bolesnium

nedjelja, 05.11.2006.

in memoriam

Svom dubinom cijelog bića osjećam divnu i neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima

Tamna koprena maglene tišine spušta se nad te kristalno jasne trenutke kada me ravnoteža života kaznila za mračna zlodjela počinjena prema vlastitom biću. Ona me zavija u vrtlog najdubljih noćnih mora, uvlači se u svaki kutak bolne materije, i projicira onu sliku ponovno, kao da me opominje da se ne pretvorim iznova u osobu koja sam prije nje bila.

Sve se vratilo...

Sjećam se svakog zvjerskog dodira tih ruku; glomaznih, prljavih ruku koje su me jednom, prije toga, štitile od svijeta. Vjerovala sam im, povjeravala im svoje najmračnije tajne, a one su mi uzvratile još mračnijom, tajnom koja na javi nikada ne smije postojati.

Sjećam se onog osjećaja ništavnosti i besmisla cijelog bića koje se pokušavalo oduprijeti nasilništvu; kao da nije postojalo ono prije - ona moja vlastita vjera u besmisao.

Bio je tako lijep. Voljela sam ga kao brata. Bio je moja obitelj, prijatelj i slušatelj, a moja ga je putenost pretvorila u čudovište, spremno da se osveti zbog davne požude koju sam za njega osjećala onaj prvi put, kada je sve to bio samo alkoholni trans.

U tom šatoru je disalo tisuće ljudi; pijana, podbuhla lica koja se nisu osvrtala na moju tragediju. Maglene pare alkohola i deliričnog veselja skrivale su njegove ruke oko moga struka, koje su se sve niže spuštale i zarobljavale me svojom luđačkom snagom. Htjela sam se oduprijeti, ali nije mi to dopuštao, i ugledala sam mu oči. Šok, strah, nastup ludila i znala sam da njegove oči gutaju moje tijelo ispod tanke ljetne odjeće koja je ocrtavala moje grudi. Shvatila sam da se bliže crni bezdani ispunjeni krvlju i modricama; shvatila sam to iz njegovog žarkocrvenog pogleda punog odvratne požude, ali nisam se oduprla. Od mene je ostala samo refleksija tog trenutka, ali on za to nije mario. Krv, potoci zamišljene i nestvarene krvi tekli su niz moje prepone i žarili moj bolesni um koji ih je stvarao kako bi se obranio od najgoreg.

Tisuće svijeća, vosak se prolijeva po mojim ekstremitetima kao na nekom druidskom obredu koji je on vršio svojom grubošću u meni. A onda bol... Kao da milijuni satova kucaju u mojoj glavi, urlaju o prolaznosti spuštajući svoj bat u moju unutrašnjost.

Nisam bila spremna za ovakvu kaznu, na te masne, debele usne koje su željele uništiti sve što u meni postoji.

Tisuće zločina počinjeno je u svijetu u tom trenutku, ali naš je bio najveći, najgori, najgroteskniji. I kao da nisam dovoljno kažnjena, ruke su stiskale moja bedra; svom silinom me stisnuo, zatvorio u obruč toga bluda, te krvi.

Kada me potpuno oskvrnuo, galaksije moga prijašnjeg života dale su svemu smisao. Znala sam da je sve to samo ravnoteža, svijet koji naplaćuje moj grijeh prema samoj sebi. Ta divna i neumoljiva ravnoteža daje mi nadu u osvetu, dan kada će krv liptati iz njegovih rana, kada ću mu izvaditi srce i poslužiti ga crnim vranama, da ga izjedu, unakaze, odnesu u vrišteću tminu u kojoj ja živim od onog trenutka. Srest ćemo se na granici dviju bolesnih stvarnosti, iskrivljenih, i moje će ga purpurne oči gurnuti u bezdan gdje će se demoni hraniti njegovim ekstremitetima, spaliti ga na lomači koju je ravnoteža zapalila.

