Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

petak, 12.08.2016.

Sarah Dessen: "Bez kočnice"

And now for something completely different, rekli bi Pythoni. Amerikanci bi također rekli da je žanr knjige iz naslova (u izvorniku “Along for the Ride”) YAF – Young Adult Fiction. Kod nas: knjige za mlade. Po mom mišljenju, ova knjiga spada u isti koš s onima autora Johna Greena o kojima ste imali prilike čuti i na ovom blogu - “Greška u našim zvijezdama”, “U potrazi za Alaskom”, “Gradovi od papira” i slično – i moram priznati da je jednako šarmantna.

Glavna junakinja ima sedamnaest godina, zove se Auden, kći je dvoje razvedenih sveučilišnih profesora anglistike i pisaca, ima starijeg brata Hollisa koji muze roditelje i već godinama putuje po Europi, a njezin otac s dvadesetšestogodišnjom plavokosom i prenašminkanom Heidi čeka dijete u primorskom gradiću Colbyu.

Auden je, ne moramo ni spominjati, odlikašica, oduvijek introvertirana i preozbiljna, tako da je propustila velik dio svog djetinjstva, a na dobrom je putu da u ljetnim pripremama za fakultet izgubi i čitavu mladost, tim više što od razvoda svojih roditelja ne može spavati noću, pa dok njezina mama pravi beskonačna primanja i večere za postdiplomce, ona luta u svom autu i uči u zalogajnicama otvorenima cijelu noć.

No nakon što od brata dobije okvir za slike s natpisom “Najljepši trenutci”, u koji uviđa da nema što staviti, odlučuje preko ljeta posjetiti oca, Heidi i tek rođenu polusestricu Thisbe, i provesti s njima ljeto. Ipak, njezina očekivanja da će provoditi puno vremena s ocem posve su se izjalovila jer on čitavo vrijeme piše svoj dugo očekivani drugi roman. S druge strane, naizgled savršena i dotjerana Heidi također nije onakva kakvom se činila, jer joj samostalno roditeljstvo oduzima svaku trunku životne energije (o, kako sam suosjećala i još uvijek suosjećam s tom patnicom!), pa je pred Auden dugo, dosadno ljeto koje neočekivano uspijeva ispuniti – prijateljicama, ljubavlju i prilično ozbiljnim životnim lekcijama o posljedicama koje na djecu ostavlja razvod roditelja.

Bilo je pravo zastrašujuće kako mi je dobro išlo čitanje ove knjige! Je li zbog prisutnosti male bebe i borbe s majčinstvom kao lajtmotiva, ili zbog generalne neobičnosti fabule ove knjige (stil je pristojan, pomalo zafrkantski, jednostavan, baš za mlade), zaista ne znam, ali mislim da sam je slistila u jedno-dva poslijepodneva, a to je uz moj sadašnji tempo ravno čudu. Zato, najtoplije preporučujem kao još jedno zabavno ljetno štivo, posebno za žensku populaciju.

Oznake: sarah dessen, bez kočnice, auden, anglistika, knjige za mlade, john green, majčinstvo, djeca i mladi

12.08.2016. u 11:51 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 10.08.2016.

Noah Gordon: "Šaman"

Odmah nakon što sam pročitala prvi dio tzv. Liječničke trilogije autora Noaha Gordona, morala sam nastaviti i drugi dio (i to ne samo zato što se posuđeno mora vratiti s voljom i na vrijeme), a sada već znam i ovo:

“Robert J. Cole, legendarni liječnik i junak “Iscjelitelja”, ostavio je za sobom trajnu ostavštinu. Od 11. stoljeća naovamo najstariji sin u svakom naraštaju Coleovih dobiva ime Robert, srednje mu ime počinje slovom J., a nasljeđuje i razne sposobnosti, kao što je liječničko “šesto čulo”.”

