utorak, 19.02.2008. u 09:42

Ostali smo bez Čarlija

Umro nam je jutros, oko 7.30, nakon tri tjedna mučenja s nepoznatom bolešću. Baka je očajna a mi se tjeramo i ne kužimo ništa. Rekla je da imamo mozak veličine omanjeg graška.
Moj post iz 15.5.2007.:

Još jedan član moje obitelji je Čarli odnosno Čarlika kako ga svi od milja zovemo.
Ovo vam je on:

Baka se uvijek sekira što ima malo Čarlijevih fotki ali za to postoji jedan jako dobar razlog.
Znate kako izgledaju golokoži koji imaju Parkinsonovu bolest?
E tako izgleda Čarlika. Tako se trese.
Baka ga je "rodila" odnosno pronašla kraj nekih garaža na Kajzerici. U njegovom leglu bilo je još mačica s istim poremećajem ali nitko nije preživio osim Čarlija i zato baka uvijek kaže da je on njezin božji dar i izabrani jer je od svih baš samo on proživio.
Nas druge on također malkec sekira jer isto ima spešl tritment od strane bake jer je stalno nešto boležljiv, svako malo dobiva proljev, mora dobivati samo kvalitetnu hranu i tako.
Nitko zapravo ne zna što je to s Čarlijem. Bila je baka kod nekoliko doktora i svi se slažu u jednome – nemaju pojma što mu je ali znaju da je neurološki.
Baka uvijek na to kaže „Pih, to znam i ja!“
Baku često ljuti što se zna zaboraviti i popiški se u snu ili neposredno nakon sna pa onda baka mora prati popišane prostirke. Isto tako, baku sekira što ga ne smije pustiti nigdje van jer ne hoda baš najsigurnije, no, klima se tako čarlijevski, tako da Čarli samo živi u stanu.
Ma glavno je da je Čarli nama živ i zdrav.
Najbolji prijatelji i ekipa su mu Yellow i Belka, ali o njima drugom prilikom. Baka je u gužvi pa jedva stigne pisati i na svoj blog, a kamoli da meni ovo kucka.
Pusa svima i čitajte me i dalje ako volite životinje a ne samo golokože!

Evo i neke svježije fotkice