brunhildina zamka mala

L'appuntamento - Ornella Vanoni






Hodam već tako ishodanom ulicom. Noge je godinama gaze.
Sparina je teška.
Koraci odzvanjaju u pustoći fasada.
Jedan čovjek prekapa po kontejneru, a mačka mu mrzovoljno odmahuje repom i trči do sljedeće kante za smeče. Promatram tako svakodnevan prizor, ali ovaj put ne osjećam ništa.
Sunce još nije pokupilo svoje zrake iako mu Mjesec već neko vrijeme prijeti.

Hodam ulicom koju sam prehodala nebrojeno mnogo i sve je isto i ništa nije isto.
Ulazim u vežu, između trafike i dučana. Pogledom preletim ponudu tiska. Iste face. Ovaj se ženi, ova se rastaje, oni dobili dijete, oni kupili auto, ovaj razbio čašu, ona poderala čarape, tamo su rekli ovo, ondje su napravili ono i ne vjerujem i zgražam se, a ne mislim više ništa.
To donosi pare, pa nek donosi pare.
Kad već ne znaju drugačije.

Siva vrata metalno cvile. Ključ po običaju zapinje u bravi.
Treba imati grif. Za sve treba imati grif, osjećaj.
Nije uvijek lako. Neki put samo treba imati strpljenje. Samo.

Odzvanjanje koraka svelo se na lupkanje zvuka po mramorom obloženim zidovima haustora.
Staklena vrata, još jedan ključ i još jedan osjećaj i strpljenje.
Ali ta je brava nešto lakša.
Malen prostor. Mramor ga hladi.
I ja upijam hladnoću.
I isijavam toplinu.
Sa zadovoljstvom.

Pošte nema. Ima, ali ne ljubavnih pisama. to se više ne piše. Računi.
I reklame.
Kupite ovo. Kupite ono. Nevjetojatna ponuda.
Prilika koju se ne propušta.
Prilika o kojoj samo sanjamo.
Što će mi takvi snovi?!
Ovo još niste vidjeli – držač za držače žlica samo 19.99.
Ljudska je psihologija profitabilna. Zašto je to jeftinije od 20 kuna.
Ionako nikad ne vračaju tu jednu lipu. To nije novac. I ne kupuju svi karticom. Tamo kao ne mogu varati.
Dobili smo novi vašar. Bez potezanja za rukav, cike, buke, unošenja u lica.
Moderni, sofisticirani, nijemi vašar. Šarenilo na papiru.

Još jedna vrata. Pa koliko ih je?
Salunski princip. Slonovski teška. Neizmjerno bučna i opasna.
Lift je tu. Ušteđena minuta. U tim starim zgradama sve je sporo. Kao da još uvijek živimo u vrijeme njihove izgradnje. Tamo negdje u dalekom međuratnom razdoblju.
Upalim svijetlo. Kroz visoke, uske prozore ne dopire dan.
Pogledam prema gore i žarulja igra igru. Titra. Neće dugo.
Zamijenit će je. Sve je zamjenjivo.

Do petog kata lift je protegao žice. Ulazim u stan. Još jedna vrata za otvaranje. Dvije otključane brave.
Pet vrata do ulaska u stan. Koji gubitak vremena.
Miris ružmarina i vesela žuta loptica oko mene.
Napokon nešto osjećam. Kapljice s čela put putuju. Oborit ću ih prije cilja.
Ne osjećam glad ni žeđ. Samo mir i umor. Veliki kauč. Klima na 22.
Ležim. Zrak mi struji kroz kožu.
Ne dopuštam si više živjeti ljeto u gradu.
Idem u snove.
Na neka veselija mjesta.




DODATAK:

Pojavio se novi linkić u mom boksu, a sve to radi toga što sam otvorila još jedan blogić, fotoblogić!!
Pa da se i u tome okušam!

Danas samo glazba.
Prije nego što sam otišla na more poharala sam youtube jer tražila samo jednu pjesmu koju jako volim a čujem ju samo na radiu....ali onda sam skužila kako je to zgodno i da tamo zbilja ima svakojake glazbe pa sam odlučila potražiti jedan pjesmuljak.
Prvi put sam ovu pjesmu čula pred godinu dana.
Nije da se nalazim u njenim riječima, ali ipak me svaki put zdrmne i zapravo podsjeća na to koje su nam vrijednosti i kvalitete na prvom mjestu, a ne bi trebale biti.
Glazba je predivna, a riječi su dirljive. Vrlo životne, svakodnevne, jednostavne.







