Lutam bezimenim ulicama dok mi vjetar šiba obraze.....
Magla je sve gušća....
Hladnoća mi para nosnice.....
U svakom koraku sumnja....
Sigurnost.... Nepoznat pojam.....
Sanjam o svjetlu na kraju puta....
Sumnja...
U pozadini ostaju svi zagrljaji, osmjesi, pogledi.... Sve što je vrijedilo....
Sada imam samo neznanje i strah....
Ništavost....
Osjećam se poput vojnika tame....
Misija: uništi što više možeš.... Povrijedi....
Žrtva: svi.... Čak i ti.....
Budućnost gledam kroz oči prošlosti....
Zarobljena....
Okovana onim što je bilo...
Vjetar je sve hladniji....
Kaput me više ne može zaštititi pred tom nemani....
Više ne postoji niti strah kojeg sam poznavala.....
Samo razmišljanje o nuspjehu.....
Gubitku.....
Rukom klizim niz tipkovnicu.... Hrapave su i nekako mrtve......
Želim zadiviti sebe..... One dijelove sebe koji sumnjaju.......
Ali....Kao da sam zaboravila.......
Previše zaboravljam....
Zaboravim ponekad okrenuti broj onih koji me najviše vole.... Koji su uvijek tu....
Zaboravim reći.....
Zaboravljam da možda nemam toliko vremena......
Kad ih imaš i znaš da su tu, počinješ olako shvaćati njihovu prisutnost.....
Kao da imaš pravo palit ih i gasit kad ti zatrebaju....
Ima li itko to pravo?
Želim reći svojoj Bubačici da ju volim..... I da mi je žao što možda nisam bila tu kad me je najviše trebala.....
Sanjam s tobom......
Čak i kad je nebo tmurno i nema zvijezda, zaklopim oči i tražim našu zvijezdu s Princom....
Mi, kao jedini od svoje vrste moramo se držati zajedno.....
Al sve je nekako lakše kad ti ruke snažno drže oni za kojima si tragao....
...I PUSTIM NOVČIĆE IZ RUKU NEKA PADNU....NEKA ZVONE...SVE JE BOLJE OD TIŠINE KOJA GRIZE...
Promatram ju....
Lijepa je s tim pogledom u daljinu....Tuga u njezinim očima....Usne joj miruju, tek poneki pramen kose nježno klizne niz lice....
Nikada mi nije bila neugodna tišina u njezinu društvu, ali sada me boli. Radije bih da viče na mene, da me vrijeđa jer onda bih bio siguran da joj je barem malo stalo.
Tišina....
Nakon svega ostala je samo tišina. Nemamo si više ništa za reći. Ili jednostavno ne znamo izgovoriti?!
O čemu ona sada razmišlja?
Prostruji li magićna toplina njezinim tijelom kada se sjeti nas? Sretnih.... Ili su to za nju postala tek mutna sjećanja u daljini!?
Što je bilo pogrešno?
Što je sakrilo one njezine osmijehe?
Sjećam se pretprošlog ljeta......
Najljepši dani mog života.
Hodala je bosa rosnom travom... Vjetar se igrao njezinom bijelom haljinom i mrsio uvojke.... Kosa joj je bila poput pahulja dok sam ju dodirivao.... Smijala se.... Bila je sretna.... Sjaj u očima....
Zašto joj tada nisam rekao koliko mi je stalo, koliko me sve to čini sretnim?
Bi li još uvijek taj osmijeh bio na njezinu licu da sam joj tada rekao?
Uvijek sam gutao te riječi......
Mislio sam da zna....
Je li znala?
Kako ću sada pogledat Tei u oči? Reći joj da tata odlazi!?
Kako će ona to podnijeti?
Zakleo sam se da neću učiniti istu pogrešku kao moj otac, ali učinio sam još gore.
Ja njoj nikada nisam rekao....
Previše misli, glava mi pulsira....
Zrak je sve teži....
Tek otkucaji sata u daljini.....
I dalje šuti.
Mislila sam da će napokon nešto reći. Ali uvijek ta tišina.
Znam da mu je teško govoriti o osjećajima, ali nakon svih ovih godina..... Ništa....
Uvijek je bio samo promatrać... Sanjar....
Zbog toga ga i volim, ali nikada svoje snove nije dijelio samnom.
Samo se smješkao. Nikada govorio.
Nema smisla.....
Ja ovdje nemam više što tražit....
Odlazim...
Vrata je zatvorila tiho, kao da je željela da ne primjetim da je otišla, da je bila ovdje....
