dalibor brun - fan club

nedjelja, 08.01.2006.

in the desert...in the desert....brend nju krismas stori end a poem


Ne treba vam mnogo pameti, tek malo iskustva, da uistinu shvatite kako je ona stara izlizana izreka "život je kratak" zapravo bolno istinita. Nije nužno da njenim prihvaćanjem povlačite egzistencijalnu, ili čak krizu srednjih godina što bi neupućeni meni mogli natovariti na leđa-ali nužno dolazi blagi pad raspoloženja i neka neodređena sjeta na dane za koje želite vjerovati da su bili bolji. Netko je jednom napisao da je to jedna od gorih stvari koje mogu zadesiti čovjeka. Ostati vječno nasukan na grebenu bespomoćnosti-na pola puta između spasenja i propasti, okružen smrtnom hladnoćom svemira, žaliti i sanjati o najopasnijem od svih snova-snu o izgubljenom raju...

Stvarno mrzim neoriginalne i izlizane stvari, ali ću upotrijebiti izraz koji podsjeća na 50-ogodišnju osušenu kurvu kojoj se, dok hoda, klitoris i sise vuku po podu kao vjerni psi čuvari. Mali živi podsjetnici na mržnju prema samoj sebi. Gubitak lako stečenog odstojanstva i duhovnog djevičanstva. Prousta su kolači podsjećali, opširnije rečno-budili mu osjetila i komadali mozak na dijelove iz kojih bi slike prošlih, sretnijih dana frcale van. Kod mene je funkciju kolačića preuzeo alkohol. Taj čudesni i magični, božanstveni kemijski spoj. Nisam imao drugih opcija jer mi nisu pekli kolačiće kad sam bio mali. Ali to nije bitno.

Ljudi su se čudili kad su saznali da sam u bolnici. Ne shvaćam zašto. Godinama sam nagovještavao upravo to. Smrt ili hospitalizaciju. Od kuda onda toliko čuđenje. Čudim se.
U bolnici mi je dobro. Bijeli sterilni zidovi dobro paze na mene. Često se družim s jednom starijom medicinskom sestrom, jednom mlađom i s dvije školarke. One odrađuju praksu, ili tako nešto. Nekako se poklopilo da sve četiri rade u različitim smjenama pa ne znaju jedna za drugu. Svaka misli da je posebna.

Starija sestra je debela. Ne znam zašto sam to spomenuo, to ne igra nikakvu ulogu. Inače ne procjenjujem dobro ljude, ali za nju sam uvjeren da je jedna od onih ljudi za koje stoji izreka "dobar kao kruh". Ne vidim, opet, zašto bi kruh bio dobar.
Ona je uvijek zabrinuta i tješi me, iako je ja to nikad nisam tražio. Ponekad, kad navečer svi bolesnici spavaju, a doktori jebu dežurne sestre, nas dvoje vodimo vrlo osobne razgovore. Priča mi o najintimnijim stvarima, a mene ponese trenutak pa plačem. Plačem i lažem. Izmišljam stvari o sebi da bi razmjena osjećaja bila obostrana. Onda i ona plače. Pa se grlimo. Iz tih ponoćnih seansi sam doznao da joj je jedino dijete, sin Mirko sa 17 godina poginuo u automobilskoj nesreći. Muž ju je ostavio nekoliko godina kasnije. Nekad me sram kad po danu obilazi druge pacijente. Nije više u onom našem svijetu. Ona je uljez, više nije sa mnom, a ja znam previše toga o njoj i mogu je povrijediti kad kod hoću. Kad mi je dosadno, između ostalog, razmišljam i o tome. Što bih joj rekao i koja bi bila njena reakcija.

Rekao bih joj : "Muž ti je sigurno pametan čovjek kad te ostavio. Pogledaj se. Debela kravetino s dlakavim rukama. Dobro da ti od čarapa ne vidim noge. Gadiš mi se. Zar na svijetu ne postoji crveniji ruž od tvoga!? Da, koji mi je, da postoji već bi ga nabavila. I ta šminka, izgledaš kao panda. Ili kao jeftina kurva. I ti žuti ostaci od zuba. A tek zadah. I bolje da ti je sin poginuo. Kad mu je majka takvo ogavno stvorenje, kakav bi tek potomak bio. Jadnik. Kreten."
Ona bi zanijemila i gledala me pogledom u kojem se miješaju bol, razočaranje i gađenje. Rasplakala bi se i otišla. Možda. Nisam ja kriv, sama si je nametnula majčinsku figuru u našem odnosu.

