Bog postoji, ugazio sam u njega.
(nepoznati autor)
Dim cigareta je kružio mojom zamračenom kancelarijom kao sablasni lešinar koji vreba grešne duše. Penjao se i spuštao, migoljio i rasplinjavao u svojim besmislenim nasrtajima na moju. Ne, možda je grešna i crnja od samog vraga, ali moje vrijeme još nije došlo. Častit ćete se mojim mesom tek nakon što vas skinem što više mogu. Ovakvi poput mene i demonima skupo prodaju kožu.
Upravo sam završavao dugo gašenje kubanske cigare u masivnoj pepeljari punoj opušaka i pepela kad sam začuo glas svoje tajnice kako glasno govori nekome da ne smije ući nenajavljen. Millie jako dobro zna da ne volim iznenađenja. Vrata su se odškrinula, a dim se najprije povukao naglo u sobu-svijet je popušio njegov blef, da bi zatim demonski huknuo van. Najprije sam vidio žensku siluetu kako klizi po podu, a potom i pravu ženu. Nije hodala. Lebdjela je. Divljinu njene duge plave kovrčave kose krotio je ružičasti šešir s velikim cvijetom. Duga bijela haljina pripijena uz tijelo kakvo je stvoreno za grijeh. Bog takvo što ne može napraviti. Dim se lomio oko nje i dizao joj lagano haljinu, ali je nikako nije mogao dodirnuti. Imala je hladno, gotovo bezizražajno lice s kojeg se ne može pročitati mnogo. Cigaršpic na usnama s ružem boje krvi i velike oči čiji su se krikovi davno ugasili. Oči tužne poput Albionijeva Adagia, najtužnije skladbe na svijetu. Kad je slušate zatvorenih očiju, imate osjećaj da čitavi svijet umire i vene. Polako se približava kraju i upravo kad pomislite da je sve gotovo, violine cijeli taj svijet koji se smežurava i trune ponesu u zadnji mrtvački ples. Toliko lijep da se isplati umrijeti nakon toga. Takva je to žena bila. Što god da me je čekalo u budućnosti u vezi s njom, znao sam da neće biti dobro.
Stajala je nekoliko trenutaka i pogledom preletjela po sobi. Pogled joj se zaustavio na mom radnom stolu. Na njemu je bila pepeljara, šešir, pištolj Luger i prazan tetrapak od čokoladnog mlijeka.
«Kakav to muškarac pije čokoladno mlijeko?» lice joj je i dalje skrivalo emocije.
«Liječeni alkoholičar, lutko, zar si zbog toga došla k meni!?» stavio sam lijevu nogu na stol, a desnu prebacio preko nje. Stavio sam šešir, nakrivio ga i prekrižio ruke.
«Nisam. Čula sam da si najbolji od najboljih. Trebam pomoć…». Prvi puta sam osjetio neku jaču emociju kod nje, bespomoćnost je gušila njene riječi i skoro da sam suosjećao. Skoro.
«Reci, srce, ali da znaš da nisam jeftin» Pripalio sam cigaretu i počeo raditi krugove od dima. Jasno su se vidjeli. Primijetila ih je. Zagledala se u njih i izgubila se. Da mi je samo znati kamo takve žene odlutaju. Tražio bih to mjesto svoj čitavi život. Pogled joj se vratio na mene i ponovo je bila tu. Gledali smo se oči u oči.
«Cijena nije bitna…» zajecala je «Moja je sestra nestala!». Suze su joj padale s lica kao kapi kiše po vjetrobranskom staklu mog automobila onog dana kad me supruga napustila.
Uhvatio sam s oba palca svoje naramenice i povlačio ih. Kožna futrola od pištolja kretala se naprijed-nazad i izgledala kao srce koje kuca. Da, upravo tako izgleda srce jednog dekstera. Cigareta mi je, za to vrijeme, bila u ustima. Od dima su me počele peći oči i prekinuo sam ovu malu demonstraciju moći riječima «Mala, ne brini, smatraj da je pronađena» dodavši joj svoju maramicu s inicijalima T.C..
«Zovem se Annie» rekla je i pružila mi ruku. Bila je ljevakinja, a na ruci nije imala prstena. Samo udubinu gdje je prsten prije bio.
