dalibor brun - fan club

srijeda, 31.01.2007.

Čovjek koji je mrzio novinare

Stjepan Snaga, 28-godišnji ulični prodavač novina, sjedio je u skoro praznoj dvorani malog kina, gledao neki francuski crno-bijeli film i svakih nekoliko sekundi micao pogled koji se polako spuštao s velikog ekrana na glavu djevojke u koju se zaljubio na prvi pogled prije otprilike godinu dana. Otkako je prije 3 godine došao u Zagreb, svaki dan nakon posla, odlazio je u to kino (koje je za cijenu jedne karte puštalo stare filmove od 8 sati navečer do jutra), osim u slučaju bolesti ili nekih krajnje nepredvidljivih prepreka koje bi mu postavila neka viša sila. Moglo bi se reći da mu je to staro kino pred zatvaranjem (zbog financijske neisplativosti i bankrota vlasnika) postalo drugim domom, ako ne i prvim, ne računajući malenu i hladnu podstanarsku sobu koja je zaudarala na vlagu i u biti služila samo za spavanje, što se ne može svrstati niti u najnategnutiju i najžalosniju definiciju doma. Kako bi rekli pjesnici-živio je sam kao otok, prije životareći nego živeći dan po dan i sanjajući bez i malo snobizma svoje plemenite pretke, ali ne po tituli, već po onome što su napravili u životu. Njegov pradjed je bio vrlo imućan slavonski trgovac drvom, cijenjen i poznat kao pošten i dobar čovjek. Kupovao je šume, sjekao ih i prodavao; rjeđe-običnim ljudima za ogrjev i češće-majstorima koji su od najkvalitetnijeg drveta radili lijepo pokućstvo. On je držao da slavonske šume imaju dušu jednako vrijednu kao i čovjek (ako ne i vrjedniju) i smatrao je da se sjekirom i djetlom ne može sasvim zatrti duša tog drveta i da jedan dio zasigurno mora ostati, inače je običaj kucanja o drvo (kojeg neki smatraju praznovjerjem, a Snaga ga je često prakticirao poput svog pradjeda) potpuno besmislen i beskoristan. Prodavajući drvo, pomagao je kupovati ljudima sreću, naravno, onima koji su kucali. Prodavanje dnevnih novina na ulici i dobivanje plaće po proviziji nije najbolji posao na svijetu, ali je dovoljno dobar za nekoga bez ikakvih talenata i ambicija u životu. Posebno ako čovjek takvih sposobnosti dođe na svijet u izvan-serijski oku neugodnom pakovanju tako da uvijek ostane zadnji proizvod na polici supermarketa, nikad izabran i na kraju bačen u smeće kad čak niti najniža moguća cijena nije dovoljna da ga neka konformistička sirotinja s učiteljskom plaćom stavi u košaricu.
U isto kino je već godinu dana dolazila i Lucija Margetić, 19-godišnja studentica novinarstva, doduše, ne tako često kao Snaga, ali minimalno jednom tjedno. Ona je živjela sa svojim dečkom u unajmljenom stanu kojeg su plaćali njihovi roditelji. Ona ima najljepši potiljak na svijetu, pomislio je Snaga kad ga je prvi puta ugledao u zamračenoj dvorani kina pod treptavim svjetlom filma Charlieja Chaplina koji se mučio radeći uvijek iste besmislene radnje na proizvodnoj traci neke sive tvornici kao što se on muči na ulici u sličnom besmislu prodavanja jednih te istih tiskanih gluposti potpunim strancima. Uvijek ju je gledao iz zadnjega reda. Kad bi minijaturnim nesvjesnim pokretima micala glavu, njena crna kosa se nečujno savijala i zaustavljala padajući po njenim ramenima kao usamljena mistična rijeka koju je neki okrutni bog zaustavio te je zamrznuo u vremenu i prostoru ne bi li je mogao istovremeno voljeti u koktelu obožavanja, perverzije i ludila da je na taj način kazni jer ga nije poslušala kad joj je sebično naredio da stane. Njena kosa bila je lijepa, ali ništa u usporedbi s njenim usnama i očima. U tim bi se zelenim oceanima tuge izgubili svi Magellani ovoga svijeta. O kakva monstruozna patnja i agonija, gledati je, a ne ljubiti te prekrasne usne i ne gledati joj kroz oči u besmrtnu anđeosku dušu! Ona je bila djevojka za koju bi svi rekli da izgleda kao milijun dolara, ona je bila svačiji tip. Odijevala se ponešto alternativno, ali ništa ekstravagantno. Starke na nogama, hlače čudnovatog materijala i pokoji neuobičajeni šal bili su samo sitni detalji koju su ocrtavali njenu duhovnu i fizičku cjelinu koja je, barem što se tiče Snage, živjela u bespućima nekog nadrealnog paralelnog svijeta i bestežinski plutala njegovim narančastim nebom u savršenom obliku ogromne plamteće pulsirajuće crvene kugle.