Nema seksualnih tenzija između nas. Iako me zanima, čisto iz znatiželje, kako joj izgleda pička. Sigurno se ne depilira. Šuma striborova. Pitam se kako bi reagirala da joj kažem kako razmišljam o izgledu njene pičke. Ovo su već pomalo incestuozne stvari. Zabrinuo sam se, ali ne u toj mjeri da više o tome ne razmišljam. Zabranjeno voće je najslađe. Njeno voće!? Ne vjerujem.

Opet Proust-stariji rođak kojeg ćemo zvati "kreten" mi je nabijao komplekse u djetinjstvu. Pokazivao mi je svoj kurac (nije samo meni, svima, bio je jako ponosan). Ipak, bio mu je dosta veći. Ja sam imao 10 godina, on 17. Kasnije sam saznao da je ta činjenica bitna. Često je govorio da je pička slađa od sladoleda. Nije istina. Najvjerojatnije nije niti probao. I on je umro u automobilskoj nesreći. Pijan je sletio s mosta u savu. Da je barem umro od utapanja.

U bolnicu me prijavila žena. Ona ne spada u pozitivno-negativne kontekste. Ona je kategorija za sebe. Fizički mi se gadi, iako je svi smatraju poželjnom. Radi u osnovnoj školi. Predaje višim razredima hrvatski. Balavci sigurno drkaju na nju. Pretpostavljam da je to lijep osjećaj kad znaš da indirektno izazivaš orgazme.

Mi nemamo djece. Ona nije htjela zbog karijere. Koje jebene karijere!?

Znamo se još od vrtića. Ona je bila kurva od samog ulaza u pubertet. Jebala se kao štuka sa svima. Počela je s 14. Ja sa 17. S njom, prvi puta sa 19. Nije mi bila ni prva ni zadnja, ali kao da je. Osjećam se obilježen. Kao ona drolja sa grimiznim slovom. Kao dječak sam imao noćne more o braku. Velikim dijelom su se ostvarile. Većina žena suptilno manipulira. Razrade taktiku nakon nekoliko godina braka ili veze. Kad vas psihički prokuže. Tjeraju vas po svome tako da vi mislite da je to zapravo bila vaša ideja. Divim se ženama. Mačizam je prividno očuvan, a brak na životu. Na aparatima do vječnosti. To mogu samo žene.
Ona nije bila takva. Htjela je sve na silu. Kod mene to ne prolazi. Ne gutam. Oženio sam se njome jer sam je ponovo sreo u trenutku kad sam tražio izlaz iz duže faze. Tražio sam promjenu. Imao sam pristojnu plaću, isto takvo mjesto za spavanje i jednostavno sam se htio o nekome brinuti. I ne biti sam. Ona je došla u krivom trenutku na krivo mjesto i to je to. Nema velike filozofije ili romantike. Srodne duše-bajka za knjižnjičarke usidjelice. Kad bi me unuci koje se nikad neće roditi upitali kako sam upoznao baku, sve bih im tako rekao. Nema svrhe lagati.

Mjesecima se ubijam od alkohola. Dobio sam otkaz na više nego dobro plaćenom poslu. To ju je dotuklo. Osim posla, izgubio sam osjećaj za vrijeme. Znao sam otići od kuće na tjedan, dva ili više da se ne javljam nikome. Lutati pijan i lud. Sjesti u autobus pa kuda došao. Pa na drugi, pa na treći. Prije nekoliko tjedana policija me probudila u jarku ispred kuće bivše cure, ako se to tako može nazvati pošto samo bili zajedno samo na maturalcu. Ona je sad, navodno, sretno udana i ima troje djece. Zvala je policiju jer sam joj se, opet navodno, derao ispred prozora i pjevao. Po treći puta, navodno, sam je pozvao da ide sa mnom u Španjolsku i rekao da ću joj ubiti muža i djecu ako želi, tj. ako je to problem. Kučka sigurno laže.

