bolesnium

petak, 30.11.2007.

Ostaje još toliko riječi

Pokraj kojih ćemo u vječnosti proći

Neopaženo

U traganju onih pravih

Nepokolebljivih

Stalnih

Obećavajućih

Molećih

Onih koje će ostavljati za sobom

Nas

Spremne da do kraja vjerujemo

Kako su nas iznevjerile





U jednoj od takvih

Krije se tajna

I iako je već znaš

Kada budem šutjela

Kada se sve oko nas zamagli

U meni je

Riječ

Koju tražiš

utorak, 12.06.2007.

jedna pjesma

sjenovito rasplesano žuđe pomisli da u sjenku uđe
drugog nauma u bića što je oruđe
sjećanja na žića
sića
u džepovima koraci odbrojavaju se sporaci
jednog uma sjetu čine kraci
boli na svijetu
traci
mraci
raci
o
i
i
i
i
i
jedna nesigurna spona
u
riječi će u bunar pasti
narasti
u slasti
ne poznaje se
sitna mala autorska pjega



ps: mom malom rothu (kako ljigavo....pffffuj!)

ponedjeljak, 07.05.2007.

tu ćeš me naći

plesale su užarene kugle dlana na svetom staklu
milijun titravih iskrica, u noći koje nema, u paklu
ovom plesu potrebna je misao o sreći

prelijeva se preko usnica od marmelade
cijelov spuštan - u tritraju - sva noć - tad stade
preko svetog stakla željeti, prijeći

staklo od marmelade u paklu plesa stade
užarene kugle dlana željeti, sjeći
sreću - u misao, u želju, u stvarnost,
kišu što na prozoru treperi - pobjeći


edit:
po uzoru na pustinjsku, evo i ja chi navratnanos slozhiti pllejlistinhu:


Shy FX & T.Power - Feelings (Dubplate)

pjesmicha koja ide odlichno u slushaliche kad se vozish u trmvajchichu i zhelish biti uzhivljen i sham medju smrdljivhom ruljom, a onda izidjesh vanka i proshetash od trga do trzhniche u dubravi

Dream Theater - Falling Into Infinity - Peruvian Skies



Idealno za potichanje mozhdanih vijughicha na ekstherne reminischenchije vezane uz novoshti koje nash chine srethnima, a i obnavljanje starih prijateljsthava koja posthanu odjednom bolja i kvalithetnija

Charles Lloyd Quartet - A Night in Copenhagen - Third Floor Richard

samo poslushajte i sve che vam biti jashno, didicha je ali chovjek zna znanjhe. inache, pjeshma uz koju pozhelim svirathi svoj odavno zaboravljenhi instrument - flauthu

Arsen Dedić - Ministarstvo Straha - Ministarstvo Straha

dragi, predragi arsen...

Beady Belle - Home - Ghosts

malena kapljicha srechiche i podizanje raspolozhenja

Aretha Franklin - I Say A Little Pray

samo ritam, forever, forever....

eh...bit che josh editha, sad odoh

petak, 23.03.2007.

udajem se ... i imat ću dijete miješane krvi ...

slijedećih 9 mjeseci radit ću na svojoj novoj ulozi majke i supruge književnog teksta rađenog po autobiografskim pripovijedanjima Ines Velički, rođene 02. jula 1984. koja je osnovno i srednje obrazovanje stekla u Slavonskom Brodu, a nastavila ga u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu (kroatistika i filozofija).

Ovaj blog u potpunosti je posvećen njoj i predstavlja mali dio njene biografije kojom joj želim odati počast za sve što joj je život podmetao kao istinito, a što je ona svjesno odbacivala kao stvarno i jedino moguće.

Iako se trenutno nalazi par zemljopisnih širina ispod ekvatora, ona će i dalje surađivati na izgradnji ovoga bloga te objavljivati radove koji još uvijek nose moje ime, ime Veronika, a koje je napisala kao još mlada i nezrela djevojka. Novo majčinstvo i uloga supruge možda će pomalo usporiti njezin rad, ali trudit će se da ne ostanete zakinuti za dio Mene.

