dalibor brun - fan club

subota, 17.02.2007.

Dunavski Lloyd

Brzim koracima žurio sam od tramvajske stanice prema zgradi fakulteta i razmišljao da počnem trčati. Na leđima sam imao staru «Reebok» torbu iz srednje škole koja je bila natrpana različitim nepotrebnim stvarima-kemijske olovke, obične olovke, markeri, sitni kovani novac, bilježnice, knjige, kapa i mali kišobran. Sve bi to skakalo i šuškalo ako bih potrčao, možda bi nešto čak i ispalo van jer je torba bila stara i ofucana, a i ljudi na ulici bi me čudno gledali da iz čista mira počnem trčati. Okretali bi glavu i mislili bi da je pljačka u tijeku ili da sam manijak koji je silovao neku jadnu ženu pa sad bježim od policije. Ne, nikako nisam mogao trčati.

Predavanje je počinjalo u 8. Pogledao sam na sat, bilo je 8 i 10. «Isusa ti boga, nećeš valjda zakasniti na prvo predavanje prvog dana prve godine faksa» rekao sam sam sebi i nastavio žurno koračati. Nakon 5 minuta sam stigao i bio sam u hodniku zgrade fakulteta. Mrtvačka tišina. Zakasnio sam sigurno. Sad sam bio u mat-poziciji. Nije mi bilo niti da idem naprijed, niti nazad. Svi će zuriti u mene kad uđem i odmjeravati me kao kravu na stočnom placu. Da sam barem u Indiji, tamo cijene i poštuju takve. Ipak sam pokucao na vrata predavaonice, iznutra se čuo neki žamor. Nitko mi nije odgovorio. Pokucao sam opet. Ništa. Otvorio sam polako vrata i provirio glavom. Prostorija je bila krcata studentima, ali nigdje nisam vidio neku stariju osobu koja je trebala biti profesor. Barem sam ih ja tako zamišljao. Stare.
Ušao sam unutra i zatvorio vrata. «Profesor još nije došao!?» pitao sam neku ružnu djevojku čije je lice bilo prepuno sitnih crvenih prišteva, računao sam da će mi ona sigurno odgovoriti. «Ne, nije. Kasni…nije» odgovorila je kao da je bila zbunjena pitanjem ili time što sam nju odabrao, a ne nekog drugog u prvom redu. Klimnuo sam brzo nekoliko puta glavom u znak da sam shvatio i da je razgovor završen i krenuo sam potražiti mjesto za sjesti, ali to je bilo nemoguće.
Kao da su se svi studenti u Zagrebu nagurali u tu prostoriju. Oni sretni su sjedili na stolicama, oni slobodnijega duha na podu, a najveći dio se nagurao uza zid nasuprot katedri i stajao tamo kao da pozira za razrednu fotografiju ili čeka metak u redu za strijeljanje. Pomislio sam kako je njihov razmještaj po prostoriji vjerojatno nekakva metafora vezana uz život i ljude, ali nisam išao dalje od toga. Trebalo se odlučiti i naći svoje mjesto.

Radi čiste lijenosti sjeo sam na pod kraj neke plave osrednje cure koje je izgledala još izgubljenija u tome svemu od mene. Sjeo sam onako kako sjede Indijanci kad puše lulu mira, stavio svoju torbu među noge, okrenuo se prema njoj i rekao «gužva neka, neće valjda ovako biti svaki dan». Pokušaj uspostave komunikacije je uspio. Počeli smo pričati i rekla mi je da se zove Marina, da je iz Zagorja, da joj je ovo prvi puta da je sama daleko od kuće, da nikoga ne poznaje i da se osjeća strašno usamljenom». Imala je takav grozan naglasak. Odugovlačila je svaku riječ i činilo se kao da ih kolje. Ja sam to sve stoički slušao, ponekad klimnuo glavom i mimikom lica pratio njenu priču. Ja sam odličan slušatelj. Meni uvijek ljudi pričaju neke intimne stvari, valjda imam takvo lice. Ja na to iznimno rijetko uzvraćam istom mjerom. Obično ili izmislim nešto, ili prešutim. Ponekad bih se ubacio u njenu priču nekakvim šalama koje je ona smatrala jako smiješnima jer se smijala tako jako da su se ljudi okretali glave prema nama. Profesor još nije došao 20 minuta.
Kad je naposljetku ušao, ispunio je sva moja očekivanja koja i nisu bila toliko velika. Bio je star. Oko 60 godina. Nosio je staro izlizano karirano odijelo i cipele, naravno, neće valjda nositi tenisice. No, najviše od svega me je iznenadilo i obradovalo njegovo lice. Ličio je na jednu slavnu osobu.
Nije on bio jedina osoba koju sam poznavao, a da liči na nekog slavnog. Moj otac liči, donekle, na Denisa Latina. Njegov neki prijatelj je jako sličan Carlu Angelotiju-treneru Milana. Jedna prijateljica na Penelope Cruz, a jedan poznanik je u licu isti Brett «the Hitman» Hart. Za neupućene, inače, slavni (bivši) kečer. Njegov najpoznatiji potez je bio «sharp-shooter». Nekakav hrvački zahvat kojim se čovjeku može slomiti kičma. On nikad nikome nije slomio kičmu jer je to sve bila gluma, ali svejedno, volio sam kečere.

Profesor je bio pljunuti Ante Pavelić. Crte lica-skoro identične, kosa sjajna i počešljana na razdjeljak s desne strane, a pogled još hladniji i moćniji. Izgledao je kao pravi diktator. Školska definicija autoriteta. Rulja se smirila čim je ušao u predavaonicu.
Bio je vrlo ozbiljan, no povremeno je ubacivao nekakve polu-šale kojima su se prestrašeni i napeti studenti smijali kao blesavi. Inače su šutjeli. Ja sam nasmijavao Zagorku govoreći joj da je to uistinu Ante Pavelić. Pričao sam joj kako će biti kad budemo imali ispit. Dođe neki student k njemu i počne odgovarati. Zna odgovor na svako pitanje, jednostavno briljira. Zatim «Pavelić» otvori njegov indeks i kaže «Opa, Radovane Milutinoviću, stvarno ste bistar momak…ili da kažem da me «ceo svet razume»-pravi delija!…nažalost, niste se baš iskazali….zagrijte ipak tu svoju malu srpsku guzicu i dođite sljedeći puta». «Ali profesore…» branio bi se student «…sve sam znao, ne možete me rušiti». «Kako ne bih mogao, ajde sroljo, pogledaj dobro onaj crveno-bijeli grb iznad moje glave i odjebi iz moje predavaonice jebem li ti svetu «neđelju», ili kako već to oni tvoji kažu». Zagorka se opet počela onako glasno smijati. Smijale su s i neke dvije cure iza nas koje su slušale naš razgovor, ali ne tako jako kao ona. Pogledao sam prema profesoru koji se uozbiljio i gledao ravno u nas. Znao sam da će netko od nas dvoje nastradati. Spustio sam pokajnički glavu tako da me ne vidi i pustio da Zagorka, koja se još uvijek smijala, najebe.

«Kalors of benton, molim vas da se dignete» rekao je «Pavelić» sad već vidno uzrujan aludirajući na Zagorkinu čisto zelenu majicu s tim natpisom preko sasvim solidnih sisa-vjerojatno jedinim atributom koji ima. Sigurno je tu ružnu zelenu majicu platila preko 500 kuna, ah, glupe žene, pomislio sam gledajući si hrabro u tenisice. Ona se digla, prestala se smijati, uozbiljila se i slušala vrlo zajedljive i iznenađujuće humoristične komentare. Humoristične nama, ne njoj. Bilo je tu govora o njenoj majici, o neodgoju i nekulturi, o priglupim studentima te o mladim ljudima kao nosačima sotoninog stijega u borbi za lošije sutra. Čim se Zagorka prestala smijati, ja sam počeo. Bilo je to više neko tiho podmuklo cerekanje, nego pravo prostodušno smijanje, ali što mogu kad me tuđa muka zabavlja. Nisam bio jedini, čuo sam da se još netko cereka na sličan način. Okrenuo sam glavu i vidio da su to one dvije od prije. Obje su bile crne, kosom i odjećom, malo blijede u licu i premršave za moj ukus, ali jedna je bila napola-privlačna. Ona koja nije bila napola-privlačna mi je namignula, neš ti moje sreće. Ali to je familijarno, tu pomoći nema. Moj djed je često govorio «Da je u vreći 99 pičaka i jedan kurac, ja bi ugurao ruku u vreću, izvadio je van i u ruci bi imao kurac». Često znaju ti starci pričati ono što im senilnost šapuće na uho-obično razne gluposti jer se vole praviti iskusni, važni i pametni, no ponekad pogode točno u sredinu. Tamo gdje treba. Baš kao moj djed u vreću.
Nakon što je primila kišu metaforične otrovne pljuvačke od Pavelića, sjela je i pogledala me otužno. Mogao sam je spasiti kao Isus Mariju Magdalenu. Mogao sam ustati i reći profesoru da njeno smijanje ide na moju dušu i da sam ja kriv što remeti predavanje. Ali, postojao je mali problem. Ja nisam bio Isus.
Čula je dok sam joj se smijao. Znao sam da će me čuti, ali nisam si mogao pomoći. Naljutila se na mene.

Profesor je objasnio ovu silnu gužvu i mnoštvo ljudi. Rekao je da je tako samo prvih tjedan ili dva, kasnije ljudi prestanu dolaziti na predavanja i u buduće će uvijek biti mjesta za sjesti-što se meni činilo nemogućim i nevjerojatnim, iako sam znao da ću sigurno biti među tim ljudima koji neće dolaziti. Laprdao je još dva sata i u 11 nas pustio na 10-o minutnu pauzu.

Ljudi su se gurali prema izlazu kao stoka u vagonu, međusobno se dodirujući, smijali su se i dijelili fascinaciju fakultetom. Novim stvarima. Odrastanjem. Ja sam stao sa strane da oni mogu proći jer nisam volio suvišne fizičke kontakte kakve se ne može izbjeći u prepunom tramvaju ili u društvu ljudi koji nesvjesno dodiruju druge ljude. Kad s nekim pričate i kažete nešto smiješno ili tužno pa vas ta osoba prima za rame ili nešto slično. Mrzio sam to. Još je gore bilo voziti se ujutro u tramvaju. Ljudi su bili naslagani poput sardina. Jednom sam u tramvaju stajao ispred neke klinke, mogla je biti prvi ili drugi razred srednje. Kad je na sljedeće 2 stanice ušlo još više ljudi, njena guzica je završila pripijena točno uz moj kurac. Nije me uopće doživljavala. Na ušima je imala slušalice iz kojih su treštali narodnjaci-jasno sam čuo riječi pjesama, kao i svi koji su bili u tom vagonu. Kako se tramvaj tresao, meni se digao. Nisam se nikako mogao maknuti od nje niti centimetra jer jednostavno nisam imao kamo. Okrenula je glavu prema meni i nasmijala se. Zacrvenio sam se od srama. Više nije pogledavala prema meni, na čemu sam joj u tom trenutku bio do groba zahvalan, ali je zato počela migoljiti guzicom. Mislim da je tip u odijelu, rane tridesete-modni dodatak aktovka, koji je stajao pokraj mene shvatio o čemu se radi jer se smješkao. Ostatak sardina nije kužio ništa. Izašla je nakon nekoliko stanica. Bila je još jedna takva slična situacija u tramvaju. Bio je pun, kao i uvijek ujutro. Ukratko, netko me primio za guzicu. Stisak je trajao možda 3 sekunde, ali se činilo da traje čitavu vječnost. Mozak mi je radio kao šivaća mašina. Ako me uhvatila žena, super, razmišljao sam. Okrenut ću se, nasmijati joj se pa što bude, možda završimo na kavi ili eventualno, nakon nekog vremena, u krevetu. No, što ako je ružna ili stara. Ili ako me neki muškarac primio za guzicu. Odlučio sam da je bolje ne znati. Nisam se okrenuo.