Ide vrijeme prođe rok, eto i nas skok na skok u Americi u 19. stoljeću, nekoliko desetljeća prije Američkog građanskog rata. Robert Judson Cole je iz političkih, ali i pustolovnih razloga, ostavio svom mlađem bratu Henryu imanje s ovcama u škotskom Kilmarnocku i prešao Veliku baru. Prvo se nastanio u Bostonu , radeći s Oliverom Wendellom Holmesom, još jednim velikim pjesnikom, filozofom i medicinarom (u “Iscjelitelju” se autor na isti način bavio Avicenom), a zatim je pošao u Holdenov prijelaz u Illinoisu, gdje je kupio zemlju i odlučio se trajno nastaniti kao seoski doktor, odnosno liječnik sve većeg broja doseljenika koji nastanjuju to područje.

Osim njegove životne priče (sudjelovanje u Američkom građanskom ratu u svojstvu liječnika, prethodno upoznavanje s plemenom Sauka i njihovom šamankom Makwa-Ikwom, njihov zajednički liječnički rad, izlječenje njegove buduće supruge Sare Bledsoe i drugo), pratimo i životni put njegovog prvog sina, Roberta Jeffersona Colea, kojega osim nadimka Šaman krase i dva dara – očevo naslijeđeno “šesto čulo”, i stečeni gubitak sluha nakon preboljenih zaušnjaka.

I otac i sin (kao i Robert Jeremy Cole iz “Iscjelitelja”) koketiraju s raznim religijama (u “Iscjelitelju” su to bili kršćanstvo, židovstvo i islam) koje se pojavljuju na američkom području u to vrijeme – mormonima, katolicima, protestantima, kvekerima, pa religiozni motiv predstavlja još jednu zajedničku nit između prvog i drugog dijela trilogije.

Treći dio trilogije se zove “Matters of Choice”, izvorno je objavljen 1995. godine, a čini mi se da kod nas još nije preveden (“Iscjelitelj” i “Šaman” su u Americi objavljeni 1986. i 1992. godine, a naš su prijevod čekali do 2014. godine). Još jedna zanimljiva stvar jest da Gordonova liječnička trilogija nije doživjela osobit komercijalni uspjeh u Americi, odakle je autor, ali je postala bestseler u čitavoj kontinentalnoj Europi, osobito u Španjolskoj i Njemačkoj, pa su prava na film i televizijsku seriju pripala upravo njemačkoj produkciji (ne mogu se domisliti zašto je tome tako – zašto ove knjige nisu doživjele uspjeh u matičnoj zemlji autora, čini mi se da je to prilična rijetkost).

Sve u svemu, iako neki tvrde da je nastavak slabiji od prve knjige iz trilogije, meni se ne čini da je tako, a čak ni nakon 1200 i kusur stranica nisam doživjela zasićenje, pa bih rado, da su okolnosti drugačije, odmah u šusu pročitala i treći dio, da zaokružim priču. Neovisno o tome, preporučujem kao veliki ljetni projekt – vrijeme se kvari, ljetne ljubavi će uskoro početi truliti, pa bacite oko i na ove knjiške drugove koji su cijelu godinu skupljali prašinu na polici.

Oznake: noah gordon, aman, liječnička trilogija, oliver wendell holmes, boston, illinois, amerika američki građanski rat, indijanci, sauk

10.08.2016. u 11:10 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.08.2016.

Noah Gordon: "Iscjelitelj"

“Veliki svjetski hit”, “Prepun živopisnih likova, bogat zanimljivim događajima i povijesnim detaljima! Roman “Iscjelitelj” pravo je čitateljsko zadovoljstvo!”

