrtina naranče

10.06.2013. u 18:19 • 2 KomentaraPrint#

subota, 08.06.2013.

Sue Townsend: "Žena koja je legla u krevet na godinu dana"

Za uvod ono što kažu urednici iz Mozaik knjige:

„Onoga dana kada su njezina djeca otišla studirati Eva je legla u krevet i ostala u njemu. Sedamnaest godina sam je željela viknuti svijetu: Stani! Silazim! Sada joj se za to napokon pružila prilika. Možda će imati vremena za razmišljanje. Time nikako nije zadovoljan njezin muž, doktor Beaver, astronom koji provodi vrijeme zureći u svemir koji se širi i održavajući osmogodišnju preljubničku vezu s kolegicom Titanijom te besposličareći u preuređenom vrtnom spremištu. Tko će pripremiti večeru? Žali se da je Eva doživjela živčani slom i uzdigla privlačenje pozornosti na novu razinu. Ali glas o Evinu odbijanju da ustane iz kreveta brzo se širi. Tu je i Alexander, majstor za sve, koji stiže pomoći Evi da se riješi sve odjeće i ostalih predmeta iz prošlosti i donositi joj čaj i tost. Horde obožavatelja pišu joj i okupljaju se na ulici ne bi li ugledali anđela. I tako, premda joj svijet uporno zadire u mir, Eva iz zatočeništva u krevetu napokon počinje shvaćati što je sloboda.“


Imam par primjedbi na ovo: kao prvo, mi zapravo ne znamo što Eva počinje ili ne počinje shvaćati, jer je ono na što se Townsend ograničila, razmišljanje o tome što je Eva učinila nakon što se uvukla u krevet – počela je izbacivati stvari iz sobe, počela je praviti stazu do kupaonice kako bi mogla ići u toalet, i počela je pozivati ljude k sebi kako bi davala savjete o životu.

Kao drugo, ono čemu je Townsend posvetila veći dio romana jest kako ovakva vijest utječe na široke narodne mase: prvo su stidljivo k njoj počeli dolaziti susjedi, pa je netko dobio otisak njezinog lica na tostu iz tostera, pa su se ljudi počeli okupljati u šatorima u njezinom dvorištu i obožavati je kao božanstvo. Pa su je, kao što to ljudi obično čine, uskoro i prezreli.

Ono što ne saznajemo kratkog opisa sa stražnjih korica, jest da je Eva odgojila dvoje blizanaca (Brian i Brianne), koji su, kao vrsni matematičari i znanstvenici, toga dana otišli na studij (njihova im je majka bila nepoznanica, no bili su nepoznanica i sami sebi). No Sue Townsend niti ne govori koji je točno razlog zašto je Eva otišla u krevet, a još više zašto je toliko dugo ostala u njemu. Je li to bio nered koji su blizanci ostavili za sobom? Je li to bio osjećaj praznog gnijezda, činjenica da je Eva potajno znala da je muž vara dugo vremena i da stvari među njima nisu kakve bi trebale biti? Ili nešto sasvim treće?

Ne znamo. Znamo samo kako se ljudi bizarno znaju ponašati kad se susretnu s nečim neuobičajenim, i to je Sue Townsend u ovom romanu uspjela dovesti do krajnosti.

Inače, i sama sam se ovih dana/tjedana/mjeseci našla u situaciji praznog gnijezda, bolje rečeno – prazne to-do liste. U posljednjih sam godinu dana gotovo svakodnevno operirala u stanju povećanog adrenalinskog opterećenja (dakle: u stanju stresa), pa mi se sad, kad je sve prošlo, ne ustaje iz kreveta. Nema više kapitalnih projekata, nema više sitnih zadataka koje svakodnevno valja obaviti: i ja više ne znam što bih sa sobom. Moj je život nenadano izgubio (viši) smisao.

Ljudi i blogeri – oporavljam se. Bit će sve to skupa uskoro dobro.