«Terrence» odgovorio sam i pustio njenu ruku da visi u zraku. Nakon nekoliko sekundi ju je iznenađeno povukla. Ja sam profesionalac. Nikad se ne zbližavam s klijentima, a fizički kontakti su upravo to. Prva stepenica. Jedini fizički kontakt koji odobravam je kad kosti moje šake poravnaju nečiju nosnu hrskavicu.
Rekao sam joj da će joj sestra biti kod kuće za tjedan dana. Moja je dnevnica 100$, stoga smo se dogovorili za honorar od 700$ plus 300 baksi bonusa kad je nađem. Dala mi je 50icu kao mali predujam, sliku na kojoj su ona i sestra te šibice s imenom nekog noćnog kluba. Mjesto se zvalo «Sakati dabar». Ispratio sam Annie do vrata i ponovo sjeo za radni stol. Htjela mi je vratiti maramicu, ali sam joj dopustio da je zadrži. Kad god je primakne nosu osjetit će moj miris. Miris duhana, znoja i baruta. Miris jeftinih kurvi, jeftinog pića i jeftinog života. Neka je to s vremena na vrijeme digne iz kaljuže očaja nad sestrinim nestankom. Neka zna da uvijek postoje ljudi kojima je gore. Ja sam samo prokleti Samaritanac. Ništa više. Ništa manje.
Pogledao sam sliku. Njena sestra blizanka i ona na nekom karnevalu. Iza njih je ogromni šareni vrtuljak i ljudi koji jedu šećernu vatu i prolaze. One su nasmiješene i zagrljene. Svi izgledaju sretno. Još jedna kap u moru kiča koji guši ovaj svijet i ne da mu disati. Prisiljavaju nas da nosimo gas-maske, iako je zrak čist.
Na pozadini slike piše «New York, 1934., Helen i Annie». Skinuo sam šešir i počešao se Lugerom po tjemenu glave. Izvadio sam iz ormarića bocu votke i veliku čašu za viski. Smiješao sam u čaši čokoladno mlijeko i votku. Iskapio sam je u jednom potezu. Nakon nekoliko sekundi, bilo mi je jasno, no to sam i otprije znao. Sljedeća stanica je «Sakati dabar». Pospremio sam sliku u džep, Lugera u futrolu i krenuo.
Izašao sam van kroz vrata i obukao kaput koji je bio na vješalici. Stavio sam šešir na glavu, nakrivio ga i namignuo Millie rekavši joj «Ovo je važan slučaj, lutko, moram se odmah baciti na njega». Ona se zavodnički nasmiješila i rekla «A da se bacite na mene gospodine Terrence…upravo ovdje na mom radnom stolu!». Jednim naglim pokretom njene ruke i stol je bio čist. Na inače urednom podu sad su ležali razbacani papiri, klamerica, olovke i njena karta podzemne željeznice. Nisam se uzrujavao jer sam znao o čemu se radi. Millie jako voli filmove o Jamesu Bondu. U tim filmovima Bond ima specifičan odnos sa svojom tajnicom. Rijetko se viđaju (baš poput mene i Millie), ali ti susreti u pravilu pršte od seksualne napetosti i dvosmislenih aluzija na seks. Naravno, sve u granici dobrog ukusa-ipak se tu radi o Britancima. Bond je uvijek odbije, ali to učini na vrlo kreativan i duhovit način.
«Ja nisam prokleti James Bond-ja sam Terrence Coward-najbolji dekster u ovom šugavom gradu, a ti imaš 60 godina i madež na licu veličine Grenlanda. Skuliraj se….lutko» izgovorio sam to u žurbi koračajući prema dizalu. Znam da se nije naljutila jer sam ublažio svoje odbijanje tako da sam je nazvao lutkom. Bilo je to kreativno i duhovito. Kao Bond. James Bond. Heh. Prokleti britanski seronja.
