I govorih:
„Nitko mi otet
ne može tebe.“
I evo vučem se,
pa makar i odreda
prodali duše.
Pobjegoše svi,
i živi i mrtvi,
možda k vragu.
I bolje.
Ne želim vjerovati da to nije san.
Otvorim oči i želim da me nema.
Putevi ispunjeni ljudima.
Hodaju nasumice,
bez kolona.
Izmaglica je,
u kućici za ptice ponor.
Pokraj života obilježen je put koji pratim, jedna staza koja me vodi.
Razvijajući mostove vraća se natrag ne dotičući snove.
Poput kruga koji se kreće u nepoznatom smjeru.
Razdire moje sjećanje unatrag.
Zatvoren i smeten pogled očiju.
Govorom pokušavam sakriti, punim glasom zauzdavam neponovljiv krug što izmiče kontroli.
A lavovi tumaraju mojim srcem, bez imalo stida.
Krug je zatvoren.
The end!
|