Razmišljam o tome kako sam u mladosti uvijek bila nekako svoja,...
uvijek sam se nekako izdvajala
što po ponašanju, što po razmišljanju...,
to naravno ne znači da sam bila bolja,
nego jednostavno sam uvijek imala neki svoj neobičan stav!
Sada gledajući vidim da se pomalo utapam u masu,
slični ljudi oko mene, slična razmišljanja,
slični životni problemi...
Zadržala sam pogled na svijet koji nije opterećen
okvirima porijekla, vjere, egzistencionalne moći ili nemoći...
zadržala sam osobinu kojom pozitivno gledam na sve teškoće,
ali jednostavno život mi je skoro pa stereotip današnje mlade obitelji sa djetetom
koja živi skoro od plaće do plaće, s kreditima, koja si ne može priskrbiti neke luksuze...
ali opet možda se izdvajam iz mase
s razmišljanjem da sam sretna mojim životom,
sretna sam jer smo svi zdravi,
što nas bezparica ne sputava da budemo veseli i sretni!!
Al to ne znači da nemamo svoje neke ciljeve
kojim polako sitnim koracima stižemo!
Hmhm... previše razmišljam nepovezano u zadnje vrijeme ...
