XIII
TRINAESTA STANICA
Kad sam sutradan
ustao
oko osam sati
još snenih očiju,
jer smo vrlo kasno legli,
vrata dnevnog boravka
bila su otvorena
a gumeni madrac
pažljivo složen.
Bog je sigurno, po svom običaju,
rano ustao
da bi prošetao
po obližnjoj šumi.
Jako je volio tu šumu
s potocima,
s tisuću ptica
i stoljetnim stablima
koja su se dizala visoko,
vrlo visoko prema nebu.
  
Nisam se prevario.
Pola sata kasnije
zazvonilo je na vratima.
Bio je On.
Nasmiješen
kao uvijek
i izgledao je u punoj formi.
  
Pričao nam je o svojoj šetnji,
o nježnim kapljicama rose,
o svježem jutarnjem povjetarcu
koji je polako
njihao grane,
o riđoj vjeverici
s kojom je
malo porazgovorio.
Sjedeći na klupi,
odrezao je sebi dugi štap
da bi mogao razgrtati gljive.
Donio ih je nekoliko,
nanizane na stabljici paprati:
nekoliko vrganja i smrčaka.
  
Poslije doručka
Bog upita najmlađega
je li spreman za kuglanje.
Bio je spreman.
Tako su se njih obojica spustila
do susjednog terena
da odmjere svoje snage.
Bog je imao neizvježbanu ruku.
Zato je izgubio prvu partiju.
Ali je dobio drugu.
Odlučnu je igru izgubio,
jer je u pogledu maloga partnera
primijetio
cakljenje žalosti i razočaranja.
Učini, dakle, napor
da bi elegantno bio potučen.
Mali je bio oduševljen.
Bog je to i htio!
Bog
toplo čestita
pobjedniku
i objasni mu da se tako
od pobjede do pobjede
malo-pomalo
postaje čovjek.
Bio je dobar pedagog.
Bio je sigurno
izvrstan vjeroučitelj.
O podne, za ručkom, bilo je veselo.
Bog je ručao s velikim tekom,
svaki čas ometan od djece
koja su ga obasipala pitanjima
i dakako
tražila odgovore.
Bog je bio strpljiv,
vrlo strpljiv.
Imao je zaista očinsko srce.
  
Poslije ručka,
kad su djeca otišla,
netko svojim kockama,
netko svojim lutkama,
i dok je moja žena kuhala
kavu koju je on volio,
Bog mi ispriča
sve što mu se dogodilo
otkada se spustio
prije dva dana
na peron metroa.
Bili smo u mojoj radnoj sobi.
Kad je završio svoju priču,
pogleda me i reče:
- Naravno, pretpostavljam
da si uključio magnetofon?
- Istina je, rekoh. Očito,
tebi se ne može ništa prikriti.
Zar je to, po tvom mišljenju, grijeh?
- Ne, reče on.
Ali za svoju pokoru
stavi sve ovo na papir.
Za moj arhiv.
Svaki put kad otputujem,
pravim izvještaj.
To oduzima vremena,
a ja nisam previše nadaren
za pisanje.
Dakle, kad bi mi mogao pomoći...
Obećao sam mu da će imati svoj izvještaj.
Stavite se na moje mjesto!
Ako postoji itko kome se
ne može uistinu ništa odbiti,
onda je to On.
Poslije kave,
čiji je okus Bog
kao vrsni poznavalac pohvalio,
shvatio sam da želi
ostati načas sam
s mojom ženom.
Zato sam se neupadljivo izgubio.
Koliko sam ih oboje poznavao,
sigurno su imali mnogo toga
kazati jedno drugome.
Ali neću vam reći što su razgovarali,
i to zato
što ne znam.
Susret s Bogom
uvijek je tajna.
A tajna se ne stavlja
na veliko zvono.
Tajna se proživljava u dubini srca,
kao ljubav.
Čuva se u svojoj nutrini
kao blago.
Sunce je počinjalo zalaziti
na obzorju
i podigao se neku suhi vjetrić,
te su djeca navaljivala
da Bog ostane s nama
do sutra.
No, reče nam da mora otići.
- Ali, ti ćeš se vratiti?
upita Pascalou.
- Obećavam, reče Bog.
Zakuni se!
- Nikada se ne kunem, reče Bog.
Ali držim svoja obećanja.
- Tako je, oprosti,
zaboravila sam.
Bog poljubi Pascalou
i oprosti se od članova obitelji.
Dok sam ga pratio na susjedni kolodvor,
rekao mi je da ne zaboravim na izvještaj.
Ni ja se neću zakleti,
ali obećao sam mu da ću se dati što prije
na posao.
Kod Brunoya Bog uđe u vlak,
u "limenu harmoniku",
kako se kod nas kaže.
Dvadeset minuta kasnije
bit će na kolodvoru Lyon.
Kad sam se vratio kući,
žena mi reče da je zaboravio
svoj notes s adresama.
- Zar to nije čudno!
reče Pascalou.
Svaki put kad dođe k nama
nešto zaboravi.
Stvarno je istina.
Već je tako zaboravio
jedan pulover,
jedan pojas,
lulu
i nožić.
Bog je očito bio
Vječiti rastresenjak.
Sigurno je pjesnik.
(14. posljednja stanica...sutra)
|
