Ja moram završiti sam, shvatih, barem po najnovijim saznanjima, najnovijim osvještenjima radom na sebi. Pa da, žene su moja karma na taj način da im trebam da sazriju. Jednom kada sazriju dovoljno, idu dalje. Zato jer ja tako želim. Ako osobu zaista volim, onda želim da joj je dobro i da je sretna u životu. Zato je pustim da ode, da bude sa nekim tko će joj biti bolji, sa kime će biti sretnija u životu nego sa mnom. Svaka žena koja je ikada bila sa mnom ostala je promijenjena, baš kao i ja. Ljudi kroz naš život nas izgrađuju. Ja sam pomogao ženama u svom životu da sazriju bar do mog levela, da uzmu koliko im je trebalo. Neke su uzele više, neke manje. To je dakle, moja karma sa ženama. Pa to je onda ok. To je dobra karma. Jedino što boli...možda će manje sad kad sam to osvijestio ? Hoće vraga. Ljubav boli. Pokušao sam joj se sakriti ali vraga. Izgleda da se to ne može. A znam i zašto: ako imaš srce koje može voljeti, onda te ljubav nađe.

Dražen je rođen sa cerebralnom paralizom. Cijeli život gura fakin kolica ispred sebe, nikada nije napravio koraka bez njih. Nikad u životu nije potrčao, nikad nije zaigrao nogomet. Nikad nije jebao, a već mu je trideset i koja. Nikad nije imao prijatelja u životu, Dražena okolina sažalijeva i izbjegava, da im ne pokvari dan. Živi sa roditeljima cijeli život, dobiva invalidninu soma kuna mjesečno. Živi u nekoj selendri u Međunožju, tamo ni google nije prošao da napravi street mapse. Izgledi za budućnost – nikakvi, roditelji mole boga da umre pet minuta prije njih, da ne bude nikome na teret. Jer Dražena je potrebno njegovati. Dražen nije sposoban samostalno se oprati, majka ga cijeli život kupa. Dražen mora 5 minuta gurati kolica da bi došao do wc-a pa se često usere. Često smrdi po ustajalom znoju jer mu je neugodno gnjaviti majku. Sirotica je morala podrediti život njegovoj bolesti. Dražen ponekad, prije spavanja, mašta o tome da hoda uz rijeku, ponekad mašta da trči nepokošenom livadom, sapliće se i pada te iznova ustaje, smijući se pritom. Ponekad, ali samo rijetko, Dražen mašta kako bi to bilo šutnuti loptu ili čak zaigrati nogomet u društvu.Rijetko razmišlja o tome jer kasnije bude tužan. Dražen voli nogomet.

- Dali bi ti bio bed da ti je cura kurva ?
- Ne-e, zašto ? Pa i to je posao kao svaki drugi.
- Nebi ti bio bed da ubodeš neku boleštinu ?
- Ma jok. Pa kurve se redovito testiraju i koriste zaštitu uvijek.
- Ali opet, samo to saznanje da si joj danas deseti...
- Barem zna znanje hehehe. Uopće ne mislim da je profesionalna kurva nešto loše. Gore su mi one kurve što se jebu sa djedicama.
- Koje kurve, koji djedice ?
- Kako bi ti definirao kurvu ? Kao osoba koja se jebe radi novca, jeli tako ?
- Paa...da.
- I koja je onda razlika u tome dali se osoba jebe sa deset njih na dan ili samo sa jednim. Obje se jebu za novac, dakle, obje su kurve.
- Kad to tako postaviš, onda da. Za mene su sponzoruše prvenstveno glupače. I lijene, toliko da prodaju tijelo za lagodan život. Pišu životopis: Pičkom po svijetu...
- U stvari puno više cijenim profesionalke. One to, pretpostavljam, rade iz nužde. Vjerovatno se ponekad pojebu i sa nekime ko im se sviđa. Sponzoruše su uvijek osuđene na istog, smežuranog djedicu. Fuj ! Jebote, koji želudac moraju imati ? Mora da je odvratno samo to saznanje da ti netko plaća ljubav. Kad malo razmislim, žao mi je tih jadnica. Koliko čovjek mora biti siromašan duhom kad može svake večeri leći u krevet sa nekime koga ne voli ?
- Ali se zato naslikava po jahtama i vilama. Jebiga, netko to može.
- Ako si sa nekime samo radi interesa, ta ti se osoba mora zgaditi, vjerujem da je vremenom počneš i mrziti. Jebote, zamisli koji užas: mrziš nekoga a ta te osoba svake večeri pohotno uzima, slini i dašće nad tobom, gura ti svoj stari, smežurani kurac koji se više ne diže bez viagre, a ti ga žvačeš po ustima, hiniš uzbuđenje, pohotno dašćeš, sve ćeš učiniti samo da što prije svrši, da se možeš oprati. Riljaš se satima pod tušem ali prljavština sa duše ne ide. Znaš to kad u 3 ujutro ne možeš zaspati. Znaš da si negdje gadno usrala u životu, shvatila si da sreća nije u novcu ali kvragu, što sad ? Sutra ćeš žvakati kurac na jahti pa ćeš se bar imati gdje slikati. Joj, kolko lajkova ću dobiti...A neće ni stari dovijeka živjeti.
- Misliš da tako kurve razmišljaju ?
- Prijatelju, kad bi one imale čime razmišljati, nebi bile kurve.