Svi koji imaju prigovore na njeno ime i prezime, biografiju ili pisanje o Meni, neka to izgovore sada ili nikada više

Vaša,

Veronika (rođena i Zagrebu, 22. jula 1977.)

utorak, 20.02.2007.

teče, peče, reče i poreče, baci u
smeće meće klepeće blebeće klopoće
razjapljenih usta guta dva buta
mlazove kroz gazove slijeva prelijeva polijeva
mozak zatvara pretvara utvara
sleti pa poleti svima doleti pa uzleti
proširi uznemiri
iznervira istrenira kremira
ostatke tebe skuplja po ulici
prebija nabija probija ubija
uprti usmrti

mislila sam dok mi je šaptao u uho

srijeda, 07.02.2007.

četvrti

Pauk je došetao na usne i počeo ih otvarati kada se njegovo tijelo pružilo na krevetu s osjećajem da nikada neće biti siguran kako mu je tu mjesto. Mjesto koje je pauk odabrao bilo je veoma znakovito, one kosti koje djevojke oduvijek obožavaju na muškarcima, malo iznad prepona, ispupčene i putene.

Zagrizao je kako bi sačuvao uspomenu na dječaka pod mojim rukama koji se ponekad znao pretvoriti u muškarca i iznenaditi me instinktivnim dodirima koje prije nije poznavao, a tada su dolazili kao naučeni i ispraksani.

Vani su pahulje snijega,a koje nikada više u to vrijeme nisu dolazile, stvarale snovitu priču o svakodnevnim likovima kakve srećemo na ulici, onima koji se ne znaju prepoznati u masi jer im je takva sudbina određena nekim višim smislovima. Zakašnjelo prepoznavanje ipak će se dogoditi kad god vidim pauka, a njemu svaki put kad mu nekim nepoznatim silama pošaljem stručak bioenergije zapakiran u sjajni celofan pa ga opeče lava što u stručku igra ulogu koda.

Predavno je to bilo, ako na vrijeme uopće možemo računati, da bih zaboravila koliko je disanje u tim trenutcima bilo važno za opstanak priče koju ću pričati dugo poslije.
Pauk me posjetio da priče ne smiju biti prešućene, moraju se pripovijedati kako bi čitav taj svijet teksta postao stvaran, a stvarnost fikcionalna. Ugriz koji još uvijek osjetim na usnama i pod zubima, a koji je zahvatio tu dječački nevinu kost iznad prepona, pauk je pretvorio u vječnu samoću mojih prepona, u priču o suzdržavanju jer se baš te dvije kosti savršeno uklapaju u moja pretila bedra, pasivna i sagorena željom da se njima vlada.

Hajde, možeš slobodno prepričati tu priču koja izgleda oblikovanom. Možeš potvrditi ludilo o kojem svi pričaju i kojega se ponekad boje. Je li ti ovaj ugriz potvrdio koliki sam lažac ili si mi ipak povjerovao, nakon što sam te još jednom izdala, tebi za ljubav ponudila pladanj nekom drugom, koji ga nije znao iskoristiti do kraja. Dragi moj, previše je oko tebe priča i života da ne bi povjerovao u ovaj koji ti nudim. Nije li svakom pomnom čitanju potrebno mnogo prijašnjih pomnih čitanja kako bi se preplele intertekstualne i intermedijalne oznake iza kojih stoje zbiljski životi, ili ono što pod tim pojmom zbiljski život mislimo.

Znate me svi, ali poznajete li na slici koja vam je ponuđena nešto što biste prepoznali kao oznaku karaktera? Ma dajte, niste uopće sigurni tko je osoba u koju gledate i koju slušate, niste sigurni ni jesam li uopće osoba ili slojevita izmišljotina stvarana kroz godine, samo kako bi vas zabavila.
Pajac priča priču koja mora biti istina, ali sumnjiva je njegova pozicija u kojoj sebe opisuje i veliča, sebi se divi kao krajnjoj instanci koja će vas dovesti do spoznaje. Ja sam samo mali bog na reveru boga, to sam davno htjela reći; stvaram svoje svjetove u kostima iznad prepona i sposobna sam ih dozvati sebi, osjetiti svako njihovo uranjanje u bedra i pustiti pauku da uzme sve zasluge za ono što je ja učinilo. Da, on postoji, ima osam nogu i tu me noć uhvatio u mrežu zajedno s objektom požude, ali ja je to koje ga je oblikovalo u šapat, kako bi se obranilo od vaših pljuvanja i komercijalnih izmišljotina kao što su dobro pisanje, poetika ili sasvim jednostavno, moje ime i prezime koji mnogima znače samo jednu riječ, onu koja se pred dječicom ne izgovara i koje se otac i majka trebaju stidjeti.