Nakon što se predavaonica skoro ispraznila, pitao sam Zagorku da odemo van zapaliti cigaretu. Okrenula se prema meni, rekla da ne puši i okrenula glavu. Još uvijek je bila ljuta. Prepipao sam džepove na hlačama i shvatio da sam ostavio cigarete u stanu. Stavio sam svoju torbu kraj nje i otišao van. Stao sam na vratima i preletio pogledom po ljudima koji su pušili. Omjer muških i ženskih bio je otprilike kao i unutra, 20:80. Velika većina njih nisu se uopće poznavali, bio je tek prvi dan. Mužjaci su se većinom okupili u grupicama, po 2-3, isto kao i žene. Trebao sam nekoga tražiti cigaretu, ali koga? Vidio sam one dvije crne koje su bile sjedile iza mene. Pušile su i pile kavu iz automata. Nisam htio njih tražiti ništa, ne trebaju mi takva prijateljstva. Mislim, s ljudima koji mi se ne sviđaju. Prijatelje iz djetinjstva ne možeš birati jer ih dobiješ tako da živiš u njihovoj blizini, prijatelje iz škole možeš birati, ali si ograničen na maksimalno 30-ak ljudi iz razreda od kojih je pola žensko što ne dolazi u obzir. Pola muških su već prijatelji s nekim, a biti «treći» prijatelj je možda još gore od toga da budeš sam, pola od onih koji još nemaju prijatelja (tu mislim na osobu s kojom se sjedi u klupi, ide na užinu itd.) su totalni idioti u svakom smislu te riječi i pola od onih drugih su po nekim statistističkim rezultatima pripadnici egzotičnih nacionalnih manjina ili sumnjive seksualnosti. Meni je uvijek na kraju ostajala neka priglupa budala koju su svi mrzili. Trebalo je samo iz takvog kretena znati izvući ono najbolje i najgore i dobili ste prijatelja koji je u najmanju ruku bio zanimljiviji 10 puta od svih ostalih idiota u razredu.
No ipak nisam htio da mi se to dogodi i na faksu i odlučio sam po prvi puta odabrati nekoga, a ne kupiti ono što ostane. Došao sam do djevojke koja je stajala sama. Privukao me njen crveni šal. Mislim da je bio od svile, kao u onoj pjesmi Haustora. Sve u svemu, bila je obučena kao netko tko je po političkom uvjerenju liberal, a po seksualnoj orijentaciji lovačka puška koja puca s obje cijevi. Izgledala je kao da svaki petak i subotu ide na svirke nekih mladih nadobudnih bendova i jebe se s bubnjarima. Izgledala je kao osoba koja grli drveće i ne jede meso. Izgledala je poprilično dobro. Ljepuškasto lice i valovita svijetlo-smeđa kosa s ponekim ružičastim pramenom. Piercing na desnoj obrvi. Jedna joj je ruka bila u džepu, a s drugom je držala cigaretu koju bi svako malo približavala ustima i vukla duge, filmske dimove. Gledala je u cestu. Još jedan sanjar, pomislio sam.

«Imaš cigaretu možda, ja sam svoje slučajno ostavio doma» rekao sam joj i pokušao nekim izrazom lica odati dojam iskrenosti i izazvati suosjećanje tako da mi da cigaretu, ali je ispalo poprilično nervozno. Pogledala me i izvadila kutiju crvenog marlbora. Opa, ima se para, mozak mi se već počeo gušiti od navirućih predrasuda. Otvorila je kutiju, pogledala unutra i pokazala mi sadržaj. «Da, ali ima još samo jedna cigareta» rekla je i spremala se polako zatvoriti kutiju. Ja sam rekao «Dobro» i uzeo cigaretu iz kutije. Stavio je u usta i zapalio. Ona me gledala u nevjerici. Nije bila baš naročito pričljiva u tom trenutku, nisam ni ja. Znao sam da ne mogu više šutjeti u takvoj situaciji i rekao sam joj «Gle, postoje ljudi koji nikada nikome ne bi dali svoju zadnju cigaretu, takvi ljudi obično imaju dovoljno karaktera da nikome ne uzmu zadnju cigaretu. Ja uvijek uzmem zadnju cigaretu jer bih uvijek dao svoju zadnju bilo kome tko bi me tražio». Nasmijala se, pružila mi ruku i rekla «Tereza». Pričali smo odakle dolazimo (bila je iz Istre), o dojmovima Zagreba i fakulteta, o gužvama u tramvaju i još nekim banalnim stvarima. Nije mi rekla ništa intimno. Svidjelo mi se to. Složili smo se da je prvo predavanja bilo dosadno i da ćemo radije otići popiti kavu nego se vratiti na još 3 sata mučenja. Otišao sam po svoju torbu, Zagorka me nije niti pogledala.

Hodali smo i gledali nazive kafića. Ja sam vidio trafiku pa sam otišao kupiti cigarete. Obično kupim «bijeli ronhil» ili «filter 160», ovisno o raspoloženju, ali sad sam kupio crveni marlboro. Još sam imao 7 kuna i nisam imao pojma koliko je kava u Zagrebu. Nadao sam se da ću imati dovoljno za jednu i da ona neće očekivati da ja platim i njenu.
Naišli smo na kafić nekog čudnog naziva, «Dunavski Lloyd» ili tako nešto, ušli unutra i naručili. Konobar je imao čudan pogled i stalno je micao čeljust. Vilicu. Mislim da je bio na bombonima. Kad je došao do nas, ja sam rekao «kavu s mlijekom», a Tereza je rekla «kavu s mlijekom i čašu vode». Mislio sam da se kava i voda podrazumijevaju, ali se nisu. Njoj je donio vodu, meni nije. Tražio sam ga da mi donese čašu vode, što ga je uzrujalo. «Mogel si odma reć tak» rekao mi je uvrijeđeno. Nešto kasnije sam slučajno udario laktom u tu čašu s vodom koja je pala na pod i razbila se. Tereza se nasmijala, a ja sam pogledao konobara i rekao «Jebiga, oprosti, stvarno je bilo slučajno». On me nekoliko sekundi šutke gledao i bez riječi počeo čistiti razbijeno staklo, Tereza se smijala, a ja sam pomislio da više nikad neću piti kavu u tom bircu. Mislio je da sam namjerno razbio čašu, a stvarno nisam. Bilo mi je neugodno jer je cijelo vrijeme luđački zurio u mene naslonjen na šank i mrdao svojom čeljusti. Iako je bio mršav i naizgled slab, s narkomančinama se nije za zajebavati; a opet, nisam htio odmah ići da ona ne bi pomislila da ga se bojim. Procijenio sam da je optimalno vrijeme za ostati još 20-ak minuta. U međuvremenu sam joj, aludirajući na konobara, ispričao onaj stari vic o Muji i Hasi. Rat, Bosna, oni dvojica u rovu. Doleti u rov granata i odnese Muji desnu ruku, a Hasi vilicu. I Muju se stane derati u agoniji bola. «Moja ruka!!! Moja ruka!!! A šta si ti zinuo koji kurac!?». Ona se smijala vicu, ja konobaru koji je i dalje tresao svojom vilicom. Zatim smo pričali o alkoholnim iskustvima. Tvrdila je da voli piće najviše na svijetu i da nema trenutka kad ne bi htjela biti pijana. Ja sam vidio priliku i odlučio da je neću propustiti bez ispucanog metka. Rekao sam joj da joj ne vjerujem, ali da postoji šansa da mi to dokaže. Pošto sam sam u stanu, ništa nas ne sprječava da kupimo alkohola i napijemo se, iako još nije bilo niti podne. To je bila ona vrsta polu-šale: ako prođe-odlično, ako ne-svi se skupa nasmijemo i opet dobro. Ovaj puta je prošla. Kad smo izlazili iz birca, platila je konobaru obje kave. Rekla je da mi je platila kavu jer je cijelo vrijeme pušila moje cigarete, što je stvarno bilo u redu. Zatim je rekla je da je gladna, da mora jesti prije nego što pije i predložila da odemo do SC-a. Klimnuo sam glavom.

Nije bilo puno ljudi u SC-u i brzo smo došli na red. Išli smo tamo lijevo gdje su prava jela, a ne ravno gdje su pice, pomfri i ostalo jer sam tamo bio dan ranije. Prijatelj mi je pokazao kako funkcionira iksica (posudio mi je svoju) i rekao da se u onom drugom redu hrana ne uzima, nego se naručuje i da je to kompliciranije. Stavljali smo hranu na one plastične narančaste pladnjeve i gurali ih kako bi se red odmicao. Ona je bila ispred mene. Tako sam joj mogao gledati guzicu. Shvatio sam da nisam pogurao svoj pladanj već duže vrijeme, pa sam ga naglo gurnuo prema njoj i udario je u ruku kojom je gurala svoj. Okrenula se prema meni i opsovala nešto nerazumljivo na svom lokalnom istarskom dijalektu, a ja sam je samo blijedo i bezizražajno pogledao i rekao joj da gura dalje jer zadržava red.
Pojela je nekakvo vegetarijansko sranje, popila jogurt i 2 voćna soka. Ja sam pojeo tanjur nekakvog gulaša i jednu porciju liganja uz 4 soka. Tijelo mi uvijek traži puno tekućine. Mnogo pijem, ali zato mnogo i često pišam.

Kupili smo u kvartovskoj trgovini u blizini stana gdje sam bio 6 limenki pive od pola litre, bocu votke od litru i 2 litre Schwepsa Bitter Lemon. Ona je platila sve jer sam ja svoje zadnje novce potrošio na hranu u SC-u, ali sam joj rekao da ću joj platiti pola kad dođemo u stan. Naravno da nisam.
Kad smo došli u stan, najprije sam se ispišao, a potom upalio komp. Ona se već bila udobno smjestila na kauču i cuclala jednu pivu, nije bila niti malo sramežljiva. Gledala je knjige koje su bile na kauču. Posudio sam ih jučer u knjižnici u koju je bio učlanjen onaj isti prijatelj koji mi je objasnio principe hranjenja na iksicu. U rukama je držala «Demian-a». Pored nje je bio «Narcis i Zlatousti».
Imao sam malo muzike na hard disku jer sam instalirao Windowse prije par dana, sva mi je muzika bila na cd-ima koji su bili kod kuće. Imao sam samo 5-6 albuma Doorsa, «Best of-ove» Nirvane, Franka Sinatre, Dire Straits i Elvisa (nisam neki njegov preveliki fan, ali «Viva Las Vegas» mi je u top 5 pjesma svih vremena, ne znam zašto ali obožavam tu pjesmu; a i navodno sam začet uz Elvisa), te nešto narodnjaka. To su bili oni pravi hard-core srpski seljački narodnjaci-ne oni koje se puštaju u disko kubovima gdje se okuplja mafija i sponzoruše, nego oni koje se sluša u najgorim pripizdinama, samo harmonika i glas pjevača koji obično pati i pjeva o izgubljenoj ljubavi. Jebene stvari inače, no njoj se, kako će se nakon nekoliko sati pokazati, to uopće neće svidjeti i većinu ćemo dana i večeri provesti uz glas Jima Morrisona (bilo je nešto malo Sinatre i Straitsa).