Svi smo mi dio jedne svjetlosti. Netko to zove bog, netko karma, to je u stvari ljubav. Energija ljubavi nas je pokrenula i uvijek je uz nas, baš kao sunce. Ponekad ga ne vidimo, ali uvijek nas grije. Kada se svjetlost u jednome tijelu ugasi, prijeđe na drugo. Kao da zadnjim plamičkom dotrajale svijeće palimo drugu, novu svijeću. Svjetlost se ne može ugasiti, svjetlost je u svima nama. Poneki su je zakrilili oblacima u sebi pa je ne vide, ali ona svijetli u svakom živom biću. Ponekad, prilikom duboke meditacije, vidim svjetlost čak i vani. Ponekad samo zraku, ponekad svijetli poput sunca negdje van fokusa. Ako je pokušam pogledati, nestane. Shvatio sam da se ne može gledati direktno u svjetlost, sve do onoga trenutka kada je predajemo. Odavno je njegujem u sebi, moje malo predivno sunce koje me osvjetljava iznutra. Trudim se što više odagnati oblake kako bi me što jače osvijetlila. Jednom će me prožeti u potpunosti, stotine, tisuće dogorjelih svijeća rasvijetliti će mi put. Tada više neću vidjeti ružno u ničemu. Samo ljepotu i ljubav.

Kako to da se kršćani križaju prije ručka a ako jedu snickers ne ? Nikad mi to nije bilo jasno. Dali se križaju hrani ili prigodi ? Ako se križaju hrani, zašto to onda ne čine kad jedu kikiriki ? Valjda postoji nekakav meni, kao u restoranu, gdje je popis hrane za koju se treba ili ne treba prekrižiti: kiseli krastavci – ništa, kupus punjen mljevenim mesom – križanje...

Nije lako naći sreću u sebi a nije ju moguće naći nigdje drugdje. Što se ljudi više trse okolini dokazati svoju sreću, to su prazniji iznutra. Skupe igračke odraz su siromašne duše. Ono čemu treba težiti je mudrost. Mudar čovjek zna koje su istinske vrijednosti i njeguje ih. Mudre osobe su sretne iznutra, nemaju potrebu dokazivati to drugima, posebice ne razmećući se svojim znanjem. Znanje je prokletstvo za onoga koji ga ne zna nositi. Ljudi postanu nadmeni i bahati, umisle da vrijede više nego drugi. Ni bogatstvo ni znanje ne razdaju svjetlost onome koji ga nema. Često sam viđao profinjenijih duša među ološem negoli među intelektualnom kremom i društvenom elitom. Serem se na takvo društvo koje uzdiže nekoga samo radi novca.