A ti, kojem šaljem ovu kuglu bijesa, nadam se da otvaraš češće nego ikada ovu stranicu i tražiš još jedan šut za svoj ego. I nadam se da ćeš ga uzeti, jer ti zaista treba, kako bi ti rekao, da ne bi prekasno shvatio koliko sam prava za tebe. Oprosti što parafraziram tvoje riječi rečene pred ogledalom u kojem se smiješi neka druga žena, ona poslije, pomno našminkana. Crte moga lica dobro su ti poznate jer si ih rukama izmodelirao po svojoj želji i svaki put kad me vidiš našminkanu, poželiš sve to s mene skinuti. Nije li ti dovoljan taj znak, ili bih trebala govoriti o nesigurnosti tvojih ruku u rukama žene-pauka, ili možda o svakom susretu u kojem se diviš snazi intelekta ispred tebe i ne pojmiš propadanje takvog oblika života.
Bijes upućen tebi zapravo je bijes spram svijeta koji ne zna pročitati priču kroz kodove. Kad god te vrijeđam, znaš da sam slaba i bijesna na sebe koju pokušavam odglumiti kako bi te ta odglumljena
pustila dalje.

Slučajno sam nedavno ubila pauka. Suze koje dugo nisu bile prisutne, sada su tekle u potocima. Strah od odustajanja priče, moj najveći
Neprijatelj.

Tvoja

srijeda, 17.01.2007.

pauci

Mnogo je vremena prošlo od pričanja priča o paucima. Znam, promijenila sam formu i iz prvog lica jednine prešla u treće, a sada bih trebala nastaviti tako i držati do svoje odluke, kako bih vas ponovno vratila na put priče. Zbog čega sam toliko dugo čekala da bih objavila nastavak priče, to će oni koji me dobro poznaju ili su me kroz ovaj medij upoznali znati i bez mog objašnjenja, jer oni su svjesni kako ništa u mom životu nije stalno, pa tako ni odluka da svoje šaptanje prenesem na papir. Trebalo je mnogo vremena da se usudim pomisliti kako zaista postoji u meni taj osjećaj koji sam bila voljna čitav život uzaludno prosipati, unatoč izrekama koje su upozoravale na letalnost takvog pokušaja. Taj veliki Lj, namjerno u muškom rodu jer je kukavan kao muškarac i uvijek pognute glave kad me ostavlja, osjećaj je koji sam mogla samo tako prokartati, a onda me napao s leđa i zario zube - ne u srce, kako bi priličilo, nego u maštu. Oduzeo mi je sve što sam o njemu maštala i postavio se hiperrealno u moj semiotički prostor dotad ispunjen čudovištima i princezama. I kad god vam pokušam dokazati kako sam zaista sretna jer volim, ne vjerute mi jer o tome sam spremna patološki lagati koliko je god potrebno da bih vas uvjerila. Ljubav je, mislim, potpuno bezvezna, u ženskom rodu jer je prevrtljiva poput žene i uvijek gleda u oči kad te vara, a to nije potrebno niti dokazivati. Pri tom, naravno, mislim na nesretnu ljubav, kad kažem u ženskom, a sretnu, kad kažem u muškom rodu. Zašto je tome tako, shvatit ćete kada se malo zagrijete za temu, a to će možda biti nikada, koliko mogu predvidjeti.

