Još jedan vikend iza mene. Trebao je izgledati potpuno drugačije. Tulum u šumi u subotu i odmaranje i učenje u nedjelju.
Ništa od toga. Tulum odgođen zbog službenih putovanja nekih pozvanih (muškarci) i zbog toga što se ostatak prestrašio vladajućeg broja žena. Odgođeno za jedan produženi vikend. Nevolja je u tome što se taj vikend nalazi točno između svih mogućih kolokvija i prije ispita. I još je jedna od žena zaključila da sedam dana nakon konzumiranja alkohola nismo sposobne učiti. Jednostavnom matematikom dolazim do zaključka da ćemo svi sve popadat, pa da nećemo dati uvjet, pa zato nećemo moći raditi, a budući da nećemo imat love, nema mora ove godine. Nije bitno.
I tak, budući da nisam bila u šumi i da me mama probudila u subotu u osam ujutro da odem u dućan jer je tata jako bolestan i stvarno ne može (a nije postojala mogućnost da probudi mog brata, jer ipak...) i budući da sam morala s tim mojim istim bratom ići u King Kross jer eto, on to ne može sam, i da sam pospremila ciiiiiiijelu kuću, nisam baš previše učila. A trebala bi. A ne da mi se.
Probudila sam se opet s onim glupim osjećajem. Mislila sam da sam slobodna. A ipak ispada da nisam. Jer misliti na nekoga neprestano i nije neka sloboda. Nema tu čak ni ništa loše, da to ne traje predugo. Mjesecima. I ne mogu si pomoći. Okrećem se za autima poput njegovog, sanjam ga, mislim na njega... i znam kak sam glupa. Jer dobro znam da, čak i da imam priliku, ne bih više ništa, ali ipak bih htjela da još jednom mogu pričat s njim. Ili samo šutjeti.
Nisam mislila da ću ikada ovako razmišljati, ali više bih voljela da ga nikad nisam srela, da me nikad nije taknuo onim savršenim rukama, da mu nikad nisam gledala u oči, da mu nisam čula glas (a to je ono u što sam se zaljubila), voljela bih da je bio grozan i da sam ga mrzila ( a ponekad stvrno jesam) i da ga nikad nisam poželjela.
Voljela bih kad bih mogla povezati svoj razum sa svojim mislima i da se jednostavno mogu programirati na to da je on nestvaran. I da je moja slika o njemu samo moja i da to kako ga ja vidim nema veze s njim. Voljela bih da mi smetaju njegove mane, one iste koje mi smetaju kod svih drugih, da ih ne volim toliko. Začarana sam. I želim da ovo prestane. Ne želim više ovakvih dana.
Izbjegavam ga i želim ga vidjeti. Rastrgana sam totalno.
I kad će to prestati? Možda kad sretnem nekoga tko će me bacit na koljena :)) Ali taj nešto dugo putuje.
|