Nije bitno, nije bitno, nije bitno. (Ovo se odnosi na zadnji post.)
Jedna neprospavana noć. To je sve. Jutro je već bilo puno :))))).
Lijepo je kad me neke stvari još uvijek mogu oraspoložiti. Zapravo, kad me mogu ponovno oraspoložiti. Stvar je samo u spontanosti, mojoj i još nečijoj. I mada je svaki petak slično umoran, ovaj je bio skroz ok. Tolko sam se naradila da oko pola dvanaest navečer nisam imala snage oprati zube i skinut šminku (ali ipak jesam). Rad liječi svaku depresiju.
Zabrljala sam neke stvari. I žao mi je. Iskreno mi je žao. Znam da će ovo čitati ona kojoj želim to reći. Moj blog je moj svijet. I prečesto zaboravljam da kad stisnem "objavi post", moj svijet postaje dostupan svima. Ovaj blog nema svrhu biti medijem kojim ću objavljivati sve ono što želim da se zna. Nisi ti kriva što ja neke stvari ne mogu ili jer se bojim. Ili jednostavno ne želim priznati. Mislim da i sama možeš osjetiti neke stvari. Mene to rastužuje iako je to prirodni slijed događaja. Nikad nisam imala namjeru prosuđivati, ili još gore, osuđivati tebe, tvoj život ili tvoje postupke. Nemam zašto. Samo mi je beskrajno žao što smo se u ovoj situaciji našle tako brzo. Prerano. I vjerovala ili ne još mi se pune oči suzama kad se svega sjetim. Ali neke stvari jednostavno ne mogu promijeniti. Ja ne mogu utjecati na vrijeme, na razvoj nekih događaja, čak ni na neke svoje osjećaje. Ni njih ne mogu mijenjati, mogu ih ignorirati, zanemarivati, ali to se pokazalo jako lošom taktikom. Ona me i dovela do svega ovoga.
Volim te i ti to znaš. Ništa to ne može promijeniti. Samo, moramo si obje priznati da ništa nije kao prije. Obećajem da ćemo to prvom prilikom rasčistiti. Nema više izbjegavanja kad dođeš pred zid. I molim te, no hard feelings, no tears. Jer ni ja neću izdržati.
Želim ti toliko toga reći, a bojim se da neću moći progovoriti kad to bude trebalo. A da ti opet napišem pismo? :)
I da, nitko nije kriv. Ili smo jednako krive.
Eto, opet sam malo iskoristila blog za privatne poruke. :-/
Ne mogu si pomoći. Pomišljala sam već preko nekoliko puta da obrišem ovaj blog i napravim novi, ali ne bi vrijedilo. Previše je ovdje mene. Sljedeću subotu moj blog slavi pri rođendan. Sjećem se kad sam ga otvrala, sjećam se o čemu sam pisala i što se sve tada događalo i ne mogu vjerovati da je prošla već cijela godina.
Ono što me najviše veseli u svemu tome je što je nedavno otvoren jedan novi blog. I što mi se čini da sam nekoga natjerala da počne izražavati sebe na novi način.
(Mala, grlim te. ZZZZZZZZZZZzz)
Danas je kao nedjelja, a mene čeka pranje podova, zidova, lustera i svega ostalog... konačno je gotovo ovo preuređivanje. :)) Jupi!!!!
Sve vas ljubi vaša Blu
|