Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 29.09.2012.
Anchee Min: "Crvena Azaleja"
Ovaj roman, koji govori o kineskoj djevojci zahvaćenoj povijesnim vrtlogom kineske komunističke revolucije, učinio mi se začudnim, dirljivim, beznadnim, a istovremeno suvremenim koliko bilo koji roman, koji govori o političkim okolnostima koje nas oblikuju, može biti.
Radi se ustvari o memoarima autorice (koja danas živi i objavljuje u Americi – osim ove, kod nas je još prevedena i „Posljednja carica“), koja je kao djevojka u peteročlanoj obitelji „odanih maoista“ (kažu urednici u Mozaik knjizi) bila određena biti „seljak“ u obitelji (svaka je obitelj, naime, morala dati seljaka, tvorničkog radnika i slično). Poslana je na veliku državnu farmu Crveni plamen, gdje se našla u teškim životnim uvjetima i gdje je svako izražavanje vlastitog mišljenja značilo političku izloženost koja je pojedinca i čitavu njegovu obitelj mogla stajati glave. Danas vjerojatno ne možemo niti zamisliti takvu odanost političkim idealima (iako bi stariji čitatelji ovog bloga zasigurno mogli reći je li takvo ozračje vladalo i u komunističkoj Jugoslaviji), ili bar ja to ne mogu zamisliti.
Glavnoj junakinji se osmjehnula sreća pa je izabrana za rad u filmskoj industriji (komunistička je revolucija u Kini toga vremena bila sveobuhvatna, pa i Kulturna revolucija – opere gospođe Mao bile su pravi hit, a radi promicanja komunističkog stanja svijesti ova se kulturna radnica bacila i u filmsku industriju).
Međutim, ovo je priča i o zabranjenoj ljubavi – a u Kini toga doba svaka je ljubav bila zabranjena, jer je svaka ljubav prema nekom drugome značila i izdaju ljubavi prema predsjedniku Mau i istovremeno iznevjeravanje političkih principa. Neki su se u ovoj knjizi sa sobom borili lakše nego neki drugi, pri čemu osobito mislim na glavnu junakinju.
Bez obzira na vrstu režima, mislim da i Hrvati danas imaju puno sličnog s Anchee Min toga vremena: svi smo ogorčeni jer su nam očekivanja iznevjerena. Neovisno o uloženom trudu i radu, nikako ne uspijevamo isplivati na površinu (naše „kolektivno poljoprivredno dobro“ nikako ne počinje poslovati bez gubitaka: umjesto da hrani kinesku populaciju, kineska je populacija morala hraniti njega).
Svi smo mi izvrsni radnici, ali strašno loši gospodari.
Oznake: anchee min, crvena azaleja, komunizam, kina, revolucija
četvrtak, 27.09.2012.
A. S. Byatt: "Zaposjedanje: romansa"
Ovaj roman ima dva glavna „sloja“ – priču o viktorijanskom pjesniku Randolphu Henryu Ashu i njegovom nježnom prijateljstvu s relativnom nepoznatom (feminističkom) pjesnikinjom Christabel La Motte. Drugi sloj čini priča o dvoje historičara književnosti koji osobine tog prijateljstva otkrivaju i nalaze dokaze za njega.
Autorica je razvila izvrsnu paralelu između ljubavi nekad i ljubavi danas: njezini glavni junaci, asistent Roland Michell, u nesretnoj vezi s djevojkom koja mu spočitava to što se zbog njega morala odreći umjetničko-znanstvenih stremljenja (kako bi barem jedno od njih moglo ispuniti svoj san) i već etablirana znanstvenica Maud Bailey, čiji je glavni predmet istraživanja upravo Christabel La Motte, tijekom začudnih pronalazaka ljubavnih pisama između Randolpha Henrya Asha i Christabel La Motte, shvaćaju da su bili s krivim partnerima, i da je sve što ponekad žele „veliki bijeli krevet“ (izvjestan spokoj) koji jedno u drugome nalaze.
Motivi koji se provlače kroz cijeli roman su također specifični: Christabelina poema „Vila Meluzina“ (radi se o legendi iz Bretanje odakle obitelj La Motte vuče podrijetlo) govori o sireni koja se udaje za smrtnika. Pa onda – ash (jasen), prezime glavnog junaka, okultizam kao glavna zanimacija ljudi viktorijanskog doba, feminizam, tadašnji i današnji, i još mnogi drugi tako pametni detalji zbog kojih se isplati čitati ovaj roman.
