30.10.2007. / utorak

TOP 5 STVARI KOJE OBAVEZNO TREBA UČINITI PRIJE NEGO POČNETE UČITI




1) Počistiti cijeli radni stol!!! Posložiti sve papire abecednim redom ili kronološki, pregledati sve te papire i pola toga pobacati (drugu polovicu ostavite za drugi put), isprobati sve olovke da li pišu, ako ne onda ih baciti, obrisati svu prašinu, pospremiti ladice i na kraju sve to uredno namijestiti kako bi radni prostor što manje odvlačio pozornost od knjige!

2) Skuhati kavu/čaj - taman kad sjednete za netom počišćeni stol shvatite da vam se jaaako pije kava/čaj. Ustanete i skuhate kavu/čaj, donesete šalicu na radni stol i uz rad koji slijedi pijuckate kavu ili čaj!

3)Kavu/čaj je zabavnije piti u društvu pa je preporučljivo nazvati prijatelja/prijateljicu koje ili niste odavno čuli, ili ih čujete svaki dan. Što se mora mora se!

4)Mobitel vam je pri ruci, nitko vam ne smeta, a radni stol je idealno mjesto za koncentraciju koje su vam poruke bitne a koje ne stoga prionite na čiščenje ionako pretrpane SIM kartice.

5)Uređivanje i lakiranje noktiju (za žene i poneke muškarce). Tu je uključeno skidanje starog laka (od prošlog učenja), čiščenje, rezanje, rašpanje i dakako novo lakiranje u nekoliko slojeva!



DODATNI POSLOVI: spremanje stana (metenje, usisavanje, ribanje podova, pločica, kupaone, kuhinje, klofanje tepiha, brisanje prašine u vitrinama, pranje prozora); Surfanje po internetu (novosti, vijesti, zanimljivosti, blogovi - idealno je vrijeme za nadoknadu propuštenog); šetanje psa, kupanje psa, zalijevanje cvijeća......


Sve ovo primjenjivo je i na sve druge intelektualne aktivnosti - pisanje radova, seminara, referata, prevođenje, lektoriranje, računanje, slaganje ili općenito na obaveze koje se moraju obaviti a ne pomaže ona najveća svjetska laž "ŠTO SE MORA NIJE TEŠKO"!!!

- 10:05 - Komentari (29) - Isprintaj - #

17.10.2007. / srijeda

UPALJENA MORALNA LAMPICA




Jučer sam za vrijeme ručka upalila televizor (kad ručam sama onda mi je telka društvo) i baš su bile vijesti i to upravo o tragičnoj pogibiji Toše Proeskog. Nisam mogla vjerovati svojim očima i ušima. Dozvala sam brata i skupa samo obješenih vilica i razrogačenih očiju poslušali vijest do kraja.
Totalni šok i zbilja mi je žao.

Kasnije sam se čula s Mišićem svojim i iskomentirali samo taj tužan događaj i ponavljali "Pa ne mogu vjerovati!"
Ali odjednom smo okrenuli ploču razgovora.

Svakodnevno pogine masa ljudi. Što u bahatim, bespotrebnim ratovima zbog šačice pohlepnih ljudi, što u kojekakvim razbojstvima, uličnim obračunima, ili pak prometnim nesrećama bilo zračnim, kopnenim ili vodenim.

Glazbu Toše Proeskog nisam slušala, ali znam da ima predivan gles i čini mi se kao vrlo simpatičan mladić. Štoviše, čula sam da je bio izuzetno dobar sin (jedinac?), veliki humanitarac i čovjek velikog srca.
Do sad je mnogo postigao i njegova je karijera bila u usponu.
Za njega je proglašen dan žalosti i biti će pokopan s njajvečim počastima.

No možda je i tragično poginuli Marko Marković, Pero Perić, Maja Majić ili XY imao/imala također predivan glas, ili je njegova/njena karijera u malom dučanu (koji je otvoren uz pomoć kredita, zajmova, odricanja) bila na uzlaznoj putanji. Možda je poginuli XY (24) bio vrhunski student medicine koji bi možda jednog dana otkrio lijek protiv AIDSa.
Možda je netko od tih "anonimaca" svojim volontiranjem pomogao mnogim ljudima ili darivanjem svoje krvi spasio nečiji život. Možda je netko od njih anonimno mjesečno donirao određene sume novca u humanitarne svrhe.

Za njih nema dana žalosti. Njihova će se imena spomenuti inicijalima i brojem godina.

Ovime ne želim umanjiti vrijedosti Toše Proeskog, nego uvečati eventualne vrijednosti obićnih ljudi!

Uvijek će biti VELIKIH, BESMRTNIH ljudi o kojima će se pisati godinama (i stoljećima) nakon njihove smrti, i onih MALIH, OBIĆNIH SMRTNIKA koji ostaju samo u sjećanju svojih najbližih.

Nije ta podjela uvijek pravedna!

- 11:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #

02.10.2007. / utorak

NIKAD POSLANO PISMO







Voljela bih da znaš da često razmišljam kako bi bilo da je bilo drugačije, da smo MI tada bili samo malo drugačiji. Da smo bili sličniji onomu kakvi smo danas.
Da, kada su nam se prsti ispreplitali, da su i naše misli činile isto.
We are one, but we are not the same....Sjećaš se?
Čak bi mi bilo drago da saznaš s kolikim osmijehom gledam tvoje slike, poklone, pisma. Porukice što sam ih nalazila svuda po stanu, u ormarićima, na vratima, u knjigama, pokraj torbe.
Pogledavam kroz prozor i mirišem vlažni zrak jeseni. I lišće koje pleše s vjetrom. I jedva sam svjesna da mi rubovi usana guraju obraze i slažu osmijeh.
Ponavljam šetnje, filmove i putovanja.
I svađe. Burne i žustre. Sa suzama i grubim riječima.
I mirenja. Ponavljam radije.
I pronašla sam onu pjesmu, posvećenu meni.
Za to jedino nisam sigurna da li se sjećaš. Još uvijek te ne želim pitati. Podsjetiti na to. Nekako mi je neugodno.
Nije to lako razumljivo. Ni meni, ne brini.
Reagirati na nju, na pjesmu, značilo bi OTVARANJE. A to...ha..to bi za mene bilo pretjerano, previše, nepojmljivo.
I znam da razmišljaš na sličan način. Jer znam da želiš pronaći riječi koje bi pomogle izreći neizrecivo. Koje bi opisale nešto što ne znaš opisati.
I željela bih da vidiš koliko su moje riječi sada lakše. Kako ih ima više. Složene su po redu i ne bojim ih se. Ne sagledavam i ne analiziram do morfološke razine.
Kažem.
I zatim razmišljam.






Inspirirana knjigom "Gola maldenka" anonimne spisateljice.

- 12:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se