Muški rod se ugrubo može podijeliti na dvije vrste osoba: neodrasle dječake koji trebaju mamu i na one odrasle koji traže ženu. Tako bih nekako podijelio i ženski rod: na neodrasle djevojke koje u životu trebaju tatu i na odrasle žene koje upravljaju svojim životom i žele muškarca. Podijelimo te dvije vrste žena u skupine: u A skupini, u skupini sanjarica, nalaze se žene koje žive svoj život u nadi i iščekivanju, za njih je iščekivanje sreće ljepše negoli sreća sama. Takve su zanesenjački sklone idealiziranju, maštarijama o prinčevima na bijelim konjima i vjenčanju iz snova. One sanjaju san o idealnom poslu, kući u predgrađu, troje djece, dva auta i psu. Traže svog idealnog muškarca pa nakon što se opeku počnu mrziti sve muškarce jer su neidealni. Prije ili kasnije pokleknu, što zbog društvenog pritiska, što zbog urođenog instinkta za nastavkom vrste, pa se udaju. Neko se vrijeme zavaravaju mišlju da su pronašle ideal ali duboko u sebi gutaju knedlu gorčine i istine. Kad-tad shvate da život nije ispunio njihova očekivanja, da je realnost drugačija od njihovih snova pa postanu svjesne svoje nesreće. Svoje nastupjelo razočaranje tada nastoje kompenzirati utapanjem u masi čokolade, šminka, cipela, peglanjem kartica po trendi rajevima. Nastoje okolini svim silama dokazati svoju sreću pa se utrkuju u materijalnom sa drugim sanjaricama. Takve su žene sretnije dok sanjaju, za njih bi možda bilo bolje ostaviti ih na miru da maštaju svoju vlastitu sapunicu. B skupina žena iliti pragmatičarke, to su žene koje ništa ne prepuštaju slučaju. Svjesne su svega i sreću uzimaju u svoje ruke, one ne maštaju o sreći nego je žive. Često promjene dosta muškaraca, bar dok ne nađu onoga koji je dovoljno otvorena uma, koji nije zaneseni romantičar ili obični jebivjetar ( eng. – windfucker ). Pragmatičarke se nedaju smuljati od strane slatkorječivih napaljenaca, ako se i obmanu pa ulete u vezu sa takvim, vrlo brzo iz nje izlaze. Njih zanima muškarac koji čvrsto stoji na zemlji, koji je spreman mukotrpno raditi na sebi, tj. na vezi i na odnosu s partnerom. Pragmatičarke su svjesne okoline i toga da sa muškarcem u paketu dobivaju i punicu, prijatelje, pivo i nogomet, no to doživljavaju kao dio života. One nastoje od života dobiti maksimum i spremne su za to raditi i žrtvovati se. Takve žene žive sreću i ne zamaraju se lažnim prividom očitovanim u materijalnom.

Svi smo mi podvojene ličnosti. Lijeva i desna polutka mozga. Dva odvojena entiteta, svaki zadužen za svoje funkcije. Spojeni su corpus callosumom, žuljevitim tijelom, po naški. Bio je slučaj u ne tako davnoj povijesti da su čovjeku morali prerezati spone među dvjema polutkama mozga. Čovjek bi zatvorio oči, uzeo u ruku bananu ali nije mogao reći što ima u ruci. Centar za osjet je u jednoj polutci a centar za govor u drugoj, jedna polutka nije mogla javiti drugoj što ima u ruci. No u cijeloj toj priči o mozgu najzanimljiviji je onaj dio o čeonom režnju. To je „najnoviji“ dio mozga, najkasnije se razvio. Tu je čovjekova osobnost. Ima puno primjera gdje čovjek, uslijed traume čeonog režnja mozga, u potpunosti promijeni osobnost. Ono na što želim skrenuti pozornost je to da je i čeoni režanj podijeljen na pola. Dvije osobnosti koje se pokušavaju pomiriti. Koliko ih netko uspije uravnotežiti, utoliko je sretan čovjek. Ja zamišljam da moje dvije polutke igraju šah. Mozak protiv penisa. Um protiv srca. Razum protiv ludila. Ustati ili odustati, pitam se ponekad. Neodlučan sam, a možda i nisam. Kao i uvijek odgovor je sredina. Srednji put.

Ja sam definitivno najsretniji čovjek na svijetu ! Nedavno stekoh novog prijatelja: čovjek je dub dj, majstor za efekte, svira dram, bas, đitru i sint. Ima kuću i šumu sa pogledom na more u samom centru grada, u kući je smješten studio: možemo svirati iz sve snage kad god nam se prohtije. Život je prekrasan. Napokon ću moći nasnimiti onu silnu muziku što je cijeli život osluškujem u glavi.

