31.08.2007. / petak

ŠTAFETA TREĆA





IDEALAN DAN
s radnim podnaslovom MOJA UTOPIJA


Još jedna u nizu štafeta kruži milim nam i dragom blogovskim puteljcima.
Prije nekoliko dana Santea ju je primila, odrolala svoj zadatak te je proslijedila dalje.
Nije mogla odlučiti da li da ju pošalje Brunhildi ili Brunx pa smo se nas dvije to trebale dogovoriti. Dogovor i rasprave su potrajale što je uzrokovalo kašnjenje obavljanja mog zadačića.
Brunx nije pretjerano komplicirana stOga smo odlučile da to obavimo zajedno - ja ću pisati, a ona će se pobrinuti za glazbu i fotografiju.

Tema štafetice je IDEALAN DAN i kako bih ga provela.

Moj idealni dan počeo bi predivnim jutrom. U obzir dolaze godišnja doba - proljeće, ljeto, rana jesen. Zima ni pod razno.
Ne bi me boljela glava, niti leđa, ne bih bila kao od vlaka pregažena, nego odmorna, ali još snena i mazna.
I Mišić moj bi dakako bio uz mene u tom prekokrasnom toplom jutru.

Nitko ne bi jurio na posao jer bi nam čudnim čudom nofčeki padali s neba pa ne bismo morali raditi. Mogli bismo uživati u životu, postojanju, šetnjama, putovanjima i inim djelovanjima idiličnog karaktera.

Za početak bismo uživali u finoj i prefinoj kavi. Zaprao samo ja jer Mišić moj ne pije kavu. On bi vjerojatno popio mlijeko ili sok.

Slijedila bi šetnja mezimice naše i planiranje na koje bismo putovanje mogli otići. Kuba ili Grčka. (Zapravo ne sad Grčka.) O.K. Kuba ili Turska, Rusija ili JAR, SAD ili Kina....Ma Nizozemska, Irska, Finska, Island.....Sve do Sjevernog Pola....Ili neko popularno Otočje. Ili da skoknemo do Hvara. Oduševio nas je ovo ljeto.
Zapravo, mogli bismo odmah krenuti na Hvar, tamo bi mogli odlučiti kamo dalje.




Image Hosted by ImageShack.us
Sveta Nedilja, Hvar





Nakon mukotrpnog (one slatke muke) odlučivanjna o destinacijama, vjerojatno bismo udijelili poneku donaciju za humanitarne udruge ili bismo dali odječu u Crveni Križ. Osim što je to jako lijepo, humano i brižno djelo, to je dobro i za održavanje dobre karme. (Možda objasnim drugom prilikom.)

Poslije tako jedne lijepe geste otišli bismo u naš najdraži restoran u Šestinama. Mišić moj bi jeo opet nešto drugo. Voli eksperimentirati s papicom. A ja bih jela ono moje. Zna već konobar.
Naša mezimica bi lijeno ležala kraj nas i zajedno s nama uživala u ljepoti življenja.

Zatim bih skoknula do svoje galerije (koju sam tako dugo željela otvoriti) da provjerim situaciju.
Bila bi naravno idealna.

U moj idealan dan sigurno bi bila uključena i posjeta nekoj izložbi, kazalištu ili odlazak na neki dobar koncert; druženje s prijateljima vani ili doma. Zapravo doma, ali vani - na našoj velikoj, lijepoj terasi s prelijepim pogledom na grad. Svi bismo zajedno bili sretni i ozareni. Veseli zbog ljepote trenutka, uživali bi u sitnicama, radovali se svakom osmijehu. Slavili bismo mir u svijetu, pravdu i poštenje, zdravlje i ljubav i, dakako, naše neprocijenjivo vrijedno prijateljstvo. Smijeh i veslje u koncentričnim bi se krugovima širili prema ostalom svijetu.



Image Hosted by ImageShack.us
Beba Šarplaninac



Mnoge druge idealne stvari, radnje, situacije stale bi u moj idealan dan. Uređivanje cvijeća u vrtu - što me jako opušta, bavljenje mojim hobijem (za koji u zadnje vrijeme namam puno vremena), pripreme za udomljavanje još kojeg psića (uvijek sam željela kuću punu životinja), čitanje štiva i gledanje fotki po blogovima, surfanje po internetu, planiranje ponovnog preuređenja našeg toplog doma i još mnogo, mnogo toga.
Tokom cijelog mog idealnog dana imala bih glazbenu kulisu.