Cijelo moje unakaženo biće svom svojom dubinom osjeća njeno postojanje. Ona je Vivaldijevo Proljeće u pustoši rekvijema mojih snova, neprestanog ponavljanja tih krvavih dana užasa. Ravnoteža će me spasiti nakon što me se majka odrekne, otac zaboravi, nakon što izvršim masakr nad njegovim tijelom i iskidam ga na komadiće samo da zadovoljim ravnotežu, pravdu...iako će se mora uvijek ponavljati kada se spusti tamna koprena maglene tmine...


sjećam se kako sam u vrijeme pisanja ovog teksta čitala krležino kraljevo, ekspresionističku dramu punu boja i mirisa i ružnoće. bila sam gimnazijalka, maturantica, nezadovoljna i izgubljena. i nesretna. tekst je napisan prije 4 godine, 14. studenog, kao zadaćnica na satu hrvatskog jezika. andrićev naslov i pokušaj krležijansko - kamovljevskog izražavanja i danas me manje začuđuju u ovoj zadaćnici nego činjenica da sam je zaista napisala i predala. profesorica me nije iznevjerila po pitanju ocjene, ali je izostalo ono najvažnije, andrićevo "žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja" koje je iz teksta trebala iščitati, uvidjeti intertekstualnost na koju sam ukazivala svakom posvojnom i pokaznom zamjenicom, svakim ekspresionističkim motivom, svakim kamovljevim bludom. u to sam vrijeme odbacivala majku, smatrajući je sukrivcem onoga što mi se dogodilo, ali i pokušavajući je očuvati od boli koju bi joj moja priča mogla prouzročiti. žena koja je ovo čitala i ocjenjivala bila mi je uzor, a nakon toga pala u potpunu nemilost jer je potpuno krivo reagirala. rekao bi netko kako je to klasična priča, ali nešto je u meni tih dana prepuklo i nikada se više nije sastavilo. nakon četiri godine ponovno čitam ex ponto i javlja se isti nemir kao prije. ima li čovjek zaista toliko duše da zaboravi ili su to samo klišeji društvenih normi i vjerskih dogmi?

Adrić: EX PONTO
"Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu."

Što ako ne želim pobožno stajati i čekati na sklapanje mozaika? niti andrić nije mirno stajao...

05.11.2006. u 21:23 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

tko govori? tko piše? tko čita? tko jest?

posljednji mohikanci pred kapitulaciju

Blog.hr
Forum.hr


čim se završi saga o paucima, ovo zlo se trajno gasi i počinjem pisati tekst


izbacujem s popisa sve osim ovih, koji mi jedini nešto u ovom zlu znače

wrungich, njega ne bih izbacila ni da mi prijete oružjem, a i dužna sam mu neke pare pa nek se javi na onaj drugi blog za broj

spada (drugi dio mene, nesretno razdvojen, ali ponovno pronađen!) - ma tu je narodno veselje svaki put kad navratim (rijetko navratim, sorry)

crni gavran - to ti je samo zbog guvernala, a i kultur shock ti neću zaboraviti

neka hrana - čisto iz kurtoazije

stroke, kvaliteta prije kvantitete, i dalje to mislim, još dodajem beskrajno osvježenje

xiola, ma s tim svojim izbrijavanjem emigracije podsjeća me na neke drage književnice (čitaj drakulić, vrkljan, ugrešić i ine)

ostali me uopće ne zanimaju, a oni kojima se javim su povremeni hirovi koje ni sama ne razumijem


želim

prestati s pisanjem bloga

sve je lakše uz

tom waitsa

sufijsku glazbu

folklor prikupljen od korisnika zvanog Taraf

marlenu shaw

lena ledoff trio

carles lloyd quartet

ima samo 23!

dram theater - da, idem na koncert

malo suvremene glazbe - novinarila po biennalima pa se opet zarazila

all that jazz - 8. - 11. svibnja 2007, u MDKDVL, 17. proljetna revija jazza (i opet novinarim)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se