Čovjek koji upravlja dizalom je srednjovječni crnac i znam ga iz viđenja. Relativno je ljubazan. Nosi smiješno crveno odijelo i pristajuću kapicu. Izgleda kao dresirani majmun koji glumi u dječjim filmovima. Dizalo je vrlo jednostavno za upotrebljavati, za boga miloga, radi se o samo nekoliko dugmadi. Ne shvaćam što će vlasnicima zgrade netko da stoji u dizalo kao zadnja budala za mizernu plaću u smiješnom odijelu i pritišće dugmadi. Čovjek ima vrlo ozbiljno lice što daje situaciji još na apsurdnosti i komičnosti. Sve u svemu, dan mi nije bio dobar. Najprije mi je pukla guma na Buicku Riveri, a potom je u moj život iz vedra neba ušetala žena u koju sam se lako svakog trena mogao zaljubiti. Ipak mi je ova degradacija ljudskog bića navukla blagi smiješak na lice. Ništa nije slađe i ljepše od toga da znaš da si bolji od nekoga. Zaista, ništa. Hehe. Prokleti lift-boj od 45 godina.
Kad sam izašao na ulicu, danje svijetlo me trenutačno zaslijepilo. Još sam više nakrivio šešir da mi sjena prekrije oči. Ja sam noćna ptica, dan i sunčeva svjetlost nije moja domena. Po mraku se osjećam kao neka velika opasna riba u nepreglednom oceanu. Slobodno i nesputano. Ulična rasvjeta ove Velike odvratne jabuke je sva svjetlost koja je meni u životu potrebna. Onda se moja osjetila poput cvjetova otvaraju i slušam zvukove grada koji nikad ne spava. Lajanje pasa u mračnim ulicama pored kontejnera sa smećem ispred kineskih restorana, plač novorođenčadi u rodilištima i uzdisaje medicinskih sestara u noćnoj smjeni koje ga primaju u guzu od dežurnih doktora, lupanje pisaćih mašina svih loših pisaca ovoga grada ili kontrolora u poštanskim uredima koji tipkaju opomene pijanim razvrstačima pošte, psovke koje balkanski, arapski i indijski taksisti međusobno izmjenjuju bjesneći na promet i gužvu, zvuk policijske sirene koja polako jenjava negdje u Harlemu, zvuci kucanja čaša s šampanjcem buržoazije na Manhattanu, samrtni krikovi štakora u kanalizaciji koje ubijaju beskućnici radi hrane i jecaji mlade portorikanke srednjoškolke koju je otac pretukao jer je ostala trudna. Sve to moje srce po mraku upija i stvara toplinu uz pomoć onog mliječnog koktela, toplinu koja mi drži tjelesnu temperaturu stabilnom u tim hladnim noćima na zadatku. Na zadatku.
Nije lako biti dekster u ova prokleta vremena kad ljudski život ne vrijedi ništa. Na ulici, naći ćete mnoge koji bi ubili za 50 baksi. Na ulici. Droga je postala važnija od života. No, netko mora i to. A ja sam najbolji privatni detektiv kojeg je ovaj usrani grad ikad imao…
Sad shvaćate zašto ne volim dan i svjetlo. Po danu je druga vrsta ljudi na ulicama. Tada vladaju oni koji uvijek nekamo žure, oni koji trče za novcem i ljudi koji se imaju kome vratiti kad radni dan završi. Onu ljudi koji znaju zašto rade. Po danu nema zaraženih kurvi koje pokazuju svoje obješene sise i pijanca koja rigaju na cesti. Nema nasilja i perverzija. Miris smrti je slab i gotovo neprepoznatljiv.
Po danu se osjećam loše. Fizički loše. Osjećam da mi se želudac diže i tjera me na povraćanje. Osjećam se kao da sam se prošle noći napio i spavao s nekom droljom koju sam pokupio u nekom bircu na dokovima. Nije kurva, ali nije mnogo bolja. Ne sjećam se niti kako izgleda, ali bilo je dobro. Pomalo od humora, emocija, alkohola, seksa. Sad smo se oboje probudili i kad smo ugledali jedno drugo pojavljuje se sram i kajanje. Oboje smo razočarani. To je za mene dan.