Image Hosted by ImageShack.us
Cvijećeko s naše terase


Kada bih se probudila iz tog idiličnog sna moj bi idealni dan započeo uz mojeg Mišića (i pesicu našu, of skroz), bili bismo odmorni - jer imamo krevet, bila bih sretna što god da radim - jer bih imala posao, ništa mi ne bi bilo teško - jer imam za jesti i piti, plesala bih puno - jer mogu, ne bi bilo ružnih vijesti na televiziji i radiu i uživala bih u svakom trenutku.




Drugi zadatak u štafeti je predati ju nekom drugom, pa bih lijepo zamolila Aquariu, Stellu i Marsijanku da preuzmu i proslijede.

- 13:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

25.08.2007. / subota

TELEFONSKI RAZGOVOR








- Hej, kak je bilo kod zubara? Je li te bubalo?

- Ma neee..... Moja zubarica ima zlatne ruke, srebrne bušilice, crvene pramenove, smeđe oči, plavu kemijsku i poklonila mi je bijelu plombu.

- Wooww....Svebojna žena! Super. Tak treba, micek!

- Ja nisam micek! Ja sam leopard!

- Ma ti si zakon!!

- Da! To sam ja! Zakon S. I zato me svatko voli zeznut. Jer nema ničeg boljeg nego zeznut zakon!

- Mene bi bilo strah zeznut zakon!

- I bolje! jer bih te onda kaznio!

- Kako? Kako? Drugo ime mi je Željka Znatiželjka!!

- E pa, Željka Znatiželjka, prvo me moraš zeznut da te mogu kaznit! Ajde, zezni me!!

- Neću!!

- E pa onda te ne mogu kaznit! Ali te pažljivo promatram zato pazi što radiš!!
Jer zakon nikada ne spava.

- A kad odeš via Espana ne buš više vrijedio i postal buš španjolski zakon. Taj ti tu ne pali!!

- Da, ali kad ti uđeš u europsku uniju onda si nagrabusila...Zakon strpljivo čeka. A i ako to ne upali uvijek mogu poslati Carlu da te ščepa.

- Fuj Carla. A i ja ne bi u EU. Nek svi oni idu v rit. Ma kaj muljam - i onako te ne bih zeznula. Tak da si pospremi zakon.
Idem učit!!

- A haa...Ideš štrebat. A jel ti imaš dozvolu za to, mlada damo???
Ajmo brzo, da vidim papire!!!

- Hoćeš papire??? Nema frke! Imam ih i previše. Na sve strane. Trenutno mi ih je 90 u ruci. Je li to dovoljno za početak???

- Dobro. Ovaj put ću ti vjerovati i pustit te! Ali nemoj da te vidim da nemaš papire jer bum te odmah kaznil.
Ajde odi učit sad.
Ja idem na spoj!!

- 12:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.08.2007. / ponedjeljak

RIJEČI







moje su riječi
projekcija trenutka
dojam misli
pronađenih u knjizi
viđenih u gradu
poslušanih u parku
one su
otvor moga sna
šum događaja
polet nadahnuća
ponekad tužne
s vremenom sretne
uglavnom čudne
riječi moje
vrište i plaču
smiju se, lutaju
srame se i cjenkaju
one se
zaboravljaju i pamte
pogađaju i traže
moje su riječi
tvorba moje mašte
zapamćena slika
crta na papiru

- 17:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.08.2007. / petak

KAD SE ZVIJEZDE UROTE

Budimpešta, Beč, Opatija, Nizozemska, rafitng puta dva, Zadar, Omiš, Split, Vir samo su neka od mjesta na kojima sam bila sa svojom najboljom prijateljicom. Nepisano pravilo bilo je da jednom godišnje odemo negdje nas dvije solo barem na jedan vikend. A ljetovanje obavezno - to je neupitno!!!
U zadnje dvije godine posao, fakulet, lova, vrijeme ili koja druga otežavna okolnost spriječile su našu dugogodišnju naviku upoznavanja svijeta i okolice.
Lani je ona išla opet u Nizozemsku. Našu obećanu zemlju. Dreamland.
Ja nikako nisam mogla ići. I svi oko mene su nekamo putovali. Čak je i mišić otišao na tjedan dana turneje po sjevernoj Italiji, a ja nikako nisam mogla ići.
Moj crv v riti je radio punom parom pa su se valjda ipak bogovi smilovali i dobila sam stipendiju za koju sam se nekoliko mjeseci prije toga prijavila. Mjesec dana u Makedoniji. Ipak sam i ja putovala.

