Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
ljubav pisana srcem
24.12.2007., ponedjeljak
*** ***
Dragi moji Prijatelji,
nisam sigurna hoću li do svakoga od Vas ponaosob
uspjeti stići, pa Vas stoga želim ovdje još jednom sve
zagrliti i reći Vam veliko hvala što ste postali dijelom
mojega svijeta.
Ostavljam Vam trag srca i želju neka svako novo jutro
bude Vam sreća.
Od srca Vam želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu
Novu godinu.
Noćas su
tako prekrasno mirisale
košare prepune zabranjenog voća;
noćas su neke ruke
bile nestvarno nježne
dok su mi skidale paučinu sa kose;
noćas su
dva daleka tamna oka
gledala u moju dušu;
noćas su moje usne
tiše no ikada govorile o meni;
noćas sam
zarobljena u titrajima ljepote crtala snove.
Noćas je
tako mekan bio sag od latica istkan;
noćas su zvijezde
gasile svoje svjetiljke;
noćas je mjesec
na oblak spustio tugu;
noćas je nebo
skrivalo bisere na mome licu;
noćas sam
zarobljena u titrajima ljepote crtala snove.
Rijeka.
I most.
Muškarac i žena.
Svako na svojoj strani rijeke.
Tisuću puta prelazili su preko te mirne vode ne vidjevši ništa.
Na njezinoj strani obale rasla je divlja ruža, prekrasnih
cvjetova, oštrih bodlja.
Ona je svake noći, krišom, da ne prepozna nitko,
uklanjala jednu po jednu grančicu, kidala jedan po jedan trn,
od latica slagala sag po kojemu On korača.
Vrijeme je teklo.
Prolazile su noći.
Tek jedna grančica još zaklanjala je prolaz.
Sretna, potrčala je na njegovu stranu obale. I zatvorenih očiju
znala je put.
A onda bol koja kida joj tijelo.
Zapletena u mrežu rajskoga cvijeta, ranjena oštrim bodljama...
Divlja ruža rasla je sada na njegovoj strani obale.
U narančasto praskozorje
bistrim kao izvor,
kao čista kap;
grle me stolisni, eonima stari godovi
- ispod bijele kore upisana jakost;
stišću me i drobe,
propisuju mi snagu trajanja
kao eliksir vječnosti.
Nezaustavljivo širim se maglom
što snenim čini krovove
pod kojima miruje moja ulica,
i tečem,
i ulijevam se
u divlje gorske vode htijenja
da jesam i biti ću
...jer želim...
Škarama odreži vrhove mojega daha
- zelene i žive,
presijeci veze kojima drže se
moji otoci za kopno,
pregrizi ih oštrinom prolaznosti
pa neka pepeo
postanka
postanu.
Na mjestu tupoga reza učahurila se bit da ne dodiruje me bol,
jer znam da o istini zbore kao o svetinji tek najveći lašci.
Od prijetvorne nježnosti u tvome glasu postajem čvrsta u
nakani da nasmijem ti se u lice i uživam u njegovom patetično
začuđenom izrazu.
Ti, licemjerna, lažljiva kradljivice snova, zvati ću te prošlost...
jednom kada zaboravim da živjela sam.
Savijaš se oko mojih noći
Kao bršljan oko breze.
Udišeš moj dah
Lomeći mi tijelo.
Urastaš u moje snove
Potezom kista naslikan.
Kucaš mojim životom
Prazneći mi vene.
Ne reci ništa,ne razbijaj
Slutnju.
Tek pomisli riječ,
Srcem ću je čuti.
Ne čini nagle kretnje,
Moj svijet je od stakla,
Sanjam...
Ne odlazi oblakom vođen,
U latici uvelog cvijeta
Te skrivam.
Ne odlazi valima nošen,
U kolijevci snova
Te njišem.
Ne odlazi zato jer šutim,
U svakoj misli
Te imam.
I svakog zvuka se bojim!
Korake tvoje kojima odlaziš
Jer slutim...
NAPOMENA:
Danas sam odlučila ponovno objaviti meni najdražu moju pjesmu,
samo jedan djelić sna koji živim.
Zašto?
Zato jer sam 06.12.2006. napisala prvu riječ na blogu, zato jer već
365 dana dijelim sa Vama svoje misli, svoju sreću, svoje nemire.
Zato jer sam u Vama pronašla Prijatelje ma koliko se ponekada
nestvarnom činila ta naša potreba da jedni druge, daleke, grlimo
srcem.
Danas objavljujem svoj 192 post.
Do trenutka kada ovo pišem 40 415 puta ste otvorili vrata mojega
svijeta i ostavili u njemu za mene 4301 trag srca.
Da toga nije, da Vas nije, što bi vrijedile sve moje riječi.
Ostale bi puste i tihe skrivene negdje unutar mene.
Hvala Vam što ste dio mojega postojanja.
Grlim Vas.
U obrisima privida
istinom zapečaćene ljubavi,
u umišljaju vremena da
na rubovima tvojih usana
čujem svoj dah,
na razmeđi prošlog i budućeg
ćuteći beskonačne plovidbe;
i u visinama gdje šapat zvijezda slušaš
– jesam li.
Kako da oživim
ono što misao mi došaptava
kada ne znam čime bih
potvrdila svoje korake?
Dva dana ponekada traju predugo,
a tako je bilo u mome slučaju.
Preduga su mi bila ta dva dana u
kojima nisam mogla biti uz Vas.
Da, znam sve što se događalo.
Razočarana sam "pozornošću" koju nam je
posvetio blog.hr, razočarana odnosom tih mladih
ljudi koji sebe nazivaju hakerima a mislim da im to
ime nikako ne pripada (haker bi trebao iskoristiti
svoje znanje u puno svjetlije svrhe nego što je
uništavanje nečijeg intelektualnog vlasništva).
Jedino što me iskreno raduje jeste to da smo dokazali
kako, kada treba, možemo zajedno, ka istome cilju.
Ne znam što reći.
Moj blog još uvijek stoji netaknut, no nisam sretna
jer su i previše puta oni koje volim bili oštećeni.
Nisam sretna jer nismo dobili ispriku od blog.hr a
mislimda smo je zaslužili, napose radi njihove ironije
i omalovažavanja s kojim su nam se obratili.
Kako god, sada sam tu, uz Vas, uz one koji još uvijek
smatraju da imaju pravo čuti riječ isprike.
Bilo Vas je jako puno koji ste nam dali potporu,
riječ, zagrljaj.
Ja Vam se ovim putem želim zahvaliti, iskreno i
od srca, svima Vama koji ste ostavili svoj trag bilo
ovdje, bilo na zajedničkom blogu.
Hvala Vam što se rječju i srcem bili tamo gdje je
Vaša riječ bila najpotrebnija.
Nadam se da ću Vam se uspjeti i svakom ponaosob
zahvaliti na tome.