Bilo je poslijepodne. Odlučio sam otići u neku zalogajnicu i ubiti još preostalih nekoliko sati svjetlosti. Sjeo sam za stol i naručio. Konobarica je izgledala iscrpljeno. Lijepa žena u ranim 30ima, a radi u jeftinoj zalogajnici za radnike na gradilištu i šljamu svih zanimanja-uključujući i moje. Vjerojatno je udana, ima nekoliko djece, muža koji je shvaća zdravo za gotovo i rak dojke za koji ni ne zna da ga ima. Sigurno piše pjesme za koje drži da su poezija. Na pločici s imenom je pisalo «Amanda». «Amanda je ima za striptizetu, znaš. Donesi mi br. 4 i šalicu kave. Brzo!» rekao sam joj i pogledom preletio po njenom poprsju ne bih li negdje zamijetio da se nazire kvržica. Nije mi odgovorila ništa. Još jedan hodajući zombi ispraznoga života kojemu su slomili volju. Krasno. Pojeo sam vrlo mastan obrok koji se sastojao od nekoliko jaja na oko i pržene slanine. Nakon jela, ispovraćao sam se i vratio za stol. Naručio sam cijeli vrč kave. Ispijao sam kavu i punio pepeljaru opušcima. Amanda je i dalje imala pogled nekoga tko je upravo proživio višesatno grupno silovanje. Raznosila je pladnjeve s hranom do stolova, čistila pod i dovikivala kuharu nove narudžbe. U rijetkim sekundama kad je bila slobodna, gledala je u zid kao hipnotizirana. Kuhar je bio debeli odvratni latino, mislim da sam djelomično i zbog njega povratio. Bio sam siguran da pljuje u hranu ili čak da radi nešto još mnogo gore. Zašto sam bio siguran…zbog toga jer bih i ja to radio na njegovom mjestu.
Promatrao sam ljude koji su prolazili na ulici kroz prozor zalogajnice i shvatio da danja svjetlost polako jenjava i da se već počinju paliti ulične lampe. Velika metamorfoza je počela uzimati maha. Nakon pola sata, ustao sam se, platio Amandi račun od 12$ i dao joj napojnicu od 38 baksi. Neka si kupi za tu lovu nešto od Nietzche-a ili neku ploču klasične glazbe koju će puštati suprugu i djeci u kamp-prikolici. Hehe. Prokleta siromašna kuja.
Sad je već bio pravi mrak. Osjećao sam se sjajno. Kao superheroj kojemu su se vratile moći. Sljedeća stanica «Sakati dabar». Nikad nisam bio tamo, ali čuo sam za taj noćni klub od ranije. Tamo su se navodno okupljali poklonici okultnog, crne magije i sličnog. Bivši vlasnik je bio nekakav Rus o kojemu se dugo pričalo da je vampir i podgrijavala misterioznost tog privatnog kluba-pretpostavljam radi što veće posjećenosti mjesta i na kraju krajeva-profita. Mit se srušio kad su ga prije nekoliko mjeseci našli prerezanog grla u wc-u vlastita kluba. Navodno je srao dok ga rezali. Policija je našla njegov leš na podu u krhotinama razbijene školjke i razbacanim govnima. Ispostavilo se da je on bio samo još jedan Rus s lošim naglaskom i čudnim ukusom u odijevanju, a ne nikakav vampir. Vampiri su ipak nešto jači od mafije. To zna svako maloljetno kopile na ulici koje čita stripove ili gleda crtiće.
Pokucao sam na vrata «Sakatog dabra». Izašao je nabildani ćelavi izbacivač koji me na ruskom naglasku grubo zamolio da se udaljim od kluba riječima «Odjebi idiote!». Gurnuo me i ja sam ga instinktivno opalio po prljavoj njušci. Kad se pridigao, izvadio je nož i krenuo prema meni.
Previše sam puta kucao na Sotonina vrata. Znao sam da će mi jednog dana netko sigurno otvoriti. Je li konačno došao taj dan…
Nogom sam mu izbio nož iz ruke i s nekoliko udaraca šakom ga poslao na spavanje. Grdosija se neće ustati još dobrih pola sata, a ja sam nesmetano ušetao unutra. Heh. Kurvin sin je bio slabić, razočarao me skroz. Šešir mi nije pao sa glave, a pištolj je mirovao u futroli blizu srca.. Možda mi je prezime Coward, ali ja sam daleko od toga. Imam najveća jaja u branši. Jaja od čelika. Zato je cijena za moje usluge astronomska. Mala je to znala kad mi je došla s pričom u nestaloj sestri. Znala je da ne odustajem i da uvijek idem do kraja. Ako itko može naći nečiju nestalu sestru, onda je to Terrence «Iron balls» Coward.
