Bolji zalet http://blog.dnevnik.hr/boljizalet

četvrtak, 25.12.2014.

Čestitka

Dragi moji virtualni prijatelji,

Želim vama i vašim obiteljima čaroban Božić i sretnu Novu godinu!
Hvala vam jer ste me tako srdačno prihvatili u svoje okrilje. Iskreno sam uživala u otkrivanju vaših blogova i osobnosti. Veselim se svim novim blogerima, postovima i komentarima u sljedećoj godini.
Zakazujem novo druženje iza školskih praznika. Idem malo na snijeg! ;)

Velika pusa svima! Uživajte u blagdanima!


Oznake: Božićna čestitka

25.12.2014. u 10:34 • 38 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.12.2014.

Najljepši božićni dar

Prije točno dvadeset godina, iščekivanje Božića u mojoj obitelji doseglo je vrhunac napetosti već početkom prosinca. Bila je to moja prva trudnoća, a sretni termin zabilježili smo u kalendar još u proljeće. Tada smo s iznenađenjem izračunali, bit će to 24. prosinac, Badnjak, subota. Baš smo pogodili datum! Moji roditelji nestrpljivo su čekali prvo unuče, a njihovi roditelji prvo praunuče. Nas dvoje željeli smo što prije svoje djetešce i svakoga dana iznova smo se pitali kako će izgledati utjelovljena kombinacija naših zaljubljenih gena.
Svi koji su sudjelovali u sretnom iščekivanju znaju da se prva trudnoća prati detaljno i precizno iz dana u dan. Mlade trudnice, opskrbljene najnovijom literaturom, satima znatiželjno s uzbuđenjem proučavaju fotografije i podatke svakog tjedna svoje trudnoće. Niti ja nisam bila izuzetak. Prošla je polovica prosinca, moj trbuh se povećavao, ali nisam još osjećala da se bliži porod. Vani je romantično i tiho sipio snijeg, a ja sam u toplom domu izrađivala maštovite raznobojne ukrase za bor. Pravi adventski ugođaj. U strahu, zbog snježne idile, budući tata je na gume našeg Renaulta 4 stavio lance kako bi ga što bolje pripremio za ledenu uzbrdicu do Zajčeve bolnice. Usred noći, dan prije termina, javio se prvi trud. Nisam previše obraćala pažnju. U knjizi je pisalo kako se ne treba uzbuđivati dok trudovi ne započnu s ponavljanjem u pravilnim razmacima. Do jutra nije bilo novih znakova i moj muž je otišao na posao u bolnicu. Još me, do podne, nekoliko puta zaboljelo, a dva sata kasnije mudro sam zaključila da trudnoći polako dolazi neminovan kraj. Bila sam potpuno smirena. Muž mi je tada bio mladi specijalizant i bio je nedostupan u operacijskoj sali pa mi se na telefon javio njegov kolega. Konačno, nakon sat i pol, uspjela sam ga osobno izvijestiti da imam trudove. Zamolila sam ga da požuri. Morali smo odmah krenuti u rodilište. Pogledala sam kroz prozor i shvatila da je to potpuno neostvariva zamolba. Bio je petak 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, kraj radnog vremena. Kolnici su bili prekriveni snijegom, a velik broj automobila na cesti bio je bez zimske opreme. Stanujemo u Zvonimirovoj. Bila je to najveća gužva ikada viđena ispred naše zgrade. Počela me lagano hvatati panika. Ipak, nepoznatim prečicama, budući pater familias uspio se probiti do našeg doma. Zgrčena od bolova, spustila sam se hrabro niz stube do auta. Trudovi su bili sve češći i jači. S našim uključivanjem u promet započela je uzbudljiva adventska avantura s neizvjesnim završetkom. Morali smo se probiti do Zajčeve. Bilo je to razdoblje prije nesretnog preuređenja Kvatrića. Dakle, trebalo je zaobići snijegom zatrpanu tržnicu na kojoj je pola Zagreba još uvijek nemilice kupovalo zadnje dijelove jelovnika za badnju večeru i božićni ručak. Naš zadatak, stići do rodilišta, bio je izvediv, činilo se, jedino helikopterom. No, pokazat će se uskoro, nije bez razloga Renault 4 pravi mali div! Neustrašivi budući tata probio se s malim divom, neprekidno trubeći, kroz Šubićevu i ušao u žlijeb tramvajske pruge koja je tada bila potpuno odvojena od kolnika. Vozači u drugim autima križali su se i vikali da smo ludi, a ja sam glasno objašnjavala svima koji su mogli čuti da imam trudove i da jurimo u rodilište. U predbožićnom ozračju, unatoč gužvi i prometnoj nervozi, izmamili smo zagrebačkim vozačima blagdanski osmijeh na lice. „Sretno, požurite!“ vikao je simpatični tramvajac koji je stajao pored našeg auta.
U rodilište smo stigli iza pet popodne. U sedam i dvadeset, nakon filmskog završetka devetomjesečnog iščekivanja, večer uoči Badnjaka, dobili smo najljepši božićni dar. Našeg voljenog sina. Dragi naš Kiki, sretan ti dvadeseti rođendan!*

