Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

nedjelja, 21.04.2013.

Dennis Lehane: "Mistična rijeka"

O autoru:

„Dennis Lehane je u nekom drugom životu bio savjetnik za hendikepiranu i zlostavljanu djecu, momak na parkingu, vozač limuzine, knjižničar... dok se nije prihvatio tipkovnice i napisao sedam romana, nakon kojih mnogi u književnom svijetu tvrde kako se radi o jednome od najboljih američkih pisaca današnjice...“

O romanu:

„Roman „Mistična rijeka“, emotivni tobogan u tamnu stranu ljudske prirode, grijeha i pokajanja, proglašen je širom svijeta ne samo krimićem, već i knjigom godine.“

Ovo je, moram priznati, roman sasvim po mom ukusu – na početku podsjeća na Stephena Kinga (dječja trauma, bizarna poput Kingovih reminiscencija), da bi se kasnije razvio u pravi krimić, dok u konačnici predstavlja društvenu kritiku.

Tri su dječaka – jedan iz bogatijeg dijela grada, i dvojica iz siromašnog dijela, sudbinski povezana kada jednoga od njih otmu dvojica zločinaca (on pobjegne nakon četiri dana, ali ostaje veliko pitanje što se ta četiri dana zapravo događalo). Dvadesetak godina poslije – Sean (iz bogatijeg dijela grada) je detektiv, Jimmy je vlasnik dućana i rehabilitirani sitni mafijaš, a Dave (onaj oteti) je tvornički radnik. Nakon što Jimmijeva kćer Katie bude ubijena pod sumnjivim okolnostima, Sean provodi istragu, ali Jimmy odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke i za zločin okrivljava Davea, koji, po Jimmijevom mišljenju, kao zlostavljana osoba zacijelo osjeća nagon nastaviti niz zlostavljanja. Takvu osobu treba eliminirati i time prekinuti zatvoreni krug nasilja.

Postavlja se niz pitanja: kao prvo, koja je snaga razlika između siromašnih i bogatih (Jimmy živi s braćom Savage, sitnim kriminalcima čiju je sestru oženio). Možda mi je najbolji citat o braći Savage (i općenito, najbolji odlomak u cijeloj knjizi) ovaj:

„Braća Savage bili su najluđi, najbješnji, najzagriženiji i najopičeniji jebači koji su se ikad rodili u Ravnici: imali su pogled koji je prodirao kilometar daleko, i tako raspaljiv temperament da bi popis stvari na koje su mogli popizditi ispunio čitavu jednu bilježnicu veličine Starog zavjeta. Njihov otac – i sam opičeni bolesnik – zajedno s njihovom majkom sveticom štancao ih je jednog za drugim svakih jedanaest mjeseci, kao da od 0-24h vodi brzi pogon ratne industrije. Braća su odrastala, nagruvana jedno na drugo, šugava i gnjevna, na krevetu veličine japanskog radioprijemnika, uz željezničke instalacije što su se nekoć nadvijale nad Ravnicom i skrivale sunce, prije nego što su ih srušili kad je Brendan bio dijete. Pod je u stanu bio oštro nagnut prema istoku, i vlakovi što su tutnjali pod braćinim prozorom dvadeset jedan sat na dan, svakog prokletog dana, tresući posranom trokatnicom takvom snagom da bi braća najčešće poispadala iz kreveta i ujutro se probudila nagomilana jedno na drugo, te bi dočekala jutro ljutita kao lučki štakori, mlateći se namrtvo da raščiste teren, kao za dobro jutro.“

Nadalje, jesmo li društveno i socijalno uvjetovani da budemo pošteni, odnosno nepošteni ljudi? (odnosno, ima li socijalni status veze sa sklonošću kriminalu?)

Konačno, može li se čovjek oduprijeti nagonu da čini zlo drugim ljudima?

Kao i u prošlom postu – snimljen je film „Mistična rijeka“ u režiji Clinta Eastwooda, sa Seanom Pennom, Kevinom Baconom i Timom Robbinsom u glavnim ulogama, film ima odličnu ocjenu na IMDB-u, pa uz čitanje preporučujem i gledanje.

Oznake: dennis lehane, mistična rijeka, clint eastwood, tim robbins, kevin bacon, sean penn

21.04.2013. u 21:32 • 8 KomentaraPrint#

petak, 19.04.2013.