Kao sporedni likovi pojavljuju se i dva profesora, jedan američki, a drugi britanski, koji su također vrsni svjetski stručnjaci za Randolpha Henrya Asha, osobito Amerikanac Cropper, koji dolazi iz obitelji velikih kolekcionara (tako i Cropper shvaća svoj posao, naime). Također, pojavljuje se i profesorica Leonora Stern, stručnjakinja za Christabel La Motte koja njezin rad interpretira isključivo sa stajališta feminističke teorije. Ovi likovi pojavljuju se kao dio autoričine nedvojbene kritike prema (doslovno) industriji znanja, ustoličenoj na sveučilištima diljem svijeta.
Inače, znate kako ne volim čitati poeziju, lirsku ili epsku: ovdje to nije bilo problem. Naime, kao što je već rečeno i u uvodu, radnja romana je ispresijecana poemama Randolpha Henrya Asha i Christabel La Motte, njihovom prijepiskom, dnevnicima koje su vodili njihovi suvremenici – Christabelina „cimerica“ Blanche Glover i Asheva supruga Ellen. Radi se stoga o jednom stilski zahtjevnom projektu koji je zasluženo autoricu A. S. Byatt stavio u vrh svjetske književne scene.
Preporučujem: književnim sladokuscima!
Oznake: zaposjedanje, a.s. byatt, viktorijanci
četvrtak, 20.09.2012.
Chinua Achebe: "Svijet se raspada"
„Okonkwo je najveći živući hrvač i ratnik Umuofije, skupine sela plemena Ibo. Njegova slava širi se diljem zemlje kao šumski požar kada puše harmatan. Ugled i poštovanje u svome rodu stekao je teškim i napornim radom. No kada slučajno ubije čovjeka iz istoga roda, svijet se počinje raspadati. Vrativši se iz progonstva, zatječe u svome selu kršćanske misionare i kolonijalne upravitelje. Temelji njegova svijeta polako se urušavaju te mu ne preostaje ništa drugo nego srljati u tragediju.“
Otprilike se na gore navedeni način odvija radnja romana „Svijet se raspada“ nigerijskog romanopisca i pjesnika Chinue Achebe. Izdavač Novela Media još navodi da autor književnu karijeru započinje 1950. godine kao jedan od najvažnijih predstavnika novoga književnog vala koji se oslanjao na usmenu tradiciju plemena i urođenika. „Svijet se raspada“ je i najčitanija knjiga u povijesti afričke književnosti i jedan od sto najboljih i najvažnijih romana 20. stoljeća.
Moram priznati da me u prvi mah nije privukla, jer nalazim da mi je teško shvatiti romane i priče o drugim kulturama (u tom sam smislu eurocentrična, ili zapado-centrična), pa se onda u tijeku romana ne uspijevam niti povezati s likovima čiju motivaciju do kraja ne mogu razumjeti jer potječe iz drukčijeg mentalnog i društvenog sklopa kao što je moj. Zbog toga vjerojatno ne uspijevam uživati niti izvući značajne pouke.
Međutim, u daljnjem tijeku romana zaključila sam da moj eurocentrizam ovdje neće naći čvrsto uporište: autor potanko objašnjava kulturu svojih predaka, kako štuju bogove prirode, kako puno društvene pozornosti poklanjaju marljivom radu i kako cijene bogate jer to znači da su marljivi, spretni i snalažljivi (to je, pretpostavljam, univerzalno svakoj kulturi). Boje se blizanaca i zločeste, boležljive djece (preziru bolest i manjak snage, što je ponovno nešto s čime se instinktivno, kao ljudi, možemo povezati, pogotovo u negostoljubivoj prirodi u kakvoj žive), i imaju svoje običaje koji nam se mogu činiti neobičnima (ženidbena tradicija, način prenošenja obavijesti i odlučivanja u zajednici), ali nisu nešto zbog čega bismo zazirali od njih.
Ono što zapravo knjiga opisuje i jest taj nepomirljivi sukob između Zapada i Afrike: zašto bi Afrikanci prihvatili kršćanstvo, učili pisati ili se pokorili sudovima kolonijalnih upravitelja? Stoga glavni junak Okonkwo, koji visoko kotira u svojoj zajednici i dobro joj je prilagođen, predstavlja simbol pobune protiv nametanja stranih, izvanjskih vrijednosti koje kao Europljani, a pogotovo Južni Slaveni, vjerojatno ne možemo niti pojmiti s obzirom da smo neprestano bili izloženi (da ne kažem: bombardirani) novim i stranim društvenim normama.