*Sretna obitelj postala je još sretnija dvije i pol godine kasnije, rođenjem naše kćerkice. ;)




Oznake: Božić, rođendan

18.12.2014. u 18:03 • 37 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.12.2014.

Octopus vulgaris

Smatram se ljubiteljicom životinja iako nisam vegetarijanka. Anatomija našeg probavnog sustava karakteristična je za svejede i objašnjenje je zašto uživamo u hrani životinjskog podrijetla. Naravno, prehrana je i stvar osobnog odabira. To poštujem i trudim se razumjeti.
Svaki sladokusac iz iskustva zna da su najbolja i najveselija druženja za stolom. Ukusna hrana i dobro vino opustit će i najukočenije društvo. Kada imate dovoljno vremena i domaćica ste, pravi je gušt sastaviti maštovit i raskošan jelovnik. Međutim, najgora noćna mora je iznenadno saznanje da imate desetak gostiju na ručku, a vrlo je malo vremena za nabavu i kuhanje. Zbog takvih, potencijalno kriznih situacija, u hladnjaku obično imam jednu ili dvije smrznute hobotnice. Hoba je sjajno, nenadmašno rješenje za brzinske jelovnike. Lako i jednostavno se čisti, a pripremljena u pećnici s krumpirom i povrćem pravi je mediteranski izdašni specijalitet. Nije atraktivna kao ona ispod peke, ali ne zaostaje puno za ovom ljetnom dalmatinskom poslasticom.
Neku večer, zavaljena na trosjedu s daljinskim u ruci, mijenjala sam programe i naišla sam na dokumentarac o hobotnicama. Moja dosadašnja promišljanja o ribama i morskim mekušcima nisu išla puno dalje od tave, lonca ili pećnice. Valjda zbog nemogućnosti ostvarivanja kontakta, prema sitnijim morskim stvorovima nemam izražene osjećaje niti kada se susretnem s njima u moru niti na ribarnici.
Dokumentarac koji sam pogledala natjerao me na razmišljanje i uvjerio me da je octopus vulgaris iznenađujuće inteligentan mekušac. Nakon ove spoznaje, neobična morska bića zadobila su moju pozornost i zanimanje. Čudim se da ih, ljudi skloni ekstravaganciji, ne drže češće kao kućne ljubimce u akvarijima. Znanstvenici su otkrili da hobotnice prepoznaju ljude s kojima su bile u kontaktu te da se s njima čak i igraju. Nevjerojatno, životinje koje su sudjelovale u pokusu prepoznale su imena koja su im znanstvenici nadjenuli. Zamislite, kada su hobotnice zazvali imenom, ispuzale bi iz svoje nastambe prema osobi koja ih je pozvala. Nakon još nekoliko uspješno riješenih zadataka bila sam potpuno fascinirana ovim pametnim životinjama.
Iskreno, poslije svega viđenog osjetila sam istinsku grižnju savijesti zbog mojih gastro preferencija. Valjda me obuzeo osjećaj krivnje o kojem mi govore prijatelji vegetarijanci. Užasnuto sam zamislila dečke u Dalmaciji koji s vilicama u plićaku love hobotnice, a one, svjesne opasnosti, tužno plaču i nijemo zapomažu prije groznog, neminovnog kraja.
Kako bih popravila tmurno raspoloženje, odmah sam potražila dostupne podatke na internetu ne bih li naišla na olakotne okolnosti koje će mi hobotnicu prikazati prihvatljivijom na tanjuru nego u akvariju.Tko traži, taj i nađe.
Hobotnica je vrlo otporna i prilagodljiva. Može obitavati na bilo kakvom morskom terenu i na raznim dubinama. Izuzetno je proždrljiva. Raste vrlo brzo, a u nedostatku hrane sklona je i kanibalizmu. (Ha, evo dokaza da je negativka!) Njezinom uspješnom opstanku pomaže i mogućnost regeneracije krakova u napadu grabežljivaca. Zbog svih ovih razloga, u odnosu na druge morske organizme, populacija joj je još uvijek brojna.
Umirila sam savijest. Pobijedio je opet okrutan mesojed u meni iako znam da niti jedno živo biće ne zaslužuje nanošenje boli. Shvatila sam da me ipak najviše užasnula spoznaja da je i obična hobotnica suočena s iskonskim strahom od smrti. No, sada sam otvorila vrlo intrigantnu filozofsku temu.