Rebecca James: "Prelijepa, pakosna"

(u izvorniku: „Beautiful Malice“, igra riječima na ime glavne anti-junakinje Alice).

Još dodajem: „Svjetska senzacija – psihološki triler – preveden na 40 jezika.“

Nešto o radnji:

„Katherine Patterson mlada je i povučena djevojka koja duboko u sebi skriva obiteljsku tragediju. Nakon strašnoga događaja ona odlazi u drugi grad, započinje novi život i pritom nastoji ostati što je više moguće neprimijećena. No pronalazi najbolju prijateljicu. Alice je najpopularnija djevojka u školi, prelijepa, karizmatična plavuša. Ona pomaže Katherine, ali skriva od nje tajne toliko mračne da ih Katherine ne može ni naslutiti. I dok Katherine napokon uživa u svome životu, Alice je spremna uništiti joj ga. Po svaku cijenu... Tko je zapravo Alice?“

Da odgovorim na ovo pitanje: Alice je jedna razmažena i čudna biljka, puna sebe i vrlo egoistična, već od prvih stranica bilo je jasno da nešto nije u redu s njom i tu činjenicu nešto pažljiviji čitatelj vrlo lako detektira. Ali, da nije bila takva, vjerojatno bi i zaplet izgledao puno jednostavnije.

Veliko priznanje od mene: čita se lagano kao vodu pit'. Mislim da sam je progutala kroz dva malo ozbiljnija sata. U romanu se isprepliću tri vremenski različita momenta – Katherine u sadašnjosti, koja razmišlja o prošlim godinama; Katherine kad joj se dogodila obiteljska tragedija o kojoj govori i opis na koricama knjige; i Katherine u razdoblju kad je upoznala, odnosno počela upoznavati kobnu Alice.

Ipak, i bez obzira na naprijed navedeno priznanje, ne vidim u čemu je tako velika senzacija – čak štoviše, mislim da je autorica malo pretjerala odvevši priču toliko daleko: nađite mi tinejdžerku koja je uspjela dočekati punoljetnost, a da su je pogodile baš sve nevolje koje se čovjeku mogu dogoditi u životu.

Na nešto me podsjetila – sad je nedavno izašao film pod naslovom „The Perks of being a Wallflower“, s ekraniziranom pričom koja na sličan način tematizira obiteljske tragedije i nalaženje utočišta u grupi vršnjaka (glumi Emma Watson, draga Hermione Granger u koju su zaljubljeni tuceti geekova diljem svijeta). Preporučujem, pogledajte.

I dakako - preporučujem, pročitajte.

Oznake: rebecca james, prelijepa, pakosna, šalice

19.04.2013. u 21:17 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 17.04.2013.

Gemma Malley: "Deklaracija"

Ovo slatko malo djelce našla sam u knjižnici ničim izazvana, osim sjajno dizajniranim koricama. Radi se, kako kažu urednici iz biblioteke Arboretum Zima Algoritma, o jednom od najljepših izdanaka književnosti za djecu i mlade.

U središtu je radnje jedna Anna „Zovem se Anna i ne bih trebala biti ovdje. Ne bih smjela postojati. Ali postojim. Nisam ja za to kriva. Ni od koga nisam tražila da se rodim. Ali ni to ne bi ništa promijenilo. No, rano su me uhvatili, što ipak sluti na dobro.“

Anna se, kao i tisuće druge djece – viškova, nalazi na Majuru, gdje je uče da služi legalnim ljudima (naime, Deklaracijom je propisano da je zabranjeno imati djecu, jer su ljudi postali besmrtni. Deklaracija osigurava da svijet ne postane prenapučen. Ipak, neki ilegalci ipak odlučuju imati djecu, a onda tu djecu – viškove valja izdvojiti, i, kad su već rođeni, pobrinuti se da imaju svrhu.)

Anna marljivo radi kako bi jednog dana postala Vrijedna Imovina. Sve dok na Majur ne dođe jedan Peter, koji se zacijelo ne osjeća kao Višak, i koji Anni prilazi s vijestima o njezinim roditeljima i o životu izvan Majura.

