22.01.2009. / četvrtak

GODIŠNJICA SMRTI HEATHA LEDGERA



Ne, ovo nije post velike obožavateljice. Ledgera sam gledala samo u novom Batmanu, onaj film gdje glumi gaya mi se nije dalo gledati. Dugo nisam mogla zapamtiti njegovo ime, a kad sam ga zapamtila onda ga neko vrijeme nisam mogla izgovoriti zujo
Ovo je post (vrlo kratki) o tome da sam maloprije na netu pročitala da je danas godišnjica Ledgerove smrti. Ljudi - GODIŠNJICA!!!! To znaći da je prošlo godinu dana. Cijela puna godina.
Zar već???
Imala sam osjećaj da je umro prije par mjeseci. Onak, poslije ljeta. Recimo - osmi, deveti mjesec!!! Ali godinu dana!?!?!?!?!?
Ajmeeeeeeeeeeeeee.........STAAARIIIIIIIIMMM!!!!! brrrrrrr rofl
Hm, možda bolje paše ovaj - cry





Kategorija posta - osobno, jako osobno rolleyes

- 10:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.01.2009. / utorak

JEDAN SENTIMENTALNI



Photobucket




Jučer sam bila na sprovodu, više ni ne znam kojem po redu od mnogih koji su se nanizali u zadnje vrijeme. Ne volim sprovode, vjerojatno je to sasvim normalno. Uvijek se pretjerano zbediram i ne znam da li ću se ikada naviknuti da je smrt sastavni dio života. Čovjek koji je umro bio nam je svima jako drag, jer je stvarno bio divna osoba, ali je bio star....i sasvim je normalno da je umro, ali i sasvim je normalno da smo svi žalosni i da se prisjećamo divnih trenutaka provedenih s njim i da se prisjećamo koliko smo ga voljeli i koliko je bio dobar i skroman i pošten....
Upravo su ti komentari jučer na sprovodu bili najčešći - "bio je divan, tih, miran, skroman, dobar, pošten, marljiv, sposoban...." čula sam od jedne gospođe koja je hodala iza mene. I potpuno se slažem s njom. Ali zašto to najčešće govorimo osobi na njenom sprovodu?

Postoji nekoliko ljudi u mom životu koje istinski volim. To su ljudi koji me svakodnevno okružuju, da li u mislima ili preko poruka, ili telefonski, ili uživo...oni su uvijek tu uz mene.
Vjerujem da svi imamo nekoga koga stvarno volimo i cijenimo. I zašto nam je najčešće problem reći tim ljudima koliko nam je drago da ih znamo, koliko ih poštujemo....? Ili se možda ni ne sjetimo, smatramo to pod normalno??

Moje 3 najdraže prijateljice i ja imamo jedan vrlo poseban odnos. I užasno sam ponosna na taj odnos. Kroz mnoge burne i tmurne, ali i sunčane dane našeg prijateljstva smo prošle. Postojale su razmirice, ali smo sve to riješile i prebrodile jer smo svjesne da nam je naše prijateljstvo važnije od svega toga što je dovelo do nesuglasica. I često nas puknu neke žute minute kad si šaljemo poruke tipa "curke moje, pucaju me emocije i samo vam želim reći da vas jako volim i da sam presretna što vas imam i znam" i slične varijacije, proširenije i neproširenije. Ili raznorazna pisamca, napisana na običnom malom papiriću, ponekda samo istrgnutom iz neke tekice, pisamca s lijepim izrekama, ili crrtežima, koja svaka od nas čuva negdje kao najvrednije blago.

Slično tako se ponašamo Mišić i ja. No, roditeljima, iako imamo divan odnos, mislim da bih im mogla češće naglasiti koliko ih poštujem i koliko sam ima zahvalna na svemu što su učinili za mene.

Ali, ima još ljudi u mom životu s kojima nemam takvu naviku. Recimo moj brat - izljevi ljubavi su vrlo rijetki, ne zato što je on moj brat i muško i kajjaznam, nego zato što nemam naviku. Ili moje prijateljice V. i T., ili kuma... njima bih toliko toga mogla reći, što sam sve naučila od njih...ali ne, meni je bed. Zašto? Nemam pojma. I jednostavno se ne sjetim...ili se bojim reakcije? I to je moguće, zapravo to je gotovo sigurno. Ali neće me pojesti. A možda će me gledati kao frikušu? rolleyes

Znam da se to sve može pokazati i djelima. Dapače, djela govore neki put puno više. Ali svi uživamo čuti koliko nas netko smatra dobrim, lijepim, dragim...pravim prijateljem i slično. I ne želim to samo reći nekome na sprovodu kada me ne može čuti, a ako me i može čuti onda mi to ne može potvrditi. I ne želim da meni to netko kaže tek na mom sprovodu.
I ne mislim da je pod normalno da se to smatra kao činjenicu - ako smo s nekim dobri prijatelji da to podrazumijeva da o toj osobi mislimo sve najbolje. Jer zašto je normalno da je netko dobar kad na svijetu (generalno gledano) ima više zla nego dobra, a mi se na to zlo iščuđavamo svakodnevno. Kaj se mene tiče svakodnevnica su ubojstva, ratovi, mučenja, umiranja od gladi, krađe, svađe (na veliku žalost) jer samo o tome slušamo, a kad netko želi nešto lijepo učiniti ili reći onda je to normalno i to se podrazumijeva. Ili se nekoga popljuje da se želi pokazati kao neki dobričina a to nije, pa se opet kopaju i izmišljaju raznorazni grijesi. (????)

Čudna smo mi vrsta, mi ljudi... Možda živim u nekoj utopiji, kao da me se ne tiče ostatak svijeta. Znam da me se tiče, ali ne mogu zbog toga zanemariti svoj mali svijet sastavljen od meni dragih, predragih ljudi, i prepustiti se negativnosti da me povuče. Ipak se radi o mom životu koji definitivno želim iskoristiti potpuno, i ispuniti ga što više lijepim riječima i djelima...što iz mojih što iz tuđih usta....
I blog, tj. Vi blogeri ste dio tog mog svijeta. I dođe mi da napišem za svakog pojedinačno (iako vas većinu ne poznajem u stvarnosti) što mi se sviđa kod vas, tu na blogu....možda jednog dana to i učinim.

Zbrčkala sam cijeli post, skrenula s početne putanje, ali nema veze, oprostit ćete mi, zar ne? :)

- 09:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.