P.S. - pronašao sam istraživanje koje dokazuje da bubnjari čine ljude oko sebe inteligentijim.
beat that :)

Često se pitam kako to da ne postoji svojevrsna dozvola za roditeljstvo? Potrebna je dozvola za upravljanje barkom, automobilom, potrebna je čak dozvola za branje šparuga. I to su nam uveli. Cijeli svijet dekriminalizira travu, mi smo kriminalizirali šparuge. Kod nas je kažnjivo šetati po šumi i brati šparuge i gljive, za to je potrebno zatražiti dozvolu i platiti. Ali zato djecu može raditi tko god hoće. Čak će izmisliti posebno ministarstvo samo za to. Zamišljam kakav mora biti posao na kojem je cilj natjerati ljude da se što više jebu. Neki novi uhljeb, zet nećaka rođaka Kalamarkovog kuma. Bit će savjetnik za plaću od 13 somića. Savjetovati će nas kako da se prokreiramo. Jer prokreacija je najvažnija od svega, evolucijski gledano, a to je trenutno teorija koja najbolje drži vodu. Prokreacija, dakle, to je naša misija na ovome planetu. Problem je što nisu svi kadri odgajati djecu i zato mislim da bi trebalo uvesti dozvole za roditeljstvo. Regulirati da se budući roditelji provjere i testiraju. Odgoj daje najveći pečat djetetu a nije svatko sposoban za to. Plače mi se kad vidim kakvi sve kromanjonci odgajaju djecu i kako ih truju mržnjom. Primjer su dječica koja dižu ruke na Tonsonovom koncertu. Ja ustaša i moj ćaća bio. Neki ljudi su jednostavno pre glupi da bi bili roditelji.

nikad neću shvatiti ljude. daš nekome nježnost i ljubav, nasmiješ tu osobu nebrojeno puta i onda te ta osoba zamrzi. kako nekoga odbiti a da se taj ne uvrijedi ? može li se to uopće ? može, ako imaš otvoren um. uvijek je sve samo taj um. ljudi bildaju tijelo da bi izgledali lijepo izvana. takvo je današnje društvo – cijeni samo ono izvanjsko. ja bildam iznutra. klešem svoj um neprestance, ne propuštam priliku za napredak. to se ne vidi izvana ali za to me zabole...ljudi me ne razumiju. ne mogu shvatiti moju ravnodušnost spram tričarija. postoje prave vrijednosti i postoji ljudska glupost. kome obojci, kome opanci. ko drugome jamu, kopa nos.
I'm gonna miss you but my love is gone...
Forever.

Bijaše nedjelja, u zraku se osjećao posvemašnji mir što ga je topla svibanjska večer , potkrijepljena posljednjim zrakama užarena sunca, isijavala beskrajnom lakoćom. Lahor nosaše miris procvjetale bukve što se moćno razgranala sred dvorišta, kao da pokušava granama zaštititi zidove trošne kućice koju je natkrilila. Večer bijaše predivna. Čak i danas, četvrt stoljeća kasnije, živo se sjećam svakog pojedinog detalja te večeri. Šćućuren u kutu, tresao sam se od straha poput pokislog psa. Te sam večeri prvi put u životu pojmio značenje riječi strah. Majka je pospremala dok smo se brat i ja igrali. Otac je gledao televiziju, ispružen na kauču, a onda se u jednom trenutku počeo grčevito tresti cijelim tijelom. Na usta mu je izbila pjena a donja mu se vilica stala kočiti kao da će svakog časa puknuti. Bijaše u trenu mokar, a dobrzo je sa kauča pao na pod. Majka ga je pokušavala pridignuti svim silama, no otac bijaše u bunilu. Frfljao je nerazgovijetno, u očima sam mu vidio bolest. U deliriju je otumarao iz stana u hodnik, otvorio prozor kroz koji se u hipu nagnuo kao da će skočiti. Majka ga je nadljudskim naporom zadržala i oborila na tlo, gdje je ostao sve do dolaska hitne pomoći. Razmišljao sam o tom događaju kadli zazvoni poruka u kojoj piše: ćemo mi šta jebat ili šta ?

ta jedna mala, sitna opaska koju si tako nehajno izrekla, ispuhala je moj entuzijazam. predivna si osoba, krase te sve draži, no nemaš ono meni najvažnije: znatiželju. ne voliš čitati, učiti, istraživati, raditi na sebi, širiti vidike. zatvorena si unutar okvira i zato te nikad nebih mogao voljeti. zaljubljenost je obmana prirode, mali podli trik koji pokreće svijet, no ljubav je rad, ulaganje i trud, ljubav je puno razumijevanja, strpljenja i ponajviše popuštanja i mijenjanja samoga sebe. za to treba imati otvoren um. ti ga nemaš.