Osim toga, roman “Iscjelitelj” je i pravi čitateljski pothvat – predstavlja prvi dio tzv. Liječničke trilogije autora Noaha Gordona, a broji 660 stranica teksta (šezdesetak stranica manje ima i drugi dio trilogije, pod naslovom “Šaman”, o kojemu ću pisati u nekom od sljedećih postova). Dakle, pravi zalogaj za dugo kišno ljeto. Ili jesen. Ili zimu. Ili čak sve od navedenog. Ipak, lako se čita, tako da vam možda i neće trebati tri godišnja doba, čak ni meni nije trebalo.

Priča počinje 1021. godine u srednjovjekovnom Londonu, a prati životni put Roberta Jeremya Colea, tada devetogodišnjeg dječaka, čiji roditelji umiru jedno za drugim, a braća i sestre bivaju razdijeljeni drugim tesarskim obiteljima u okolici, obrtnicima kao naučnici, ili crkvi za sjemeništarce. Njega samog uzima u skrb barbir-ranarnik Henry Croft, veliki hedonist i lutalica koji prolazi po selima diljem Engleske gdje izvodi trikove i predstave, vadi zube, amputira udove i liječi kojekakve boljetice, prodajući svoj lijek (ustvari zmijsko ulje) Univerzalni Specifik.

S Barbirom Rob J. odrasta i uči njegov zanat, ali zbog liječničkog dara koji osjeća u rukama, odlučuje staviti sve na kocku i otputovati u Perziju i od samoga Avicene izučiti za pravog liječnika – glavnina fabule odnosi se upravo na njegovo putovanje i učenje za liječnika u Perziji.

Moje mišljenje o ovom romanu se mijenjalo tijekom čitanja: prvo mi se učinilo da to nije knjiga za mene, pogotovo zbog žanra divovskog povijesnog romana, a zatim mi se učinilo neuvjerljivo opisivanje liječničkih metoda i tehnika u srednjem vijeku (iako sada znam da je autor pomno istražio sve povijesne izvore koji se tiču liječenja u tom povijesnom razdoblju, pa se u opise istih može imati povjerenja). Kasnije sam se ufurala i svidjelo mi se, a dojam poslije čitanja je bio “vuče na još” pa sam odmah zatim pročitala i “Šamana”, drugi dio trilogije.

U romanu tog opsega pojavljuje se iznimno velik broj likova, a zamjerke mogu uputiti i gradnji nekih od njih (osobito ženskih junakinja) – neke je autor uspio ostvariti realistično, a neki su mu ostali neostvareni i plošni. Pa je tako, primjerice, Barbir, vrlo živopisan lik čija je životna priča prepričana do u tančine, dok je Mary Cullen, ljubav Robova života, po mom mišljenju ostala ponešto neobrađena (i tretman ženskih junakinja u romanu je prijezira vrijedan, ali kako je povijest društva zapravo muška povijest, i po tom pitanju je autor prilično realističan).

Cjelokupni dojam je sljedeći: ovo je pustolovni roman za muškarce koji su se rodili prekasno da bi otkrivali planet Zemlju, a prerano da bi istraživali svemir – hrabro putovanje jednog markatnog, visokog i mišićavog muškarca plavih očiju, usto još i inteligentnog i pomalo divljeg, kroz čitavu srednjovjekovnu Europu i Bliski Istok, za ciljem većim od jedne žene i jedne male obitelji. Dakako, mogu čitati i žene.

Oznake: noah gordon, iscjelitelj, liječnička trilogija, medicina, avicena, srednji vijek, europa, Bliski istok, kolijevka kulture

08.08.2016. u 11:07 • 3 KomentaraPrint#

subota, 06.08.2016.

Gregoire Delacourt: "Popis mojih želja"

“Svjetski bestseler koji je samo u Francuskoj prodan u više od milijun primjeraka.” “Kad biste osvojili jackpot, biste li mijenjali vlastiti život za život iz svojih snova?”