Stao sam na čas na vratima i gledajući unutra upijao atmosferu. Aklimatizirao sam se na ovo mjesto i na ove ljude. Rupa nije uopće ličila na sastajalište vampira. Na maloj bini neki je oniski čovječuljak pjevao «That's Amore». Heh, još jedan trol koji misli da je Dean Martin. Svi su stolovi imali karirane stolnjake. Za stolom u kutu sjedila su braća Di Natale, njihovi kolege, ženske i gorile razbijači. Sad je bilo jasno tko je presudio bivšem vlasniku. Publika se većinom sastojala od mlađih ljudi, mahom Talijana. Odlučio sam nečim isprati prašinu iz grla. Barmen je imao kratku crnu kosu namočenu briljantinom i počešljanom na razdjeljak te ogromne prednje zube koji su nesumnjivo podsjećali na konja. «Imaš li mlijeka?» upitao sam ga naslonivši se na šank. «M-m-molim….z-z-zašto?» izmucao je na ruskom naglasku. Shvatio sam da su digići promijenili mjesto u potpunosti, samo su staro osoblje ostavili iz nekog razloga. «A nije bitno, konju, daj mi jedan viski» rekao sam i bacio mu kovanicu. Iskapio sam viski, naručio drugi i pokazao barmenu sliku «Jesi li vidio ovu ženu!?». «N-n-nisam. K-k-kunem se!» strah ga je skoro paralizirao. Uhvatio sam ga za kragnu i zaprijetio stisnutom šakom «Nešto mi se previše braniš, ako otkrijem da lažeš-više nikada u životu nećeš jesti mrkvu-nećeš imati čime jesti….jesam li bio kristalno jasan Bukefale?!». «N-n-ne možete v-v-vi sa mnom tako, ja imam p-p-prijatelje na visok-k-kim mjestima!» izašlo je iz njegovih usta koja su zaudarala na votku. Taj mi je miris bio jako poznat. Pustio sam ga rekavši mu «A da, imaš prijatelje na visokim mjestima, e pa burazeru, mislim da tvoj logoped i Mr. Ed nemaju nikakve stvarne moći na ulicama, ali kao hoćeš nazovi ih slobodno.» Haha. Mulac.
On se vratio onome što je obično radio, a ja sam obratio pozornost na patuljka na pozornici. Više nije pjevao, sad je imao komičarsku točku. Da, red pjesme, red humora. Klasična zabava za digiće. Pričao je nešto o kazališnim predstavama i pljeskanju. Govorio je kako je to stvarno jadno. Pljeskati. Fakultetski obrazovani glumci odrade neko mučno djelo s temom egzistencijalizma nekog fakultetski obrazovanog pisca pa im fakultetski obrazovani ljudi plješću. Toliko diploma, a niti gram zdravog razuma. Ljudi obučeni kao pingvini, na pola puta između jave i sna, udaraju jednim dlanom o drugi brzim pokretima i pritom proizvode primitivne zvukove koji se tumače kao odobravanje i divljenje. Kolektivno ludilo. Gotovo životinjski prizor iz ranih razdoblja evolucije. A glumci se klanjaju i upijaju lažno obožavanje. Pa odu s dasaka koje život znače pa se vrate po još malo pljeska. Pa ponove isto. I govorio je kako on, kad ode u kazalište jer ga žena natjera, cijelo vrijeme viče «Macbeth! MacBeth! Macbeth!»
Publika se smijala, a maleni pomoćnik Djeda Božićnjaka je potom počeo pjesmu «Volare». Gledao sam publiku i njihova lica dok su se uvijala u smijehu. Širom otvorena usta, oči koje škilje zbog nategnutih mišića lica i zvukovi koji pritom nastaju. Smijeh je osnovna razlika između ljudi i ostalih životinja. Samo se čovjek smije. Samo se njegovo lice tako ogavno i drastično mijenja jer je samo on uspio nadmašiti životinjsku sebičnost i dosegnuti posljednji i dijabolični stupanj okrutnosti. Smijeh. To trenutačno nagrđivanje lice koje ga u sekundi lišava svakog dostojanstva. Mogao sam shvatiti zašto su svi veliki komičari, ljudi s najvećom moći zapažanja i darom za nasmijavanje drugih, imali tužne živote i zašto su mnogi prerano skončali zbog droge, alkohola ili samoubojstvom. Znali su da je sve jedna velika laž. Znali su da život nije niti malo smiješan.