Ova knjiga, očito namijenjena djeci i mladima (pomalo podsjeća na „Iznenada u dubini šume“ Amosa Oza, bizarna bajka, više upućena odraslima nego djeci), potiče na razmišljanje: što činimo kada se nastojimo uljepšati i ostati, ako već ne možemo vječno, što dulje mladi; o kontroli populacije; o rađanju djece i o tome kako bi svijet bio tužno mjesto bez djece.

Preporučujem, bez obveze, na čitanje onima koji svoju djecu odgajaju na drugačiji način, i djeci koja već razmišljaju drugačije.

Oznake: gemma malley, deklaracija, djeca

17.04.2013. u 21:16 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.04.2013.

Guillaume Musso: "Hoćeš li biti tu?"

Nekad valja u knjižnici izabrati i nešto posve glupo, tako čovjek ne izgubi poštovanje za sve ono pametno, dobro, lijepo i zabavno što je u životu pročitao. Ne počne uzimati lijepe i vrijedne knjige zdravo za gotovo, ne pomisli: ah, takvo nešto bih i ja mogao/mogla napisati...

Moram priznati da je ovo jedna od takvih knjiga, koje su me podsjetile na sve dobro što sam čitala, kako bih usporedbom mogla doći do zaključka da ovo uopće nije bilo dobro, čak štoviše. Podsjetilo me na romane iz sredine Glorije, ili 24 sata, recimo, iako je tiskano na običnom papiru i ukoričeno da nalikuje pravoj knjizi.

U središtu radnje je jedan liječnik, koji dobiva od nekog Kambodžanca zlatne pilule kako bi se spavanjem mogao vratiti u prošlost i još jednom vidjeti ljubav svog života koja je ranije u njegovoj prošlosti poginula nesretnim slučajem. I onda sretne mladog sebe i počne si davati životne savjete i usmjeravati svoj vlastiti životni put.

No: vidjeli smo i pametnije zaplete knjiga koje se bave putovanjem kroz vrijeme, efektom leptira, teorijom kaosa i pitanjem postojanja paralelnih svemira. Ovdje je sve toliko ispreturano i puno klišeja da se čitatelju vrti u glavi koliko mora preokretati očima.

Zato, ako imate pametnija posla – nemojte. Ako se, kao i ja, želite podsjetiti svega lijepog i dobrog što ste čitali – samo dajte, ali ne očekujte čuda. Nije niti ugodna poslijepodnevna razbibriga.

Oznake: guillaume musso, hoćeš li biti tu, gloria, petparački

08.04.2013. u 17:59 • 2 KomentaraPrint#

subota, 06.04.2013.

Iain Pears: "Slučaj smjerokaza"

Eh, s ovim sam se romanom napatila – dio patnje je bio i u tome što se radi o 700 stranica dugom djelu (imate tu što i držati kroz sate i sate čitanja). Još jednom moram reći (kao i u odnosu na mnoge druge knjige koje sam čitala): nije mi žao.

Kroz priče četiriju aktera, autor obrađuje jedan događaj koji je smješten u razdoblje nakon svrgnuća Cromwella i ponovne uspostave monarhije (radi se, dakle, o sredini 17. stoljeća), u mjestu Oxford, koje se tek počinje etablirati kao sveučilišni gradić. U taj gradić dolazi student Marco da Cola i počinje od posljedica slomljene noge liječiti majku Sare Blundy, siromašne sluškinje za koju kruže priče da je vještica, da surađuje s radikalima (kojih u vrijeme nakon Cromwella ima izrazito puno), da je vjerski izopačena, da je kurva i slično. Da Cola se sprijateljuje s doktorom Lowerom, mladim liječnikom i znanstvenikom (eksperimentatorom) te s njim vrši različite eksperimente. Nakon što u sumnjivim okolnostima u svojoj ćeliji premine staromodni svećenik Grove, sumnja vrlo brzo pada na gradsku otpadnicu Saru Brundy.

U svemu tome, na svoj način, kao žrtva svoje vlastite zablude i paranoje, sudjeluje i doktor Wallis, matematičar koji je u Cromwellovoj vladi presretao pisma i razbijao šifre kojima su se služili protudržavni elementi, a konačno razrješenje priče daje jedan povjesničar i oksfordski gradski tračer koji ima važnu ulogu u otkrivanju tajne Groveove smrti i krivnje Sare Blundy za taj zločin.