* * *

Ovo je bio početak jedne velike sretne ljubavne priče koju sam htio napisati samo da bih je poklonio jednoj djevojci. Mislim da njoj, baš kao i cijelom svijetu, treba što više takvih priča-bile one stvarne ili samo zapisane ideje nekih tuđih sudbina koje određeni ljudi mogu čuti u šaputanju vjetra (ako su više prirodni tip čovjeka) ili kontradiktornih glasova u vlastitoj glavi (ako su više neurotični tip čovjeka), ali sam se ubrzo našao u problemima jer nisam mogao krenuti s mrtve točke. Naime, da bi se uopće dogodila jedna velika sretna ljubavna priča, mladić mora upoznati djevojku (ili čovjek ženu) i taj susret mora biti popraćen šarenim vatrometom kojeg vide samo njih dvoje i kemijom koja kao tekući snopovi energije prelazi i skače iz svake žive stvari u prirodi u njih dvoje i iz njih takvom brzinom da oko odraslog, trulog i ciničnog čovjeka ne može razabrati baš ništa čudno u tom velikom prasku iz kojeg nastaju planete i zvijezde nekog drugog svemira. No, u ovom slučaju to nikako nije bilo moguće.

Kao prvo, Snaga ima u sebi socijalne inteligencije i kreativnosti koja se manifestira u šarmu (ili onome što obično žene elokventno nazivaju «ono nešto») koliko i obična betonska bandera. U tri godine života u tom gradu upoznao je maksimalno 10-ak ljudi koji su mu, u najbolju ruku, postali poznanici. Dublje ljudske odnose ni s kim nije imao, možda zbog pretpostavke da je zbog prirodnih razloga (poput shizofrenije) nesposoban za to, a možda zbog mogućnosti ga ljudi jednostavno nisu voljeli i željeli u svojoj blizini.

Dakle, sljedeća situacija nije nikako moguća.
Nakon što završi film, Snaga potajce-skrivajući se u mračnim haustorima i iza parkiranih automobila prati Luciju kući i uvidi da ona nakon filma odlazi popiti jedno piće prije spavanja u svoj omiljeni kafić koji je u blizini njenog stana. Sljedeći puta kad bi je slijedio, ušao bi u kafić nedugo nakon nje, sjeo u blizini-po mogućnosti preko puta nje (taman da ga ona može vidjeti) i izvadio bi iz torbe veliki blok za crtanje, olovku i francusku beretku koji bi stavio na glavu. Ona ga u međuvremenu, naravno, ne bi primijetila, no zapeo bi joj prije ili kasnije za oko nezgrapni tip sa smiješnom crvenom beretkom na glavi koji drži blok za crtanje u svome krilu, radi pokrete olovkom i svako malo pogledava prema njoj, ali ne na način da želi uhvatiti njezin pogled ili da skriva svoj od nje, već čisto profesionalno, bez ikakvih osjećaja ili zainteresiranosti. Kao da ga uopće ga ne zanima ona, već samo djelić univerzalne ljepote čiji je ona dio, a kojeg on želi ukrasti i prenijeti na papir. Bilo bi joj malo čudno, ali bi taj osjećaj ubrzo zamijenila polaskanost i odlučila bi ne poduzimati ništa. Svako malo bi pogledala u njega, samo da vidi da li umjetnik još radi. On bi, nakon što bi dovršio portret, presavio taj list papira, napisao na njega svoj telefonski broj i ime uz to napisavši kratku uputu (koju je označio sa «vrlo važno!!!») da ne otvara list dok on ne ode i dao bi joj ga bez riječi. On bi tada otišao ostavljajući samo oblak degutantne misterije, a onda bi Lucija otvorila list. Na listu papira ne bi bio umjetnički crtež njenog lijepog lica već najjednostavnija moguća škrabotina koji donekle reprezentira čovjeka-a to je jedan krug za glavu, jedna ravna crta koja predstavlja tijelo i četiri manje crtice koje su kao udovi, i naravno, dvije valovite crtice sa svake strane kruga koje predstavljaju kosu pošto je ona žensko. Lucija bi pomislila da je Snaga glup, prevarant i uz to iznimno ružan i loše odjevan i zgužvala bi taj «portret» sebe na kojemu bi se još mogla raspoznati samo jedna «umjetnikova» suza.
Operacija «Pablo Picasso» bi zasigurno neslavno propala.