Dakle, tema je oduvijek bila i uvijek će biti ljubav, kao osjećaj i kao apstrakcija; likovi su zasad autorski pripovjedač i objekt požude; u sve se upliće jedan sasvim nevjerojatan pauk koji ima sposobnost prenošenja misli šaptajućeg autorskog propovjedača u jezik teksta, ali je istovremeno i motivacija teksta iliti mašte autorskog pripovjedača. Fabula je potpuno iščeznula, aktanti su postali psihologije ličnosti, a u priču je konačno uveden i novi lik koji je promijenio aktantsku shemu, ako je uopće postojala takva. Nije slučajno psihijatrica - koja je uvedena da bi ispričala priču do kraja - žena. Ona tu funkciju, po mom iskustvu, jako loše obavalja te vam zapravo nudi konačno rješenje priče koje se skriva u pritajenom ludilu autorskog pripovjedača, a to je tema jedne sasvim druge priče koja je poprimila oblik romana, a bit će objavljena za uskoro točno osam godina, kada se i ostvari njegova izmaštana radnja, potaknuta baš u onom trenutku kad me Lj ugrizao za maštu. Ta je psihijatrica učinila veliko zlo i autorski se pripovjedač odlučio izigrati te je pretvorio psihologije ličnosti u aktante i iznevjerio nelogičnost priče. Taj je postupak morala započeti žena jer je Lj u tom trenutku bio muškarac koji je ostavljao, a autorski se pripovjedač morao s nekim saživjeti, dakle sa ženom koja je ga je ujedno liječila od psihičkih oboljenja. Ostavljanje nije samo time rezultiralo; kao i uvijek, došlo je do nijekanja stvarnosti i uopće postojanja Lj, ali se sve nakon nekog vremena vratilo u kolotečinu.

Na pisanje ovom međunastavka podsjetio me pauk, ali ne onaj pauk s kojim smo se družili do sada jer sam njega odavno pustila, nego novi, a kojem sam se beskrajno obradovala. Nisam znala kako objaviti nastavak koji se ne slaže s prijašnjim, a da ne razočaram čitatelja svojim mijenjanjem pozicija. Onda je jedno večer u moju sobu, koja više nije ona ista soba s početka, došetao pauk, doslovno na tipkovnicu, a čemu je svjedočila moja prijateljica koja me s nevjericom gledala dok sam joj objašnjavala kako to mora biti znak da moje priče sada moraju biti objavljene, što god drugi mislili o njima i koliko se god nevjerojanima činile. Pauk je otada neprestano uz mene i čeka da počne šapat pretvarati u jezik teksta koji će, kao i stali, biti jako loš, ali vrijedan jer će uskoro poprimiti razmjere uspomene. Treba sve zapisati, rekla bi jedna moja - usudit ću se reći – prijateljica koja isto tako zapisuje svoj život, ali mnogo kvalitetnije i smislenije nego ja, a koja neprestano potiče moju želju za zapisivanjem ove priče. Sad, kad pogledam što sam u ovom tekstu zapisala, shvaćam da bi nastavak koji je trebao slijediti bio jako loš za priču jer, kao prvo, imamo novog autorskog pripovjedača koji ne krije svoje lice niti pokušava govoriti u trećem licu, a to sam ja slikom i prilikom, a kao drugo, onu je priču pričao pauk koji je otišao i ne bi bilo pravedno prema mom novom prijatelju, a i meni osobno, da ga se izostavlja iz priče čiji je nastavak potaknuo. Dakle, reispisat ću priču, a stari kraj ostaviti onim opisima ugriza koji su tada bili vjerodostojni. Priča je kroz ovo vrijeme otkad je nestajala, poprimila i nove dimenzije pa je objekt žudnje jedno vrijeme postao bliži i činilo se da će ostati, ali je u jednom posve nebitnom trenutku odlučio još malo čekati i izdaleka promatrati koliko će se Lj održati u meni. Iako isti sve ovo čita i, vjerujem, misli kako ne shvaća pola onoga što je napisano, njemu treba još samo malo kako bi shvatio i zbog toga je morao pobjeći još ovaj put, koji nikako neće biti i zadnji, ali će biti posljednji iz nerazumijevanja. Svaki će slijedeći put bježati iz mnogo većih i mnogo zamršenijih razloga, što će na kraju rezultirati beskrajnim ispisivanjem ovih priča i dokazati kako je Lj zaista beskrajna. Zbog toga, što bih željela dokazati kako nema nikakve nade da me netko drugi ikada ovako zaokupira, pisat ću u budućnosti samo o njemu i njemu, a čak i kad budete mislili da ga u tekstu nema, on će se skrivati iza nekog debelog slova kao što je O, a ponekad će biti toliko mali da će stati iza I.

nedjelja, 10.12.2006.