Oznake: Morski svijet

11.12.2014. u 16:54 • 33 KomentaraPrint#^

četvrtak, 04.12.2014.

Uh, što mi to jedemo?

Svaki tjedan, već od srijede, veselim se vikendu. Subota i nedjelja moji su dani iz snova. Nema ranojutarnjeg stresa, uživam u opuštenoj kućoj rutini, ne zvoni budilica, svi duže spavamo i radujemo se slasnom doručku. Obično uz finu kavicu s mlijekom jedemo svježa peciva, pijemo upravo iscjeđeni sok od naranče i grickamo razno sezonsko voće.
U obitelji smo svi gurmani i nema vrste hrane koju ne volimo. Mesno, riblje, mliječno, voće, povrće, slano, slatko. Ženski dio obitelji uživa u kuhanju, a muški uglavnom u degustaciji i konzumaciji. Kad ovako napišem, zvuči zastrašujuće patrijarhalno, ali mi smo sasvim normalna moderna obitelj. No, danas sam htjela komentirati sasvim drugu temu.
Subotom i nedjeljom obično imam više vremena pa odem do tržnice i nakupujem voća i povrća za nekoliko dana. Uvijek se više veselim kupiti „domaće i svježe“, nego „tretirano i špricano“ iz velikih dućana koji su mi jedini dostupni tijekom tjedna. Jučer me kolegica na poslu, po struci inžinjerka prehrambene tehnologije, ponovo uvjeravala da je bolje sve kupiti u hipermarketu jer veliki trgovački lanci ipak podliježu kakvim-takvim sustavima kontrole. Kaže ona: „Bolje ti je da jedeš kontroliranu količinu kemikalija nego da ti kumica proda na placu povrće koje je poprskala umjesto s 0,01%- tnom otopinom s 1%-tnom ili smrtonosnom 10%-tnom otopinom pesticida.“ Ma, znam i ja sve to, ali ponekad se djetinje zanesem i iskreno se razveselim onom voću i povrću na klupama kod kumica na Kvatriću. Jabuke, kruške, limun, salata, celer, krastavci, krumpir. Crveno, zlatno, zeleno, žuto… Izbor je bogat. Pravo izobilje.
Jao, i onda se, osim zavodljivih otrovnih jabuka s placa, sjetim mlijeka koje smo jutros popili. Muž i ja stavili smo možda par kapi u kavu, ali djeca su iskapila pune šalice. Užas. I zajedno s važnim bjelančevinama, kalcijem i magnezijem popili su antibiotike, hormone i sve ostalo što su krave pojele ne bi li proizvele još više mlijeka. Mlijeko koje konzumiramo pasterizirano je, što znači da su u tom procesu uništene štetne i opasne bakterije, ali nisu uništeni antibiotici i hormoni. Sjetila sam se odmah i ozloglašenih aflatoksina koji su nas uspaničili početkom prošle godine. Nekoliko tjedana mlijeko nismo uopće kupovali. Grozna je situacija i s prehranom i intenzivnim uzgojem pilića, purica, koka nesilica, ali i ostalog mesa koje rado jedemo s hrskavom koricom.
Već mi je prisjeo ovaj vikend i domaći ručak s tržnice kojem sam se veselila. Koji je rasplet ove jezive priče? Koje je pravo rješenje? Hoćemo li se otrovati hranom koju kupujemo ili ćemo umrijeti od gladi izbjegavajući sve što je tretirano? Je li prava odluka preseliti se negdje u prirodu i postati poljoprivrednik ili kupovati isključivo organsko s eko certifikatima?
Veselili smo se EU i jefinijim proizvodima na policama, a istina je da ćemo hranu koja ima okus i miris uskoro plaćati suhim zlatom.
Jučer smo dobili zdrave jabuke iz Baranje. Pojest ću jednu odmah s užitkom. Pogledajte ovu jednostavnu ljepotu prirode i paletu boja u privlačnim plodovima jeseni. Sretna sam da su baš u mojoj kuhinji.

Oznake: zdrava hrana

04.12.2014. u 22:10 • 36 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se