Kratki, tek 180 stranica dugi roman suvremenog francuskog pisca Gregoirea Delacourta (1960.), kod nas je preveden i objavljen u izdanju Profila. To je tek drugi roman ovoga autora (prvijencem, objavljenim 2011. godine, je pokupio brojne nagrade, od ovoga je napravljena kazališna predstava i film, a iza njega su uslijedila još tri romana, svake godine po jedan, tako da ima nade i za mene ako u pedesetoj naglo odlučim postati spisateljica), a prema vlastitim riječima iz pogovora, napisao ga je u spomen na svoju majku, koja se kao i glavna junakinja ovoga romana bavila ručnim radovima, izumirućim umijećem tihih žena posvećenih svojim supruzima i djeci.

Jocelyne je, dakle, sredovječna žena, majka dvoje odrasle djece, koja živi sama s mužem u naizgled sretnom braku, u jednom malom gradu gdje vodi kitničarsku radnju, a usput i vodi blog o ručnim radovima – kukičanju, pletenju, porubljivanju... No baš kada se počne pitati što se dogodilo sa snovima koje je sanjala kao djevojka (jer ona je, na kraju krajeva, bila jedna od dobrih djevojaka, koja je uvijek slušala mamu i uvijek činila ono što joj se kaže, poslušno i pomirljivo, imajući povjerenja u to da će joj poslušnost donijeti sreću – pa zašto se onda nije osjećala sretno?), osvoji jackpot od osamnaest milijuna eura. No ona odluči pričekati s objavljivanjem sretne vijesti o tom golemom iznosu novca, čak niti ne unovčivši ček, dok ne razmisli o tome što su njezine želje i na što će novac potrošiti.

Ovaj period razmišljanja, dodatno potaknut i jednom od najvećih životnih izdaja koje je doživjela, protegnut će se na čitavu glavninu romana, govoreći tako o iznevjerenim očekivanjima, o ženama i ženskosti kako je ona doživljavana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (moja generacija žena ipak ima izvjesnu veću slobodu u životnim izborima – ipak nismo prisiljene imati muževe i djecu, baviti se kućanskim poslovima, biti izvrsne kuharice i domaćice, i u slobodno vrijeme raditi sve one udobne ženske stvari kakve su morale naše mame i bake – ručne radove, pečenje kolača, ugošćavanje i slično).

No mene je ova knjiga natjerala na razmišljanje i o nekim drugim stvarima? Znate kako ide ona izreka: “Povijest pišu pobjednici”? A što je s onima koje je povijest zaboravila (ne želim reći gubitnicima, jer oni to zaista nisu), onima običnima, onima koji se nisu isticali, poput glavne junakinje ovog romana? Naime, svi znamo da je šezdesete i sedamdesete godine u svijetu obilježio hipi-pokret – ali mimo onih koji su u njemu zdušno sudjelovali, vodeći slobodnu ljubav i uživajući lake droge, zacijelo su postojali i oni koji su slušali svoje roditelje, išli na misu, nosili izglačane košulje i slušali Mišu Kovača – ukratko, pripadali mainstreamu. Oni su ostali zaboravljeni u “bespućima povijesne zbiljnosti”, jer njihovo postojanje nije donijelo nikakve nove vjetrove u umjetnost i kulturu, politiku i društvo. To me pomalo rastužuje, jer oni predstavljaju onu tihu većinu koja možda ne donosi napredak, ali donosi opstanak. A i zato jer sam prilično svjesna s koje ću strane te podjele i sama dopasti.

Što se tiče stila i općenitog dojma, meni je bilo malo tugaljivo, vjerojatno zato što sam miljama od mjesta na kojem se nalazi glavna junakinja (i to ne mislim geografski – istjerati djecu iz kuće i imati uspješan vlastiti biznis meni sada zvuči kao kriška raja), a i moram priznati da ne kužim ta instant-rješenja a la dobitak na lotu, ali vjerujem da ima i više nego dovoljno čitatelja (a osobito čitateljica) koje će se naći u istoj situaciji kao glavna junakinja i kojima će ovaj roman doći kao kec na desetku.