Mlađa medicinska sestra je plavuša. Ima smeđe obrve. Zaključujem da joj je i muf smeđi. Voli viceve o plavušama pa ih pričamo jedno drugome. Ima arsenal od 10ak viceva. Uvijek me pita: "E, jesi čuo onaj kad...", ja kažem da nisam iako mi ga je ispričala nekoliko puta. Ona zna da ja znam da mi je ispričala vic, ali ga priča ponovo i na silu se smijemo. Svatko ima svoj razlog zašto je to tako.
Nikad nisam shvaćao u čemu je fora biti plavuša. Boja kao i svaka druga. Još biti umjetna pa se time ponositi. Kao da je ti vicevi lansiraju u neku drugu, višu domenu egzistiranja. Neku nadkategoriju hodajućih pičku koje su zbog plavih, tj. žutih, dlaka na glavi bolje od svih ostalih pički. Ona stvarno nije komplicirana. Niti zanimljiva. Provodim vrijeme s njoj jer joj se sviđam. Tako to obično i bude. S ljudima ste prijatelji ili u intimnoj vezi jer se vi njima sviđate, a ne obrnuto. Lijep je to osjećaj. Siguran. Laska.
Ona ima ispucane pete. Hoda u onim bijelim klompama s rupicama za zrak. Ima male sise i veliki madež na vratu. U isto vrijeme odbojan i seksipilan. Sitnice su stvarno bitne i odlučuju o puno toga. Čak i obliku relativno čestih kapljica sreća koje život baci pred vas. Treba ih znati prepoznati. Velika masa sreće u obliku svetog grala koji čeka na vas je jedna od gorih iluzija.

Prva djevojka na praksi je zanimljiva. I ja sam njoj. Često mi to govori. I druge komplimente. Isprva sam mislio da mi se nabacuje, ali sam s vremenom shvatio sa samo želi postići da se ljudi oko nje osjećaju dobro. Rijetka vrlina, ili mana. Kako se uzme. Pričamo o knjigama. Ona voli religiozne, ili one u kojima ima samoubojstava. Bolesnici joj se gade, vidim to po načinu na koje gleda bespomoćne-zasrane i upišane starce, a rekla je da je odabrala medicinu jer želi pomagati ljudima. Laže. Voli se prikazivati boljom nego što zaista jest. Za njeno samoubojstvo se ne bojim, iako prikriveno ubaci tu mogućnost u neki razgovor koji nema nikakve veze s time. Zabrinuti roditelji su je vodili psihijatru. Još uvijek ide. Sviđa joj se da svi znaju da ide psihijatru. Lijepa je. Ima bijelu kožu. Mali premršava, ali dobre sise. Malo joj je kriva kičma. Usne nekako plave. Kao glavić kurca. Ili kao da je pušila kurac smrznutom mrtvacu. Imamo stabilan odnos bez oscilacija. Ja sam joj poput starijeg brata kojeg nikad nije imala. A ona je moja seka koju nikad nisam imao. Na meni je da čuvam njenu pičku od napaljenih tinejđera koji prebrzo svršavaju.

Druga djevojka na praksi je napaljena. I ona je plavuša, ali s roza pramenovima. Kao kate winslett u "vječnom sjaju nepobjediva uma". Prvi sam je puta primijetio kad je koncetrirano i s pozitivnom začuđenošću gledala kako starija medicinska sestra stavlja nekom debelom starcu gumenu cijevčicu kroz koju će pišati. Fascinirao ju je starčev kurac. Takvu osobu, htjeli ne htjeli, morate cijeniti. Estetika ružnoće je podcijenjena. Da na ulici stoji gola Carmen Electra (samo primjer) i neka karikatura od žene-ja bi se zabuljio u ovu ružnu. To je jače od mene. Posudila mi je svoj player. Slušam njenu muziku. Za svaku dragu osobu imam pjesmu koja me uvijek podsjeti na nju... "...will the wind ever remember...the names it has blown in the past...and with this crutch, its old age and its wisdom...it whispers, "no, this will be the last"...and the wind cries Mary..."...
Otkrila mi je da broji slova u rečenicama koje bilo tko oko nje izgovara, ili koje čuje s tv-a. Sretna je kad slova, uključujući i imaginarne interpunkcijske znakove, imaju paran broj. Ja više volim kad je neparan. 21, 11 ili 7. Ona nema favorita, samo da je paran. Mi smo pitagoristi i mizantropi. Volimo brojeve, a ne volimo one koji su ih izmislili....na kraju krajeva, kome treba kraj...prihvaćajte stvari onakvima kakve jesu-male mudrosti velikh majstora mudrovanja....ali ipak, za kraj-kupujte vegetu...ole!




svi dobri stihovi samoće već su napisani
rijetki to dobro rade, ostali probavljuju
želučani sokovi im dobro rade
a oni se, kao neki, ne ponavljaju

niti snijeg nije što je nekad bio
silovatelj zelene trave
s crvenom "djed božičnjak" kapicom na glavi
dlakavih prsa i zarasle brade

redovi smijeha, redovi plača
osmrtnice ružne djece u dnevnim novinama
crno-bijelih lica
idu u susret nedostižnom narančastom suncu
i andaluzijskom psu
iz psihodeličnog vica


- 23:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

. . http://www.techsys.co.za

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se