Htio sam joj reći....
Ali nisam mogao....
A da sam rekao???
p.s. Nitko nije otišao.... Došli su novi.... Donijeli osmijehe....
Sretna.... Napokon potpuna....
Pusa mojim anđelima....Znaju oni ko su....
...UPLAŠEN SOBOM, SVOJE SUZE GUTAM, TAJANSTVO STVARI I ŽIVOTA ZEBE, NE POZNAM NIŠTA, A NAJMANJE SEBE...ČEMU OVA BORBA, ČEMU BOLNA GLUMA?...
Umorna od lažnih pokušaja.....
Lebdim nad sobom.....
Sobom u čijem tajnom kutu, u polumraku beznađa sjedim.......
Zamišljam kako izgleda taj poremećeni um....
Možda sam samo plod nečije mašte i sve ovo se zapravo ne dešava.....
Što god učinim bit će dobro.....
Njegova podsvijest će srediti da ipak sve dobro završi.....
Što ako je preslab da popravi učinjenu štetu....
Što ako moj idući postupak razori njegov mozak i on postane hodajući mrtvac....
Što će biti s nama???
Svega nekoliko sati ranije imala sam savršen plan....
Ali sada, kada stojim s ove strane kazaljki, ne vjerujem više niušta.....
Skrivam se od dana....
Bježim u noć....
Da se sakrijem i čekam da zađe sunce???
I onda hrabro izađem i priznam sve???
A što će biti ujutro???
Previše misli i nestvarnih osjećaja....
Kad svi zaspu budim se i smišljam igru za sljedeći dan....
Koga ćemo sutra voljeti???
Za koga ćemo se bacati u Savu???
Ako sam svjesna da ću biti kažnjena, hoću li izbjeći kaznu???
Kolika je vjerovatnost da je sve stvoreno zbog mene???
Da je na kraju svega happy end???
Koliko bi uložili da se kladite u moju korist???
Koliko skupo ću platiti ovu laž???
Je li ovo trenutak razmjene???
Vjećnost u ovom svijetu za sekundu....isto u ovom svijetu???
Gdje je rupa kojom bježite u neko bolje vrijeme???
Znate što stvarno mrzim?!
Kada na bombonu, onom tvrdom, ostane komadić papira jer se predhodno bio otopio pa ponovno stvrdnuo.....
I onda, dok ga cuclate, papir se pretvara u gnjecavu sluzavu masu koja poprima okus bombona.....
Gadi vam se taj osjećaj u ustima, al bombon je stvarno dobrog okusa i vi nastavljate cuclati.....
Polako nestaje.....
Pojeli ste.....SVE....
E takvi smo mi ljudi....
Ok, govorit ću u svoje ime....
Eto takva sam vam ja.....
Sve znam šta me smeta, savršeno svijesna svake svoje pogreške i mane.....
Ali ništa....
Jedno veliko i ružno ništa....
Ima li išta gore od spoznaje koliko si ništavan i bezvrijedan u usporedbi sa svime što te okružuje i bez trunke želje negdje u dubini sebe da barem pokušaš promijeniti to stanje?!
Možda je jedino gore ne biti svjestan sebe u cijelini zvanoj svemir....Beskraj.....
Ili nije?!
Mnogi tvrde da su svjesni sebe, svojih potencijala i nedostataka.
Ali koliko je to stvarno tako?!
Kad bi sva ta masa koja tvrdi da poznaje sebe uistinu se i poznavala nebi postojale te grupacije ljudi u koje međusobno trpamo jedni druge.
Jer da smo svjesni samih sebe znali bi da je svatko u potpunosti jedinstven i da ne može s nikim, ali s nikim biti u istom košu.....
To što imamo isti naglasak, možda volimo istu hranu ili slično se odijevati ne čini nas istima....
To su samo posljedice vremena i prostora u kojem se trenutno nalazimo....
A vrijeme i prostor ne određuju nas u suštini, već samo potiči naše pojedine dijelove da se pokažu....
I svašta tu sad ja pišem i vjerojatno je većina toga razumljiva samo meni....
Jer ja sam jedinstvena i razmišljam potpuno drugačije od svih vas i zato ću vam zauvijek ostati nepoznanica....
Neshvatljiva poruka na vratima javnog wc-a......
Ili sam možda samo previše zaljubljena u samu sebe i vas shvaćam nedostojnima svojih misli?!
Možda, jednog dana, kada otkrijem sebe, budem znala odgovor....
A do tad....