Sve to nije isto bez moje frendičice.
Ove godine ista priča. Nikamo nismo putovale, niti smo ljetovale zajedno.
Zaključile smo da nam to jako fali i odlučile poduzeti radikalne mjere.
Pa kad ne možemo u bijeli svijet onda možemo u šarenu Crikvenicu. Tako smo barem mislile.
Jedna putnička agencija organizira jednodnevne izlete u Crikvu. Da škvadra malo osjeti mora ako ne može iz kojekakvih razloga na ljetovanje.
Nama je to bila prilika da barem na jedan dan ponovimo povijest i kao u dobra stara vremena imamo mali jednodnevni babinjak.
To se dogovaramo otkako dam došla s mora - skoro tri tjedna.
Pa prvi vikend ružno vrijeme, pa drugi vikend ružno vrijeme, pa ajmo ovaj. Može. Vrijeme bu dobro. KUPIMO KARTE!!! Jupi, jupi, jea!! Plešemo ples radosti. Skvičimo, cvilimo, pravimo popis potrepština, ozarenih lica skakućemo....
I danas nešto iskrsne i buf. Propade sve!!!
Karta mi je v žepu, al cug bu nam popegel!!!

Je li to sudbina?
Je li to nama nije suđeno?
Je li to jednostavno tako treba biti?
Ili to neka viša sila manipulira ovozemaljskim željama?
Ili su se sve zvijezde urotile pa nam šalju neku skrivenu poruku?

A vikendi odmiču i sve je manje prilika!!

- 18:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.08.2007. / ponedjeljak

NEMOGUĆNOST OBMANE





prisiljeni osmijeh
na tuđem licu
iskrenost ne vlada
odavno
predugo
tišina što
prazni dane
prema vjetru okrenuta
u potrazi
za preostalim liščem
izgorjelog u vatri
prevelikih bura
ne podsjeća
na mirise
sjećanja

- 12:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.08.2007. / srijeda

POZIV NA VEČERU S PREZENTACIJOM



Prije tjedan dana zvoni telefon:
- Halooo?
- Dobar dan! Ja sam ta i ta iz firme te i te od tud i tud. Telefonskim izvlačenjem u našoj nagradnoj igri Vi ste dobili nagradu – ukrasni jastuk – kojeg možete preuzeti ukoliko dođete na našu večeru s prezentacijom. Večera je besplatna i možete povesti 6 osoba. Večera će biti u Novoj Vesi tad i tad.


O.K. Znam kak to funkcionira. Imaju tam neke tombole, nagrade, blabla. Bila je i moja Mama, kupila svašta, dobila svašta. Dobila i putovanje. Jupi.
Velim teti da može i da mi pošalje poziv i da ću joj javiti koliko će ljudi doći.

- Super. Hvala, hvala! Doviđenja!


Došao poziv skup s nekim računima u kaslić. Pogledala, odložila, ostavila kuvertu neotvorenu, sistem „budem poslije“ i zaboravila.
Sjetila sam se 5 dana nakon, taj dan kad je večera. Sva sreća da sam se sjetila u jutro.

Nazovem, javi se ženski glas, velim tko sam, što sam, zašto sam.
- Jel može?
- Može!
- Dvoje ljudi!
- Super! Mrak! Hvala, hvala!
- 'Đenja!


Počinje to u 19 nula, nula.
Krenuli mi autom. NA VRIJEME! Nova Ves od početka do kraja raskopana. Kružili okolo naokolo gdje se sparkirat, s koje strane, pa neke ulice slijepe, pa neke jednosmjerne. Ojte v rit.
Auto negdje ostavili i ajmo pješke. Po raskopanoj Novoj Vesi. Sva sam prašnjava došla. I zakasnili smo.

