Noćas su
tako prekrasno mirisale
košare prepune zabranjenog voća;
noćas su neke ruke
bile nestvarno nježne
dok su mi skidale paučinu sa kose;
noćas su
dva daleka tamna oka
gledala u moju dušu;
noćas su moje usne
tiše no ikada govorile o meni;
noćas sam
zarobljena u titrajima ljepote crtala snove.
Noćas je
tako mekan bio sag od latica istkan;
noćas su zvijezde
gasile svoje svjetiljke;
noćas je mjesec
na oblak spustio tugu;
noćas je nebo
skrivalo bisere na mome licu;
noćas sam
zarobljena u titrajima ljepote crtala snove.
Rijeka.
I most.
Muškarac i žena.
Svako na svojoj strani rijeke.
Tisuću puta prelazili su preko te mirne vode ne vidjevši ništa.
Na njezinoj strani obale rasla je divlja ruža, prekrasnih
cvjetova, oštrih bodlja.
Ona je svake noći, krišom, da ne prepozna nitko,
uklanjala jednu po jednu grančicu, kidala jedan po jedan trn,
od latica slagala sag po kojemu On korača.
Vrijeme je teklo.
Prolazile su noći.
Tek jedna grančica još zaklanjala je prolaz.
Sretna, potrčala je na njegovu stranu obale. I zatvorenih očiju
znala je put.
A onda bol koja kida joj tijelo.
Zapletena u mrežu rajskoga cvijeta, ranjena oštrim bodljama...
Divlja ruža rasla je sada na njegovoj strani obale.
( iz arhive )
|