Ja sam otvorio svoju pivu i pustio «I can't see your face in my mind». Gledao sam je u oči i rekao joj da ću jednog dana slušati tu pjesmu i da ću se sjetiti nje, ali da se neću moći sjetiti kako joj lice izgleda. Nasmijala se i uzela bocu votke u ruke. «Gdje su ti čaše?» upitala je dok je držala bocu među nogama i svim se snagama trudila otvoriti je. Oprao sam dvije čaše, stavio ih na stol i otvorio votku. Sjedili smo na kauču, slušali plejlistu sastavljenu isključivo od doorsa (koje ona nikad nije čula do sada) i pili čašu za čašom «bitter lemon votke». Nakon treće čaše počeli su oni slučajni dodiri koji mi se više nisu činili tako odbojnima. Dodirivala me po ruci i bedru. Naposljetku je opustila nogu koja je bila do mene tako da su nam se noge u potpunosti dodirivale. Pričao sam joj o Hesseu i kako sam ga počeo čitati samo zato jer mi je po prezimenu izgledao kao časnika SS-a, o tome kako će se jednog dana sunce ugasiti i nestati će sav život na Zemlji, o zbirci nekakvih japanskih morbidnih kratkih priča-to joj se jako svidjelo, o nacizmu i Hitleru, o bogu, samoubojstvu, gastarbajterima, muzici i o ratnim filmovima. Ona je meni pričala o svim svojim dečkima (a bilo ih je stvarno mnogo), o tome kako su jebali i kakav im je kurac bio, o svojoj sestri i njenom dečku i njegovom kurcu i kako on jebe (naravno, zna samo ono što joj je sestra rekla), o tome kako je nekoliko puta kupovala pizdarije u seks-šopu i kako ju je prodavač svlačio očima, kako je konobarila preko ljeta i jebala se sa svojim srednjovječnim gazdom koji je bio oženjen, a djeca su mu išla već u školu.

Poprilično pijan, no ipak manje nego što je bila ona, igrao sam se s idejom da joj kažem «Gle, ja možda skačem pred rudo, ali mislim da se ti od alkohola jako napališ i vaginalno navlažiš». Mislio sam da će biti smiješno, ali sam odlučio da se ne isplati riskirati. Nisam rekao ništa, pustio sam je da priča o svojim jebačima i kad je predahnula da uzme zraka, napuni si čašu i zapali cigaretu, nagnuo sam se i poljubio je. Bio mi je dignut i prije dok je pričala o jebanju i dok sam joj gledao u sise, ali sad je bio kao betonska bandera. Jako se dobro ljubila. Tako smo pili, pričali i ljubili se još nekoliko sati. Ja nisam previše navaljivao jer me alkohol pogodio i više mi nije bio kao bandera.
Alkohol je polako i sigurno nestao, još je ostalo možda pola deci votke. Otišao sam u trgovinu po još 6 piva i veliku vrećicu čipsa s lukom. Cijelim putem prema stanu pratio me osjećaj da sam nešto zaboravio kupiti.
Mrak je već pao, a da to nismo niti primijetili. «Sad ti je kasno da ideš kući» rekao sam. Moglo je biti oko 9, pola 10. «A mogu prespavat!?» pitala me i digla usnu tako da joj se vidio onaj jedan zub koji je stršio-koji je meni bio seksi gotovo koliko i njene sise i noge. «Naravno» odgovorio sam i nasmijao se. Gledali smo nekakav britanski film o gangsterima na starom televizoru koji je pojačavao i smanjivao ton sam od sebe. Bilo je par dobrih fora i glumio je jedan bivši nogometaš.
Nakon što je završio film, rekla je da bi se otuširala. Pitao sam je bi li radije da joj napunim kadu punu vode s mjehurićima, baš kao u filmovima. Može, rekla je.
Pustio sam vodu da curi koja je u reakciji sa šamponom stvarala mjehuriće i otišao k njoj na kauč. Ispijala je ona malo što je ostalo od votke. Dao sam joj ručnik i jedne moje bokserice jer me tražila. Krenula je prema kupaoni, nasmijala se i rekla «Ti nejdeš!?»

Još uvijek sam bio poprilično pijan i prije nego što sam se snašao, stajali smo goli i pripijeni jedno uz drugo u kupaonici, voda je tekla u kadu i žuborila, a mi smo se ljubili. Sad sam mogao vidjeti sve što je odjećom skrivala, a stvarno nije ima što skrivati. Imala je tijelo žene, a ne djevojke. Skoro savršene noge i sise. Guzica joj je bila nešto veća, ali ja sam se oduvijek više palio na noge. Kupali smo se zajedno u kadi iz koje bi povremeno prsnula voda van.
Zatim smo se još onako mokri našli na krevetu. «Ne, ne, stani, gdje ti je kondom» rekla mi je, a mene kao da je pogodio grom. Isusa mu boga, znao sam da sam nešto zaboravio!
Pijani mi je mozak registrirao da trgovina više ne radi jer je bilo oko 11 sati, ali nisam se sjetio da odem do tobacca koji je bio odaljen jednu tramvajsku stanicu. Ja sam navaljivao i navaljivao dobrih pola sata s kratkim pauzama, ali nije htjela bez kondoma nikako. Nisu pomogla uvjeravanja da sam zdrav, da imam brze reflekse i humoristični pokušaj da mi je nalaz od prostate ispao dobar.
Naposljetku sam ustao, obukao gaće i uzeo pivu. Dignuo sam rolete i otvorio prozor i pogledao van. S četvrtog kata vidjeli su se automobili na parkiralištu i osjećao miris borova. Susjedstvo je poput mene bilo gotovo spremno za apokalipsu. Sjedio sam na fotelji, cuclao pivu, pušio zadnju iz one kutije crvenog marlbora i gledao je. Ležala je na krevetu, do pola pokrivena. Ulična rasvjeta i mjesec osvjetljavali su joj sise. «Znaš» rekao sam joj «Pomislio sam u jednom trenutku da upotrijebim najlonsku vrećicu umjesto kondoma».
«I ja…» odgovorila mi je smiješkom.
«Znaš kad si mi se svidio, kad sam odlučila da ću te još istoga dana poljubiti» pitala me.
«Ne znam…kad sam ti objasnio zašto sam ti uzeo zadnju cigaretu?»
«Ne. Kad si me udario pladnjem u ruku i onda se ponašao kao da te boli kurac»
«Aha…»
Nisam znao što misliti o tome. Žene…
Pričali smo tako do pred samo jutro. Rekla mi je prije nego što je zaspala da nikad nije srela nekog zanimljivijeg od mene. Nisam znao što misliti ni o tome, ali to nije bilo niti važno. U tom času mi je bilo skoro pa dovoljno da spavam pijan i pripijen uz golu ženu.

Probudio sam se oko 11 ujutro. Od alkohola ne mogu spavati dugo, a imam i ružne snove. Ispišao sam se i oprao zube. Popio sam još 2 pive koje su ostale od sinoć i osjećaj da sam došao k sebi je nestao poput fantoma i vratilo se pijanstvo. Sjetio se da sam trebao biti na faksu u 8. Nasmijao sam se. Otišao sam u trgovinu, kupio pola kile kruha, 20 deka salame, 4 litre nekog jeftinog vina i paket kondoma. Došlo me preko 80 kuna. Nisam mogao vjerovati. Tek je utorak, a ja da petka moram preživjeti sa 100 kuna.
Vratio sam se u stan i skuhao kavu. Miris kave ju je probudio. Čuo sam kako ustaje iz kreveta i vidio je na čas dok je ulazila u kupaonu. Čuo sam kako povraća. Mislim da se počinjem zaljubljivati, rekao sam sam sebi i nasmijao se.
«Oprala sam zube tvojom četkicom, nadam se da je u redu» rekla mi je kad se vratila. To nije bilo pitanje nego gotov čin pred koji me dovela, moje odobravanje više nije s tim imalo nikakve veze ili smisla. «Nema veze» odgovorio sam joj dok sam razmazivao margarin po kruhu «to je nova četkica koju mi je majka kupila da imam u Zagrebu, ja ionako rijetko perem zube, samo kad sam mamuran…oralna higijena mi nije jača strana, znaš, ciljam na gebis do 30-e»
«Na šta?»
«Umjetno zubalo»
«Aha…»
«Pojedi nešto, kupio sam kruha i salame»
«Ne mogu ništa, hvala»
«Hoćeš barem kavu?»
«Može…slabo mi je još uvijek»
Ja sam pojeo 2 sendviča i gledao je. Pila je kavu i pušila. Imala je na sebi samo moje žuto-crvene bokserice s likom Snoopy-ja (uvijek sam imao neke dječje gaće jer mi ih je majka kupovala) i crvenu potkošulju bez grudnjaka. Jeo sam i buljio u njene prekrižene noge s najvećom erekcijom koju sam u životu imao. Noge su joj bile savršeno glatke, nije poput nekih cura imala onaj sitni osip (ili što god to već je) nakon brijanja. Jebene noge, rekla je da je dugo trenirala rukomet što je dosta toga objasnilo. Uvijek sam najnapaljeniji kad sam mamuran. Ona je primijetila moju izbočinu ispod trenirke, gledala me, pijuckala kavu, smješkala se i radila kružne pokrete stopalom one prekrižene noge
Otvorili smo prvu bocu vina. Do kraja boce smo potrošili 2 kondoma. Dok smo ležali i uzimali dah, ja sam nešto računao da ako tako nastavimo s jebanjem i trošenjem kondoma, neću imati što jesti sutra, a kamo li do petka, pa sam joj rekao u šali da ćemo oprati te kondome, osušiti ih i ponovno upotrijebiti. Ona je to shvatila vrlo ozbiljno i rekla «Ti nisi normalan. Nema šanse da ću ja na to pristati. Koji si ti škrtac…»
Rekao sam joj da se šalim, iako to nije bila potpuna istina. Opa, pomislio sam opet u sebi, škrtac kaže, predbacuje mi jer je jučer platila cugu, a tko se danas otrošio za hranu i vino. Žene…

Popili smo još bocu pa otišli do doma na Savi u menzu. Otišao sam uplatiti listić i kladionicu i ostavio je da čeka u redu. Kad sam se vratio, ona se prepirala s nekim. Slučajno se susrela s nekom svojom prijateljicom od kuće i uspjela se nekako u nekoliko minuta posvađati s njom, lajale su kao dvije kuje jedna na drugu. Toliko krivo izgovorenih riječi i na granici bola iritantnih premekih slova «ć» nisam u životu čuo. Smetaju me jako pravopisne greške u sms-porukama i ljudi koji ne znaju barem približno pričati kako bog zapovijeda, ne mogu si pomoći. Opet je jela neko vegetarijansko sranje i jogurt. Ja sam popio 3 soka. «Zašto nisi ništa pojeo, ne bi ti škodilo malo ove zdrave hrane« rekla mi je dok je plaćala. Zašto trošiti tu na hranu kad još u stanu imam kruha i salame?» odgovorio sam joj. Plus što sam alergičan na soju i ne mogu jesti ta vegetarijanske pizdarije ako želim živjeti.

