brunhildina zamka mala

Voljela bih da znaš da često razmišljam kako bi bilo da je bilo drugačije, da smo MI tada bili samo malo drugačiji. Da smo bili sličniji onomu kakvi smo danas.
Da, kada su nam se prsti ispreplitali, da su i naše misli činile isto.
We are one, but we are not the same....Sjećaš se?
Čak bi mi bilo drago da saznaš s kolikim osmijehom gledam tvoje slike, poklone, pisma. Porukice što sam ih nalazila svuda po stanu, u ormarićima, na vratima, u knjigama, pokraj torbe.
Pogledavam kroz prozor i mirišem vlažni zrak jeseni. I lišće koje pleše s vjetrom. I jedva sam svjesna da mi rubovi usana guraju obraze i slažu osmijeh.
Ponavljam šetnje, filmove i putovanja.
I svađe. Burne i žustre. Sa suzama i grubim riječima.
I mirenja. Ponavljam radije.
I pronašla sam onu pjesmu, posvećenu meni.
Za to jedino nisam sigurna da li se sjećaš. Još uvijek te ne želim pitati. Podsjetiti na to. Nekako mi je neugodno.
Nije to lako razumljivo. Ni meni, ne brini.
Reagirati na nju, na pjesmu, značilo bi OTVARANJE. A to...ha..to bi za mene bilo pretjerano, previše, nepojmljivo.
I znam da razmišljaš na sličan način. Jer znam da želiš pronaći riječi koje bi pomogle izreći neizrecivo. Koje bi opisale nešto što ne znaš opisati.
I željela bih da vidiš koliko su moje riječi sada lakše. Kako ih ima više. Složene su po redu i ne bojim ih se. Ne sagledavam i ne analiziram do morfološke razine.
Kažem.
I zatim razmišljam.





Inspirirana knjigom "Gola maldenka" anonimne spisateljice.