rakiju pijem, u rakiji lice mijem

što je još ljepše od utapanja tuge u rakiji i fanfarama, s prijateljicom još čuđom od mene. kad nije uspjelo pitem putenog žuđa, uspjet će rakija, sigurna sam!

a sad jedna narodna:

nošnja mi preteška za nosit
ajme majko, ko će li me prosit
nošnja neće sad da padne
ajme, majko, ko će da mi dadne
dukat zlatni oko vrata
objesio dragi tata
da me do vjenčanja niko
ni slučajno ne bi piko
a ja dukat otkinula
nošnju svoju zadignula
pa će plakat dragi tata
kad me stisne bećar mata
bećar stiso svojim đokom
lijepo li je sa tim momkom
mata ludi, nošnju kida
pa ja stvarno nemam stida
neka, neka, neka kida
dok mi majka kući rida
lijepo li je, lijepo li je
nikad bolje bilo nije
ma i neka me nose vrazi
ko je mlad, taj ne pazi
suknju digne snaša mlada
biće i njoj pop.... sada

svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna, a sve izrečeno laž

srijeda, 06.12.2006.

spokoj vjecni daruj mu, gospodine,
i svjetlost vjecna svijetlila njemu
počivao u miru božjem
amen

amen? o dominus deus, zar
amen mu kao kraj, zar
zatvoriti ga u krletku forme
ljepotu stiha, neispričanu
priču o nedostatku
ugasiti lampion, zapovijedam, ne
puštati ga da gori i opominje na
kraj jer kraja nema, vremena nema, on
nije u svjetlosti koja ga se sjeća, ne postoji
u molitvi koja mu obećava vječnost vječnu u tom svjetlu
mira božjeg, o sancta maria, ti koja sina si žrtvovala i na križu
ga tako patnički gledala i ridala suze, nisi li možda trebala jačom biti i
ne liti suze, ostati jaka za njega koji je trebao snagu kad je u ruke očeve
predao svoj duh, ne, ma prije toga, kad se osjećao ostavljenim, izostavljenim
u potpunosti poražen nepravdom i pokošen strahom, tolikim bolovima podvrgnut
potpuno sam, kao da mu ništa nije darovano na ovom svijetu, o svevišnji koji kraljuješ
u sjenki lampiona ugasle su želje, djevojčica koja gubi gumicu sa kečkice, njena
kosa sad je gotovo prirodna i opet će svezati joj majka kečkice i ona će
poletjeti u tu svjetlost kao odrasla žena će oplakati sve što nije dosad
jer je bila, o djevice, slaba i suze gutala umjesto da plače pod svojim
križem na koji se sama prikovala, šutjela, ne zazivala jer nije nikada
vjerovala da otac svemogući čuje molitve
jer ne čuje, osjetim kad u lampion
gledam i svjetlost njegova vječno
ne svijetli i istrošio se vosak
zaborav nastupa s jutrom
oprosti mi bože
jer uvrijedih
tebe jednog
njega nema
u raj
ne
vjerujem
ali znam
tu je
gleda
vječan je

amen zatvara formu, pjesma je loša, on
zadovoljno trepće i zna
netko se sjeća
da bio mu je imendan

petak, 01.12.2006.

prešućenje jezika

Neke bih priče, znam, trebala odšutjeti.

Ponekad se trudim ne iznijeti sve na vidjelo, ali polučim sasvim suprotan učinak koji se može nazvati čuđenjem tajnovitošću koja mi je inače strana. Iako su mnoge, ali bitne priče - prešućene, čini se kako je čitav moj život otvorena knjiga. Čitaju je svi koji se o nju, makar u prolazu, očešu, a većina nakon par stranica poželi znati kraj jer im već na početku nudi naizgled nepotrebne zaplete. Problem nastaje kada shvate da kraja nema. Koliko god se trudili i okretali stranice, baš kada misle da će uskoro ta posljednja, knjiga se magično udeblja; listovi, koji su u početku bijeli i miriše na tiskaru bivaju sve stariji, žuta se boja polako prelijeva pred njihovim očima u nevjerici. Rečenice su u isprva zamršene - što zbog treme, što zbog testa izdržljivosti - a onda se, bez ikakvog upozorenja, pojednostavljuju do krajnje granice razumijevanja. One tek žele naglasiti postojanje. Tko je god pokušao pročitati je do kraja, bio je veoma uporan i čestitam mu, iako ne znam tko je. Tko je odustao na prvoj stranici, zahvaljujem mu jer je smatram da drži do sebe. Tko je došao do prvog poglavlja i odustao, kukavica je i s njim ne želim imati posla što neprestano naglašavam. Tko je preskakao poglavlja, slab je i dajem mu drugu priliku, gotovo uvijek.
Tko je tko? (- zacijelo se svi upitamo kad nas uzimaju u ruke i počinju čitati.)