Čitajući roman „Svijet se raspada“, možemo razmišljati o evoluciji (ovaj put ne prirodnoj, fiziološkoj, već društvenoj), ali ovoga puta gledanoj sa strane onoga koji umire jer nije dovoljno dobro prilagođen društvenim promjenama. Možemo se pitati jesmo li mi dobro prilagođeni i gdje je granica do koje nas okolina može savijati prije no što puknemo.
Sve su to ljudska pitanja: ne afrička, ne europska, već univerzalna pitanja svojstvena svakom pripadniku ljudskog roda.
Oznake: chinua achebe, svijet se raspada
utorak, 18.09.2012.
Sharon Creech: "Rubindol"
Uh, ovo mi se toliko jako svidjelo da sam odgodila učenje i knjigu pročitala u jednom dahu!
Priča ide ovako:
Naime, upoznat će dvoje prilično šašavih staraca koji žive u dolini Rubindol nedaleko od Boxton Creeka – ovaj postariji bračni par (podsjetili su me na Katherine Hepburn i Henrya Fondu u „Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru“) od odlaska njihovo četvero odrasle djece iz roditeljskog doma osjeća se pomalo suvišno i nelagodno jedno pred drugim. Zato prvi put u životu planiraju odvojena putovanja: ona na otok Kangadoon promatrati ptice (u Dallasovoj pratnji), a on na veslanje rijekom Rutabago zajedno s Floridom.
Međutim, sve se u životu nekako izjalovi...
Cijeli roman je toliko obiteljski, toliko dječji i toliko ganutljiv da već dugo nisam pročitala tako nešto jednostavno, a ljupko i šašavo (dopuštam da me možda samo puca biološki sat i da sam osjetljiva na obiteljske teme) – bez obzira na biološki ili nebiološki sat, „Rubindol“ toplo preporučujem: čita se lagano i ostavlja vrlo sladak i domaći okus u ustima.
P.S. Zbog ovog romana sam se počela pitati (s obzirom da znam da je postupak posvojenja često dugotrajan, bolan i kompliciran postupak), kako je regulirano udomiteljstvo djece u Hrvatskoj. Naišla sam na izvrsnu stranicu www.udomiteljizadjecu.hr Neformalne mreže udomitelja za djecu, u kojoj se u rubrici korisnih informacija pojašnjava kako postati udomitelj za djecu i koji su uvjeti. Razmišljala sam, naime, kako poznajem puno ljudi koji su ostali sami nakon što su im se djeca odrasla i iselila, imaju prazne prostorije i puno vremena. Nije li ovo izvrstan način da se pokloni vrijeme i pažnja nekom tko to doista treba?
nedjelja, 16.09.2012.
Jennifer Egan: "Vrijeme je opak igrač"
Roman „Vrijeme je opak igrač“ (u izvorniku koji nema nikakve veze s prijevodom naslova: „A Visit From The Goon Squad“*) autorice Jennifer Egan osvojio je Pulitzerovu nagradu za najbolji roman 2011. godine.
Na početku knjige zatječemo bogatog vlasnika diskografske kuće (nekadašnjeg basista garage-benda Flaming Dildos), Bennieja Salazara, koji se u krizi srednjih godina zatekao tjeskobno zarobljen propalim brakom, činjenicom skore propasti muzičke industrije (barem u onoj formi u kojoj i danas umire) i nedefiniranim odnosom sa sinom. Njegova asistentica Sasha, sama u New Yorku (sjetim se uvijek onog stiha iz „Always Wear Sunscreen“ – „Live in New York City once, but leave before iz makes you hard, live in Northern California once, but leave before it makes you soft...“), bori se s problemom kleptomanije i iznevjerenih očekivanja o tijeku vlastitog života.
I drugi su ljudi tu – momak s kojim je Sasha jednom izašla, Stephanie, Bernijeva žena koja je rado popustila luksuzu i country-klubovima, Bosco koji je nekad bio zvijezda, Steve koji nikad nije bio zvijezda...
