|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
25.03.2009., srijeda
UVALA VODENJAK
(Putovanje između jave i ničega)
S mjesecom hoda,
valja se sprudovima
dodvorava i šapuće hridima,
kao čežnja
kao ljubavnik
kao strast.
Kroz neprovid tame
smrznutu iskru nevremena
zove me nečujno
da skupa sanjamo ljubavi -
to modro more.
Jasno u njemu prepoznajem svoj odraz;
otječe sporo s mojih dlanova
plešući kroz snove.
Govorili su mi da to ne postoji
no ja znam bolje:
čovjek je zaborav u vremenu.
|
17.03.2009., utorak
EN FACE
u viticama puštam misli
niz brane do velike vode
i kao pustinjom, obalama praznim
vrtlože se zrnca začahurenog neba
niječući zebnju
dovoljnošću zlatokrilih riječi
Po čemu se, zapravo, razlikuju moja svitanja od mojih sumraka?
Kako raspoznajem tamu od svjetla dok zatvorenih očiju grabim
vrijeme?
Nemiri me grle neiskazanom rječju.
Strepnja me miluje pogledom.
Guše me neki tajni, samo meni znani mirisi, daleke, nepoznate
slutnje da nemam te koliko bih htjela,čudni prizori snovima oživljeni,
zaigrane sjene tame koje pričaju da samo u njima pripadaš meni.
Neprepoznatljivim, nepostojećim sjajem razigranih metamorfoza
postajem nedovoljna sama sebi, prelijevam se iz crnog u bijelo,
istrošena, nenaučena na promijene, nesvjesno postajem obična.
|
09.03.2009., ponedjeljak
OTJELOVLJENJE NUTRINE
odšutjeti,
odtugovati ću olako
one puteve što polaze od oka
dijeleći moje oblake na dvoje;
neutaživošću žeđi za puninom
stišavam okoštale misli
i dopuštam da raste u meni
tvoje htijenje i želja
i pušta korijenje
kao stablo
u obremenjenom tijelu.
opkročiti,
oploviti ću olako
one oseke što polaze od srca ...
|
02.03.2009., ponedjeljak
SEVEN BRIDGES ROAD
Osvijesti me mojim rukama na zviježđu Oriona,
budi Lovac,
biti ću tvoje oružje;
osvijesti me mojim usnama na zviježđu Aquariusa,
budi Voda,
biti ću tvoj izvor;
osvijesti me mojim srcem na zviježđu Apusa,
budi Rajska Ptica,
biti ću tvoja krila;
kupimo sreću jednim dodirom modrine neba,
željom srušimo zid što dijeli dva grada u istoj
ulici, budimo pomak za jedan element matice
labirinta snova, udahnimo svjetlost zvijezda i
njome optočimo svoje žile pa potecimo njima
ka onome što samo u snovima ćutimo, vežimo
se okovima pripadanja neka sloboda bude naša
tamnica, postanimo ono što nismo bili nikome
i nikada - ljubav, bez straha da će nas boljeti.
|
|
|