Mračna prostorija. Na drvenoj stolici sjedi žena sa čijeg se lica ne mogu pročitati emocije. Ona nije sa ovog svijeta. U nju zuri jako svjetlo koje joj obasjava blijedu put. Gleda ravno u kameru i počinje, kako se čini, oproštajni monolog.
«Na Ovo pristajem svjesno, nitko me nije niti me može natjerati. Na taj način žrtve obezvrjeđuju svoje krvnike. Krv nije sveta kad na taj način padne na tlo i odlazi u nepostojanje. On zna da sam pokušala biti što slobodnijega uma, ali to je u mom slučaju nemoguće. Oni se meni, jednostavno, fizički gade. Tjeraju me na povraćanje. Protiv moje prirode, nagone me na ubijanje. Zato sam odlučila obaviti Ovo. Sveti pogrešni obred.»
Kamera prati njene ruke dok svlači zelenu bluzu. Udaljava se od nje i ona postaje sve manja. Lice joj još uvijek ne odaje ništa, osim što joj se vide gole grudi. Kamerman zakašlje i gurne kameru prema njoj. Ona postaje sve veća. Njene grudi sve ružnije. Odjednom se pojavi velika dlakava podlaktica u kadru. Sa svom snagom, udara ženu sjekirom između grudi.
Krv zaprska objektiv kamere. Rebra se otvore. Kroz mrlje krvi vidi se njena unutrašnjost koja je šuplja. Samo plavo srce kojemu se ne da kucati. Njeno lice je još uvijek mirno. Krvnik joj odsijeca ruke na ramenima. Žena počinje vrištati. Krv pršti. Kamerman rukavom briše objektiv kamere. Slika je mutna i skoro se ništa ne vidi. Samo krikovi i zvuk krvi koja pronalazi svoj put po podu.
Slika je opet bistra. Kamera prikazuje Krvnikov dlakavi kažiprst kojim je pritisnuo dugme na radiju. Svira Bowie-«let's dance». Krvnik klekne pred ženu, ispruži dlan prema gore i zamoli je za ples. U drugoj ruci koju je držao iza leđa, imao je jednu njenu ruku i njen je dlan stavio na svoj. Kroz crnu kožnu kapuljaču proviri dječački smiješak sreće. Zaljubljen je i emocije su mu uzvraćene. Žena plače.
Plešu. On je drži za stršeća rasiječena rebra i vrti je u ritmu pjesme. Ruke leže u krvi na podu. Ona mu naslanja glavu na rame. On joj miriše krvlju zaprskanu crnu kosu. Miris meda. "Želim da drhtiš kao cvijet" šapne joj u uho.
Kamera prikazuje sjekiru. Ima drvenu dršku na kojoj su inicijali J.D. napisani narančastom drvenom bojicom.
Žena leži na kirurškom stolu. Gola. Kameran prelazi njeno tijelo polako, od glave do nožnih prstiju. Velike smeđe stidne dlake kvare estetiku filma. Svjestan je toga.
Kamera prikazuje sjekiru u krupnom planu kako se spušta i diže. Udara u nešto. To traje pola sata. Gledatelju vrijeme krati i dočarava atmosferu neka glazbena podloga. Nekakve violine i klavir. Sjekira je svaki put sve krvavija. Okrene se prema nečemu što je prije bilo ljudsko biće. Sad su to samo neprepoznatljivi komadi mesa.
Kamera, glumeći samog kamermana, spusti se izražavajući sućut nepoznatoj rodbini i strahopoštovanje prema mesu koje je ležalo na stolu.
U studiju, ispred zida na kojemu su naslikane palme, plaže i modro nebo, stoji neobrijani beskućnik sa natpisom «kraljevstvo za budale» obješenim oko vrata i počne svoj monolog koje je prepisao od iz neke knjige koju drži u ruci:
«Zar ti krikovi ne dolaze ravno iz očiju? Bez obzira ne kontradiktornost mrtvozornikova izvještaja-naveo on kao uzrok smrti tuberkulozu, osamljenost ili samoubojstvo-zar nije jasno kako pravi umjetnik i vidovnjak umire? Ja tvrdim da istinski umjetnik i vidovnjak, ta božanska budala koja zna i umije proizvoditi ljepotu, uglavnom na smrt zbunjena vlastitim skrupulama, zasljepljujućim oblicima i bojama svoje vlastite prestrašene ljudske savjesti.»
Tu se ubacuju reklame i cirkus se nastavlja kao da se ništa nije niti dogodilo.