Nakon jela, sjedili smo na klupi ispred 9-og paviljona i popušili nekoliko cigareta. Pušili smo moju «stošu», ona koja je jučer ostala u stanu i zbog koje smo se i upoznali. Gledali smo ljude i ja sam je zabavljao pogađajući što studiraju i kakvi su.
Zatim smo otišli kod nje na Šaru. Njena cimerica je bila i ujedno njena starija sestra. Kako prikladno. Na putu do tamo sreli smo tu njenu sestru i njenog dečka, još nekoliko ljudi koji su bili s njima i Terezinog bivšeg dečka-išli su negdje piti. Kad ga je vidjela, raspoloženje joj je naglo splasnulo. U prolazu smo se upoznali. Primijetio sam da me malo pogledao, a onda se zabuljio u nju. U tramvaju se smijala i čas mi sjedila na krilu, čas stajala kraj prozora i veselo gledala ljude na ulici-kao da je lepršala, a sad je bila skroz deprimirana. Rekla mi je da će je to brzo proći.
Ne znam zašto ja uvijek imam posla s tim nekim bivšim ili sadašnjem dečkima, nikad mi se ne sviđaju potpuno slobodne cure. Uvijek je tu neki dečko i čini se kao da ja preotimam njemu curu. Smiješno. Nikad se nisam tako doživljavao. A opet, mogu se zamisliti za 20 godina. Srednjovječni ćelavi, ali brkati muškarac, nosi bijele zaflekane potkošulje i havajske košulje, zlatni lanac i narukvica, skupi sat, liječen od nebrojenih spolnih bolesti, dlakav po prsima i svuda po tijelu-osvaja udane žene i uništava sretne obitelji. Da barem.

Uzela je nešto od odjeće, pokoji cd s muzikom jer joj se nije sviđao moj izbor,
jednu mirisnu svijeću i paket kondoma od svoje sestre. Ja sam u međuvremenu gledao fotografije koje su bile na zidu. Sestra joj je bila ružna u pičku materinu, no nisam joj to mogao reći. Isto kao i majka. Jedna ružnija od druge. Ali joj je zato otac bio lijep. Iako sijed i u kasnim 40-ima, bio je vrlo naočit muškarac i Tereza je jako sličila na njega. «Imaš lijepu obitelj» rekao sam joj «Sigurno je krasno imati sestru, ja nikad nisam nikoga imao, jedinac, jebiga». «Da…» odgovorila je tek toliko da nešto kaže. Znao sam da još uvijek razmišlja o bivšem dečku ili što god joj je već bio.
Dok sam je čekao da se spremi, pripalio sam jednu stošu i gledao dim koji se dizao u zrak. Ličio je na iskrivljena lica nekih palih demona koji se međusobno proždiru u borbi za jednu dobru pičku. Sjetio sam se zašto pušim stošu. To mi je ostalo od majke. Njen prvi i posljednji izbor, ona kaže da bolja cigareta na postoji.

Moja prva cigareta je bila filter 160, naravno. Nakon nekoliko istih, prejeo sam se zelenih nedozrelih jabuka da sakrijem miris. Povratio sam po tepihu u svojoj sobi. Majka je mislila da sam bolestan pa mi je cijelu noć kuhala čaj od kamilice i dolazila provjeravati kako sam. Ona je inače pušila 2 kutije stoše na dan, ponekad i 3. Preplašen od strane anti-pušačke propagande s tv-a i novina, pokušavao sam je nagovoriti da prekine jer nisam htio da umre od raka pluća. To je bilo uzalud jer roditelji nikad ne slušaju djecu iz jednostavnog znanstveno dokazanog razloga koji kaže da su djeca glupa. Bio sam jedini na satu vjeronauka koji je kupovao "Mak"(mali koncil) od vjeroučitelja. Tamo je bila rubrika gdje su mladi katolici slali pisma s pitanjima, a pametni popovi su odgovarali. Frustriran vlastitom nemoći, poslao sam pismo (pod lažnim imenom) i iznio svoj problem. Odgovor (u novinama) je bio da kažem majci sljedeći stih : "Tko puši-svoju djecu guši!"
Nikad više nisam kupio ili čitao Mak. Jebeni katolici.