Ako bih vatromet i kemiju odgodio na određeno vrijeme i potrudio se samo da Snaga uspostavi kakav-takav prvi kontakt u manje jezivoj varijanti (bez potajnog praćenja mračnim ulicama), da izbjegnem sve komplikacije i zavrzlame i zarijem mač ravno u srce demonu samoće i tuge koji progoni Snagu, scenarij je sljedeći.
Snaga se ustaje iz zadnjeg reda u kino dvorani, sjeda točno iza Lucije i pipne je nespretno i prejako nekoliko puta kažiprstom po ramenu. Ona se okrene, a on kaže: «Bok. Ja sam Stjepan Snaga, imam 28 godina i bavim se prodavanjem novina na ulici. Plaća mi je mizerna jer sam plaćen po prodanom primjerku, a prodajem samo onoliko koliko mi je potrebno da platim sobu, režije, hranu i ulaznice za kino, ali kad bih imao pravih razloga, radio bih danonoćno ako treba. Ja vas volim, vi ste svjetlo mojega života, jedina stvar koju imam uz filmove i pradjedovu fotografiju. Znate, moj pradjed je bio netko i nešto, za razliku od mene. Bio je, u neku ruku, šumar. Često je znao u šali reći-Um caruje, a Snaga klade valja. Shvaćate, jer mu je prezime bilo Snaga (nakon čega se ovaj Snaga počne hihotati vrlo visokim tonom s mjestimičnom zastrašujućom promjenom na niski, nešto kao školarka koja umire od raka grla). Ja vas obožavam, obožavam svaki i najmanji dio vašega bića. Pobrinuo bih se da nikad ne budete tužni i da se uvijek smijete. Pričao bih vam viceve, pošalice i anegdote i bio bih vaš osobni tužni klaun čije suze brišu šminku s lica tek u garderobi, nakon predstave, poput Chaplina ili Sellersa. Vi ste moja muza iz koje crpim snagu i nadahnuće da nastavim ovaj mučenički put prepun razočaranja i boli koji se zove život. Ja bih vas volio do kraja vremena. Jeste li možda slobodni sutra navečer za jednu kavicu!?»
Naravno, i operacija «Iskrenost se isplati» je također propala poput tatinog sina na fakultetu nakon što mu «direktor firme-otac» dobije grižnju savjesti-podijeli svoje krađom stečeno bogatstvo među radnicima, napiše oproštajno pismo u kojemu cinka sve svoje prijatelje milijunaše za korupciju i kriminal (dokazni materijal priložen uz pismo) i počini samoubojstvo skokom s vrha vlastitog nebodera kojeg je netom poklonio beskućnicima.

Iako sam imao najbolje namjere i desetke različitih varijanti njihova prvog kontakta i zaljubljivanja koje nisam napisao zbog same činjenice da sam bio ograničen količinom namirisanog svijetlo-plavog papira na kojemu sam pisao (ne zaboravite da sam namjeravao priču pokloniti jednoj djevojci), Snaga i Lucija se nikad nisu upoznali. Njihovo se kino uskoro zatvorilo i više je nikad nije vidio. Lucija je nedugo nakon toga zatrudnjela sa svojim dečkom koji ju je zbog toga ostavio, vratio se kući u Dalmaciju i nastavio svoj studij u Splitu. Ona je dijete pobacila. Snagu je pregazio i usmrtio jureći automobil dok je nezainteresiran gledao u pod prelazeći zebru, a ne u promet i semafor. U zadnju sliku priče pripadaju samo dnevne novine s nekim bombastičnim naslovom poprskane njegovom krvlju koje leže na asfaltu betonske džungle i hrpa pravih pravcatih orangutana, gazela, lavova, medvjeda i ostalih krvoločnih i priglupih beštija koji iskaču iz svojih automobila i počinju urlati divlje i životinjski na njegovo beživotno tijelo uz klasičnu muziku iz početka onog Kubrickovog svemirskog filma.

