Zima je. Moje najdraže godišnje doba. Automobili su iskašljali svoje otrove i snijeg je posivio. Nigdje nema ni žive duše, kamo li mrtve. Kakve li odvratne slike. Liči na golu, silovanu i brutalno prebijenu djevojčicu. Hodati po toj slici i živjeti je kao prolaziti šutke pored te iskorištene i odbačene jadnice ili je pljuvati i nazivati kurvom. Ja sam supruga od čovjeka koji ju je sodomizirao i nasmrt pretukao. Takve slike bude ono najgore u meni. Počnem se smijati, a oči mi se svijetle od radosti. Valjda mi je drago da mene nije pogodila takva nesreća, iako plačem iznutra. Valjda. Da.
Bijeli zečevi se igraju lovice po parku. Valjda im je vrijeme parenja jer im vire mali odvratni crveni kurčevi koji se vuku po snijegu. Njima bojaju snijeg u crveno i ostavljaju linije koje se križaju i tvoje sliku majke božje. Podsjećaju me na djecu u vrtiću i one šablonske bojanke.
Grad je sablasno pust. Srećom, nema onih nakupina sijena koje ponekad lete cestom u starim kaubojcima. Nekako se sve smirilo i utišalo, ali u krivo vrijeme. Hodam pješke prema Impotraneu. Iza mene su neka trojica. Jednog znam. Bosanac je i da nosi dredlokse. Hodaju iza mene i ubrzavaju. Jedan me šutne nogom u leđa. Padam na pod. Okrenećem glavu. To su bio bosančuga. "Čije je dijete mrtvorođeno???" dere se na mene. Ponavlja tu besmislenu rečenicu nekoliko puta. Udara me nogom u glavu.
Ne znam o čemu priča i čudim se, ali mu ne odgovaram. Ne bojim se. Nikad se ne bojim nikoga u takvim situacijama, no nikad ni ne uzvraćam. Kasnije lupam šakom od zid dok ne slomim šaku. Ili glavom. Ili se udaram šakama po trbuhu i nogama. Ili se režem.
Druga dvojica šute i gledaju me prekriženih ruku. Njih ne znam. Bosanac se odmiče. Ja se dižem. Nastavljam hodati. Oni hodaju ize mene. Ponovo udarac u glavu. Ovaj puta me udario jedan od one druge dvojice i isto pitanje: "Čije je dijete mrtvorođeno???". Dere se ne mene. Nastavljam hodati. Ubrzo me treći počne tući šakamo po cijelom tijelu. Pokušavam zaštititi glavu. Dok me udara, plače i histerično cvili poznato retoričko pitanje : "Čije je dijete mrtvorođeno???"
Grad je sablasno pust. Importane je pust. Nekoliko dječaka u bavarskoj narodnoj nošnji (u kojoj se ističu bijele čarape do kolijena i kratke kožne hlače), simetrično raspoređeni po pokretnim stepenicama, drže u rukama pladnjeve sa uzorcima nekakvih keksa. Spuštam se dolje stepenicama. Stepenice se miču, kao i ja-ali oni nekako stoje na mjestu. Reklamiraju nutelu. Namazali su je između dva komada petit keksa i to drže na pladnju. Šute i imaju ozbiljna lica. Kao da im je ispran mozak. Mislim da me pokušavaju otrovati. Nekoliko puta se spuštam pokretnim stepenicama, a vraćam se gore normalnima, samo da bih pojeo što više nutele. Nakon nekog vremena počnu se zlobno smijati svojim kristalno bijelim zubima. Koji se kurac smiju, pa znao sam da će me otrovati. Misle da su me sjebali, a sjebao sam - sam sebe . Kako su glupi. Jebena djeca.
