To je kao kad kažem da želim čuti neku muziku što zvuči kao da je svirana, ne nužno snimljena, prije 120 godina. Ali to nije ona muzika zaista svirana prije 120 godina, niti je 120 broj s kojim se treba orijentirati, niti bih mogao točno opisati kako je ta muzika svirala, mogu samo možda opisati kako je izgledala. Kako je muzika 'izgledala', kakva je slika te muzike, otprilike, pa niti toliko, no ne mogu tu imenovati ni boje ni neki fotografski uhvatljiv prizor. Ponekad, ako sam loše spavao, u minutama između buđenja i mišljenja sanjam muziku i ta je muzika sastavljena od slojeva, i u svakom sloju je sve što sam ikad čuo od sve muzike, sve zajedno. Ne bih znao naslikati kako to izgleda, ne bih znao predočiti, kamoli reći kako ona, osim što izgleda, i zvuči. Volio bih uspijevati u neuspješnim pokušajima da ju reproduciram.
- 20:08 - Komentari (12) - #
Historijske ličnosti. Evo naprimjer Ljudevit Gaj iliti Dejvid Gej i zašto mi se tip odmah svidio čak i ako ništa nisam znao o njemu. Siguran sam da smo prvi u zgradi imali VHS, jer je otac u to vrijeme mislio raditi videoinstalacije pa je kupio nešto profesionalne opreme, ali i nekoliko jeftinih rabljenih televizora što smo ih devedesetih, kad se nije imalo para i kada je sva rodbina pod nesretnim okolnostima bila nekako sretno skupa, prodavali natrag uglavnom za rižu, krumpir i mesne nareske. No, vratimo se na osamdesete i Video B i još jednu videoteku u Jeretovoj čijeg imena nema šanse da se sada sjetim sjećam se samo da nije imala katalog nego markerom ispisane tapete s brojevima od jedan do 120 kada im je posao polako već propadao. Htio sam sve pogledati, birao sam po naslovima, nisam zapravo ni po naslovima birao, jednom sam uzeo '8' i 'Putnika' misleći da se radi o dva filma. Htio sam, dakle, sve pogledati, gledao sam mnogo, a noću sam prepričavao odgledano. I neodgledano. Sve mi je to bilo jednako stvarno, volio sam slušati druge, pogotovo malo starije od mene s njihovim pričama o stvarima za koje nikako nisam mogao znati jesu li stvarno postojale ili nisu. Ja sam tada izmišljao filmove.

Megablockbuster „Đavolovo oko“, primjerice, imao je pet nastavaka, sumnjiv sam postao tek kad sam posljednja dva nestrpljivo izimprovizirao u istoj večeri, samo dan nakon što sam sve uvjeravao da se radi o trilogiji. Školu nikad nisam mrzio, ali od prvog do četvrtog osnovne ona je mrzila mene i moje izmišljotine i moju grafitnu olovku, moja grafitna olovka mrzila je Ilirce jer su mahom imali brkove, bivajući tako dijelom imuni na intervencije. Ljudevit Gaj svidio mi se zbog specifičnog prijeloma teksta iz udžbenika, u kojem su se lako dala previdjeti prva dva slova imena. DEVIT GAJ. Zvučalo mi je kao englesko ime, čitao sam Dejvid Gej, koji lik, kako filmski, kako dobro, kako zanimljiv ima bit da je bio. Ne sjećam se jesam li kasnije dobio kakav napad homofobije glede i svezi toga ili nisam. Uglavnom, Ljudevite, činilo mi se važnim da ti ovo ispričam prije nego priznam da me tvoja odvratna bista što je nikla pred Algoritmom tjera na povraćanje. Nadam se da će ju netko slučajno prevrnut, ko što su onu večer policajci Radića u Petrinjskoj opizdili vozeći se kao guske u magli.

- 16:51 - Komentari (14) - #
Autoportret s dovoljno soka od naranče, 1934., pripada mojoj vedroj fazi. To smo ja i sok, na pozadini od idiličnog seoskog pejzaža. Put u Afriku skroz me promijenio, naučio me da se odredim jedino prema nebu i zemlji i onome što se nalazi između. I ispod, i iznad. Umio sam se.
Idem sad stavit van jaknu da se provjetri od dima. Valjda neće past kiša.
- 20:54 - Komentari (18) - #
Posvađan sam sa svim svojim tvorevinama, rekao bih nasmrt, ne baš, ali... blizu. Jednom sam baš o tome pričao s prijateljicom, polukolegicom iz ljubavi i interesa s objema kategorijama u nekoj duhovnoj pozitivi, da je sve što proizvedem nastalo u nekontroliranom procesu samotrovanja cigaretama i toksinima kojima me moje vlastito tijelo kažnjava zbog prenaprezanja u akutnim stanjima agonije ne-lijenosti. Sva ta gadost rijetko traje dulje od dva ili tri sata tijekom se ukopavam dublje i dublje dok mi samo nos ne ostane virit iz zemlje. Detoksikacija je pak trenutačna, svodi na trajno odricanje od načinjenog. Polumrtav onda buljim u plafon i osjećam se lijepo. Mislim da iz ljubavi ne nastaje ništa pretjerano važno. Zašto? Nemam pojma. Misli mi ne idu dalje od ovoga. Misli se izležavaju. Misli gledaju film. Misli čitaju novine. Misli sve to samo glume. Reality check: ah...You have no friends online.


- 19:05 - Komentari (8) - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se