ništa nije vrijednije od onoga kad čovjek nešto nauči. nedavno sam iznova utvrdio nešto o sebi a proživljeno iskustvo se pokazalo kao najbolja škola. bijah u dublinu, frend mi objašnjava da policajci tamo ne nose pištolje:
-ne ? imaju pendreke ?
-nemaju ni pendreke
-nego što, tuku ih šakama ?
- ne, pišu im kazne
u tom sam trenutku shvatio da mogu pobjeći sa balkana, ali on iz mene ne može.

naučio sam gledati srcem. prvotno sam mislio da sam umislio, kasnije utvrdio da nisam. srcem je pogled puno jasniji. vidim čovjeku u dušu. ne može se sakriti. samo treba pažljivo promatrati, izviještiti oko na detalje i sitnice. jer ovaj je život od njih satkan. ako možeš naći sreću u sitnici, onda si sretan. ja sam pronašao univerzum u trunci prašine. poželio sam popiti hladne mineralne. razmišljao sam da odem do dućana, nije mi se dalo. zavirim u frižider i pronađem pola boce hladne mineralne. sretan sam otkako sam naučio živjeti u trenutku. kad završi jedan idem na drugi, pogledat ću u zdjelu sa voćem. prelijepa je, uživam gledajući je, sretan sam. iz trenutka u trenutak činim svoji život sve ljepšim. imam svoj put i sa njega ne odstupam. znam da je ispravan. barem za mene. ako ja u to vjerujem, onda je istina. kada hodaš svojim putem, odbacuješ druge pa te oni zavole. ljudi vole one koji ih ne vole, vole one koji ih odbacuju. uvijek žele ono što nemaju jer neznaju biti sretni sa onime što imaju. ja ne želim ništa. zato sam sretan.

nije me briga što svijet danas kaže. sutra će me voljeti. od moje će misli izraditi mantru. uhvatiti duh našeg vremena, pokušati proniknuti. tako vjerujem. ako u nešto vjerujem, onda je to istina. mogu vjerovati u što god hoću. ja vjerujem da su zvijezde mali ljudi. jer jedino su ljudi sa kratkim nogama iskreni. uvijek neki novi klinci, neka nova muzika. starijima smetaju mladi i njihove novosti. smeta ih promjena jer ne žele više odrastati. strah ih je da ne ostare. zato se ne žele mijenjati. ne shvaćaju da samo mijenjanjem možeš ostati mlad. kad si mlad želiš odrasti, a kad si star, onda želiš biti mlad. kad si dovoljno star onda i postaneš mlad. na tvojem zadnjem rođendanu drugi su pozvali tvoje prijatelje. drugi pušu u tvoje svjećice. ti samo kimaš glavom. nemaš više snage objašnjavati. meni je jako lijepo u mojoj novoj adidas majici. poželio sam je imati danas. obišao sam trgovine i pronašao sreću u crno-narančastoj boji. klanjam se univerzumu koliko sam sretan u svojoj novoj adidas majici. spavat ću u njoj, putovati bez granica. vremenom će se ona ofucati ali ja ću imati sjećanja. rupe od hašiša na prsištu. ne pazim, radim rupe jer me nije briga. Tito ne shvaćaš. na lijepoj majici vidiš samo tu malu rupicu. nju vidiš a lijepu majicu ne. slijep si.

prestao sam slušati muziku, bar u onom obliku kao ranije. neda mi se tražiti, razmišljati što bih slušao, mijenjati albume i žanrove po raspoloženju. jednostavno pustim jednu dobru pjesmu i onda je slušam danima. dozvolim si da je doista čujem, jer mi ljudi ne čujemo dobro. ne ulazi nam u uši kako treba. tako je i sa pogledom. gledamo ali ne vidimo. fikus je lijep ako smo platili da ga vidimo, inače nam je dosadan. kućica u vrtu izgleda obično, ali ako znamo da košta milijun nečega, onda je lijepa. mora biti puno brojki da bi bilo lijepo. ljudi su idioti, uglavnom. ali ima razuma, tu i tamo, i zbog toga se isplati živjeti. život bljesne kad se najmanje nadaš, poput kockanja. dozirano dobivanje, neredovito. to je navlakuša iz koje je teško vani. radio sam kao konj mjesec dana, zaradio lijepe novce, potrošio ih za tričetvrt sata na ruletu. ne ja, sva sreća. moja ovisnost je trava. i ne može mi netko reći da je nešto što me čini pozitivnim, sretnim i nasmijanim loše. to su predrasude, pun ih je svijet. baba će umrijeti rađe nego da proba zlo. cura bi dala pičke ali ju je sram same sebe. sutra to kuži ali je kasno, kurac se više ne diže.