I budućnost muzike je tu (autorica Jennifer Egan ima svoju viziju o tome kako će muzika budućnosti izgledati, odnosno zvučati, tko će biti glavni konzumenti i kako će birati svoje slušne podražaje) – i nisam sigurna da mi se sviđa.
Nastao je prijepor oko toga radi li se o romanu ili omnibusu kratkih priča (ja sam na stajalištu da se radi o romanu, i to zbog toga što se, iako ne eksplicitno, iz jednog ili drugog od trinaest poglavlja vidi transformacija svakog od glavnih likova, a knjiga daje i konačna rješenja, odnosno izvještava nas tko je gdje završio). To bi vas moglo zbunjivati, kao i prilično multimedijalno poglavlje pisano u obliku PowerPoint prezentacije (nikad nisam mislila da bi izrada PowerPoint prezentacija mogla predstavljati hobi, ali pretpostavljam da je moguće, ako nekog veseli).
Bez obzira na sve – preporučujem ako želite biti u toku s trenutnim događanjima u književnosti (dobro je znati što se fura ako pišete (novi) roman) i ako vam nedostaju neke faze vlastite prošlosti – mladost, recimo (čitajući ovaj roman, odvikla sam se želje za samačkim životom). I ako želite vidjeti jednu od alternativnih budućnosti. Ma preporučujem svakako!
____________________
* priznat ću ipak da nekakve veze s vremenom ima, jer se odnosi na izjavu jednog lika koji kaže: „Time is a goon, eh?“, u smislu da je vrijeme štemer koji ga je pretvorio iz rock zvijezde u debelu propalicu.
Oznake: jennifer egan, vrijeme, muzika
petak, 14.09.2012.
Pero Zlatar: "Šarmeri bez pokrića"
Evo jedne iz naftalina – knjigu „Šarmeri bez pokrića“ jugoslavenskog novinara Pere Zlatara prije nekog sam vremena spasila sudbine nazvane „kontejner za stari papir“ za iznos od pukog mrkog medvjeda, pa je, logično, došlo vrijeme da se ta investicija i isplati.
Knjiga – svojevrsni romansirani memoari – obuhvaća razdoblje od sredine 50-ih do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji. Pero Zlatar (odnosno njegov glavni lik) opisuje život novinara zaduženog za praćenje „onog soja ljudi koji u našim prilikama pokušava imitirati tzv. jetset: svijet žute štampe (zvijezde i zvjezdotvorci!), svijet filma – naročito iz ere filmskih koprodukcija u nas – zatim jednim dijelom ljude s televizije, sportaše, pjevače, naše eksportne celuloidne ljepotice, talijanske lovce i trgovce, festivalske „leptire“, manekenke, fotomodele...“
Heh. Zapravo je bilo zanimljivo čitati o vremenu kad je sve počelo (knjiga počinje opisom koncerta Arsena i Gabi, kad je svatko tko je netko (i njegov brat Robert također!) došao u Lisinski prošetati svoju bundu), i vidjeti do koje je mjere eskaliralo. U tom smislu stara dobra vremena nisu nimalo različita od ovih novih – seksa prije braka, nećete vjerovati, bilo je i onda! Djevojke su povremeno koristile prilike preko kreveta doći do zvijezda, a poneki su muškarci to nastojali (zlo)upotrijebiti. I sam je glavni junak ove knjige nekoliko puta poklekao čarima samosvojnih žena (a jedna ga je skoro koštala prvog braka). No više od žena, popustio je pred čarima svijeta poznatih i slavnih, te se nakon nekoliko godina pokušavanja bavljenja „ozbiljnim novinarstvom“ (reportažama, putopisima) ipak vraća društvenom krugu koji ga je prezreo čim mu je okrenuo leđa (odnosno, čim im više nije mogao pomoći u stjecanju popularnosti).
Imam dojam da je ovo ustvari roman s ključem i žao mi je što nemam dovoljno informacija da bih povezala likove romana sa stvarnim (iako starijim, ili možda sad već pokojnim) poznatim ličnostima s ovog prostora. Osobito mi se stranim čine muke koje je glavni junak imao putujući u inozemstvo (sad, kad tih ograničenja nema, ne putujemo više iz inata).
Ovu knjigu svakako moram preporučiti onima koji se sjećaju tih vremena – kažem, ja tu prednost nemam, iako zbog toga roman ne gubi na zanimljivosti – radi podsjećanja na neke događaje i osobe. Ostalima (poput sebe) preporučujem čitanje radi utjehe – da se podsjetimo da nismo mi najgora generacija, jer oni koji dolaze bit će još gori od nas.