Ma što vjerujem, ako pogledate prvu rečenicu ovog posta, i vama će postati jasno da takvih čitatelja sigurno ima – barem milijun!

Oznake: gregoire delacourt, popis mojih želja, Jackpot, Lutrija, dobitak na lotu, Kriza srednjih godina

06.08.2016. u 11:44 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.07.2016.

David Wolstencroft: "Dobra vijest, loša vijest"

Autor romana iz naslova je višestruko nagrađivani pisac i tvorac špijunske BBC-jeve drame Spooks, a ovaj njegov uspješni prvijenac vrlo me ugodno iznenadio, iako mi očekivanja (priznajem!) nisu bila visoka.

Dva tipa: Charlie i George, jedan malo stariji, a drugi malo mlađi, godinama rade zajedno u fotolaboratoriju na jednoj postaji londonskog metroa. No i jedan i drugi su ustvari špijuni na tajnom zadatku. Obojica su umorni od službe, ali očekuje ih (svakoga) po još jedan, posljednji zadatak, i to onaj najteži: ubojstvo. Naime, moraju smaknuti jedan drugoga (nemojte sad kukati da vam spoilam, sve ovo možete pročitati i na koricama romana, prevedenog i objavljenog u izdanju Algoritma, točnije, Najbiblioteke).

Obojica glavnih junaka imaju svoja razočaranja i svoje zamjerke u službu, od kojih je vjerojatno najvažnija ta što ih je posao onemogućio u imanju bilo kakvog privatnog života. Ipak, obojica su prilično duhoviti, životni likovi (s time da je Charlie, s obzirom da je njegova pozadinska priča dirljivija, ponešto uvjerljiviji), a dojam pojačava živahna, pitka fabula puna obrata i iznenađenja.

Lajtmotiv je – dobra vijest, loša vijest. Naime, Charlie je kao školarac bio prilično dobar u igri koja je zavladala školskim hodnicima, koja se sastojala od izmišljanja dobre, a potom i loše vijesti, primjerice:

“Bio je to jedan od onih trendova koji bi, činilo se, s vremena na vrijeme zahvatili cijelu školu. Jedno je vrijeme to bilo masovno zujanje za jutarnjeg zbora svih učenika. Onda pak pjevanje crkvenih pjesama razvučenim geordie akcentom. Nekoliko godina prije bio je to krajnje zabavni napadaj fućkanja glasa s u sssssssvakom izgovorenom ssssslogu. Ali Dobra vijest, loša vijest bio je relativno novi fenomen i iznimno zarazan. Bez znanja Charlieja i njegovih školskih kolega, postao je omiljena zabava diljem zemlje.
“Dobra vijest je...” zaderao bi ti se netko u lice, “... da si u zrakoplovu. Ideš na Jamajku. Loša vijest je da ti je motor sjeban.”
“Dobra vijest je da imam padobran.”
“Loša vijest je da je padobran probušen.”
“Dobra vijest je da postoji rezervni.”
“Loša vijest je da je on ostao u zrakoplovu kad si iskočio.””


I tako dalje, već shvaćate poantu. Iznenađujuće sam se dobro zabavila čitajući ovaj roman: nije riječ niti o krimiću, niti o klasičnom špijunskom romanu (barem kako ga ja zamišljam, lišenog svake trunke duhovitosti, mrtav ozbiljan), a niti o trileru. Iako to vjerojatno nije najbolja knjiga koju sam pročitala, pa čak ni u konkurenciji ove ljetne sezone (s obzirom da planiram ovo ljeto pročitati još i “Karijeru zla” Roberta Galbraitha), čita se brzo i nije mračna, pa je zabava zagarantirana.

Oznake: david wolstencroft, dobra vijest, loša vijest, špijuni..., smaknuće

21.07.2016. u 21:31 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 19.07.2016.

