Modro,
čak i nju,
zavjesu iza koje skrivam se,
probija,
pa mi u sobu nasmijano ulazi.
Drhti moje tijelo pod otežalim,
plavim nebom;
čekam
da mi poruka ne promakne,
da tajni znak neko drugi ne odnese;
da modro progovori čula bih
znakove i poruke juga.
A modro nijemo,
šuti;
i boli
što slutim daljine
i mamim sne
iz zvjezdanih utroba modrine.
|