četvrtak, 16.11.2006.

kada čovjek?!

kad me u odrazu ogledala vidiš
bježi
jer nisi dovoljno jak i nisi dovoljno slab
da shvatiš pa
bježi

hodaj gradom i ne gledaj ljude
bježi
jer nisi dovoljno dubok i nisi dovoljno plitak
da pamtiš pa
bježi

gdje mi u lice jednom pljuneš
bježi
jer nisi dovoljno juda i nisi dovoljno bog
da ostaviš pa
bježi

lutaj kroz beton i ne slušaj priče
bježi
jer nisi dovoljno lud i nisi dovoljno zdrav
da ostaneš pa
bježi

bježi, otpade kukavnog svijeta jer
u zrcalu ti odraza nema
a misliš da jedini postojiš
da nije te još, niti na tren
zahvatio pretpotopni vir
pa kradeš to malo mjesta
što si je iskrenost ostavila u
kaleidoskopu života

bježi, jer ću da te progutam
ogorčenim mi ždrijelom
sa svim tim betonskim smijehom
porculanske lutke

nedjelja, 05.11.2006.

in memoriam

Svom dubinom cijelog bića osjećam divnu i neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima

Tamna koprena maglene tišine spušta se nad te kristalno jasne trenutke kada me ravnoteža života kaznila za mračna zlodjela počinjena prema vlastitom biću. Ona me zavija u vrtlog najdubljih noćnih mora, uvlači se u svaki kutak bolne materije, i projicira onu sliku ponovno, kao da me opominje da se ne pretvorim iznova u osobu koja sam prije nje bila.

Sve se vratilo...

Sjećam se svakog zvjerskog dodira tih ruku; glomaznih, prljavih ruku koje su me jednom, prije toga, štitile od svijeta. Vjerovala sam im, povjeravala im svoje najmračnije tajne, a one su mi uzvratile još mračnijom, tajnom koja na javi nikada ne smije postojati.

Sjećam se onog osjećaja ništavnosti i besmisla cijelog bića koje se pokušavalo oduprijeti nasilništvu; kao da nije postojalo ono prije - ona moja vlastita vjera u besmisao.

Bio je tako lijep. Voljela sam ga kao brata. Bio je moja obitelj, prijatelj i slušatelj, a moja ga je putenost pretvorila u čudovište, spremno da se osveti zbog davne požude koju sam za njega osjećala onaj prvi put, kada je sve to bio samo alkoholni trans.

U tom šatoru je disalo tisuće ljudi; pijana, podbuhla lica koja se nisu osvrtala na moju tragediju. Maglene pare alkohola i deliričnog veselja skrivale su njegove ruke oko moga struka, koje su se sve niže spuštale i zarobljavale me svojom luđačkom snagom. Htjela sam se oduprijeti, ali nije mi to dopuštao, i ugledala sam mu oči. Šok, strah, nastup ludila i znala sam da njegove oči gutaju moje tijelo ispod tanke ljetne odjeće koja je ocrtavala moje grudi. Shvatila sam da se bliže crni bezdani ispunjeni krvlju i modricama; shvatila sam to iz njegovog žarkocrvenog pogleda punog odvratne požude, ali nisam se oduprla. Od mene je ostala samo refleksija tog trenutka, ali on za to nije mario. Krv, potoci zamišljene i nestvarene krvi tekli su niz moje prepone i žarili moj bolesni um koji ih je stvarao kako bi se obranio od najgoreg.

Tisuće svijeća, vosak se prolijeva po mojim ekstremitetima kao na nekom druidskom obredu koji je on vršio svojom grubošću u meni. A onda bol... Kao da milijuni satova kucaju u mojoj glavi, urlaju o prolaznosti spuštajući svoj bat u moju unutrašnjost.