Oznake: sue townsend, žena koja je legla u krevet na godinu dana

08.06.2013. u 14:01 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.06.2013.

Stephanie Pintoff: "U sjeni Gothama"

Bilješka o autoru:

„Stephanie Pintoff napisala je tri romana: „U sjeni Gothama“, „A Curtain Fall“ i „Secret of the White Rose“. Za roman „U sjeni Gothama“ dobila je nagradu Edgar za najbolji debitantski kriminalistički roman i nagradu Washington Irving, a zaradila je i nominacije za nagrade Agate, Anthony i Macavity. Diplomirala je pravo na Columbiji i ima doktorat iz književnosti sa Sveučilišta u New Yorku. Odnedavno se bavi isključivo pisanjem. Živi sa suprugom i kćeri na Upper West Sideu na Manhattanu.“

Vrijeme radnje:

- od utorka, 07.11.1905. godine do srijede, 15.11.1905. godine (zimsko doba, tjedan dana na početku 20. stoljeća)

Mjesto radnje:

- samo ubojstvo događa se u gradiću po imenu Dobson u saveznoj državi New York. Međutim, glavnog će junaka, detektiva Simona Zielea, istraživanje kroz veći dio ovog romana odvesti upravo u New York.

Glavni junaci:

- mrtvo tijelo pripada Sari Wingate, koja je ubijena i masakrirana u spavaćoj sobi u kući svoje tete u Dobsonu; žrtva je visokoobrazovana, matematičarka koja se bavila dokazivanjem Riehmannove hipoteze, zbog čega je, u vremenu kad ženama nije bilo dopušteno baviti se visokom znanošću, mnogima stala na žulj

- Simon Ziele – detektiv koji se našao u Dobsonu jer je premješten iz New Yorka, u kojem više nije mogao živjeti i raditi zbog osobne tragedije koja mu je promijenila život; nije znao da će ga tragedije slijediti gdje god da krene, pa i u mali gradić u kojemu ubojstva nije bilo u posljednjih desetak godina

- Alistair Sinclair – kriminolog, istraživač kriminalnih ličnosti; pripadnik newyorške elite – javlja se Zieleu kad ustanovi da okolnosti ubojstva i modus operandi ubojice odgovaraju zločinačkom potpisu jednog od njegovih „štićenika“

- Isabella Sinclair – Alistairova snaha i suradnica na poslovima njegovog istraživačkog centra; bila je supruga Alistairovog prerano stradalog sina Theodorea

Ukupni dojam:

- solidan, čitljiv krimić, pisan prema neslužbenom popisu elemenata za kriminalistički roman: tajanstveno ubojstvo, bizarna ličnost žrtve, glavni detektiv s mračnom tajnom, natruhe nove ljubavi i obrat na kraju (po meni, mrvicu predvidljiv, no nije smetalo)

- mala zamjerka: nije razriješeno na koji način je ubojstvo izvedeno, ili to bar nije bilo do kraja naglašeno

- sve u svemu, čvrsta četvorka, pa vam preporučujem za čitanje

06.06.2013. u 13:43 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 04.06.2013.

Adrian Mole - novi nastavci (iz pera Sue Townsend)

Kronološki gledano, prvo slijede „Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“, a potom i „Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“.

„Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“

U ovom nastavku, Adrian Mole je otac dvojice dječaka – Glenna kojeg je začeo sa Sharon Botts (ako se sjećate još iz starih nastavaka koje smo čitali kao djeca, Sharon Botts je ona djevojka koja daje za kilu grožđa – možete se kladiti u Adriana Molea da joj je napravio dijete), i Williama kojega je nešto kasnije začeo s nigerijskom princezom. U tom vremenu, njegova je majka u braku s Ivanom Braithwaiteom, Pandorinim ocem, a njegov otac je u braku s Tanjom Braitwaite, Pandorinom majkom. Adrian se bori s osjećajem nemoći, s muslimanskom prijetnjom koja je zahvatila Veliku Britaniju i s činjenicom da je još uvijek, osim objavljene kuharice „Slasna lica iznutrica“, nepoznati pisac.

