Gilbert Le Mouel: BOG U METROU

II

DRUGA STANICA

Bilo je devet sati
i manje ljudi na peronu.
Bog duboko udahne zrak
i sjedne na klupu.
Klupa bijaše drvena,
a kako se Bog dobro razumio
u posao s drvetom,
jer je nekoć izradio
mnoštvo klupa
za mlade bračne parove,
pogleda sada kako je ova izrađena.
Tehnika se promijenila,
ali klupa nije bila loša.
Čovjek koji je izradio ovu klupu
znao je dobro svoj posao.
Bio je dobar radnik.



Na klupu pokraj njega
upravo sjedne mlada žena,
elegantna, napirlitana.
Možda malo previše.
Premda su bili sami
na klupi,
žena sjede sasvim uz njega.
Bog ni da trepne.
Susreo je već mnogo
žena kao što je ova
i pun ih je bio raj,
i to na ponajboljim mjestima.
Pa ipak,
danas kao i jučer,
nisu bile na dobru glasu.



U ogledalu, dok se pudrala,
žena spazi
pogled svog susjeda.
Taj ju je pogled zapanjio.
Ova "mušterija" nije bila obična.
Činilo se da je čita
kao otvorenu knjigu.
A ipak,
za razliku od tolikih drugih,
nije ju prezirao.
Naprotiv.



Žena spremi ogledalo,
izmijeni s Bogom
ponovno pogled
da bi se uvjerila
u ono što je vidjela u prvome,
i nakon smiješka,
koji nije bio ništa drugo do zahvala,
ponizna i usrdna,
ustane i udalji se
pjevušeći u svom srcu
novu pjesmu.



Na klupu
sjede neka druga žena
u pratnji malog djeteta.
Dječak je bio nestašan,
kao većina dječaka.
Tražio je sitan novac
da ubaci u automat.
Majka je rekla ne.
Jedanput.
Drugi put.
Treći put.
Na kraju popusti
i dade novčić.
Bog nije bio iznenađen.
Znao je
već odavno
da onaj tko moli prima,
tko traži nalazi
i da se na kraju uvijek otvaraju vrata
čovjeku koji uporno kuca.
I još se jednom
Bog zadivio mudrosti djece,
one djece što su je apostoli
ponekih dana
smatrali tako nesnosnom
i stvarno bezobzirnom
u njihovoj strasti da vječito moljakaju
jednu smokvu
ili grozd
od one male skupine koja je
od sela do sela
navješćivala ljudima
Radosnu vijest.



Dječak se vrati
pregršti pune karamela.
I pristupi Bogu
pa ga pogleda
bez ustručavanja
ravno u oči.
- Znam tko si ti - reče dijete.
Baš si simpa, znaš,
mnogo si draži nego u mom novom katekizmu.
Hoćeš karamelu?

Bog uzme jednu,
a dječak pođe majci
ne čekajući ni najmanje hvala.

- Sva su djeca ista - pomisli Bog.
Odmah pogode tko sam.
Daju ne čekajući ništa zauzvrat.
Doista sam imao pravo kad sam rekao
da treba biti poput djece
ako ljudi žele ući u kraljevstvo nebesko.



(3. stanica...sutra)