bolesnium

nedjelja, 10.12.2006.

rakiju pijem, u rakiji lice mijem

što je još ljepše od utapanja tuge u rakiji i fanfarama, s prijateljicom još čuđom od mene. kad nije uspjelo pitem putenog žuđa, uspjet će rakija, sigurna sam!

a sad jedna narodna:

nošnja mi preteška za nosit
ajme majko, ko će li me prosit
nošnja neće sad da padne
ajme, majko, ko će da mi dadne
dukat zlatni oko vrata
objesio dragi tata
da me do vjenčanja niko
ni slučajno ne bi piko
a ja dukat otkinula
nošnju svoju zadignula
pa će plakat dragi tata
kad me stisne bećar mata
bećar stiso svojim đokom
lijepo li je sa tim momkom
mata ludi, nošnju kida
pa ja stvarno nemam stida
neka, neka, neka kida
dok mi majka kući rida
lijepo li je, lijepo li je
nikad bolje bilo nije
ma i neka me nose vrazi
ko je mlad, taj ne pazi
suknju digne snaša mlada
biće i njoj pop.... sada

svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna, a sve izrečeno laž

srijeda, 06.12.2006.

spokoj vjecni daruj mu, gospodine,
i svjetlost vjecna svijetlila njemu
počivao u miru božjem
amen

amen? o dominus deus, zar
amen mu kao kraj, zar
zatvoriti ga u krletku forme
ljepotu stiha, neispričanu
priču o nedostatku
ugasiti lampion, zapovijedam, ne
puštati ga da gori i opominje na
kraj jer kraja nema, vremena nema, on
nije u svjetlosti koja ga se sjeća, ne postoji
u molitvi koja mu obećava vječnost vječnu u tom svjetlu
mira božjeg, o sancta maria, ti koja sina si žrtvovala i na križu
ga tako patnički gledala i ridala suze, nisi li možda trebala jačom biti i
ne liti suze, ostati jaka za njega koji je trebao snagu kad je u ruke očeve
predao svoj duh, ne, ma prije toga, kad se osjećao ostavljenim, izostavljenim
u potpunosti poražen nepravdom i pokošen strahom, tolikim bolovima podvrgnut
potpuno sam, kao da mu ništa nije darovano na ovom svijetu, o svevišnji koji kraljuješ
u sjenki lampiona ugasle su želje, djevojčica koja gubi gumicu sa kečkice, njena
kosa sad je gotovo prirodna i opet će svezati joj majka kečkice i ona će
poletjeti u tu svjetlost kao odrasla žena će oplakati sve što nije dosad
jer je bila, o djevice, slaba i suze gutala umjesto da plače pod svojim
križem na koji se sama prikovala, šutjela, ne zazivala jer nije nikada
vjerovala da otac svemogući čuje molitve
jer ne čuje, osjetim kad u lampion
gledam i svjetlost njegova vječno
ne svijetli i istrošio se vosak
zaborav nastupa s jutrom
oprosti mi bože
jer uvrijedih
tebe jednog
njega nema
u raj
ne
vjerujem
ali znam
tu je
gleda
vječan je

amen zatvara formu, pjesma je loša, on
zadovoljno trepće i zna
netko se sjeća
da bio mu je imendan

petak, 01.12.2006.

prešućenje jezika

Neke bih priče, znam, trebala odšutjeti.

Ponekad se trudim ne iznijeti sve na vidjelo, ali polučim sasvim suprotan učinak koji se može nazvati čuđenjem tajnovitošću koja mi je inače strana. Iako su mnoge, ali bitne priče - prešućene, čini se kako je čitav moj život otvorena knjiga. Čitaju je svi koji se o nju, makar u prolazu, očešu, a većina nakon par stranica poželi znati kraj jer im već na početku nudi naizgled nepotrebne zaplete. Problem nastaje kada shvate da kraja nema. Koliko god se trudili i okretali stranice, baš kada misle da će uskoro ta posljednja, knjiga se magično udeblja; listovi, koji su u početku bijeli i miriše na tiskaru bivaju sve stariji, žuta se boja polako prelijeva pred njihovim očima u nevjerici. Rečenice su u isprva zamršene - što zbog treme, što zbog testa izdržljivosti - a onda se, bez ikakvog upozorenja, pojednostavljuju do krajnje granice razumijevanja. One tek žele naglasiti postojanje. Tko je god pokušao pročitati je do kraja, bio je veoma uporan i čestitam mu, iako ne znam tko je. Tko je odustao na prvoj stranici, zahvaljujem mu jer je smatram da drži do sebe. Tko je došao do prvog poglavlja i odustao, kukavica je i s njim ne želim imati posla što neprestano naglašavam. Tko je preskakao poglavlja, slab je i dajem mu drugu priliku, gotovo uvijek.
Tko je tko? (- zacijelo se svi upitamo kad nas uzimaju u ruke i počinju čitati.)