Još nije počelo al nam je gospon prezentator skoro pa bukvicu očital. I nije mu bio dovoljan naš argument to što su organizirali prezentaciju na nepristupačnom terenu. PRVI MINUS!
Al dobro!
Valjda zato što smo mladi (debelo najmlađi od svih sudionika) pa smo automatski i neodgovorni.
Ak ga veseli tako mislit – pa nek se veseli.

Zna se na tim večerama fino papat. Ja bila jednom do sad, Mama nekoliko puta pa tako znam.
Ovaj put to nije bio slučaj. Pohani šnicl, meso u saftu i punih 8 prutića pommes frittesa. Ne karikiram. To me ne bi pretjerano smetalo da nisam bila fakat gladna. Nema veze. Preživila sam. Besplatno je pa se nemam što žalit. Opet se pali moja moralna lampica – neki nemaju uopće za jesti!!!
Cuga se plaća. No problem.

Poslije mršavog objeda gospon prezentator počeo je priču. Odnosno – pokušao je početi, ali se neke gospođe i gospodini nisu dali isključiti bez obzira na sve šššš....molim Vas....tiho...ššš...mogu li ja???

Uglavnom frajer ima vrlo ugodan duboki glas. Can't help myself – to mi je bitno!
Sve što je pričao večini je već dobro poznato. I nama isto. Ali ga nismo prekidali, upadali u riječ, došaptavali se i mudro, intenzivno kimali glavom.

Ne znam zašto neki ljudi imaju potrebu to činiti. Čovjek radi svoj posao i mora to izbrbljati bez obzira na sve. Uostalom, tamo se zbilja može naći netko tko još nikad nije čuo za proizvode koje on prezentira.
Ak se nekome ne da to slušati u miru i tiho onda ne treba ni doći.
Al ipak je tu besplatna večera, tombola, pokloni....i druženje.

Ol rajt. Gospon prezentator nekak je čudan. Sve on to lijepo, razgovjetno, uvjerljivo, naučeno prezentira. Ima hrpu poštapalica i ponavlja se, al nije to neka frka. Ponekad ubaci neku šalu kao da razbije monotoniju. A te šale veli nekim ozbiljnim, uvrijeđenim tonom (???) da nismo baš uvijek bili ziher da li se zafrkava ili misli ozbiljno. Tak da je neki putt bilo nelagodnih situacija. DRUGI MINUS!

No, penzići se nisu dali. I dalje su šaputali, naručivali cugu i desert i klaparali beštekom po tanjurima. Teško se strpit dok čovjek ne ispriča svoje. Došli smo na prezentaciju, a ne s ekipom u restač!
Ta je nepristojnost gospona prezentatora iziritirala (tu se slažem s njim) i tak ih je popljuval. I njih i konobaricu koja bi kao trebala znati (tu se ne slažem s njim). Pa ne može preodgojiti ljude od 70 godina. Uostalom ako on želi nešto prodati morao bi povlađivati ljudima apsolutno sve, ili barem imati način kako da ih umiri. Pogotovo kad se radi o proizvodima koji nisu niti blizu jefitinom. TREĆI MINUS!


Bez obzira na sve mi smo si kupili neke stvari jer znamo da su dobre. I još smo i poklone dobili. Jupi.
I iako nitko nikoga ne prisiljava na takve večere ipak mi je drago da od Nove Godine više neće biti takvih prezentacija. Ne znam zašto, tak nam je taj striček rekao.
Ima gospon i nekoliko pluseva od mene, ali to ostavljam za neku drugu priču!!