ta mi forma odgovara. neobavezna. da ne moram puno razmišljati, samo pustiti da teče. nekako poput đoisa, ne kužiš gdje i kako ali te razneslo. baš poput pikasove slike što sam je ugledao u dublinu. koračao sam hodnikom među masterpisovima i onda zastao; pogledao i naježio se. suzica mi je doprhnula međ okijeh. onda tek pročitah: pablo – glavom i gradom. to nikad nisam shvaćao? nije li brada na glavi ? pa i stari đois je guslao uliksa godinama. jednom ću i ja zgotoviti svojega. ako je to uopće moguće. može li se zaustaviti čovjekova prirodna potreba ? bar dok je živ ? propovjednici to zabranjuju. ne smiješ jebati dok ne staviš simbole svojeručno. u mozgu je neobjašnjivo razvijen centar za simbole. to nas nekako posebno ide, volimo te male znakove, crno na bijelo. sve ti piše, read the fuckin manual.

idemo dalje, reče on, poput Flanagana u onoj kućerini. Ništa mi nije bilo jasno. Zakasnio sam a nisam nigdje ni išao. A bilo je to jednoga dana. Kao da jednom može biti dva dana. Možda ako putuješ protiv vremena. Ako putuješ dovoljno brzo ostati ćeš zauvijek mlad. Ako umreš mlad budeš lijep leš. A što ima ljepše u životu nego dobra, poštena, časna smrt ? Onako, u čizmama i odijelu. Fleka na cesti, dijelovi posvuda. Vatrogasci moraju ostati prekovremeno. Petru je danas rođendan, žena mu je ispekla trostruki užitak. On izvlači šesto kubika iz debla. Umjesto trostrukog užitka. Dobar je užitak, jednom sam ga probao. No ima i boljih. Uvijek ima boljih. Uvijek.

prošarani suncem što probija krošnju
ležali smo u travi
raširenih ruku i nogu
gledali u nebo nasmiješeni
ništa nismo govorili
nismo trebali
ostali smo tako zauvijek
u jednom srcu

Dozrile su trešnje u susjedovom vrtu. Satima ih gledam nalakćen na podboj, snatrim njihov okus i teksturu. Mogao bih samo rukom posegnuti i najesti se do sita, no tuđe trešnje nisu dobre, naučio sam. Uživam samo promatrajući njihovu ljepotu, znam da negdje jedna trešnja raste za mene...

- ali, ne razumijem zašto sam čudak ? Zar samo zato štu u dućanu ujutro kupujem voće, bademe i orahe umjesto parizera, tirolske ili smećdamera po 24,99/kg ? Što je tu toliko čudno ?
- oprosti, Gorane, samo stršiš među mnoštvom ljudi koji kupuju uvijek isto; krofne, nareske i slično. Malo ljudi tako doslijedno jede samo voće.
- hja, gospođo, bolest me tome primorala. Bolujem od multiple.
Gospođa je ustuknula, razjapila usta i razrogačila oči. U tom sam pogledu uvidio da je dobra žena. U njezinom je pogledu bilo istinske zabrinutosti i samilosti odjednom. Umirio sam je ubrzo;
- ali, gospođo, ne brinite. Ta je bolest najbolje što mi se u životu desilo. Dovela me u red i naučila cijeniti prave vrijednosti u životu. Osim toga, imam blaži oblik koji će, uz ispravan život, stagnirati...tako se do sada pokazalo. Vidite da niste niti primijetili, a koliko dolazim u Vaš dućan ? 6 – 7 godina ?
Gospođa za pultom sveudilj je tupo i preplašeno zurila u mene. Naučio sam gledati taj prvi pogled kod ljudi kao reakciju nakon što im saopćim da imam multiplu. Taj me prvi pogled, ta prva reakcija pokatkad razočara. Ima ljudi kojima smješak pobjegne na lice. Vidio sam taj smješak tako puno puta. To je refleksna reakcija koje čovjek nije svjestan, koju može vidjeti samo oko pažljiva, izvježbana promatrača. Ne donosim zaključke na osnovu toga, samo primjećujem. Gospođa je bila pre dobra srca da bih je dulje ostavljao u patnji.
- gospođo, ako mislite da će me malo šepanja pokolebati, grdno se varate. Možda i propadam fizički, ali duh mi nikada ništa neće slomiti. Možete me potući do koljena, ubiti svaki život u meni, ali duh mi ne možete slomiti. Ne možete me pobijediti, ni vi, ni itko drugi, pa tako ni bolest. Čak i ako danas doživim saobraćajku, ostanem paraliziranih ruku i nogu, ja ću biti sretan što još uvijek mogu gledati, mogu slušati, mogu govoriti... I uživati ću u tome i biti sretan. Zašto bih plakao zbog nečega što nemam ? Ja se radujem i uživam u onome što imam.