Ne znam je li potrebno napomenuti da s ovakvom pričom, čak i uz plavi mirisavi papir, u prevedenom američkom izrazu-nisam uspio dobiti curu.
Nisu sve ljubavi niti velike niti sretne, čemu onda lagati u pričama?

- 02:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 27.01.2007.

"Bajka" iliti "Oda mome potraćenom djetinjstvu"

Davno davno u nekoj dalekoj dalekoj zemlji prije mnogo mnogo godina živjela je i rasla jedna princeza u najboljim pubertetskim godinama, a zvala se Katarina i bila je retardirana. Struk joj tanak kao ušica igle bio, kosa plava da plavija ne može biti, a sisice tvrde i samostojeće poput betonskih bandera koje struju provode u dalekoj budućnosti u nekoj drugoj dalekoj dalekoj zemlji. Obožavala je sladunjave dječje pizdarije i ružičastu boju i njen otac C.J. (čita se: si džej)-čija je ona bila miljenica, odlučio je cijelo svoje kraljevstvo urediti na tu temu. Preko javnog natječaja pronašao je najbolju građevinsku firmu koja će staviti ružičastu fasadu na dvorac da sve bude gotovo u roku do njenog 17-og rođendana.

Princeza je svoje dane provodila u šetnjama vrtom sa svojim prijateljicama iz «posebne» škole, šetnjama po ogromnom dvorcu, šetnjama po selima tog kraljevstva i šetnjama po livadama i brdima istoga kraljevstva. Bila je, što će reći, u zavidnoj fizičkoj spremi; jedino što je od silnog pješačenja dobila tzv. «futbalerske listove» na nogama, ali to nije bio nerješivi problem pošto je, kao i sve žene, sakrivala svoje fizičke hendikepe odjećom-naime, nikad nije nosila haljine-što je za jednu princezu vrlo neobično. Dok recimo, u susjednom kraljevstvu je živio princ Jan koji je nosio haljine iako je bio muško, što je svojevrsni paradoks.

Princezu su smatrali poželjnom udavačom svi aristokrati koji su živjeli na toj velikoj ravnoj ploči koju se držale 4 životinje, no princeza ih je sve redom odbijala. Vjerojatno to ne bi radila da je znala ono o čemu se u kraljevstvu šaputalo njoj iza leđa, a to je strašna kletva koja kaže da ako ne uda do 17-e godine, ubosti će se na nekakvo tzv. vreteno i umrijeti.

Jednog dana iliti točno na 17-ti roćkas, šetala je Katarinčica sa svojom vjernom vjevericom (pravim imenom Hans-Peterom koju su zvali od milja Švrćo) nekom mračnom šumom i naletjela je na kućicu od kolačića i raznih drugih slastica. Dok ste rekli «riba-ribi-jebe-mater» ona je počela tamaniti kolačiće i slastice i ubrzo je pojela terasu, prozor i jedan nosivi jonsko-korintski stup. Nakon toga se sjetila svoje figure koja je tanka poput ušice igle bila, stoga je ugurala šaku u usta i kvalitetno se ispovraćala. Omamljena, zaspala je u vlastitoj bljuvotini i nikad nije saznala da ju je za vrijeme tog trenutačnog pomračenja sodomizirala vlastita vjeverica po nadimku Švrćo-ali to je druga priča sasvim drukčije naravi i ja se ne bavim šundom ili pornografskom literaturom pa je ne mislim prepričavati .
Probudila ju je neka stara ružna babuskara u crnini s pregršt prišteva i bradavica na licu i pozvala je u svoju-sad napola pojedenu kuću, da vidi njeno vreteno. Princeza nije znala što je to vreteno jer je njen otac znao za kletvu i dao je spaliti sva vretena u kraljevstvu i prije nego što je rekla «šta je ovo, jebate» i pružila svoj mali naivni ružičasto lakirani prst prema tom stroju, već je ležala na podu mrtva-ali ne i nepomična, u lokvi misteriozne pjene…

sad nastupa-u potencijalnoj ekranizaciji ove novele-Miljenko Kokot koji kaže "princeza nije znala (i to je skupo platila) da su se u ta čarobna i daleka vremena narkolepsija i epilepsija prenosile primitivnim strojevima za tkanje"….