Oznake: pero zlatar, jetset, celebrity
srijeda, 12.09.2012.
Dean Koontz: "Ubojica"
Koontza mnogi smatraju nasljednikom Stephena Kinga u žanru književnog horora (iako se Koontz tome protivi, a ni Kinga ja ne bih tako lako strpala u ladicu označenu sa „horor“). Roman „Ubojica“ čitala sam cijeli tjedan, iako se radilo o napetom štivu, ili možda baš zbog toga, jer me čitanje činilo toliko nervoznom, da sam je svakih nekoliko stranica morala ispuštati iz ruku i otići raditi nešto drugo da se smirim.
Radi se o sljedećem: pisca krimića, Martya Stillwatera, odjednom tijekom radnog dana obuzme neki nemir, neka fuga koja ostane zabilježena kao tišina na njegovom diktafonu. Boji se da je psihički ili fizički bolestan, ali se nemalo iznenadi kad se njegovi loši predosjećaji obistine - u kuću mu provali stranac, tvrdeći da mu je Marty ukrao suprugu Paige i njihove dvije kćeri, Charlotte i Emily, tražeći da mu vrati njegov život. Nakon borbe sa strancem, Marty poziva policiju, ali pošto je istog dana objavljen članak o njemu u časopisu People, koji ga prikazuje kao pisca uspješnih krimića, gladnog publiciteta, policija mu ne vjeruje, i njegova obitelj ostaje prepuštena samoj sebi protiv doista začudnog bića.
U objavljivanju tog članka nalazi se ključna premisa romana, ono od čega je Koontz krenuo dok je pisao ovaj roman. Naime, isto se dogodilo i samom autoru, glede kojega je članak napisan korektno, ali su ga fotografije uz članak prikazivale kao manijakalnog ubojicu, „debelog nadrogiranog atentatora“, „zlonamjernog psihotičnog zlostavljača nedužnih životinjica“ (o svemu tome autor govori u pogovoru, kao i o toj prvoj ideji koja je dovela do ovog romana).
Roman nije loš, ali, kažem – s obzirom da su akteri, između ostalih, i djeca, knjiga me ispunjavala nervozom pa sam je čitala s učestalim prekidima. Vi je možda bolje podnesete.
ponedjeljak, 10.09.2012.
Amy Chua: "Majka uspjeha"
A sada nešto sasvim drugačije – kako odgajati (uspješnu) djecu na kineski način! Autorica Amy Chua je profesorica prava na Yaleu, udana je za pravnika i pisca Jeda Rubenfelda, autora romana „Tumačenje umorstva“, i majka je dviju sada već odraslih kćeri, Sophije, koja je koncertna pijanistica, i Lulu, koja je dugo i uspješno svirala violinu, a sada se bavi tenisom.
Evo nekih parametara kako biti uspješna kineska majka (pri čemu nije bitno da doista budete kineskog podrijetla, već je dovoljno da se kao konačnim rezultatom možete pohvaliti superuspješnom djecom):
Slobodno rabim i izraz „zapadni roditelji“. Zapadnih roditelja ima svih vrsta. Zapravo, usudila bih se reći da su zapadnjački roditeljski stilovi uvelike raznolikiji od kineskih. Neki su zapadni roditelji strogi, drugi su popustljivi. Ima tu roditeljskih parova istog spola, ortodoksnih Židova, samohranih roditelja, parova bivših hipija, investicijskih bankara i vojnika. Nitko od tih „zapadnih“ roditelja ne mora nužno dijeliti nazore i stajališta pa kad rabim izraz „zapadni roditelji“, ne mislim, dakako, na sve zapadne roditelje – kao što se ni izraz „kineska majka“ ne odnosi na sve kineske majke.
Svejedno, čak i kad misle da su strogi, zapadni roditelji obično nisu ni približno slični kineskim majkama. Primjerice, moji zapadni prijatelji koji sebe drže strogima tjeraju djecu vježbati sviranje svakog dana po pola sata. U najboljem slučaju sat. Kineskoj je majci prvi sat sitnica. Muke joj zadaju drugi i treći.“
Ono na čemu se bazira kineski odgoj jest puno veće povjerenje roditelja u sposobnosti djece: njihove su aktivnosti strukturirane i njihov odgoj usmjeren jer kineski roditelji smatraju da njihova djeca mogu podnijeti takav raspored, zbog čega nisu skloni razmaziti djecu. Posljedično, kineska su djeca gotovo bez iznimke uspješna, a u području o kojem govori ova knjiga (bavljenje klasičnom glazbom), Kinezi gotovo prevladavaju.