Šuma uz cestu doimala se poput grotla koje me želi progutati. Vozio sam polako, kiša je bubnjala po krovu čineći noć još tamnijom. Brisači su radili najvećom brzinom, ne uspijevajući očistiti vjetrobransko staklo. Cesta je bila potpuno prazna, vozio sam dugo dok nisam spazio farove automobila koji mi je išao u susret. Susreli smo se u zavoju, veliki terenac izgubio je kontolu i zabio se u mene. Potmuli udarac, prasak stakla rasprsnutog u komadiće, jezivo skvičanje gužvajućeg lima a zatim tišina. Kažu da u trenutku smrti cijeli život proleti pred očima u djeliću sekunde. No ne kažu da taj djelić sekunde traje vječno. Vidio sam majku kako me grli a zatim oca kako me kupa. Vidio sam brata kojemu trčim u zagrljaj, šetnje gradom sa djedom i baku kako me pokriva dekom. Zatim sam vidio livadu, sunce koje proviruje iza krošnje cedra i požutjeli list kojim se vjetar poigrao, noseći ga amo-tamo. Smijao sam se gledajući kako list bezbrižno uživa u letu. Svi ljudi koje sam ikada upoznao bili su uz mene, osjetio sam njihovu ljubav, osjetio sam sreću. Pružio sam ruke prema suncu i zalepršao, baš poput lista nošenog vjetrom.

Facebook postoji da bismo reklamirali sami sebe, od svojih omiljenih knjiga i filmova pa sve do fotki sa ljetnih praznika, "svjedočanstva" u kojima se hvalimo svojim ljupkijim osobinama ili rekapituliramo svoja najnovija pijanstva.
Andrew Keen, Kult amatera

Što tiši postaješ, to bolje čuješ
Baba Ram Dass

Plemenit čovjek drži do ispravnosti, mali čovjek drži do koristi
Konfucije

Mišljenja drugih ljudi mijenjaju se pažnjom, a ne ljutnjom
Dalai Lama

Čovjeka koji malime nije zadovoljan, ništa ne može zadovoljiti
Epikur

Um je poput čaše bistre i jasne vode u koju život ubaci grumen zemlje i promiješa ga žličicom. Voda postane mutna, tisuće zrnaca prašine vrludaju kaotično, baš poput misli u našem umu. Jednom kada ovo osvijestimo, možemo pustiti da se prljavština umiri i slegne. Na dnu čaše nastat će talog a iznad njega bit će voda, čista i bistra, baš poput našeg izvornog uma.

Ljepota slike ne ovisi o onome što je prikazano na njoj
Proust

Onaj čije je srce i u najmanjoj mjeri usmjereno na dobrotu, neće mrziti nikoga
Konfucije

Nije lako pronaći sreću u sebi, a nije ju moguće pronaći nigdje drugdje

Lako je nekog poraziti, no teško je nekoga osvojiti
Abdul Kalam

Oni koji traže ružno u ljudima, sigurno će ga i naći
Abe Lincoln

Ako nešto ne možeš objasniti 6-godišnjaku, onda to ni sam ne razumiješ
Einstač

Smijte mi se ako želite, uzet ću sav novac koji mi želite dati, ali i dalje znam da u rukama ne držim ništa bitno. Ako su bogataši naša najuglednija klasa, želim se što prije udaljiti od takva društva.

Sposobnost da možeš pojebati zgodnu žensku najveća je umjetnost jednog muškarca. Sve ostalo je ukrasni papir. Besmrtnost znači moći jebati dok ne umreš

Genijalnost je sposobnost da se dubokoumna stvar iskaže na jednostavan način, ili čak da se jednostavna stvar kaže na još jednostavniji način

All by Bukowski