Kad smo od njenog doma išli prema tramvajskoj stanici, vidjeli smo 3-4 skinhedsa. U rukama su držali limenke piva i šutke ispraćali Terezu pogledom. Ona je to primijetila pa se primaknula k meni i primila me za ruku. To je bio prvi i posljednji znak pripadanja u javnosti kojim sam doživio s njom, a to se dogodilo samo zato jer se bila preplašila. Ja nisam imao nikad tu potrebu javnog pokazivanja vlasništva nad nekim, a mislim da se ona mene sramila jer je bila puno ljepša od mene. Uvijek su mi se gadili frajeri koji su grlili svoje cure dok su hodali ulicom ili se držali za ruke. To je samo pokazivalo koliko su nesigurni i tašti.
«Šta bi napravio da me neki od onih ćelavih kretena uhvatio za guzicu ili me, recimo, udario?» pitala me kad samo sjedili u tramvaju. Gledao sam nekog starog klošara koji se jedva držao za ručku i rekao slegnuvši glavom «Vjerojatno ništa…» . Vidio sam da joj se odgovor nije svidio, ali to je bila istina.
Tukao sam se, možda, 5-6 puta u životu. Prvi puta u prvom razredu osnovne. Nisam se poput većine djece plašio škole, roditelji me nisu pratili čak niti prvi dan. Sjeo sam s nekom djevojčicom u klupu. Imala je smeđu kosu svezanu u pletenicu. Bila je lijepa. Sviđala mi se. Još prvi tjedan učiteljica, stara stroga babuskara, je napravila nekoliko zamjena što se tiče sjedenja. Mislim, zbog roditeljskih zamolbi. Neki žgoljavi cvikeraš je dobio moje mjesto kraj te djevojčice čijeg se imena ne sjećam, a ja sam sjeo kraj jedinog cigana u razredu. Zvao se Igor i ako se mene pita, stvarno čudno ime za jednog cigana. Onda nisam shvaćao, ali kad sad pogledam, razmještaj je bio sasvim logičan. Taj cvikeraš je uskoro postao najbolji učenik u razredu, učiteljičin miljenik; i ni najmanje joj ne zamjeram jer je dečko stvarno bio pametan. Ta djevojčica je zasigurno bila iz neke bogatije ili uglednije obitelji i svima njima valjda nije bilo u interesu da sjedi s jednom izbjeglicom. U tim se danima, sjećam se, govorilo mnogo na televiziji o razlikovanju ta 2 pojma. Prognanik i izbjeglica. Pozitivno i negativno (pogrdno). Prognanik je, kako su govorili, osoba koja je protiv svoje volje bila prognana, a izbjeglica je netko tko valjda samo bježi eto tako jer mu se bježi. Nisam shvaćao razliku, ne shvaćam je niti sada. Sve je to isti kurac.
Uglavnom, Igor je malo smrdio i od njega sam dobio uši. One nametnike koji liježu svoja jajašca u kosi. Osim toga, bio je sasvim u redu. Nimalo glup, kakvim su ga smatrali svi ostali, pa i učiteljica. Imao je crnu put, crnu kosu poput ugljena i poput mene-razmak među prvim zubima. To nam je jedino bilo zajedničko. Kraj škole je bio neki odvratni tip koji je imao svoj štand, lice mu je bilo ružno, prekriveno brazgotinama i ožiljcima. Prodavao je sladoled djeci i svi su ga zvali Slađo. Ako taj nije bio pedofil, onda nitko nikad nije. Kad bi mu netko od djece ukrao sladoled i potrčao, onda bi Slađo rekao Juri da ga sustigne i otme mu sladoled. Nakon što bi ga oteo, mogao ga je slobodno pojesti-Slađo nije bio škrtac, samo nije volio da mu se krade. Jura je bio za glavu veći od mene. Išao u treći, mi u prvi razred. Bio je teška sirotinja što se moglo vidjeti po njegovoj odjeći. Ja i Igor smo jednom uzeli svaki po sladoled dok nam je pedofil bio okrenut leđima i dali se u trk-iako sam imao novaca da nam kupim obojici po 2. Nije vrijedilo jednostavno sakriti sladoled i mirno se odšetati, jer je uvijek bilo onih bez novaca koji su htjeli sladoled i cinkali bi nas sigurno. Jura je bez Slađinog znaka potrčao i ubrzo me sustigao. Primio me za podlakticu i više nisam mogao nikud. Moja prva krađa i već sam bio uhvaćen. Cigan je odletio poput vjetra, njemu nije bilo prvi puta.
«Daj mi taj sladoled!» zaprijetio mi je oštro. «Ne dam, uzmi si svoj…» rekao sam mu dok mi je srce lupalo kao pred infarkt. U kakvo sam se sranje uvalio zbog jedne «Snjeguljice», pomislio sam. «Daj mi sladoled!!!» izderao se na mene. «Dobro, pusti me najprije!!!» uzvratio sam jednakom mjerom, iako sam znao da se samo pravim i da on to isto zna. Pustio mi je ruku, a ja sam skinuo omot sa sladoleda. «Hoćeš ga, evo ti ga!» rekao sam i bacio sam sladoled na pod i zgnječio ga tenisicom. Sljedeće čega se sjećam je udarac šakom u glavu. Pao sam na pod i žmirio dok me udarao po glavi i trbuhu. Od straha uopće nisam osjećao nikakvu bol. Kad sam otvorio oči, neka su se djeca skupila oko mene i gledala me. Ja sam se malo pridigao, pa sjeo na pod, pa se rasplakao. Tog sam dana odlučio da ću ubuduće uvijek uzvratiti, što god bude. Sve je bolje od ovoga.
Sljedeća tuča je bila u 4 razredu. U međuvremenu sam promijenio 2 škole, ne zbog svog lošeg vladanja jer sam uvijek bio miran na nastavi, nego zbog toga što smo se morali seliti. Uglavnom, bila je zima i snijeg je bio poprilično napadao. Nakon nastave smo se podijelili u dvije ekipe i grudali. Tu se isticao neki debeli i jaki klinac. Zvao se Marko i svi su ga se niži razredi bojali, većina 5-og i 6-og razreda također. U razredu se ponašao kao da je kralj-hodao je kao paun koji se šepuri svojim repom, imao je svoja 2-3 odabrana jadnika koje je konstantno maltretirao, a druge je puštao na miru, uključujući i mene.
Međutim, tijekom tog grudanja sam ga pogodio točno u glavu. Zaletio se prema meni i srušio me na pod. Sjeo mi je koljenima na prsa i trpao mi snijeg u majicu i hlače. Naposljetku se ustao i počeo se smijati. Smijali su se i ostali, iako sam bio jači-barem od 1/3 njih.
Kući samo išli organiziranim prijevozom, crvenom kombijem u kojemu je bilo mjesta za maksimalno 10-ak djece. Ostala su djeca sjedila iza (među njima i Marko), a ja sam bio na prednjem mjestu s vozačem. Vozač se prezivao Pribilović i moj ga je stari poznavao i tako ga je zvao-po prezimenu. Druga su ga djeca zvali «striček Vjeko», a ja sam ga zvao «Pribilović». To se nije sviđalo ravnatelju jer je mislio da vozaču ne iskazujem dovoljno poštovanja. Ja sam smatrao da iskazujem jer je «Pribilović» bio pijandura i nekoliko sam ga puta vidio u vlastitoj kući kad nije znao za sebe od alkohola. Smijao sam se i bockao ga prstom. Ravnatelj je bio brkat i u zavidnoj fizičkoj spremi, mislim da je po profesiji bio učitelj tjelesnog. Jednom me toliko uzrujao tim pričama o ne iskazivanju dovoljno poštovanja (njega sam zvao «Nikšić», a ne «gospodin ravnatelj» kako je on zahtijevao) da sam mu rekao da mi je moj otac rekao sljedeće «Sine, oni koji su toliko glupi da ne znaju raditi-ti postanu učitelji pa predaju. A oni koji su toliko glupi da ne znaju niti raditi niti predavati-takvi ljudi predaju tjelesni…». Rekao mi je da kažem ocu da sutra dođe u školu. Istina je da moj otac to nikad nije rekao, njega moja škola uopće nije zanimala, to sam negdje pročitao. Otišao je u školu, vratio se i održao mi govor kojeg sam čuo tisuće puta. Da sam glup i jadan, da od mene nikada neće biti ništa i da mu je žao što sam uopće rođen. «Šta ćeš ti biti kad odrasteš» znao me je pitati. «Ništa» odgovarao sam ja.»Kako ćeš ti živjeti!?» nastavio bi. «Teško» rekao bih mu. Nekad stvarno mislim da imam proročke sposobnosti. «A jebo ti bog mater!» bio je njegov odgovor. Takav bi govor obično završio pitanjem koje je najvjerojatnije upućivao Bogu-ljubavniku moje majke, a glasilo je: «Zašto baš ja moram imati ovakvoga sina?»
Posramljen, mokar i na rubu suza, pitao sam Pribilovića da upali radio jer nisam više mogao slušati glas u glavi koji mi je govorio da sam opet ispao pička, na što je on rekao da je pokvaren. Iz usta je bazdio po alkoholu. Čuo sam Marka iza sebe kako nešto priča «khiva je bila ona khava iz hhvatckog, thi sam thebo dobit, a ne phokletu dvojku….kuhva staha…». Zaboravio sam reći da je imao govornu manu, nije znao reći slovo «r».
Bojao sam se, ali bilo mi je sad ili nikad. Okrenuo sam se prema njemu i rekao «Mahko, jebem ti majku dok hiba hibi ghize hep». Nitko ga nikad nije zajebavao zbog toga što nije znao reći «r». Iznenadio se totalno, nagnuo glavu prema meni i u čudu upitao «Šta si to heko?» Taman mi je bio u dometu. Opalio sam ga šakom točno u nos. Još se nije niti snašao, već je dobio nekoliko novih udarca. Jedan u uho, jedan ponovo u nos i nekoliko koji su trebali ići u sljepoočnicu, ali su završili na čelu. «Šta je ovo koji kurac!?» izderao se Pribilović. Ja sam se okrenuo prema naprijed, a Marko se ustao da me udari kad ga je Pribilović toliko jako gurnuo rukom u prsa da je pao na pod kombija. «Pička vam materina, izbacit ću vas sve van!» izderao se Pribilović. Marko je briznuo u plač, a plakao je više od jada, muke i srama nego zbog toga što ga boli. Prvi sam ga puta vidio da plače. Ostali mu se nisu smijali kao ranije meni. Znali su da je ranjeni lav itekako opasan. Curila mu je krv iz nosa još više nego suze iz očiju, a na desnoj strani čela je imao pristojnu kvrgu. Bio sam ponosan na sebe kao nikad u životu.
Nevezano, istoga sam dana odlučio da «Isusa ti boga» postane moja nova poštapalica.
Još sutra dan mi je prišao i nekako, ne znam ni ja kako, samo se sprijateljili. Neko smo kratko vrijeme čak bili i najbolji prijatelji. Tako to valjda ide kod muškaraca. Jebeni Mahko.
Sljedeća bitnija tučnjava je bila u 8-om razredu, ali to sam si sam bio kriv. Bilo je neko društvance budućih propalica koje je maltretiralo cijelu školu bez ikakva razloga. Samo su tražili probleme. Jedan od njih mi je jedan dan prišao i počeo neku besmislenu priču o tome kako sam ja nešto rekao za njegovu sestru ili nešto tako slično. Ja sam bio preplašen jer je bilo poznato da je jak i lud, branio sam se negirajući sve to, a on je uživao svaku sekundu. To je radio svaki drugi-treći dan kroz tri tjedna. Nisam mogao reći ocu jer mi ne bi vjerovao i našao bi način da za sve okrivi mene, a imao sam samo 2 prijatelja koji mi nisu mogli pomoći jer su bili još veće pičke od mene. Na kraju tih razgovora mi je uvijek prijetio batinama u budućnosti. «Sutra ili prekosutra ću te razbit…» znao je reći. Zadnji puta kad je to radio, rekao mi je, između ostaloga, da mi jebe mater u dlakavu pičku što me posebno pogodilo. Na oči mi je došla pornografska slika njega i moje majke. Ja sam bio prestrašen jer je bio duplo jači od mene i jer se stalno tukao, ali strah i navala adrenalina su zajebana stvar. Okrenuo mi je leđa i krenuo svojim putem, a ja sam ga udario svom snagom šakom u potiljak. On je bio iskusan u takvim sranjima i nije mu dugo trebalo da se snađe. Ubrzo mi je glava bila plava od modrica, a odjeća poderana i prljava. Njemu nije bilo ništa, osim onog udarca u glavu, ali dobra stvar je da me više nije dirao. Kod takvih kretena dovoljno je samo jednom pokazati zube, ma kako jadno i bijedno to bilo, da vas ostave na miru i prijeđu na sljedeću žrtvu. Kod kuće sam dobio onaj isti govor od oca. Kad sam bio mlađi, djeca su se u školi uvijek u svađama pozivala ne svoje očeve i prijetila «Vidjet ćeš ti kad ti moj tata dođe!». To sam radio i ja, iako sam znao da moj nikad ne bi došao i da je u svakoj situaciji za sve okrivljavao mene. Nekad je korisno znati dobro blefirati.
Sljedeću sam u potpunosti ja izazvao. Išao sam treći razred srednje. Bio sam pijan i konstantno sam provocirao nekog dečka iz prvog razreda, bio je brat od cure s kojom sam išao u razred. Iako je izgledao kao sasvim pristojan dečko, maltretirao sam ga bez razloga kao i ona budala iz prošlog odjeljka iz mene. Ja sam bio s 2 prijatelja, on sa nešto više svojih. Naposljetku mu je dojadilo i opalio me šakom u glavu, ali samo jednom. Valjda je mislio da će me to opametiti. Znao sam da me pošteno pogodio jer mi je cigareta izletjela iz usta i nekoliko metara od mene, ali sam bio toliko pijan da nisam uopće osjećao bol. Moji su se prijatelji smijali, a njegovi su bili ozbiljni jer su valjda očekivali nekakvu grupnu tučnjavu. Uzeo sam svoju cigaretu s poda, nastavio je pušiti i gledao u njih. Cijela situacija mi je bila toliko smiješna da sam se jedva suzdržavao da ne prasnem u smijeh. Išao sam imitirati Clinta Eastwooda. Stao sam pred tog klinca, šutio, gledao ga u oči i pušio. Uzeo sam nekoliko dimova uzastopce, stavio cigaretu između palca i srednjeg prsta i katapultirao je. On je skrenuo pogled na cigaretu koja je padala, a ja sam ga kresnuo šakom u slijepočnicu. Kako sam cijelo tijelo unio u udarac, tj. u zamah, pao sam. On me onda udario 5-6 puta nogom dok sam bio na podu i otišao sa svojim prijateljima. Ova dvojica koja se bila sa mnom su se smijali. Ja sam se smijao, pa se ispovraćao, pa se opet smijao. Osim ove, nemam puno lijepih uspomena iz tog razdoblja života. Sljedeći puta kad sam upotrijebio foru s cigaretom, razbio sam nekakvog pijanog debila koji me šutnuo nogom nekoliko puta iz čista mira. On je bio toliko pijan da nije niti skužio da sam bacio cigaretu, niti ju je ispratio pogledom. Bio je vidljivo jači od mene, ali to mu nije puno pomoglo. Udarci su mu bili slabi, a reakcije prespore. Ja sam se unatoč tome preplašio da me ne prebije, pa sam ga mlatio kao da je trijezan. Taj dan baš i nisam bio toliko ponosan na sebe.
Bilo je još nekoliko takvih situacija, uglavnom, dobio sam više batina nego što sam dao, a i nikad se nisam volio tući. Mislim da se vole tući oni koje očevi i majke tuku u djetinjstvu; oni roditelji koji smatraju da je batina iz raja izašla. Meni moji nikad nisu fizički niti taknuli.


Tereza mene uopće nije poznavala, zato joj nisam zamjerio to pitanje. Da je znala neke stvari o meni, kao na primjer da sam obožavatelj «Zvjezdanih staza», nikad mi ne bi postavila takvo glupo pitanje. Ljudi koji sanjaju da putuju svemirom u nekakvom sofisticiranom svemirskom brodu i doživljavaju avanture s nepoznatim alienima, ne upuštaju se u fizičke obračune s 4 skinsa. Da je bio i jedan jedini, još bih razmislio da li reagirati ili pobjeći. A kad bolje pogledam, u biti je samo krivo formulirala pitanje. Pitala me što bih napravio kad bi njoj nešto uradili, da je pitala što bih napravio da nama ili meni nešto urade, odgovor bi bio drukčiji. Ja, ja i ja ipak najviše volimo sebe, svaka čast svima.