Razgledavam izloge. Puni su statusnih i falusnih simbola. Niti ne pomišljam na krađu, ali vidio sam benzinsku u blizini. S desetak kanistara benzina i jednom šibicom sve bi otišlo u kurac, ali tramvaji ne voze-a pješice mi se neda. Krhko i nježno žensko bićence od 130 kila mi se smješka i zove me na kavu. Marš u pičku materinu od mene. Znao sam ti babu. To je prebolesno i za mene. Njena baba je bila Židovka i imala je singericu. Krpala mi je kuhinjske krpe. Nikad nije postavljala suvišna pitanja jer su joj usta bila zašivena. Nije me ništa pitala čak ni kad sam donio krpu koja je plivala u krvi. Doduše mojoj, ali baba to nikako nije mogla znati.
Čije je dijete mrtvorođeno?
Grad je sablasno pust. Nemam nikakvih emocija ili pitanja. Stvari prihvaćam onakvima kakve jesu. Nemam želju ili potrebu za mijenjanjem svijeta. Niti da pomognem nekome niti da tražim pomoć. Nemam potrebu za koverzacijom ili interekcijom bilo koje vrste. Nemam potrebu za ljudima. Idem se vratiti u svoj unajmljeni komunistički stan i gledati TV. Komunistički je jer smrdi na komunizam. Pokućstvo je staro i rađeno za masovnu proizvodnju za mlade proleterske parove srednjeg staleža. Jebeni plavi ovratnici. Sve smrdi po komunizmu. Gazdarica je mrtva. Zašto onda plaćam stanarinu!? Volim ove trenutke mentalne bistroće, uštedio sam si novaca. Palim TV koji je star 30 godina. Na programu je sit-com u kojemu glume samo srpski nogometaši. Kamerman prikazuje glumce na setu i publiku koja se smije. Nakon 10ak minuta shvatio sam da je najveća fora kad Mateja Kežman, ničim isprovociran, uleti u kadar u naštreban razgovor glavnih likova i kaže: "Jebem ti svetu neđelju!!!" Publika se guši od smijeha svaki puta. Njegovi, očito neprofesionalni kolege- Dejan Stanković, Siniša Mihajlović i Nikola Žigić, također se guše od smijeha i mole ga da prestane. Mateja se samo pobjednički cereka i svako malo opali "svetu neđelju".
Gasim jebeni TV, svog kućnog Isusa-spasitelja od sebe samoga i dosade i legnem u kadu. Režem žile uz muzičku podlogu neke finske radio-stanice. Finska i hladnoća koja vani ubija beskućnike nekako ide zajedno. Nekakve frule sviraju. Tužna je to melodija. Plačem na desno oko bez ispuštanja zvuka. Plaćem bez razloga, kao i svi drugi. Jebem ti svetu neđelju. Jednog oka nemam.
Dok mi krv curi u toplu vodu koja se miješa s mojom pišalinom, padam u trans. Vidim sobu od svoj babe. Vjerske ikone po cijeloj sobi. Baba je ikonoklast (ili ikonokvist-još se nije odlučila). Stara vještica još od Bizanta. I dalje-Ona je Venera. Majka. Vidim je kako se smije i pokazuje svoje žute istrošene zube. Jede čokoladu da nitko ne vidi. Nepomični kipić majke božje ispušta krvave suze. Baba ništa ne primjećuje.
Budim se sa alkoholnim zadahom i jebenom glavoboljom. Još uvijek sam pijan. Mokar sam i odjeća mi je zaprljana blatom. Smrt je u zraku. Svuda oko mene. Puši mi se. Nakon prvog dima gasim cigaretu. Mlada žena u crnini sjedi sklupčana na drvenoj stolici i plače. Zbog šminke, suze ostavljaju crne tragove po licu. Lijepa je. Ima crnu kosu. Luđački se njiše naprijed-nazad i ponavlja: "čije je dijete mrtvorođeno...čije je dijete mrtvorođeno...čije je dijete je mrtvorođeno...
...čiji mali plavi leš spava u šarenoj kolijevci....čije se lutke-klaunovi smiju smrti njihovog mladog gospodara...čiji su anđeli pokvareni pedofili crnih krila u odijelima i kravatama...čije je pitanje ovo koje se odvaja od teksta i počinje vlastiti život neovisno o meni, slovima, rečenicama, interpunkcijskim znakovima i božjoj predvidljivosti...
...čije je dijete mrtvorođeno...