Sumnja.....
...JUTROS U PET DOŠAO NA SVIJET JEDAN MALI CVIJET...RODIO SE CVJETIĆ - SAD JE LIJEPŠI SVJETIĆ...
Čudno je kako te malene stvari mogu učini toliko sretnim.....
Pružaju ti osjećaj da više ništa nije bitno....
Ne razmišljam o onom što je bilo jučer.... Ne zanimame kakvo će biti sutra....
SADA JE SAVRŠENO.....
Čudno je kako te u takvim situacijama ne iživcira poziv ujutro u pet, nego te učini sretnim....
Jer znaš da netko koga voliš zaboravlja na sve probleme.....
Netko koga voliš je pronašao veliko svijetlo u malom i krhkom biću....
Iako zapravo oni ne mogu ništa bez nas.....
Mi moramo biti zahvalni njima....
Oni su anđeli s pravim krilima.....
Toliko brige rasprhnuo je njihov plač.....
Njihove suze i prvi teški uzdisaj stvorile su toliku sreću....
Zbog njih želite biti snažni....
Ne posustajati u borbi u kojoj ćete izgubiti....
Zbog njih skidate zvijezde....
Zbog njih žrtvujete sebe i nije vam žao....
P.S. Posvećeno maloj Ivi koja je jutros došla na svijet i koja će imati najbolju tetu na svijetu....
Pusa Silviji i Slavenu koji su postali mama i tata...
You tell me this will be the last night feeling like this...I just came to say goodbye...I didn't want you to see me cry, I'm fine...But I know it's a lie
Neznam zašto, ali imam neku čudnu potrebu pisati o svojoj razrednici.
Nikad nisam upoznala ženu kao što je ona. Znam da većina ljudi mrzi svoje profesore, i ja nisam baš voljela neke profesore u osnovnoj, ali nisam ih ni mrzila, neznam, jednostavno ne možeš samo tako nekog mrzit. Da bi nekog mrzio mora ti učiniti nešto jako nažao, neznam, strojnicom ti poubijat obitelj, ali ne možeš mrzit nekog samo zato što je drugačiji od tebe ili predaje kemiju.
Ili možeš?!
Nebi znala......
Sad sam već opako skrenula s teme.....
Počela sam pričati o razrednici (ovoj iz srednje).....
Čudno je kako ti netko koga pozaješ svega pola godine može tako nekako prirast srcu.
Nije to ona ljubav kojom voliš roditelje ili dečka/curu ili pak ljubav prema nekom s kim dijeliš najveće tajne ili šta ja znam šta.....
Jedostavno volim njezinu pojavu....
Ima lijep, nježan, ali snažan glas..... Vrlo je emocionalna......
Volim ju slušat dok priča ili čita poeziju..... Inaće priča vrlo književni i pazi na naglašavanje slogova u riječi i tih gluposti što uče na fakultetu, ali ponekad kad se zanese dobije neki čudan naglasak..... Simpatičan.....
Djeluje kao da je iz neke veoma ugledne i bogate obitelji tamo negdje s početka 19. stoljeća i da su je odgajali da bude poslušna i ponizna, uvijek nasmješena, ali i da njeguje svoj duh. Ali onda je ona odlučila postati glumica i putovati svijetom onim velikim brodovima koji imaju velike sale s kristalnim lusterima u kojima navećer sviraju mladi pijanisti i pjevaju djevojke obučene u uske crvene ili crne haljine koje one bogate žene preziru zato što njihovi muževi ili zarućnici ne mogu skinuti pogled s njih.
Točno ju mogu zamisliti kako sjedi u kutu te sale i promatra ih, smješka se..... Jedan dio nje uživa u toj raskoši.... a jedan dio pak prezire sve te ljude zbog njihove napuhnosti.....
Upija svaku riječ i gestu.....
I onda silazi s broda, odlazi u neko kazalište u kojem glumi za te iste budale.... Neki zgodni lik joj udvara.... Ona se smješka.... pokupi svoje stvari iz garderobe i odlazi u neko selo blizu grada, na verandi ispija biljni čaj i gleda zvijezde zaogrnuta u neki prastari ogrtač....
Ona je zapravo jako lijepa žena, ima plavu kosu, uvijek uredno počešljanu, nije neznam kak zgodna niti mlada, Ima ona svojih 45, 50 godina i punašna je, ali ima u njoj nešto djevojački, nešto pomalo djetinje, nešto neiskvareno.
Jako je inteligentna i voli ljude, voli duge razgovore o umjetnosti, voli balet, kazalište.....