Kad smo se vratili kod mene u stan, počeo sam nekakav razgovor o ratu. Ne znam zašto, ali često sam, dok sam bio s njom, započinjao tu temu. Ona se malo razvedrila i počela je žestoko polemiziranje koje je trajalo dok nismo svatko popili po litru vina. Njen stari nije bio u ratu i ona je rat gledala preko tv-a. Nije niti moj bio što se toga tiče, 6 mjeseci je sudjelovao u seoskim stražama s lovačkom puškom, ali mu to nigdje ne piše i ne vodi se kao branitelj. Moje selo je bilo jedino miješano u bližem kraju. Većinom su to bila ili čisto hrvatska, ili čisto srpska sela s ponekom iznimkom zbog udaje ili ženidbe. Uglavnom, naši su se s lovačkim puškama i obiteljima skupljali na nekom brdu kad padne noć, a njihovi s istim oružjem išli u šumu sa svojim najbližima. Obje strane su se sjećale prolivene krvi iz prošlog rata i plašili se da im obitelji ne bi bile poklane na spavanju. I jedni i drugi su s puškama ujutro išli hraniti životinje i provjeravati svoje kuće; dan je bio neutralan. Iako nitko s nikim nije pričao, svjetlost je zbog nekog razloga bila znak neutralnosti, tampon zone, svima je davala osjećaj neke lažne sigurnosti. U šest mjeseci niti jedan metak nije bio ispaljen. To se sve promijenilo kad su k njima došli dobrovoljci iz Srbije. Onda su počeli pucati, kao i naši na njih što je u neku ruku i normalno, u ratu se puca da bi se ubilo, nisu se ti ljudi skupili da bi natjecateljski brali cvijeće. Za 2 dana došla je naša policija i većina ljudi se evakuirala taj dan, a omjer boraca je bio ravnopravniji dok nije došla JNA s tenkovima za tjedan dana. Uskoro je selo palo, a ljudi iz sela i MUP-ovci su ili završili u bolnici ili na nekim drugim ratištima. Moj je stari završio u bolnici, iako nije bio ranjen, išao je na nekakvu operaciju.
On je bio u nekoj bolnici u Zagrebu, a ja i stara kod neke daljnje rodbine koja je od bolnice bila udaljena 6-7 tramvajskih stanica i nešto malo pješačenja. Kasnije smo unajmili neki jeftini i ofucani jednosobni stan na Sloboštini, jer nam je ta rodbina rekla da kod njih možemo biti najviše 2 tjedna

Nisam se previše brinuo za oca jer mi je majka uvjerljivo objasnila da mu nije ništa strašno. Našli su mu nekakav tumor još prije svih tih sranja, ali je bio benigni pa je mogao odugovlačiti s operacijom. Stari je odlučio da je sad najbolje vrijeme za operaciju i time izbjegao povratak u rat. Sve bolnice smrde, ali ona gdje je on bio je posebno zaudarala. Mrzio sam ići tamo. Uvijek se sjetim te bolnice kad idem djedu u posjetu. On trune u staračkom domu. Mirisi obje zgrade su slični. Kao da različite bolesti zajedno pjevaju u zboru neku mističnu smrdljivu pjesmu kojom dozivaju Smrt.
Moj stari ima svinjske oči. To je posebna vrsta očiju koja govori mnogo o čovjeku. Neki ljudi imaju kompletno svinjsko lice, no on je imao sreće, dobio je samo oči. Za vrijeme boravka u bolnici, uvijek je bio tužan i uplakan. Činilo mi se kao da će njegove malene vodene oči svakog trenutka iskočiti iz njegove glave prema meni. Uvijek sam se preplašeno trzao prema iza. Mislio je da imam tikove.
On tu spava u bolnici dok drugi krvare na ratištu-mislio sam tada, no nikad mu to nisam rekao.
Svog ću se starog sjećati po mnogo stvari, prvu sam objasnio-slijede neke druge. Bili su zimski praznici, a ja sam bio na pola puta da uspješno završim 6-i razred. Na televiziji su u to vrijeme prikazivali seriju "Lav, čarobnica i ormar" , snijeg je debelo prekrio zemlju i veselio sam se zimskim radostima kao što su sanjkanje, grudanje i česte prometne nesreće zbog skliske ceste. Na staru godinu pucalo se iz svega i svačega, a moj stari iz karabina. Ja sam bio znatiželjan jer sam petarde odavno prebolio-htio sam napredovati na nešto žešće. Zamolio sam ga da probam pucati i on je pristao, što me jako začudilo. Primi je nježno i labavo, kao da držiš kurac u ruci-savjetovao mi je dok sam stavljao kundak na rame. Tako sam i napravio. Puška je snažno trznula prema iza i iščašila mi rame. Treća stvar po kojoj ću ga pamtiti je mala narodna mudrost u obliku pjesmice koja se prenosi s koljena na koljeno,a koja glasi :
"Svima sam se osvetio samo ćaći nisam.
On je jebo moju mater, a ja njegovu nisam"
Umjetnička vrijednost djela i univerzalnu težinu poante odjekuje u vječnosti.
"Junak je onaj tko se odupire očevom autoritetu i na kraju ga pobjeđuje" rekao je netko tko je vjerojatno bio na opijumu.

Iako sam sebe smatram poprilično glupim, relativno sam rano naučio čitati i pisati. Bilo mi je, mislim, oko 5 godina. Između vožnja tramvajem i posjeta ocu u bolnicu, stara i ja samo obilazili karitase i slična sranja gdje smo uzimali sve slikovnice i knjige kojih smo se mogli domoći. Njih smo čitali kraj onog broda ispod savskog mosta koji dan danas stoji tamo. Sjećam se da sam tamo, između ostalog, pročitao Otok s Blagom, Huckelbery Finna, cijelu grčku mitologiju, hrpu bajki i jednu knjigu kojoj je bilo istrgnuta zadnja stranica tako da nikad nisam saznao kraj. Knjiga je bila o odrastanju neke djevojčice u Slavoniji i njenom preseljenu u Zagreb ili nešto slično-ne sjećam se više. Bilo je tu govora i o dečkima i menstruaciji, masturbaciji i postizanju orgazma, tako da sam uz pomoć knjige za predpubertetske djevojčice i svoje majke saznao nešto ranije od svojih vršnjaka osnove seksualnosti i sve što ide uz to. Nije me to tada previše fasciniralo, ali unatoč tome, zamjeram majci što nije bolje pazila što čitam. Ne moram niti spominjati da sam u isto vrijeme saznao da ne postoji djed Mraz, zubić vila, baba-roga i ti takvi - dječji heroji i čudovišta kojima me plašila. Ispostavilo se da su na kraju od svih tih izmišljenih stvorenja jedino Cigani stvarni i tu je posijana klica jedne od rijetkih uspješno preboljenih fobija.

Jako sam se volio voziti tramvajem. Za vrijeme jedne od tih vožnji, uhvatio sam se kako u prepunom tramvaju pjevam neku ratnu pjesmu. Nisam siguran, ali mislim da je bio Đuka Čaić, Hrvatine-pretpostavljam. Za tako sramežljivo i povučeno dijete, to je bilo neobjašnjivo. Mislim da sam bio u nekakvom transu. Odjednom sam shvatio da pjevam pred hrpom ljudi i ukočio sam se. Zacrvenio sam se i prestao pjevati. Onda je neka starija gospođa rekla mami "Kak mali lepo pjeva" ili nešto takvo. Krasna ratna anegdota, drugoj su djeci u sjećanju ostali mrtvi očevi i spaljeni domovi, a meni pjevanje Đuke Čaića u tramvaju. S takvim sjećanjima možeš kasnije nešto napraviti u životu, s mojima-teško.

Očevu operaciju je trebalo platiti plavom kuvertom, a stara nije imala novaca. Za to su poslužili njeni roditelji koji su samo zbog toga došli iz Austrije. Rekla mi je mama da joj nisu htjeli poslati novce zbog straha da će ih zapiti, prokockati ili prokurvati. Možda čak i nešto četvrto. Nije potrebno napominjati da se nisu dobro slagali. Nisu bili dugo kod nas, možda nekoliko dana, ali su u tih nekoliko napravili sranje. Djed je otišao u pola sedam ujutro u grad. Trebao je otići u poštu i kupiti kruh i što su već jeli, jer im stara nije htjela kuhati. No, sati su prolazili, a njega nikad doma. Baka se preplašila i zvala policiju odmah nakon podneva. Murjaci su bili iznenađujuće ljubazni i rekli su joj da starome vjerojatno nije ništa-da će doći kući uskoro i da se ne brine. Kad je polako počeo padati mrak, zvala je opet. Policija je provjerila mrtvačnice i bolnice i rekli su baki da ga nisu pronašli, no da je to relativno dobar znak. Ona je cijelo vrijeme govorila da su ga oteli radi love, no to nije bilo moguće, stari škrtac nikad nije kod sebe imao više od 20 maraka-smrtno se bojao da ga netko ne opljačka. Nakon sve te kalvarije, djed se vratio oko 10 na večer. Sav ushićen i oduševljen pričao je baki divne bajke o mjestu u gradu ispred kojeg ljudi stoje u redu i čekaju da bi besplatno jeli. Kad je vidio red i on je stao. Nakon što su mu rekli da na tom magičnom mjestu daju doručak, ručak i večeru besplatno-odlučio je ostati i čekati ručak i večeru. Spoznaja o postojanju pučke kuhinje je bilo za njih kao otkriće viagre za normalne ljude u poznim godinama.

