Posvađan sam sa svim svojim tvorevinama, rekao bih nasmrt, ne baš, ali... blizu. Jednom sam baš o tome pričao s prijateljicom, polukolegicom iz ljubavi i interesa s objema kategorijama u nekoj duhovnoj pozitivi, da je sve što proizvedem nastalo u nekontroliranom procesu samotrovanja cigaretama i toksinima kojima me moje vlastito tijelo kažnjava zbog prenaprezanja u akutnim stanjima agonije ne-lijenosti. Sva ta gadost rijetko traje dulje od dva ili tri sata tijekom se ukopavam dublje i dublje dok mi samo nos ne ostane virit iz zemlje. Detoksikacija je pak trenutačna, svodi na trajno odricanje od načinjenog. Polumrtav onda buljim u plafon i osjećam se lijepo. Mislim da iz ljubavi ne nastaje ništa pretjerano važno. Zašto? Nemam pojma. Misli mi ne idu dalje od ovoga. Misli se izležavaju. Misli gledaju film. Misli čitaju novine. Misli sve to samo glume. Reality check: ah...You have no friends online.