Vrlo je zanimljiva recepcija knjige u američkoj javnosti (inače, mislim da je vrlo uspješan prenesen prijevod naslova kod nas, iako se u izvorniku knjiga zove „Battle hymn of the tiger mother“) – američki mediji su doslovce razapeli Amy, nazivajući je zlostavljačicom djece, njezino majčinstvo opsesivnim, a njezin odgoj djece sebičnom i luđačkom potragom za samohvalom. TV-voditeljice su joj priznavale da su i same „kineske majke“ ili da su ih odgojile „kineske majke“ iza kamera, ali čim bi se kamere uključile, počele bi postavljati osuđivačka pitanja poput: je li istina da ste kćerima vratili rođendanske čestitke koje su vam izradile zato što ste tvrdili da mogu izraditi i bolje čestitke? Jeste li doista prijetili da ćete spaliti sve njezine plišane igračke? i slično.
OK, a sad osobno mišljenje: moji su roditelji bili prilično strogi i puno su zahtijevali od nas djece. Ne mogu reći da sam se psihički razboljela od toga ili da mi zbog toga nešto nedostaje u životu. Međutim, valja reći i ovo – to funkcionira u zdravom društvu u kojem rad i trud posljedično donose uspjeh; ako uspijevaju oni koji su najbolji, to je jasna putanja koju valja slijediti. No moji su se roditelji našli u nebranom grožđu nakon što smo mi klinci odrasli jer se ispostavilo da se uopće nije potrebno truditi i raditi (već nešto sasvim drugo, ali uopće neću zagađivati blog primjerima), pa se oni danas pitaju jesu li nas pogrešno odgojili.
Kako vi (blogeri koji imate djecu) odgajate svoje potomstvo?
subota, 08.09.2012.
Zalutale knjige
Ponekad se i sama osjećam kao junaci ovog simpatičnog stripa koji vam donosim. S time da ja ne namjeravam svoje zatočene knjige pustiti na slobodu.
četvrtak, 06.09.2012.
Pero Kvesić: "Uvod u Peru K."
„Ove priče ne valjaju ništa, ali...“ – Igor Mandić.
„... njegova sposobnost da u svakom trenutku zadrži čitateljevu pažnju. Na koji način to postiže, teško je reći.“ – Pavao Pavličić.
Konačno sam pročitala „Uvod u Peru K.“ Ne znam smijem li/mogu li o knjizi išta reći, a što nisu već rekli njegovi suvremenici i kritičari, obilato ga pretresavši kroz dugo razdoblje od 1975. godine pa do danas. Ne znam jesam li uopće pozvana s obzirom da sam rođena tek pred kraj socijalizma, pa bih se pravila da upućeno govorim o jednom razdoblju kojem uopće ne poznajem duh, u gradu u kojem nikad nisam živjela.
Bilo kako bilo - iskreno, ja sam se zabavila čitajući. Taj Pero K., smiješan neki lik.
utorak, 04.09.2012.
Puno čitati, malo čitati, uopće čitati
KNJIŽNA BUBA - LINK
Nedavno je blogerica Knjižna Buba napisala post o tome kako se vratila s ljetovanja s punom torbom nepročitanih knjiga. Kako to obično biva, ponijela je knjige na odmor misleći da će konačno imati vremena za čitanje (tijekom radne godine takvog vremena obično nedostaje), ali zapravo joj je trebao odmor – za odmaranje. Potpuno legitimno, rekla bih.
Pa je postavila pitanje o tome što zapravo znači puno čitati, s obzirom da su u svibnju dodijeljene nagrade najčitačima u osječkoj i karlovačkoj gradskoj knjižnici, a radi se o preko sto naslova godišnje.