Malo je danas takvih ljudi.....
Često se smiju njezinom stilu, ali po meni ona je žena s puno ukusa....
Odiše nekom blagošću..... Pristojnošću.....
Mislim da mnogo razmišlja o sebi i svom odnosu prema drugima....
Čudo, neznam zašto ovo uopće pišem, ali jednostavno ona me oduševljava.....
Često izgovara moje misli....
p.s. Za kraj ostavljam još jedan Dorin uradak, još bolji nego onaj iz prošlog posta, pjesma je predivna.....
Da li je gore ne imat samopouzdanja..... Ili ga imat i svaki put se ponovno razočarat....
Zašto me to boli.........a nije mi stalo.........
Stvarno nije........
Ali tako sam prokleto željela da je ona praznina o kojoj si pričao nastala zbog mene....
Svidio mi se tvoj dodir.....
Ruke su ti bile tople i snažne..... Ali nisi mi nanosio bol.....
Po prvi puta vidjela sam osjećaje na tvome licu.....
Po prvi puta si me gledao u oči....Bile su nježne i........
I taj pogled nije bio namjenjen meni....
Nadala sam se.... Razmišljala sam o nama.....
Znam da te nisam voljela.... Osjećam to.... Ni sad te ne volim.... Ne na onaj način....
Ali me boli.....
I sad plačem.... ponovno.....
A neznam zašto..... Ti nisi onaj pravi..... I ne lažem dok ti ovo govorim.....
Al iz nekog razloga, ovo me ubija....
Sve se ponavlja.....
Kako sam samo mogla i pomislit da će nešto biti drugačije......
Neke će stvari zauvijek ostati iste....
I znam da sam dijete.... i da ne shvaćam puno toga....
Ali imam želje.... Možda su glupe....
Ali to su moji snovi....
Možda je problem upravo u tome.....
Previše sanjam.... Premalo živim.....
Bježim od problema....
Skrivam se u svom savršenom svijetu.....Svom izmišljenom svijetu......
Tamo gdje su oni bez predrasuda..... Tamo gdje su oni koji me vole....
Tamo gdje sam sve što poželim......
Ne bi smjela osjećat ovu prazninu..... Ne bih smjela plakat.....
Jer postoji neki koji me vole.... Koji me trebaju sretnu.....
Ali...........
Ma neznam..........
Nisam u dobrom raspoloženju......
Nisam ni u lošem.......
Razmišljam pozitivno, ali osjećam kako nešto sputava moju sreću.........
Zaboravljam na probleme.....pretvaram ih u neutralne elemente......
Spuštam zastor ispred prošlosti......ali ne vidim budućnost........
Penjem se uz planinu sreće........ali moje biće je na dnu provalije......
Po prvi puta nemam želju za osmjehom.......želim da mi čeljust miruje.......
Udišem zrak........ustajao je......njihovi mirisi su se pomiješali s mirisom vlage koja probija kroz zidove stvarnosti......
Zašto me to ne smeta????
Zašto me ne guši???
Zašto ne poduzimam ništa???
Kakva sam ja to osoba postala???
Vrijeme prolazi.....A ja još uijek gledam u jednu točku.......
Vid mi se magli.........
U magli vidim njih..........
Ona u haljini satkanoj od sjećanja........
Smješi mi se.....Tako je lijepa......Sunce obasjava njezino biće.......Zrake klize niz njezino lice i ruke......Miluju njezinu kosu.......
Tako je lijepa......Gleda me očima boje trave na kojoj sjedi.......Stapa se s prirodom......S nadnaravnim......
Oči joj sjaje......Nazirem suzu.......
Ali ona je sretna...........Smješi mi se......Pruža mi ruku.....
Želim potrčati u njezin zagrljaj.......
Želim zagrlit tog anđela........
Ali ne mogu......
Što ako je ona samo iluzija???
Što ako nestane s daškom vjetra???
Oči joj se zacakle......
Prstima dotiče nabore haljine......Pokazuje mi sve putove kojima smo kročile........
Zastaje........
Šum trave prekida savršenu tišinu.......
Pogled joj postaj ozbiljan.......osmijeh išćezava........
Polako se okreće.........
Izdiše s olakšanjem........
Nestaju svi njeni strahovi........ponovno se smiješi.........
To je jedan od njih.......Još jedan anđeo......
Visok je i stasit.......srebrnih krila........
Gleda me ravno u oči.......
Smiješi mi se........
Ona ustaje.......