Dnevnici su bili izgubljeni iz razloga što ih je policija zaplijenila nakon racije u njegovu kuću zbog sumnje u terorističku prijetnju.

Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“

Ovi dnevnici pokrivaju razdoblje od 2002. godine do 2004. godine, i moram priznati da su mi tijekom čitanja ostali u boljem pamćenju. Naime, Glenn je otišao u vojsku (ima li ili nema Irak oružje za masovno uništenje, pitanje je sad – u tom smislu Adrian je, kao pravi domoljub, svoju vjeru poklonio britanskom premijeru Tonyu Blairu), Williama je preuzela njegova majka i s njim otišla u Indiju, i Adrian se ponovno našao u životnom razdoblju u kojem može živjeti kao momak. Tako da je, kao svaki pravi građanin planeta Zemlje, srljajući pohrlio u dužničku krizu – nova garsonijera (gdje ga uporno zlostavlja jato labudova), novi kućanski aparati, povremeno tješenje bjesomučnim šopingom... U to vrijeme, njegovi su starci upravo prodali kuću kako bi kupili i preuredili stare svinjce (u međuvremenu su se ponovno oženili jedno s drugim). Srećom, Adrian radi u knjižari i antikvarijatu gospodina Carlton-Hayesa (ovo zaposlenje zadržat će i u razdoblju „Nemoćnih godina“), pa nekakve prihode ipak ostvaruje. Ono što mu je to zaposlenje ipak priuštilo jest nesretna veza s čudnovatom Marigold, iz koje se nakon spolnog sjedinjenja punog kajanja, kroz čitavo razdoblje koje pokriva ovaj dnevnik, ne može iščupati.

Inače, jeste li znali da je Sue Townsend (zla osoba koja se okoristila životom Adriana Molea i od toga stekla književnu slavu, dok je on ostao relativno nepoznat pisac) školovanje napustila s navršenih petnaest godina, s osamnaest se udala, a u dvadeset trećoj je već bila samohrana majka troje djece. Radila je, kažu urednici u Mozaik knjizi, svakojake poslove, pa je bila radnica u tvornici, pomoćna radnica u trgovini i animatorica u dječjoj avanturističkoj igraonici. Dvadeset je godina pisala u tajnosti da bi se u svojim tridesetim godinama priključila dramatičarskoj skupini Kazališta Phoenix iz Leicestera. A ostatak je, kako izreka kaže, povijest...

Moram priznati da mi se tijekom čitanja život Adriana Molea zbrkao, pa još uvijek ne znam kako je došlo do toga da se rode Glen i William, iako sad znam kako je došlo do toga da se rodi Gracie iz „Nemoćnih godina“ – imam rupu u čitanju do koje ne znam kada je došlo, no u narednom razdoblju nastojat ću otkriti i otkloniti ovaj izvor neznanja.

Vama preporučujem sve što je Sue Townsend napisala s punim povjerenjem da će vam se moja preporuka svidjeti.


Oznake: sue townsend, adrian mole, tony blair, terorizam, dužničko ropstvo

04.06.2013. u 13:40 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.06.2013.

Deborah Moggach: "Hotel Marigold"

Kad sam vidjela da se po kioscima i Konzumima diljem Hrvatske (u izdanjima Knjige dostupne svima, po 29,90 kn) može naći upravo „Hotel Marigold“, skoro sam se upiškila od sreće.

Naime!