Očeva majka je prije rata živjela s nama i nije htjela bježati. Kasnije nam je pričala da se nikad nije toliko bojala u životu nego kad je selo palo. Ona je stajala na dvorištu i mrtvački ukočeno gledala kolonu ponosnih pobjednika. Najprije su prošli tenkovi koji su doslovno uništili cestu. Asfalt je pucao pod tonama željeza namijenjenog isključivo za uništavanje i ubijanje. Zatim su išli mladići u uniformi JNA-a od 18-20 godina. Oni su se smijali i jeli slatkiše nakon što su opljačkali seosku trgovinu čiji je vlasnik pobjegao. Bili su ljubazni prema njoj i govorili su joj «Pomoz' Bog bako» i «Dobar dan». Dali su joj nekoliko čokolada. Onda su išli oni pravi vojnici pa domaći Srbi. Zadnji u koloni su bili bradonje s kokardama. Kaže da su bili toliko pijani da su jedva stajali. U rukama su im bili noževi i rakija i pjevali su s domaćima neke četničke pjesme. Sljedeći dan su baki došla trojica u maskirnim maskama, ispitivali je gdje su joj sinovi i gdje skriva oružje (stari je bio lovac, a stric u MUP-u, ali oružja u kući nije bilo). Naposljetku su je stavili uza zid i ispalili 3 metka u prsa, iako su im domaći Srbi, dotadašnji susjedi, prijatelji i kumovi, rekli da je ne diraju-kao i svakog Hrvata koji je ostao u selu.
Ti su joj domaći Srbi zaustavili krvarenje koliko je to bilo moguće te nazvali hitnu pomoć u Glini (koje je već bila srpska). Oni su je odvezli u Glinu u bolnicu i tako joj spasili život. Kaže da su doktori također došli dobrovoljno iz Srbije i da su bili dobri ljudi, što se ne može reći za medicinske sestre joj, kaže, nisu htjeli dati niti čašu vode i svakodnevno su je častili psovkama i prijetnjama. Mi smo u to vrijeme mislila da je mrtva. Nakon 5-6 mjeseci došla je autobusom preko Bosne u jednoj od zamjena zarobljenika pred naša vrata. Stari je bio presretan kad ju je vidio, ali nije plakao kao pred svoju operaciju. Valjda je sebičnost nasljedna bolest, nemam pojma.
Uglavnom, na vlastitom sam primjeru naučio da je većina stvari u životu siva. Srbi su je pokušali ubiti, Srbi su je spasili. U svakom narodu ima više stoke nego dobrih ljudi, i ime tu ne igra nikakvu ulogu. Ako govno jednako izgleda i smrdi, koja je tu važnost imena? Meni su se osobno više zamjerili Hrvati nego Srbi, shvaćao sam tada ono što su mi govorili iz medija i u stvarnom životu-da nas oni mrze i da su nas zato protjerali i htjeli pobiti, ali toliko odbijanja, nerazumijevanja, gnušanja, ravnodušnosti, iskorištavanja, sebičnosti i zla u doba progonstva od ljudi koji su se zvali «naši», od te «svete» braće Hrvata, mislim da nitko nije očekivao. Svi su popasli lijepe riječi raznih kretena žednih krvi o pravednome, povijesnom i bogom danom cilju, a nitko nije pogledao istini u oči. Pa mi smo, valjda, najgori narod u povijesti čovječanstva. Na ratištu je ginula sirotinja, «mladost nacije», ljudi zaneseni idejama i ljudi koji su tamo morali biti, a oni koji su sve zakuhali su se bogatili i trljali ruke. Njihovi sinovi nisu bila raznašani granatama u blatnjavim rovovima, nego su studirali, pušili travu, kritizirali vlast i nosili simbole mira na majicama.
Tada sam mislio sam da je moj stari pička jer se nije vratio na ratište, ali danas ga mogu shvatiti. Život je prekratak i prevrijedan da bi mu neki pijani četnik odnio jaja zbog par četvornih metara trnja. Da ne govorimo o obitelji koju ostavlja nezbrinutu. Ako ova bijedna egzistencija nije samo običan test za ulazak u raj ili pakao i ako je to sve što imamo, onda ne postoji niti jedan cilj za kojeg bi vrijedilo dati život.
S druge strane, mislim da je život definitivno precijenjen. Nema nekog prevelikog smisla niti živjeti i svejedno je kad i gdje zadnji puta sklopiš oči. Na kraju, odluka ipak ostaje na pojedincu, ili bi barem trebala biti. Problemi počinju kad se počne s osuđivanjem ili čak kad se to osuđivanje institucionalizira, no to je sasvim jedna druga, tisuću puta ispričana i dosadna priča.
Moja 2 pradjeda su mi bile Ustaše. Dobrovoljci. Jedan je poginuo na Bleiburgu, a drugi se vratio nakon križnog puta i 7 godina zatvora i prisilnog rada. Nikad nije niti riječi rekao o ratu, Bleiburgu ili zatvoru. Samo je pred smrt rekao mome ocu i stricu da kakav god bude rat bio u budućnosti, neka ne idu u njega. Pretpostavljam da je čovjek znao o čemu priča.

Ali to nisam pričao Terezi. Ona je bila apsolutno protiv svih ratova i kako sam ranije rekao, prošli rat je gledala samo preko tv-a i doživjela ga kao jedan običan film. S njim osobno nije imala ništa. Ja sam joj govorio o moralu, časti i takvim sranjima u koja nisam ni sam vjerovao. Stekla je dojam da sam nekakav zagriženi nacionalist i desničar, da mrzim sve Srbe i slično. A ja zapravo nisam bio ništa. Svojim stavovima izazvala je kod mene prirodnu reakciju do kontriram. I davao sam mnogo bolje argumente za svoje tvrdnje od nje. Obično to tako i bude, puno ste bolji i uvjerljiviji kad se zalažete za nešto u što ne vjerujete. Kad nema one suvišne i bespotrebne strasti koja pomuti razum.
Osjećao sam da stvari polako odlaze u kurac između nas dvoje. Najprije ono sa skinjarama, a sad ovo s ratom. Unatoč tome, tu sam temu spomenuo još nekoliko puta u razgovorima s njom.
Pojebali smo se samo jednom taj dan. Nakon što smo popili sve vino, otišla je na Šaru. Bilo je oko 10 sati navečer.

Sutra dan sam otišao na faks, ali nje nije bilo. Izmijenio sam nekoliko riječi sa Zagorkom, činilo se da mi više ne zamjera ništa, iako je bila malo rezervirana. Spomenuo sam «Pavelića» da vidim reakciju, samo se kiselo nasmijala. Odustao sam od toga. Predavanje je bilo o nekakvoj pravnoj normi i to mi se nije dalo slušati niti raditi bilješke. Srećom sam uhvatio mjesto za sjesti, pa sam napisao priču o nekakvom pijancu koji ne radi ništa drugo osim što uđe u autobus i vozi se bez cilja. Onda tako uđe u drugi, treći, četvrti i tako u nedogled. Samo se vozi bez razloga i pije. Susreće različite ljude u tim vožnjama, priča s njima ili vodi unutarnje monologe. Govori sam sebi o njihovoj ružnoći i kretenizmu pa povraća po autobusu. Nikad se ne zna da li povraća zbog njih ili zbog alkohola. Nisam baš bio usavršio tehnikalije tipa-otkud mu lova za karte i alkohol jer očito ne radi i da li ima putovnicu i takve stvari. Sve u svemu, priča je bila jako naivna.
Kad sam je napisao mislio sam da je odlična i osjećao sam se dobro i superiorno između tih ambicioznih i vrlo koncentriranih mladih ljudi koji su zapisivali svaku glupost koja je izašla iz profesorovih usta, mislim da nisu uopće slušali niti pokušali razumjeti predavanje. Zapravo sam znao da nikad neću završiti taj faks i zato se uopće nisam brinuo. Niti zbog predavanja, niti zbog bilo čega drugoga.
Priču sam ponovno pročitao nakon par dana, nakon čega sam je zapalio i bacio kroz prozor. Kasnije navečer me Tereza nazvala i htjela je da odemo negdje na kavu. Rekao sam joj da sam preumoran i da mi je vjerojatno prenijela neku boleštinu. Morao sam joj reći da se šalim jer se uvrijedila. Na kavu ipak nismo otišli.

Sljedeći sam dan skoro cijeli prespavao jer sam bio iscrpljen; nisam radio ništa posebno osim što sam navukao jedan kondom iz zajebancije, pljunuo u njega i bacio ga kroz prozor. U petak sam Terezu vidio na faksu. Sjedila je, kraj nje je bila prazna stolica. Rekla mi je da ju je čuvala za mene. Nisam joj vjerovao, ali sam sjeo. Usred predavanja mi je šapnula u uho «Napaljuješ me!». To je ponovila nekoliko puta. Zatim je otrgla list iz svoje bilježnice, napisala nešto i pokazala mi. Pisalo je «Hoćeš se dopisivati?». Ja sam napisao «Može.». Ili je puno inteligentnija od Zagorke, ili je samo učila kao životinja po principu (tuđih) pokušaja i pogrešaka. Ne znam. Mislim da je ipak ovo prvo. Ona je prva pisala.
«Napiši mi nešto seksi»
«Popuši mi kurac»
«To nije seksi, to je odurno»
«Meni nije»
«Imaš ružan rukopis, kao da pišeš nogama»
«Znam. Tvoj je lijep. Čitak.»
«Napaljuješ me. Napiši mi nešto seksi»
«A ne znam, Isusa ti boga, seksi seksi seksi…eto»
«Vrlo si maštovit»
«Znam»
«To je sarkazam»
«Znam»
«Napiši mi nešto seksi»
«Odi u kurac»
«To nije seksi»
«Znam»
«Ha ha ha»
«Ha ha ha»
«Idemo k meni poslije predavanja»
«Može. Napaljuješ me!»
«Odi u kurac!»
«Zašto!?»
«To nije sarkazam…»
«Ha ha ha»
«Dosta je, ne da mi se više»
Poslije predavanja smo išli u menzu, a potom kod mene. Kupio sam par q-packova od litru i pol, ona je imala kockicu šita. Bilo ja jako zabavno, možda najzabavnije do tada. Ona je opet u jednom trenutku ležala na krevetu do pola prekrivena, a ja sam na fotelji sjedio i pušio. Pili smo pivu u onim malenim staklenim čašama u kojim se prodaje lino lada i pušili taj njen šit. Bio je dobar. Pričali smo o ljubavi, promiskuitetu i vjernosti. Ona je rekla da želi biti slobodna. Da je nitko ne zadržava u ničemu. Da ne želi imati dečka. Ja sam joj rekao da ne znam što želim. I dalje smo se jebali, ali se nismo ljubili. Ljubili smo se samo prvu noć i sutra ujutro. Više ne. Najprije sam pomislio da je to odlika kurvi pa sam se predomislio. Kažu da je poljubac intimniji od seksa. Ne vjerujem baš sasvim u to.
Zatim mi je privukla pažnju na srebrni lančić i križ koji joj je bio skoro između sisa. Ispričala mi je priču kako je prije nekoliko godina konobarila i tako upoznala Tonyja Cetinskog. Rekla mi je da ju je odveo na neki tulum gdje se šmrkala koka i uzimala ostala sranja, ali da ona nije htjela i tražila je Cetinskog da je odveze kući što je on i napravio. Rekla mi je da se nije jebala s njim. Da, sigurno, a lančić joj je dao jer ima veliko toplo srce koje pomiješano s kokainom i maloljetnicama lakog morala od čovjeka napravi hodajući karitas. Zaspali smo jedno drugome u naručju opet pred zoru.
Kad sam se probudio, ona se spremala. Oblačila je majicu i rekla mi da je da se u srijedu navečer jebala s nekim frajerom kojeg je istog dana upoznala i da je ovo zadnji puta da se viđamo na ovaj način. Ja sam rekao «Dobro». Onda se ona malo uzrujala, primijetio sam to u boji njena glasa. Njeno samopouzdanje je bilo čudovište koje je svakodnevno trebalo hraniti. «Dobro. Dobro. Dobro. Ti si živi jebeni mrtvac. Da ti sad telefonom jave da ti je netko ubio majku ti bi rekao-Dobro. Da ti jave da si osvojio 100 milijardi dolara ti bi rekao-Dobro. Kao da si mrtav.» rekla mi je to više podrugljivo nego u ljutnji. «Ja mislim da si ti jebeni mrtvac. Sloboda nije jebati se sa svakim koga sretneš. Ti si samo jebeno truplo koje se jebe s drugim truplima. To je tvoja cijela igra» rekao sam joj. «Nemaš ti pojma o ničemu!» izderala se. «Nemaš ni ti….» rekao sam što sam smirenije mogao. «Ti si jedna obična pizda» rekla mi je i zatvorila vrata. Palo mi je na pamet da je spucam šakom. Nisam po prirodi agresivan niti sam ikada udario ženu, ali mediji su puni takvih sranja (kad muškarac pretuče ženu, pa joj se ispriča, pa mu ona oprosti, pa on to isto ponovi i tako u nedogled) pa me uvijek zanimalo, čisto iz znatiželje, kako to izgleda iz prve ruke-da li bi mi oprostila ili ne; ali to sam ipak odlučio sačuvati za neku koju ću stvarno voljeti i koja će voljeti mene. To će biti najveći test ljubavi od kad je bog rekao Abrahamu da zakolje vlastitoga sina.
«To inače mnogo vrijedi kad dođe iz usta jedne kurve koja je popušila više nego ona iz Dubokog grla» rekao sam na glas iako sam znao da me nije čula. Otišla je i odnijela sa sobom moje bokserice. Kako ću opravdati doma da sam izgubio jedan par gaća, razmišljao sam i vratio se spavanju, a trebao sam biti na faksu.