Stephen King: "Mobitel"

Još jedna knjiga iz moje biblioteke, odnosno iz Algoritmove Najbiblioteke – kod nas prevedena 2008. godine, a u izvorniku objavljena prije deset godina, dakle 2006. godine – sada je to tehnički zastarjela horor priča o brisanju cjelokupnog ljudskog znanja i iskustva jednim zvučnim signalom upućenim na sve mobitele svijeta (što bi King mogao napisati o svemu tome da je mogao baciti jedan pogled u budućnost, u kojoj se sudaramo loveći Pokemone?)

Post-apokaliptičnu radnju pratimo iz gledišta glavnog junaka, Claytona Claya Ridella, strip-crtača koji je neposredno prije emitiranja Impulsa veselo cupkao ulicama Bostona jer je uspio prodati strip, što mu je zajamčilo sigurna primanja i priliku da se vrati u zajednički život i brak sa svojom suprugom Sharon i sinom Johnnyem. Njegovu sreću naprasno prekida Impuls, a ubrzo zatim i masovno ludilo koje je zahvatilo zombijima slične “mobitelske luđake”, bivše ovisnike o mobitelima, sada ljude svedene na svoje osnovne funkcije – jelo, spavanje i ubijanje.

Umjesto članovima svoje obitelji, Clay se zatekao okružen mladim muškarcem po imenu Tom McCourt, petnaestogodišnjakinjom po imenu Alice i Jordanom, dječakom-lumenom iz privatne škole. Oni će činiti njegovu posvojenu obitelj dok se s ostalim “normalnima” bude kretao prema sjeveru države Maine, gdje navodno postoji rezervat Kashwak, mjesto nepokriveno odašiljačima i signalima mobitela.

Međutim, sve normalce će ubrzo uhvatiti jeza kad shvate da se mobitelski luđaci počinju rojiti u jata, stjecati vlastitu kolektivnu svijest, pa čak i vještine koje normalni ljudi nikad nisu imali – i tako počinje utrka za stari, dobro poznati način života nasuprot prijetećem potpunom istrebljenju.

Prvi put otkad čitam Stephena Kinga zamijetila sam nešto što me zasmetalo, a sad kad sam to uvidjela, vjerujem da neću moći prestati vidjeti u njegovim knjigama: znate li što je product placement? Kad u holivudskim blockbusterima, velikim filmskim spektaklima, pa čak i popularnim američkim serijama, vidite kako se glumci trude predstaviti neki komercijalni proizvod – na pamet mi pada kako su glumci u “Kostima”, primjerice, ili u “Chucku” izgovarali rečenice poput: “Moj Prius ima senzore za pametno parkiranje” ili tako nešto, pa po tome znate da je velika kompanija poput Heinekena ili Coca-Cole platila sponzorstvo da bi se njezini proizvodi našli prikazani u tom filmu ili seriji. Na isti način sam primijetila i kod Kinga povremeno neke posve nepotrebne rečenice – da je jedan hladnjak u napuštenoj benzinskoj bio razbijen i prazan, a drugi je bio razbijen, ali pun hladne Coca-Cole pa je glavni junak mogao utažiti žed upravo tim pićem. Ili, kako je iz automata za slatkiše izabrao baš Butterfinger čokoladicu... Nisam sigurna u što gledam kad govorim o tome – radi li se o svjesnom, plaćenom product placementu, ili, s obzirom da King neprestano piše i evocira “američki način života”, nužno mora spominjati i komercijalne proizvode koji taj američki način života čine?

Teško je reći, ali koliko god ja bila zadivljena Kingovom skribomanijom i njegovom nezajažljivom sposobnošću da gradi vrlo elaborirane vlastite svjetove, ova mi je spoznaja bacila sjenu na financijsku motivaciju cijele priče o Kingovom uspjehu.

Neovisno o tome, “Mobitel” vas neće ostaviti ravnodušnima – ako se ovog ljeta želite prestraviti na pravi kingovski način, posegnite za (i) za ovim naslovom.

