dalibor brun - fan club

srijeda, 31.05.2006.

Gozba od Djevice

Mračna prostorija. Na drvenoj stolici sjedi žena sa čijeg se lica ne mogu pročitati emocije. Ona nije sa ovog svijeta. U nju zuri jako svjetlo koje joj obasjava blijedu put. Gleda ravno u kameru i počinje, kako se čini, oproštajni monolog.

«Na Ovo pristajem svjesno, nitko me nije niti me može natjerati. Na taj način žrtve obezvrjeđuju svoje krvnike. Krv nije sveta kad na taj način padne na tlo i odlazi u nepostojanje. On zna da sam pokušala biti što slobodnijega uma, ali to je u mom slučaju nemoguće. Oni se meni, jednostavno, fizički gade. Tjeraju me na povraćanje. Protiv moje prirode, nagone me na ubijanje. Zato sam odlučila obaviti Ovo. Sveti pogrešni obred.»

Kamera prati njene ruke dok svlači zelenu bluzu. Udaljava se od nje i ona postaje sve manja. Lice joj još uvijek ne odaje ništa, osim što joj se vide gole grudi. Kamerman zakašlje i gurne kameru prema njoj. Ona postaje sve veća. Njene grudi sve ružnije. Odjednom se pojavi velika dlakava podlaktica u kadru. Sa svom snagom, udara ženu sjekirom između grudi.

Krv zaprska objektiv kamere. Rebra se otvore. Kroz mrlje krvi vidi se njena unutrašnjost koja je šuplja. Samo plavo srce kojemu se ne da kucati. Njeno lice je još uvijek mirno. Krvnik joj odsijeca ruke na ramenima. Žena počinje vrištati. Krv pršti. Kamerman rukavom briše objektiv kamere. Slika je mutna i skoro se ništa ne vidi. Samo krikovi i zvuk krvi koja pronalazi svoj put po podu.

Slika je opet bistra. Kamera prikazuje Krvnikov dlakavi kažiprst kojim je pritisnuo dugme na radiju. Svira Bowie-«let's dance». Krvnik klekne pred ženu, ispruži dlan prema gore i zamoli je za ples. U drugoj ruci koju je držao iza leđa, imao je jednu njenu ruku i njen je dlan stavio na svoj. Kroz crnu kožnu kapuljaču proviri dječački smiješak sreće. Zaljubljen je i emocije su mu uzvraćene. Žena plače.

Plešu. On je drži za stršeća rasiječena rebra i vrti je u ritmu pjesme. Ruke leže u krvi na podu. Ona mu naslanja glavu na rame. On joj miriše krvlju zaprskanu crnu kosu. Miris meda. "Želim da drhtiš kao cvijet" šapne joj u uho.

Kamera prikazuje sjekiru. Ima drvenu dršku na kojoj su inicijali J.D. napisani narančastom drvenom bojicom.

Žena leži na kirurškom stolu. Gola. Kameran prelazi njeno tijelo polako, od glave do nožnih prstiju. Velike smeđe stidne dlake kvare estetiku filma. Svjestan je toga.

Kamera prikazuje sjekiru u krupnom planu kako se spušta i diže. Udara u nešto. To traje pola sata. Gledatelju vrijeme krati i dočarava atmosferu neka glazbena podloga. Nekakve violine i klavir. Sjekira je svaki put sve krvavija. Okrene se prema nečemu što je prije bilo ljudsko biće. Sad su to samo neprepoznatljivi komadi mesa.

Kamera, glumeći samog kamermana, spusti se izražavajući sućut nepoznatoj rodbini i strahopoštovanje prema mesu koje je ležalo na stolu.

U studiju, ispred zida na kojemu su naslikane palme, plaže i modro nebo, stoji neobrijani beskućnik sa natpisom «kraljevstvo za budale» obješenim oko vrata i počne svoj monolog koje je prepisao od iz neke knjige koju drži u ruci:

«Zar ti krikovi ne dolaze ravno iz očiju? Bez obzira ne kontradiktornost mrtvozornikova izvještaja-naveo on kao uzrok smrti tuberkulozu, osamljenost ili samoubojstvo-zar nije jasno kako pravi umjetnik i vidovnjak umire? Ja tvrdim da istinski umjetnik i vidovnjak, ta božanska budala koja zna i umije proizvoditi ljepotu, uglavnom na smrt zbunjena vlastitim skrupulama, zasljepljujućim oblicima i bojama svoje vlastite prestrašene ljudske savjesti.»