Iako se knjiga u izvorniku zove „These Foolish Things“, prema njoj je snimljen sjajan film za starce i o starcima, koji se zove „The Best Exotic Marigold Hotel“. U glavnim su ulogama, između ostalih, Judy Dench, Maggie Smith i Bill Nighy. Što se mene tiče, prvo je bio film, a tek onda knjiga. Iako nakon čitanja moram priznati da knjiga nimalo ne zaostaje za svojom ekranizacijom (ili obrnuto, ako baš inzistirate – ekranizacija nimalo ne zaostaje za književnim predloškom). Dakako, moram reći da za promjenu blagoslivljam prijevod naslova jer da je prijevod glasio „Ove blesave stvari“, mislim da je nikad ne bih spazila.

O čemu se radi? Znate kako se svijet kreće sve brže, kako nemamo vremena za naše najmilije, a kamoli one najmilije koji su u međuvremenu postali stari pa zbog svoje starosti i/ili bolesti zahtijevaju posebnu pažnju i vrijeme (za koje sam već spomenula da ga nemamo)? Nažalost, gerijatrijska skrb je sve skuplja i sve teže dostupna i u Velikoj Britaniji (socijalni moment romana, predstavlja doista sjajnu podlogu za zarolati priču). Stoga se jedan indijsko-britanski bračni par (on je liječnik), u suradnji s indijskim rođakom poduzetnikom, sjeti kako bi valjalo otvoriti dom za starije Britance u Indiji. Takav bi dom u svakom slučaju bio jeftiniji, djeca bi imala interes poslati svoje nemoćne starije roditelje tamo da ih se riješe, i sve je sjajno.

S druge strane, iz različitih razloga se stariji junaci ovog romana odlučuju na putovanje preko pola svijeta kako bi tamo dočekali smrt. U prvom redu, tu je Norman kojega su zbog suviška libida i manjka ikakvog suzdržavanja po pitanju tjelesnih funkcija u Indiju otpravila njegova djeca, uz lažno obećanje kako su Indijke lake žene (jer s Britankama u poznoj dobi više i nije imao previše sreće). Evelyn se pak odlučila na avanturu nakon muževe smrti i zbog činjenice da je njezin sin lošim ulaganjima potraćio cijelu njezinu mirovinu. Muriel je najveće iznenađenje – rasistica i štovateljica britanske kraljevske obitelji, koja u bolnici dva dana nije dobila odgovarajuću skrb samo zato što je odbila da je tamnoputo bolničko osoblje „dira svojim prljavim rukama“, ipak se odlučuje na put u Indiju, napučenu tamnoputim ljudima, iz samo njoj znanih razloga. Konačno, tu je i jedna vesela udovica koja, još uvijek se dobro držeći, traži sljedećeg supruga – po mogućnosti dobrostojećeg maharadžu, dok jedan avanturistički bračni par na ovo putovanje gleda kao na još jedno obogaćujuće životno iskustvo.

Ono što učimo iz ovog romana svodi se na sljedeće dvije spoznaje:

1.) za ljubav/promjenu životnog stila/nova iskustva nikad nije kasno – naši su junaci, unatoč tome što su očekivali da će se u Indiji samo odmarati i iščekivati daljnje starenje i smrt, ipak ponešto naučili: o Indiji, Indijcima, samima sebi i svom odnosu sa svojim obiteljima. Neki od njih su se uspjeli pomiriti s onime što ih je čitav životni vijek žuljalo.

2.) starci nisu za smeće – šarmantan je dio filma u kojemu Judy Dench mladim operatorima na telefonskoj podršci drži predavanje o tome kako se obratiti starijoj osobi preko telefona.

Kako i Hrvatska ima sve veći broj umirovljenika (a i Hrvati u sve većoj mjeri gube mogućnost brinuti za svoje starce), ovaj roman je relevantan i u našim okvirima, stoga ga toplo preporučujem za čitanje, a izvrstan film preporučujem za gledanje.

Oznake: deborah moggach, hotel marigold, judy dench, bill nighy, maggie smith, the best exotic marigold hotel

02.06.2013. u 13:18 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (7)
Siječanj 2013 (7)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se