Svako od poglavlja (a pišu ih: Marco da Cola; James Prescott, sin lokalnog zemljoposjednika koji nastoji otkriti tko su krivci, koji su u povijesnim previranjima smjestili optužbu za veleizdaju njegovom ocu; doktor Wallis i svećenik Wood, povjesničar) pisano je u ich-formi, svako je pisano različitim glasom (na prijevodu su radila četiri različita prevoditelja, što je i u prijevodu dalo različite glasove svim govornicima), i svako obrađuje različiti aspekt događaja koji obavijaju ovaj središnji, ključni događaj koji ih sve povezuje. Tako saznajemo važne povijesne činjenice, društvene običaje, dostignuća znanstvenog napretka, razvoj religijskih skupina, pa i tračeve o slavnim ljudima toga doba.

Autor Iain Pears i sam je zanimljiva ličnost jer je povijesno vrlo potkovan: surađivao je na nizu televizijskih i radijskih emisija za BBC, radio je kao sastavljač leksikona i rječnika, suradnik je časopisa u kojima piše članke i recenzije na teme umjetnosti, financija i povijesti, a ovaj roman je prvo njegovo djelo koje nije dio njegove serije kriminalističkih romana s temom umjetnosti.

Ovo je pametno pisan krimić (u prvi mah, nakon što sam završila s poglavljima Marca da Cole, mislila sam – čemu sve to, zašto je išao mijenjati pripovjedača i ponovno opisivati jedne te iste događaje? Ali kad mi se sve počelo bistriti, uvidjela sam kako je inteligentno i svestrano opisao jedan, u povijesnom smislu možda čak i nebitan događaj), pa unatoč tome što je obilat, svakako bih ga preporučila kao nešto što doista vrijedi utrošenog vremena.

Oznake: iain pears, slučaj smjerokaza, cromwell, dešifriranje, religija

06.04.2013. u 17:56 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.04.2013.

Matthew Pearl: "Posljednji Dickens"

Nakon nekog vremena, vraćam se s novim preporukama za čitanje. Zima se odužila, pa je tako valjalo uzeti nešto dulje literarne uratke koji, dakako, zahtijevaju i više čitateljskog vremena.

U prvom redu, tu je „Posljednji Dickens“ Matthewa Pearla, autora koji se profilirao kao jedan od pisaca koji tematiziraju događanja oko knjige i svijeta izdavaštva („Klub Dante“, recimo, jedan je od njegovih drugih romana koje sam čitala, a osim njega kod nas je još prevedena i „Poeova sjenka“).

U središtu je radnje mladi izdavač James R. Osgood, iz izdavačke kuće Fields, Osgood & Co., koji su ekskluzivni američki izdavači djela tada živućeg i popularnog britanskog pisca Charlesa Dickensa. Događaji koji se opisuju u ovom romanu tiču se posljednjeg, nedovršenog djela Charlesa Dickensa pod naslovom „Tajna Edwina Drooda“, kao i goruće želje nekoliko strana da se domognu završetka knjige (neki zbog toga da na njoj zarade, a neki zbog prikrivanja svoje uloge u toj istinitoj priči).

Zanimljivo je čitati o tome kakav je Divlji Zapad bilo tržište knjiga u doba Charlesa Dickensa, s obzirom da nije bilo ustanovljenog autorskog prava niti intelektualnog vlasništva uopće, pa su se ubrzo nakon objave djela po ovlaštenim izdavačima pojavile i tržište preplavile neovlaštene, jeftine i često skraćene kopije namijenjene širem čitateljstvu. Svoje mjesto na takvom tržištu našli su i književni pirati, koji su se svojim kanalima uspijevali domoći originalnih rukopisa, pa i o njima Matthew Pearl, iako usput, nešto navodi.

Jasno, u pozadini kriminalističke potrage nalazi se i jedna nježna ljubavna priča, o kojoj možemo čitati kroz prizmu odnosa prema ženama koje su se u to doba tek počinjale probijati u svijetu rada i slobodnog tržišta, dok je pitanje prava glasa bila tek daleka budućnost.

Bez obzira na to jeste li književni fanatik poput mene ili samo volite provesti povremeno ugodno poslijepodne uz knjigu, u ovom ćete romanu svakako naći nešto za sebe – zanimljivu povijesnu priču, ljubavni roman, društveni prikaz ili puku razonodu.

Oznake: matthew pearl, posljednji dickens

04.04.2013. u 17:54 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se