Svjetlost što izvire iz njih zasljepljuje......
Briše sve oko njih..........
Razabirem još samo njihove likove........
Kakav je ovo san???
Zašto se čini tako stvaran???
Jesu li oni stvarni.........ta nevina bića???
Osjećam kao da mi čitaju misli.......
Pružaju mi ruke........
Čine odlućne, polagane korake prema meni.........
Ne, ovo ne smije biti san......
Tako je lijepo......Želim da bude stvarnost.........
Krećem prema njima.......
Dijeli nas svega jedan korak.........
Bacam se.........
Oni me hvataju u zagrljaj........
Stvarni su........
Osjećam njihove dodire......nihov dah.......
Osjećam sigurnost.......
Tiho mi prozbori........ .....Nedostajala si mi........
p.s. Mojim anđelima......Jedino ću njih uvijek (i) beskrajno voljeti.....
Mojoj Anni i Mariu.........
Vi me činite sretnom......Vi mi vraćate nadu...... Vi me činite boljom osobom......
Volim vas........
Stara godina je........
Ispijam čaj s rumom.....prehlada me ubija.....
Pepeo stresam na pod.........
Nemam pepeljaru.......
Pod nogama imam već nekoliko opušaka.........
Ja i Johhny smo sami....... Pjeva mi o ljubavi......
Klinci bacaju petarde ispod mog prozora.......
Osjećam kako sve prolazi.......
Vlastiti život mi klizi niz ruke........
Stišćem šaku.....Ali on išćezava kroz prste.....Kao da je voda..... Dodir usana, oznojena tijela.......daleko od ljubavi.......kao ti i ja........
Johhny......Ti to ozbiljno???........
Nemogu izbrisati njihova lica iz sjećanja......progone me.......
Pitam se da li je naš susret bio sudbina........ili sam sve umislila.......
Ne čekam odgovor......misli odlaze nekoliko koraka niže.......
Upleću se u dim i odlaze..... ponovno odlaze njima.......
Nedjeljno jutro je.... negdje oko pola deset.......izlazim iz tramvaja.........
Izgovaram psovke sebi u bradu......Hladno je.....
Stišćem se u kaputu ispod vunene kapice........
Brzo koračam prema katedrali.....
Buku u glavi nadglasva Njegov glas.........
Posljednje snage troši da mi čestita Novu godinu......
Osjećam koliko muke mu to zadaje......Nema osmjeha.........
Jer ipak nije lako željet nekom sreću kad sjediš bos na ledenom pločniku.......
Gledam te....... Treseš se.......
Mrzim čitav svijet........
Kopam po džepovima........ Tražim kovanice........
Obećala sam da neću biti kuja koja će samo proći......
Možda ova kovanica koju ti dam promjeni moj status........
Ulazim u kuću Onog koji voli siromahe....... A sebi podiže hramove......
Šta šutiš sad???....
Daj mi odgovori.... Jel ti stvarno to želiš???........
Jel ne vidiš šta se dešava???.......
U tvoje hramove tuku milijarde...... a ispred njih umire sirotinja.......
Kazni nas sve...... Poruši te hramove na nas ako ti ne trebaju.........
O da...... izazivam te..........
Zapuhuje me miris skupog parfema.......
Ona ulazi.....
Zastaje...... Svi se okreću......
Čak i svećenik s oltara zastaje..... Nekoliko trenutaka poklanja samo njoj......
Nakašlje se i krene dalje s propovijedi.........
Ona zabacuje kosu i radi onaj famozni manir u novim Pradinim čizmicama.......
Noge su joj još tanje nego prošle nedjelje....
Sve če učiniti za njega..... Ipak, on joj i kupuje skupe čizmice.......
Ako hoće mršaviju......Dobit će mršaviju.......
Taj Njen miris me ubija........
Guši me....... Hvatam zrak padajući na koljena........
O Bože.........
Moram izaći van.........
Ponovno susrećem njega......
Ne mogu to podnijeti.......
Začepim uši....... ali i dalje ga čujem....... Njezin miris još osjećam u nosu.........
Vrištim......
Osjećam pogled one starice iz prolaza........
Trčim prema jezeru.....
Skidam kaput...... bacam rukavice .........
Stajem uz sam rub jezera.......
Gledam vlastiti odraz u vodi koja se počinje lediti.........
Gadi mi se to što vidim.......
Skidam cipele i bacam se........
Osjećam kako mi se krv ledi......
Napokon.......
Budim se u svom krevetu........