Princezina majka Šeherezada je znala njena maloumna kćer nije mrtva već samo spava te očekuje poljubac istinske ljubavi i strogo se usprotivila očevoj namjeri da je kremiraju na lomači usred jednog nasumično odabranog sela tog kraljevstva. Dok ste rekli «ko-pod-drugim-jamu ja-njemu-mamu» bila je optužena za herezu i biva spaljena usred ranije spomenutog sela. Seljane su vojnici-plaćenici na silu držali da gledaju spaljivanje i bacaju sarkastične crnohumorne dosjetke svojim rijetkim i crnim zubima te da mašu sa vilama i krampovima u ruci, dok su seljani tiho spletkarili o svjetskoj revoluciji staležne jednakosti i reformi zdravstva te uvođenje jednog neophodnog noviteta a to je stomatologija.

Kralj C.J. (čita se : si džej) je poštovao nepisano pravilo da nema dva spaljivanja u bližoj obitelji u tjedan dana i stavio je svoju blesavu ali seksi kćer u nekakvu kulu obraslu trnjem ispred koje se kilometrima protezalo minsko polje s namjerom da je kremira sljedeći četvrtak. Ali kralj nije niti slutio da će uskoro stara kurva koja se zove sudba kleta umiješati svoje frigidne prste…

Na novoj fasadi dvorca je među ostalima radio i Zemo, mlađahni Bosanac koji je taman odslužio vojsku i zaposlio se, tradicionalno, u istoj branši u kojoj su kruh sa 7 kora glodali njegovi preci. Čuo je priču o nekoj mladoj pičoki u nekakvoj kuli koja cijelo vrijeme kopa nos i čeka da je netko dobro izjebe-legenda se pučkom predajom ponešto izmijenila i izgubila nit-iako je nastala prije samo nekoliko dana. Zemo je ukrao ružičastog ponija po imenu Jose Antonio (čita se : Hoze Antonio) i otputio se ka princezi.

Minsko polje je prošao samo na račun svoje obiteljske moždane stanice koja je na sreću u to vrijeme bila kod njega u posjedu. Naime, kroz naizgled sigurnu smrt upotrijebio je metodu «ako ja to ne vidim i ne čujem, to ne postoji». Zažmirio je što je jače mogao, sagnuo glavu, zatvorio uši rukama i polako se došuljao do kule.
Ušao je unutra i vidio princezu u nekakvoj smiješnoj kapici koja nalikuje na stožac kako leži na kamenom stolu ustiju prekrivenih pjenom i tijelo koje se trese kao renault 5-ica kad ide u brdo u krivoj brzini. To je bio taj trenutak istinske ljubavi i romantike koji je čekao cijeli život. Jedan jedini moment istinske sreće i božanske uzvišenosti.
Prišao je bliže i stavio joj kurac u zapjenjena usta….

Ona se probudila, poljubila ga u nježnik koji je rastao i rastao dok nije probio zid kule i rastao i rastao preko brda i planina i rastao i rastao prolazeći pokraj sela pored začuđenih ali impresioniranih seljaka i rastao i rastao sve dok nije ušao na jedno uho njenog oca C.J.-a (čita se: si džeja) i izašao na drugo i tako ga usmrtivši na mjestu.

Zemo je postao novi kralj. Bio je čovjek od naroda i za narod, ali nije mogao odlučivanje o vlasti i za vlast prepustiti priglupom narodu i sistemu u kojemu glas čistača plemićkih pisoara vrijedi kao glas nekog intelektualca sa srednjom tokarskom školom koji čita knjige i sluša klasiku i ima novaca i čita knjige i bavi se politikom…i čita knjige. Vladao je u duhu prosvijećenog apsolutizma i u povijesti je ostao poznat kao «Zemo the Reformator».
Njegova supruga plave krvi-Katarina, umrla je pod atakom moćnih slabina njegova ukradena ružičastog ponija Jose Antonija (čita se: Hoze Antonia).
Jose Antonio koji se čita Hoze Antonio je dobio sifilis od Katarine od čega je crknuo te je bio prodan u ružičastu tvornicu ružičastog ljepila.
I na kraju su svi živjeli sretno i zadovoljno i vječno i sretno i zadovoljno…..i čitali su knjige.
Ojjjhaaaaaa!

- 22:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

. . http://www.techsys.co.za

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se