Do mene, na šanku, došla je vidljivo pripita žena. Pokazao sam joj sliku, stavio prst na Helen i upitao «Hej, lutko, li ikad vidjela ovu ženu?». «Da, baš je bila ovdje prije 2 noći….» počela je, ali ju je onaj barmen pokušao ušutkati. Sad mi je već bilo dosta. Dobio je preko šanka udarac u bradu i složio se u sekundi na pod. Nitko nije ništa primijetio jer su svi gledali pjevača, a na šanku nije bilo nikoga osim mene i nje. Natočio sam joj viski, a ja sam povukao iz boce. Zapalio sam joj cigaretu i onda je ponovno upitao za Helen. Rekla mi je da je Helen tu noć otišla s jednim Rusom, bratom bivšeg vlasnika. Vukao ju je i na silu je izveo iz «Sakatog dabra». Rekla je i da se Rus zove Nikolaj i da reketari po kineskoj četvrti. Bio sam vješt i saznao sve što sam htio znati. Potegnuo sam još jednom iz boce i zahvalio joj jednim dugim poljupcem. Steve McQueen, gdje si sada da me vidiš. Na odlasku sam se okrenuo i pogladio svoj šešir u znak pozdrava, a ona mi je namignula. Sirota pijana kuja, sigurno me nikad neće zaboraviti.
Već je bilo kasno i odlučio sam da je za večeras dosta. Idem u krpe. Na putu do ureda u kojemu spavam na kauču, razmišljao sam o slučaju. Trenutačno se čini da mafija, kako ruska tako i talijanska, igra glavnu ulogu. Vidjet ćemo. Tada sam se prebacio na druge misli. Mene nitko ne čeka u uredu. Ja nemam doma. Ne čeka me topli obrok niti topla, mazna i voljna žena koja ga je napravila samo za mene. Počelo mi je kruliti u želucu. Istinita je ona da ljubav dolazi kroz želudac, ali kroz želudac dolaze i one loše stvari poput tuge ili depresije.
Bukowski je to jako dobro znao. Kad je prvi dan išao na svoj prvi posao, odmah nakon srednje škole, sa sobom je nosio 2 sendviča-kao i godinama dok je išao u školu. Jedan je bio načinjen od maslaca od kikirikija i želea, a drugi od neke salame. Na putu je naišao na psa lutalicu. Rebra su mu stršila od izgladnjelosti i Bukowski se sažalio, otrgnuo dio prvog sendviča i dao ga psu. Pas ga je samo onjušio i odmaknuo se. Zatim je otrgnuo dio drugog sendviča, onog sa salamom, pas ga je opet ponjušio i produžio dalje. Tada je shvatio zašto je cijeli život bio mrzovoljan, depresivan, tužan i nesretan-zato jer se loše hranio.
Kasnije se prepustio cugi i s godinama je njegova mudrost evoluirala. Od početka probavnog procesa-hrane, otišao je na kraj. Na ono što ostane nakon što se ta hrana probavi-na govno. Rekao je da ne postoji ljepša stvar od ogromnog smrdljivog pivskog govna nakon 3 dana uzastopnog alkoholiziranja. Valjda je čovjek znao što govori, ako su u išta kužio to je bio alkohol i estetika ružnoće.
Kundera ipak postavlja stvari na jedan viši nivo i od običnog govna stvara filozofsko i teološko pitanje na primjeru Staljinovog sina. Naime, Staljinovog su sina zarobili Nijemci na samom početku 2. svjetskog rata i stavili ga u logor. Baraku je dijelio s britanskim časnicima, kao i jedini wc-u toj baraci. Problem je bio u tome da je Staljinov sin uvijek ostavljao wc zasran i to je Britancima jako smetalo pa su mu rekli da to više ne radi. Nije im se htjelo ići u zahod zaprljan govnom, pa makar to bilo govno sina najmoćnijeg čovjeka na planeti. On se jako naljutio i zamjerio im je, no po pitanju zasranog wc-a nije činio ništa. Štoviše, ponovo je to uradio. Britanci su ga ponovo upozorili i tada je puknuo. Želio se tući, psovao je i zatražio sastanak s upraviteljem logora. Napuhanom Nijemcu nije padalo ni na kraj pameti da se bavi govnima. Staljinov sin nije mogao podnijeti takvo poniženje. Zatrčao se prema ogradi nabijenom električnom strujom i bacio se na nju. Njegovo beživotno tijelo koje više nikad neće britanskim časnicima zagaditi wc ostalo je visjeti na ogradi.