Bacam pogled na sat........ Pola osam je.......31. prosinca........
Kolko je još ostalo od ove godine???............
Četiri i pol sata.....
Uvlačim poslijednji dim.....
Pitam se gdje su sada oni???......
Gdje ste vi???......
Pričaj mi o sebi........
Imamo dovoljno alkohola..........
Bacam još jedan opušak života na pod......
A da.......
Sretna Nova......... Nadam se da će vam biti bolja nego njihova......
Jer oni su već u ovoj mrtvi......... Izgubili su svoju bitku....
*Azra
*Nirvana
*The Doors
*Alice in chains
*Led zeppelin
*Beatles
*Pink Floyd
*The Platters
*Charon
*Apocalyptica
*Bob Marley
*Jimi Hendrix
*Phil Collins
*Gibonni
*Panic! At the disco
*Alkaline trio
*Snow Patrol
*Placebo
*The Kooks
*All american rejects
*The Cranberries
*Xandria
*Urban
*Vatra
*Hladno pivo
*Type O Negative
*Iron Maiden
THE DOORS-prva rock grupa koju
sam slušala...
Zar je ovo jedino riješenje???
Obožavam ta mala stvorenja!!!
Kad te svi napuste!!!
Čuvaj me!!!
SUSRETI U SNIMA
Kako su tužni
Ti susreti u snima!
Naglo se budiš,
U mrak, tapkajući, zuriš-
Ruka dotiče tminu.
Forget the cookies...
come to light side and
you'll eat PIZZA!!!
.....................za Saru
Napokon sam slobodna....
Jesam li???
Tko nam je uzeo snove???
Tako malo stvari nas čini iskreno
sretnima........
Tko ti je to učinio, medo?
Oprosti...... iako neznam što sam
skrivila.........
Ne znam što da radim sa sobom,
na što misli da bacim
eto, stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo,
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno
Poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me,
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što
Želim da se stisnem uz tebe,
da te milujem,
da ti šapućem na uho bisere,
da pričam o slobodi,
da se glupiram,
da ti kažem: oh, ti ludo jedina Azra: Ako znaš bilo što
obožavam ove fotkice.....
Osjećam da ležiš pored mene
jer obgrlila me toplina tvoga tijela
i tvoja ruka na mom ramenu..
Osjećam ritual tvog disanja
na vratu što miluje me.
Najednom osjećam neku brzinu
i uznemirenost u tvom disanju,
a ja okrećema se k tebi,
čvrsto primam tvoju ruku
da osjetiš da sam ovdje,
dok ti osmjehneš mi se.
Zatim te upitam da li znao da se samo
anđeli osmjehuju u snu?
A ti priljubljuješ me k sebi..
Osjećam ritual tvog disanja.... by: Nesretna
Kad te sudba otrese s kaputa
Ko ugažen snijeg
Znat ćeš čovjek je zvijezdama sluga
Sasvim nespreman za bijeg
Znat ćeš odavno slijede nas vuci
I njuše nam trag
U moje stihove ti se zavuci
Tamo si sigurna
Sigurna od svih
Na mojim rukama gdje smo ti i ja
Goli pod zvijezdama
I tko smo mi pod nebom
Na podivljalom moru
Nego ljuške oraha
Daj mi svoju ruku
Da preplivamo more
Sve do ruba svemira
Po kojoj boginji si dobila ime
Pa mi puteve znaš
Ti me ućiš da prebrodim zime
Sa dva bosa stopala
Znaš da odavno slijede nas vuci
I njuše nam trag
U moje stihove ti se zavuci
Tamo si sigurna
Ti i ja
Goli pod zvijezdama Gibonni:Goli pod zvijezdama
Talk to me softly
There is something in your eyes
Don't hang your head in sorrow
And please don't cry
I know how you feel inside out
I've been there before
Somethin is changin' inside you
And don't you know
Don't you cry tonight
I still love you baby
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry tonight
Give me a whisper
And give me a sight
Give me a kiss before you
tell me goodbye
Don't you take it so hard now
And please don't take it so bad
I'll still be thinkin' of you
And the times we had...baby
And don't you cry tonight
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry tonight
And please remember that I never lied
And please remember
how I felt inside now honey
You gotta make it your own way
But you'll be alright now sugar
You'll feel better tomorrow
With the morning light now baby
And don't you cry tonight
And don't you cry tonight
And don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry
Don't you ever cry
Don't you cry tonight
Baby maybe someday
Don't you cry
Don't you ever cry
Don't you cry
Tonight