Od predavanja sam inače išao samo na engleski, informatiku i sociologiju jer su mi se činili zanimljivima, što su donekle i bili. Terezu nisam viđao, osim na informatici, ali nismo pričali. Samo smo se pozdravljali kad bi se vidjeli i to je bilo to.
Engleski i sociologija su bili srijedom, a informatika petkom, tako da sam 3 radna danu u tjednu imao slobodna i mogao sam raditi što god sam htio. Većinom sam se vozao tramvajem bez nekog posebnog cilja, pio jeftino vino i pisao priče koje sam kasnije spaljivao. I onda, kao i sad, pitao sam se zašto to radim. Zašto pišem. Vjerojatno zato jer mi još nitko nikad nije u lice rekao da sam loš. Ruku na srce, nitko mi to nije niti mogao reći jer skoro nitko to nije niti znao. Osim možda Mia Begović. Jednom sam pio s jednim prijateljem i nekim drugim ljudima koje sam površno poznavao ili ih uopće nisam poznavao u nekom bircu u blizini centra. Bilo je oko ponoći i ja sam više gledao ljude koji su prolazili ulicom, nego slušao njih jer su bili dosadni. Pričali su kako će ići na ljetovanje i to me živciralo jer sam znao da ja neću. Prelijen sam da bih radio, a roditelji mi ne daju novaca jer ga niti nemaju, a niti mi vjeruju. Zašto bi mi inače za tjedan dana u Zagrebu davali 200 kuna. Njihova je teorija bila da kad bih kupovao drogu kad bi mi davali više. Vjerojatno su bili u pravu. Za svaku ekstra stvar za koju su mi bili potrebni novci, morao sam donijeti nekakav dokaz kući. Računao sam da će mi prije ili kasnije spakirati stvari i reći da odjebem. Već sam se bio pomirio s time.
Među tim ljudima koji su prolazili ulicom, bila je i Mia Begović. Neki sijedi stari jebač ju je grlio, a ona se okrenula prema meni i nasmijala se. Zatim je uzela digitalac koji joj je visi o vrpci za vratom, naciljala me i napravila jednu fotografiju. Gledala me ravno u oči. Bila je prekrasna. Ako je istina da svatko ima samo jednu jedinu priču koju vrijedi ispričati, onda je ovo moja. Večer kad mi je Mia Begović uzela dušu. Ispričao sam to jednoj prijateljici, rekla mi je da sam blesav.

Engleski je bio zanimljiv iz tog razloga što je bio lagan. Predavala ga je, kao i obično, neka stara stroga babuskara. Bila je mršava, ružna i imala je naočale. Bila je jedna od rijetkih profesora koji su zapisivali tko ide na predavanja, a tko ne ide. Svaki puta je prozivala i bilježila. Uvijek je davala zadaće koje nikad nisam radio. Rekla je da tko propusti više od 3 predavanja, ne može izići na ispit. Ja sam ih propustio 15-ak, no pustila me (ipak sam bio na skoro 2/3 predavanja). Tekstovi su bila jako dosadni i obično su govorili o nekim pravnim glupostima. Profesoričin izgovor je bio živa koma, pomislio sam kad je prvi puta čitala tekst. Miješala je engleski i američki izgovor, a ponekad i totalno pogrešno pročitala riječ. Mislio sam da ona nema pojma, dok nije počela prozivati studente da čitaju. To je bila komedija. Ne sjećam se kad sam se više nasmijao u životu nego to prvo predavanje jer sam iskreno mislio da je ljudi zajebavaju, no oni jednostavno nisu znali. Obično nas je bilo oko 30 na engleskom. Od nas trideset, nešto malo o tom jeziku smo znali samo profesorica, neki debeli dalmatinac s dugom masnom kosom, neka solidna ženska iz Zagreba i ja. Ostali nisu znali niti hrvatski jezik kako treba. Taj mi je engleski uvijek dizao samopouzdanje i čak kad ni se nije išlo na njega, sjetio sam se da ako se ne pojave dalmoš i purgerka, ja ću najvjerojatnije biti najpametnija osoba u cijeloj prostoriji. Dalmatinac je bio profesoričin miljenik, ne samo njen, već i od većine ostalih predavača-koliko sam uspio shvatiti jer sam jako rijetko išao na ostala predavanja. Uvijek bi se javljao i stalno bi sam od sebe poželio nešto reći. Taj se volio praviti pametan, o kako se volio praviti pametan. Na prvom predavanju je bio neki tekst gdje se spominju gusari (pirati po engleski), a se on našao pozvan da objasni stručno profesorici i nama ostalima da pirati i gusari ne znače isto pa nam je potanko išao obrazložiti razlike. Učiteljica ga je skidala očima-u intelektualnom smislu, naravno. Ostali su bili ljuti na njega jer je pročitao par knjiga viška koje nisu bile za lektiru pa su ga stalno olajavali. Zapravo su bili ljubomorni jer nije bila stvar da se oni nisu nikad usudili nešto reći, stvar je bila u tome da oni nisu imali ništa za reći. Bila je to stvarno, bez pretjerivanja, najveća nakupina idiota koju sam u životu vidio.
Kad je došao ispit (koji se sastojao od čitanja i prevođenja teksta te konverzaciju o tom tekstu ili nekom drugom), profka ih je rušila kao bukve. Tresli su se i prije ulaska u prostoriju gdje je ispitivala i nakon što su bili gotovi. Dalmatinac i ona iz Zagreba su dobili 5, a svima ostalima je ili davala 2 ili ih rušila.
Ušao sam sa neke dvije ženske, jedna gluplja od druge. Cijelo su vrijeme, dok smo čekali ove prije nas da izađu, uvježbavale tekstove. Zvučale su kao da dolaze iz Rusije. Ja nisam ponavljao. Nisam bio niti siguran hoće li mi stara krava dozvoliti da izađem na ispit. Srećom, bila je dobre volje. Malo smo se natezali, ali se ona cijelo vrijeme smiješila pa sam se i ja smiješio. Da su barem na svim funkcijama ostarjele ružne starice, ja bih dobro prošao u životu. Na ispitu sam znao apsolutno sve. Dala mi je 4. Obje glupače su pale. Možda ipak ta stara kurva i nije bila toliko loša..

Kad smo izašli van, ona purgerica je pitala «Šta ti je dala?». Ja sam se okrenuo, pošto nije bilo nikog iza mene, odgovorio sam «Dobio sam 4». Nikad mi se prije nije obratila. Nisam niti ja njoj. Nisam zapravo nikome u svojoj grupi na engleskom. «Ja sam dobila 5» rekla mi je. «Super» odgovorio sam joj. Ciljao sam da bude sarkastično, ali sam prebrzo izgovorio pa je izgledalo kao da sam oduševljen i sretan njenom ocjenom. Nikad nisam znao glumiti. Pozvala me na kavu, onako nekako nonšalantno, stoga sam pristao.
Sjeli smo i htjeli naručiti kad sam dobio onaj «de javu» kurac. Shvatio sam gdje smo kad sam vidio konobara. Ovaj puta nije mlatio vilicom, ali sam mu vidio u pogledu da me nije zaboravio. Naručili smo po kavu i čašu vode i onda sam shvatio da se nismo niti upoznali. Pitao sam je kako se zove jer nisam uhvatio njeno ime na predavanjima, a ona je rekla Mia. Zamrznuo sam se na trenutak u čudu. Mia. Bio sam kao ledeni kip jer ne vjerujem u slučajnosti. Mene nije pitala za ime, što mi je bilo pomalo čudno. Ispričao sam joj zgodu o razbijanju čaše s vodom i konobaru narkomanu i njegovim ludim pogledima i nasmijao sam je. Unio sam nekakve ekstra živosti i humora u tu priču i nekako sam uspio i sam sebe nasmijati. Obično se ne smijem svojim pričama.
«Mislila sam da si ti neki depresivac, uvijek si na engleskom zamišljen i ni s kim ne pričaš» rekla mi je nakon što se prestala smijati.
«Možda i jesam. Najveći su depresivci bili zajebanti u društvu. Počevši od Cobaina, preko najvećih komičara, do Kafke. Tuga je intiman osjećaj, poput ljubavi, ona se ne dijeli sa svima. Sreća je jeftina. Humor je jeftin. To se može dijeliti bez razmišljanja i kajanja.»
Ništa nije odgovorila. Osjetio sam da gubi zanimanje i to me zbog nekog razloga zasmetalo. Počeli smo pričati o religiji što je u neku ruku komedija pa smo se vratili na staro-smijanju. Rekla je da vjeruje u Boga i davala mi neke poprilično banalne argumente. Da sam ja branio teizam u tom razgovoru, ja bih to puno bolje napravio. Uglavnom, pričao sam joj o tome kako postoji ultimativni test i dokaz je li netko pronašao boga ili nije, što je osobito važno za svećenike. Rekao sam joj da svaki čovjek može upoznati boga, no cijena je velika. Možda i prevelika. Naime, da bi upoznao boga (smisao života i ostale enigme) čovjek mora dati svoje slovo «lj». Slovo «lj» nestane iz njegova života kao da nikada nije niti postojalo. Nema više riječi poput «ljekovit» «proljeće» «ljiljan» za ljude koji upoznaju boga. Što je jako zajebano ako ste seoski travar koji mora objasniti mušteriji kad je i gdje ubrao koju biljku. Onda me ona upitala o čemu ja to pričam. Pitam sam ju je li ikad šlušala Bozanićev govor ili govor neke druge junferske glavešine s Kaptola. Za njih slovo «lj» ne postoji. Bozanić kaže: «Braćo Karamazovi i Tri sestre, božja lijubav i spasenje će olijuštiti prlijavštine sa vašijeh srdašca i spolnijeh organa zaraženih glijivicama, itd…»
Smijala se poput Zagorke prije nego ju je Pavelić stavio na stup srama, samo ovu nije imao tko prozvati. Iako je bila ljepuškasta, smijala se previše iritantno, a da ne govorimo o naglasku i tom čuvenom «kaj» kojeg sam svjesno izbacio iz citata. Stalno se mazala labelom po usnama i namatala si jedan pramen kose oko prsta. Škiljila je očima kao da je slabovidna. Konobar me je ponovo gledao, a vilica se kao i u starim danima počela tresti. Uhvatila me neka sjeta i bio je to lijep osjećaj.
Moj stari neprijatelji i ja ponovo zajedno. Pomislio sam da razbijem čašu, onako iz čiste zajebancije, za dobra stara vremena, ali nisam jer sam znao da nešto slično i mene čeka u budućnosti. Uvijek će biti stoke koja će zajebavati radne ljude, sirotinju, jadnike i potlačene mase koje to sve trpe samo zbog sljedećeg šuta-što god on bio. Nisam tu više imao što raditi i odlučio sam ići kući. Mia mi se ionako nije sviđala i mislim da je i ona to znala. Platio sam obje kave i otišao.

- 23:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

. . http://www.techsys.co.za

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se