Tom čovjeku, kad se bolje pogleda, nije bilo uopće lako. Po svoj prilici, njegovu je majku vlastoručno ustrijelio njegov otac. Stoga je mladi Staljin bio istodobno sin božji (jer su se ljudi prema njegovu ocu odnosili ako prema bogu) i odbačeni sin. Bio je, poput Lucifera, pali anđeo. I on, koji je u sebi nosio jednu od najtežih drama dualnosti, morao je odgovarati-ne za uzvišene stvari (poput Boga ili anđela) već za govna!?
Zar su polovi povlaštenosti i nemilosti toliko blizu da se u jednom trenutku mogu dodirnuti, zar nema nikakve razlike između božanskog i ljudskog? Zar se sin božji može pozvati na odgovornost zbog govana?!
Milijuni ljudi su izgubili živote u 2. svjetskom ratu zbog besmislenih stvari poput teritorijalne ekspanzije ili nečeg sličnog i može se slobodno reći da se umrli uzalud i bez razloga, jednino je smrt Staljinova sina uistinu vrijedna. Jedina metafizička smrt usred opće besmislenosti i kaosa rata.
U Bibliji piše da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Na svim slikama Bog i Isus su prikazani kao ljudi, dakle, s ustima. Logično je za pretpostaviti da ako imaju usta, tada imaju i probavni sistem. Imaju šupak. Stvaraju govna.
Nešto ne štima. Ili je čovjek stvoren na božju sliku pa i Bog ima crijeva i izbacuje govna; ili Bog nema crijeva i čovjek mu uopće nije sličan.
Stari gnostici su nastojali riješiti taj problem govoreći da je čovjek stvoren na sliku božju jer je Isus i jeo i pio-ali ipak nije srao. Neuspjeli kompromis, zar ne?
Iz toga ispada da je govno teži teološki problem od zla. Bog je dao čovjeku slobodnu volju i može se reći da na koncu konca nije kriv za ljudske zločine. Ali odgovornost za govna u potpunosti pada na onoga tko je napravio čovjeka.
Je li onaj Rus razmišljao o Bogu dok je srao i dok su mu rezali vrat? Nikad neću saznati, ali niti njegova smrt nije besmislena. Svojom smrću dao je nekim ljudima do znanja da vampiri ne postoje i da svatko, koliko god bogat i moćan bio, može završiti mrtav plivajući u vlastitim govnima. Poanta nije toliko moćna kao ona Staljinova sina, ali je ipak poprilično utješna. Hehe. Prokleti zaklani jadnik.
Kakve je veze Helen imala s tim Rusom i «Sakatim dabrom»? Je li ona na neki način umiješana u njegovo ubojstvo? Zašto je Talijanima taj noćni klub toliko važan? Takvih rupa ima na desetke tisuća u ovome gradu. Zašto je Annie pokucala baš na moja vrata i zašto sam prihvatio slučaj? Kako će se sve završiti i hoću li izvući živu glavu?! Mislim da hoću. Riješio sam više teških slučajeva nego što je Sinatra poševio plesačica. Sve će ipak biti u redu.
Izvadio sam sliku gdje su Helen i Annie i razmišljao o masturbaciji. Ne, odustao sam. Deksteri ne masturbiraju. Ali zašto!?
Pitanja su me iscrpila i zaspao sam na kauču u svojoj kancelariji pored tek otvorenog tetrapaka čokoladnog mlijeka i ispijene boce votke.
Sutra je novi dan i tko zna što se može dogoditi. Napunio sam se znatiželjom i optimizmom. Sutra je novi dan…
Zvuk policijske sirene i pucnjevi negdje u daljini uljuljali su me u san.