Tu se ubacuju reklame i cirkus se nastavlja kao da se ništa nije niti dogodilo.

- 01:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

I touched her thigh and death smiled

Ne znam kako sam se našao u njihovoj kući, ali sad sam tu i nema potrebe za besmislenim pitanjima. Prihvaćam trenutak najbolje što znam. Ja sam njihov mladi štićenik. Oni se brinu za mene da se ne ozljedim, da ne budem gladan i da razvijam svoje moći. Imam sposobnost stvaranja materije pomoću gole želje. Zamislim nešto i to se stvori.

To sam upravo otkrio u ovom trenutku. Gladan sam pa sam čvrsto zatvorio oči i zamislio sve što bih volio jesti. Na krevetu, u podrapanoj najlonskoj vrećici, pojavile su se namirnice. Špek, pereci, neki jebeno dobri čokoladni keksi i mnogo fruteka. Mnogo fruteka u malim staklenim bocama. Gazda me je s ponosom gledao, kao da je cijelo vrijeme to očekivao od mene. Ponosan je. Kraj njega stoji Majka koje je sklopila ruke. Oči joj se sjaje. I ona je ponosna. Gledaju u mene kao Židovi u Isusa nakon uskrsnuća. Nije bila sasvim sigurna imam li to u sebi, ali se nadala do samog kraja.

Ne mogu vjerovati kako to nisam prije shvaćao da imam taj čudesni dar. O Bože, kako sam bio glup. Idem pokušati stvoriti novce. Ponovo sam čvrsto zažmirio i zamislio 100 kuna. Ponovo su se pojavili u poderanoj plastičnoj vrećici na krevetu. Dvije novčanice-jedna od 100 i jedna od 200 kuna. Moje veselje je pokvarila činjenica da je na novčanici od 100 bio ban Jelačić, a na 200 Frankopan. I još su bile ljubičaste. Obje novčanice. Gazda i majka nisu bili iznenađeni. Smiju se. To je njima normalno.

Naravno. Shvatio sam. Moć se smije upotrebljavati samo za dobra djela. Majka i Gazda klimaju glavom. Odlično. Uz taj dar, imam i moć telepatije jer čujem kako me ohrabruju. Pitam se gdje je Sonja da njoj pokažem svoj dar. Sonja je njihova kći. Starija je od mene 5-6 godina. Majka mi je telepatski sve objasnila. I Sonja ima isti dar. No ona je umjesto stvaranja novčanica svojim darom otvarala sefove i takao je skoro završila u zatvoru. Ispada da sam ja pametniji jer sam lijeniji. Gazda se ne slaže, smatra da je njegova mala curica najpametnija. Neka misli što hoće, ja znam da sam ja najpametniji.

Sonja se ubila prije 5-6 godina kad je shvatila kakav dar posjeduje. Skočila je sa nebodera. Bila je mrtva, ali je uskrsnula. To je bio jedan misteriozni ritual koji ju je pripremio na pravu ljubav. Ako vjeruješ, uskrsnut ćeš. Shvaćam. Pripremila se na mene. Sad ja moram s vjerom skočiti u smrt, a dolje će me čekati ona. Moja prava ljubav. Volim je. Oduvijek sam to znao.

Popeo sam se na neboder i gledam prema dolje. Strah me. Tisuće sumnji mi tutnji kroz glavu u divljem galopu. Što ako ja nju ne volim, ako sam je samo htio jebati ili tako nešto. Ubit ću se bezveze. Neću stići uživati u svome daru. Nisam skočio. Otišao sam daleko od svih njih. I od Gazde, i od Majke. Čak i od Sonje. Hm, a mislim da bi mi sad dala sigurno. Jebiga.

Znao sam da sudbinski određene stvari nisu za mene jer taj način isključuje greške koje su meni prijeko potrebne. Hranim se njima. Onaj špek, perece i jebeno dobre čokoladne kekse nisam ni taknuo. Samo sam jedan frutek popio. Do pola.

Život je tako čudan da nema mjesta za promišljnja o njemu i njegovoj čudnosti, čak i kad bih htio. A ne želim. Zavezao sam krpu s hranom za nekakav štap, prebacio ga preko ramena i krenuo starom prašnjavom cestom prema narančastom suncu. Na cesti, ponovo, gdje mi je i mjesto. U koordinatnom sistemu konfuzije ja sam svoje našao.

- 23:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

. . http://www.techsys.co.za

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se