Prestrašena neartikuliranim krikom
koji probija granice čujnosti,
glasnim
kao zvižduk vlaka
što ostavlja iza sebe prazne perone čekanja
romorom sumornog kišnog sumraka
crtam ljubav na Tvojim usnama.
Prekrižene na mojim grudima
griju me i oduzimaju mi dah
nježnošću nesputane igre sjena
Tvoje ruke;
snom zbijenim u kišno predvečerje
pozivam ih
da savršenim dodirom mekih dlanova
odagnaju strah iz usnulog srca.
Po tijelu, nemarno spuštenom
na blještavo bijelu postelju,
vrhovima hladnih prstiju
ispisujem slovo po slovo
misao koja me hipnotizira
- ne želim biti sama
kada tako jednolično
tuče u okna mog prozora
sumorna svibanjska kiša.
pjesma je stara ali definitivno prigodna jer mi kiša već polako ide na živčiće a i da napravim odmak od digresije
dodatak - ničim izazvana samohvala
zelena daj dokaz o zlatima, ništa od riječi
neka ljudi vide tko je zlatna koka blogo fejsbukerskih farmera
|