ponedjeljak, 02.07.2007. u 22:43

Sve što je gadno, brzo prođe!

Bila sam tužna jer mi je ona najmanja curica koju je baka zvala Boška otputovala. Već mi je malo dosadilo da me sva djeca ostave, ali baka me tješila i rekla da je tako valjda moralo biti.
Prvi dan sam plakala i odlazila tamo gdje sam bila s bebama, ali baka je sve maknula da ne idem tamo i mazila me cijeli dan i hranila, valjda zato da mi bude lakše. Bilo mi je samo teže u želucu, hehehe.
Onda se baka dobro dosjetila i dovela mi moje nećake Kjavu, Mislava i Miroslava da me tješe. Tješili su me i još me tješe tako da se prikače na moje sisice i kao pijavice male dudaju moje mlijeko. Sviđa mi se to moram vam priznati jer se opet osjećam korisno. Oni su već veliki i Borosani nije baš lako nahraniti ih. Ma nije ni baki lako. Dobro, nju baš ne dudaju nego im donosi meseka ali svejedno, nije joj lako kad se počnu derati u 6 ujutro i skakati po njoj. Djeda se samo pokrije preko glave i pravi se da ih ne čuje, a baka prvo opsuje nešto djedi i onda ih ide hraniti. Svima je lakše sada kad ih i ja hranim. Seka i ja se lijepo rasporedimo pa su malci stalno siti. Veliki su već jako. Neki dan su bili mjesec i tjedan dana stari a baka veli da izgledaju kao da imaju preko dva mjeseca. Poslikat ćemo ih kad se baka vrati iz Osijeka jer nosi fotoaparat tamo da malo fotka Macu i Bundaša i svoje golokože pa da nam pokaže kako svi oni izgledaju. Nas ću u međuvremenu čuvati prabaka, djedina mama, a to jako volimo jer je vrtimo oko malog prsta i sve bude po našem, jeeeeeeeeeeee!