Kako i ja imam iskaznicu osječke knjižnice, otišla sam u svoje podatke za korisnika (najsvježiji podatci su mi iz 2010. godine, s obzirom da knjižnica u ovom gradu gdje sam sad nema ovakvo sučelje kojemu može pristupiti korisnik), i ustanovila da sam u 2010. godini posudila iz knjižnice 95 knjiga (to je mimo onih knjiga koje sam u toj godini kupila, odnosno već imala i pročitala). Za 2009. godinu podatci kažu 70 knjiga. Za 2008. godinu tek 5 ili 6 knjiga (pokušavam se sjetiti što sam radila 2008. godine, osim što sam pokrenula blog – diplomirala sam, pisala sam diplomski rad... bit će da sam se odmarala od napornog studiranja).
No nije to ono što sam htjela reći – htjela sam naglasiti „posudila“, a ne pročitala. Bojim se da ovi podatci u tom smislu nisu pouzdani. I kao što su rekli i komentatori kod Knjižne Bube, nije stvar uvijek ni u tome da se čita, već što se čita. Kako sam u posljednje vrijeme ocijenila da sam sposobna samo za laganice, čitam to. Kad mi mozak bude funkcionalniji, čitat ću i nešto ozbiljnije. Vidi se i iz članka koji navodi Knjižna Buba, da je osječka najčitateljica umirovljenica koja uz knjigu može provesti 3 do 5 sati dnevno i za to vrijeme pročitati oko 150 stranica. To je luksuz vremena koji često nemamo.
Zato sam (se) zapravo i htjela podsjetiti razloga iz kojeg sam pokrenula ovaj blog: kao dnevnik čitanja, koji vrlo vjerodostojno opisuje moje čitateljske apetite. Pa ako pogledate s lijeve strane i bacite se u malo zbrajanje, vidjet ćete o kojim se točno brojkama radi. Naravno, i ove brojke valja uzeti s rezervom, jer sam dosta često linkala druge blogere, pa sam ubacivala starije tekstove o knjigama, stavljala linkove na internetske sadržaje i slično.
Hoću reći, možda je u konačnici i stvar u tome da se ne radi o natjecanju: čitaš kad ti je ugodno, dok ti je zabavno (osim ako se radi o poslu, onda je čitanje obveza), dok te opušta, kad si spreman za novo iskustvo uz knjigu i slično. Možda je ustvari bitno samo da se (ponekad) čita.
nedjelja, 02.09.2012.
Agatha Christie: "Hotel Bertram"
Nikad mi miss Marple nije bila tako draga kao Poirot, moram priznati. Vjerojatno i stoga što je ona uvijek samo provirivala iz onog svog ružičnjaka, špijunirala susjede i onda donosila „s neba pa u rebra“ zaključke.
Isto je to činila i u romanu „Hotel Bertram“ kojega sam netom pročitala. Ako se mene pita, glavni junak tog romana je inspektor Scotland Yarda po imenu Fred Davy, kojeg njegovi mlađi kolege odmilja zovu Otac. On je postavio prava pitanja glede toga gdje je nestao pomalo smušeni svećenik Pennyfather, u kakvoj su vezi Bess Sedgwick, britanska pustolovka i mlada gospođica Elvira Blake, a najviše od svega interesirao se za to tko je pravi vlasnik hotela Bertram, jednog od posljednjih tipičnih britanskih hotela, s pripadajućom aristokracijom, višim svećenstvom i zvijezdama tog vremena.
Miss Marple je samo slučajno odsjela u tom hotelu, ovaj put se navirujući ne iza ružičnjaka, već iza hotelskih vrata i vrlo visokih naslonjača u zajedničkom salonu, nepristojno prisluškujući.
Zanimljivo je da su urednici u Mozaik knjizi napisali sljedeće: „Karike lanca nižu se jedna za drugom i pred Jane Marple stavljen je težak zadatak. A onda će se pojaviti i prvi leš...“ Pa, kao prvo, mogu reći da je pred Jane Marple stavljen samo izrazito težak zadatak da izabere koje će kuhinjske krpe kupiti u londonskim dućanima (doslovce, ne šalim se). A kao drugo, iz ovoga proizlazi da roman vrvi leševima. Ja sam čak i zaboravila da je taj jedan leš i postojao, skoro sam odgovorno tvrdila da se radi o kriminalističkom romanu koji za promjenu nema mrtvo tijelo koje čeka da bude osvećeno.
Shvaćate da se šalim, dakako: miss Marple je draga i prilično pronicava stara gospođa, zločini u koje se ona uvijek nekako upetlja itekako su ozbiljni, a s Agathom Christie nikako ne možete pogriješiti ukoliko tražite knjigu za razonodu.