Nisam bila spremna za ovakvu kaznu, na te masne, debele usne koje su željele uništiti sve što u meni postoji.

Tisuće zločina počinjeno je u svijetu u tom trenutku, ali naš je bio najveći, najgori, najgroteskniji. I kao da nisam dovoljno kažnjena, ruke su stiskale moja bedra; svom silinom me stisnuo, zatvorio u obruč toga bluda, te krvi.

Kada me potpuno oskvrnuo, galaksije moga prijašnjeg života dale su svemu smisao. Znala sam da je sve to samo ravnoteža, svijet koji naplaćuje moj grijeh prema samoj sebi. Ta divna i neumoljiva ravnoteža daje mi nadu u osvetu, dan kada će krv liptati iz njegovih rana, kada ću mu izvaditi srce i poslužiti ga crnim vranama, da ga izjedu, unakaze, odnesu u vrišteću tminu u kojoj ja živim od onog trenutka. Srest ćemo se na granici dviju bolesnih stvarnosti, iskrivljenih, i moje će ga purpurne oči gurnuti u bezdan gdje će se demoni hraniti njegovim ekstremitetima, spaliti ga na lomači koju je ravnoteža zapalila.

Cijelo moje unakaženo biće svom svojom dubinom osjeća njeno postojanje. Ona je Vivaldijevo Proljeće u pustoši rekvijema mojih snova, neprestanog ponavljanja tih krvavih dana užasa. Ravnoteža će me spasiti nakon što me se majka odrekne, otac zaboravi, nakon što izvršim masakr nad njegovim tijelom i iskidam ga na komadiće samo da zadovoljim ravnotežu, pravdu...iako će se mora uvijek ponavljati kada se spusti tamna koprena maglene tmine...


sjećam se kako sam u vrijeme pisanja ovog teksta čitala krležino kraljevo, ekspresionističku dramu punu boja i mirisa i ružnoće. bila sam gimnazijalka, maturantica, nezadovoljna i izgubljena. i nesretna. tekst je napisan prije 4 godine, 14. studenog, kao zadaćnica na satu hrvatskog jezika. andrićev naslov i pokušaj krležijansko - kamovljevskog izražavanja i danas me manje začuđuju u ovoj zadaćnici nego činjenica da sam je zaista napisala i predala. profesorica me nije iznevjerila po pitanju ocjene, ali je izostalo ono najvažnije, andrićevo "žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja" koje je iz teksta trebala iščitati, uvidjeti intertekstualnost na koju sam ukazivala svakom posvojnom i pokaznom zamjenicom, svakim ekspresionističkim motivom, svakim kamovljevim bludom. u to sam vrijeme odbacivala majku, smatrajući je sukrivcem onoga što mi se dogodilo, ali i pokušavajući je očuvati od boli koju bi joj moja priča mogla prouzročiti. žena koja je ovo čitala i ocjenjivala bila mi je uzor, a nakon toga pala u potpunu nemilost jer je potpuno krivo reagirala. rekao bi netko kako je to klasična priča, ali nešto je u meni tih dana prepuklo i nikada se više nije sastavilo. nakon četiri godine ponovno čitam ex ponto i javlja se isti nemir kao prije. ima li čovjek zaista toliko duše da zaboravi ili su to samo klišeji društvenih normi i vjerskih dogmi?

Adrić: EX PONTO
"Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu."

Što ako ne želim pobožno stajati i čekati na sklapanje mozaika? niti andrić nije mirno stajao...

srijeda, 01.11.2006.

pisati, ne pisati, pisati, ne pisati, baljezgati, ne baljezgati...

uzimam kratkotrajni godišnji radi oporavka

čitam huysmansa

ponedjeljak, 23.10.2006.

mrlja na papiru zatočena
duša u priči ispisana
ideja u stvarnost pretvorena

i.v. : tipkanje po virtualnoj podlozi, 23. 10.2006

petak, 06.10.2006.

očajanje

prsti slame kroz svilu prolaze
niti žudnje na odbačenj usni
prsti slame kroz svilu prolaze
konci boli na zaboravljenoj koži
prsti slame iz svile izlaze
vlati trave gdje ležimo goli

svila slamu u prizor pretvara


ovdje ima jako zanimljivih stvari,kliknite!