- 11:34 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.08.2007. / nedjelja

PRIJATELJSTVO

Led Zeppelin - Rock´n´roll



Ivanu sam upoznala kad mi je bilo 12 godina. Ona je tada imala 13.
Upoznale smo se na sladak način.
U to vrijeme redovito sam kupovala časopis "teen" koji je imao rubriku za dopisivanje. Tamo su klinci ostavljali svoje adrese i poneku riječ o sebi i o tome s kakvim ljudima bi se htjeli dopisivati.
Kako sam imala naviku dopisivanja s mnogim svojim prijateljima i rođacima, često sam gledala te rubrike ispunjene kojekakvim imenima, adresama i željama.
Naišla sam na oglas da se jedna djevojka/djevojčica po imenu Ivana želi dopisivati s nekim tko sluša Black Sabbath, Deep Purple i Led Zeppelin. To je bila prva stvar koja me zainteresirala. Druga stvar bila je to da Ivana živi u gradu u kojem ljetujem čitav svoj život.
Razmišljala sam i premišljala i ipak se odlučila poslati joj pismo. Problem je bio taj što je ostavila samo ime i adresu, prezime - nix.
No, Omiš je mali grad i ipak sam poslala pismo, bez prezimena.
Oduševljenje i uzbuđenje je bilo veće kad sam dobila odgovor.
Tako je to krenulo. Otprilike pismo na tjedan.
Prvi sljedeći moj dolazak dolje bio je u znaku upoznavanja sa mojom novom prijateljicom. Naravno, uzbuđenje je bilo neopisivo jer smo se znale samo preko pisama.
Hiljadu petsto puta sam se upitala "Što ako mi se ne bude svidjela? Ili ja njoj? Kako ćemo se prepoznati? Što ako je neka kokoš? Što ako joj budem dosadna? Ak joj budem klinka? Što ako ćemo cijelo vrijeme šutiti?"
Ma kao da sam imala prvi rendez vouz.
Dogovor je pao - na kamenim klupama (kojih više nema, šmrc), ispred kina.
Kak smo se vidjele tak smo se prepoznale. Nije bilo sumnje.
Nakon službenog upoznavanja, moje očigledne zbujnenosti i njene prikrivene nervoze, opustile smo se i nismo prestajale kokodakati.
To je samo produbilo naša kasnija dopisivanja.
Zafrkavale smo ljude, radile male gluposti. Šetale smo uz Cetinu ili bismo sjele u neku barku privezanu uz obalu i ljuljuškale se i pričale. Ona je spavala kod mene i ja kod nje. Moja je Majka nju zavoljela taj tren isto kao i njeni roditelji mene. Pristojna, poslušna i dobra djeca - obje!! Nema što!!
U međuvremenu njena je Majka umrla. I zbog svog iskustva, Ivana mi stalno ulijeva u pamet da moram poštivati svoju Mamu i kad me srdi i kad nije u pravu jer će mi jednog dana jako faliti. Stoga, kad se nešto pokeckam sa svojom voljenom Majkom sjetim se Ivaninih riječi ( s tatom se ne svadimyes ) !!
I danas, nakon mnogo godina, nas dvije frcamo od sreće kad se vidimo. Međutim, ona radi, ja više ne ostajem tako dugo dolje i naša druženja su svedena na minimum. I blagoslovljeni bili mobiteli koji ipak zbližuju ljude!!!

Ivana se udaje. I odlazi iz Omiša. Sagradili su kuću malo dalje. Nije to na kraju svijeta, ali znam da će vrijeme, obaveze i sve što dolazi još dodatno prorijediti naša druženja.
Budući muž joj je divan i presretna sam zbog nje. Naravno, pozvana sam na svadbu ali nisam sigurna hoću li moći ići. Imam još jednu svadbu isti dan i podjednake su važnosti.
Ne znam koji je smisao svih ovih mojih riječi. Vjerojatno sam presentimentalna. Možda je to faza, a možda samo moje otvaranje i priznavanje samoj sebi koliko sam nostalgična za bezbrižnosti, školskim danima, ljetovanjem od tri mjeseca i ljuljanjem u barki s Ivanom. A možda sam jednostavno sjetna što shvaćam da odrastamo i da se vremena mijenjaju...i da se Ivana zbilja udaje.

Želim joj svu sreću ovoga svijeta. Njen lijepi osmijeh i dalje na licu, optimizam konstantno, ljubav trajnu, prijateljstvo i poštivanje i slogu s njenim dragim...želim joj hrpetinu malih kikića da joj veselo skakuću oko nogu (ali da ne gnjave...koja utopija dead).
I želim jednostavno da je sretna i
presretna!!kiss

- 20:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se