Oznake: stephen king, mobitel, impuls, horor, product placement

19.07.2016. u 11:18 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.07.2016.

Liza Marklund: "Raj"

Kako volim kad u vlastitoj biblioteci naiđem na nešto poznato... Lizu Marklund sam čitala u kombinaciji sa Jamesom Pattersonom u “Ubojicama s razglednice” i samostalno u “Paklenom stroju”. Algoritmovi urednici o njoj kažu sljedeće:

“Liza Marklund švedska je ikona; megauspješna spisateljica (autorica je šest romana od kojih su dva poslužila kao filmski predlošci), novinarka, vlasnica izdavačke kuće i dobitnica više priznanja i nagrada za svoj rad. Njezini prethodni romani “Pakleni stroj” i “Studio seks” objavljeni su u nakladi Algoritma...”


(posljednja me rečenica zbunila s obzirom da znam da se “Pakleni stroj” odvija kasnije u smislu kronologije života glavne junakinje Annike Bengtzon, ali na web-stranici autorice nalazim da romani doista nisu objavljivani kronološki – do sad ih je osam – već skaču unaprijed i unatrag u Annikinom životu, tako da su Algoritmovi urednici ustvari u pravu - “Pakleni stroj” je ranije napisan roman, iako prati kasniju fazu Annikina života)

A u fazi zvanoj “Raj” (“Paradiset”) Annika Bengtzon je urednica noćne smjene u dnevnom listu Večernje novine – mlada je i temperamentna, te njezin posao ovisi samo o dobroj volji i povjerenju novopostavljenog glavnog urednika Andersa Schymana, koji je stavio glavu u torbu postavivši je na tu funkciju unatoč činjenici da je svijet tiskanih medija sazdan od sredovječnih muškaraca, a ne mladih žena.

Priča započinje kad u stockholmskoj luci Frihamn bude opljačkan brod sa švercanim cigaretama, a pritom su dva čovjeka ustrijeljena iz nepoznate blizine, čemu je izvjesna Aida, izbjeglica iz Bjeljine, jedini svjedok tih zločina. Našavši se na pravom (ili krivom) mjestu u pravo vrijeme, svoju priču povjerava Anniki, koja joj nastoji pomoći upućivanjem u ustanovu Raj, navodnom sustavu sigurnih kuća i skrivanja identiteta za zlostavljane žene i djecu. Međutim, nakon istrage Annika u panici ustanovljuje da stvari nisu onakve kakvima se čine i da je i Raj samo paravan jedne složene zločinačke operacije.

Annika Bengtzon je glavna junakinja kakva mi se sviđa, vjerojatno zato što pripadam istoj dobnoj i spolnoj skupini, a i zbog činjenice da sam kroz čitanje “Paklenog stroja” uspjela doznati nešto o tome u kakvu će se ženu razviti i kamo će je njezini životni izbori odvesti (što mi se također sviđa). Čini se kao varanje, ali svaki čitatelj čita na temelju ranijeg (životnog i čitateljskog) iskustva, pa tome zapravo i nema lijeka.

Sve u svemu, pitko, čitljivo i zabavno štivo, prava stvar za ljetne dane, za plažu i apartman za vrijeme poslijepodnevne sieste. Da je nisam već pročitala, definitivno bih je voljela nositi na more ove godine.

Oznake: liza marklund, raj, paradiset, annika bengtzon, Švedska, Stockholm, novine, mediji

14.07.2016. u 08:56 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< kolovoz, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (7)
Siječanj 2013 (7)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (12)
Kolovoz 2012 (11)
Srpanj 2012 (9)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com

Blogeri s kojima se rado družim


JJA

Gospon profesor

Knjiški moljac

Kuhatorij

Mačka u martama

Nebuloze moje

Seoska idila

Zlica







Free counter and web stats




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se