I learned the truth at seventeen
That love was meant for beauty queens
And high school girls with clear skinned smiles
Who married young and then retired
The valentines i never knew
The friday night charades of youth
Were spent on one more beautiful
At seventeen i learned the truth

And those of us with ravaged faces
Lacking in the social graces
Desperately remained at home
Inventing lovers on the phone
Who called to say - come dance with me
And murmured vague obscenities
It isn't all it seems at seventeen

A brown eyed girl in hand me downs
Whose name i never could pronounce
Said - pity please the ones who serve
They only get what they deserve
The rich relationed hometown queen
Marries into what she needs
With a guarantee of company
And haven for the elderly

So remember those who win the game
Lose the love they sought to gain
In debentures of quality and dubious integrity
Their small-town eyes will gape at you
In dull surprise when payment due
Exceeds accounts received at seventeen

To those of us who knew the pain
Of valentines that never came
And those whose names were never called
When choosing sides for basketball
It was long ago and far away
The world was younger than today
When dreams were all they gave for free
To ugly duckling girls like me

We all play the game, and when we dare
We cheat ourselves at solitaire
Inventing lovers on the phone
Repenting other lives unknown
That call and say - come on, dance with me
And murmur vague obscenities
At ugly girls like me, at seventeen.

Janis Ian

glazbena kulisa
izbor - depeche mode, in your room....
danas mi paše




OBRATNO OD DANAS




izbacila sam snove
u neku drugu
podsvijest

ne podnosim
zidove bez kraja
nepoznata lica
bezrazložnu buku
hod po vodi
bezobrazne boje

prema jučerašnjem suncu
okrećem se
u lijevo
ne razmišljam
na taj način

sanjam snove
u neko
drugo vrijeme
neopterećena
bezbrižna
lagana

tada traju
sa smislom
i bez njega

ne vraćam se
u djetinjstvo
crno i bijelo
gdje su konji
jurišali
livadom
mog srca

danas samo
sanjam
snove
koji će
biti sutra

OZBILJNE VIJESTI


Baš mi je fora slušat i gledat vijesti na TV kada su one tako zabavne. Zapravo, zabavno je kriva riječ jer vijesti najčešče govore o vrlo ozbiljnim stvarima i događajima koji i nisu baš neke vesele prirode.
Možda bi bilo bolje reći da se uspijem dobro nasmijati zahvaljujući nekim novinarima i reporterima.
Tako je neki dan Mirjana Hrga imala poprilično zanimljivu frizuru. Vjerovatno sad zvučim kao neki članak žute štampe koji je stalno pljuvao njene frizure – meni se tada one nisu činile tako lošima, a pogotovo ne nekom temom o kojoj bih voljela čitati i razmišljati. Al svega ima u žutom tisku. No ova je frizura imala jedan dobar učinak – iskreni smijeh Mišića moga i mene. A smijeh je uvijek dobro došao, pa stoga hvala M.H.

Nadam se da me sad neće nitko šikanirati s obzirom na to da je Nova tv kupila blog.hr.
Nemam nikakve zle primisli!!!

Slijedeća zabavna situacija bilo je javljanje jedne reporterke s naplatnih kućica Zagreb-Lučko.
Ona je imala zadatak prenijeti situaciju na cesti. Govorila je o silnoj gužvi kod ulaska u Zagreb s autoceste, o dugačkoj koloni i čekanju na naplatu. Svoje je javljanje išla potkrijepiti izjavama vozača koji su bili u „koloni“. Da li se to potrefilo ili je to bilo pravo stanje, ne znam ali su izjave vozača bile potpuna suprotnost onome što je reporterka izjavila. Vozači su bili sa smješkom na licu i govorili kak je na cesti super i da su tu tek došli i da čekaju 3 minute i da je sve zapravo u redu. Takve izjave imalo je 4 ispitanika od njih ukupno 4.

Sljedeća stvar koja nam nije dala da u miru poslušamo javljanje do kraja jer smo se na pol počeli smijati i postali smo dekoncentrirani je to da je gospođica 3 puta u 5 rečenica rekla „usudila bih se reći“. Zatim je imala rečenice otprilike ovakve: „Oni kod tunela Mala Kapela imali su više sreće ako su imali sreće krenuti u ranim jutarnjim satima pa su bili veće sreće stići ranije do naplatnih kućica.“ Ili: „Informacija koju sam ZADOBILA...“ Onda:“Prometna nesreća na Krškom mostu brzo je SANKCIONIRANA....“

Možda je djevojka nova. Nemam pojma. Svakome se može dogoditi loš dan, nespretnost, lapsus, pogreška, a pred kamerama i velika trema.

Vjerojatno je vrlo okrutno od mene da se zabavljam se na tuđim greškama. Nisam mogla odoljeti. Valjda mi ne bu nitko ništa zamjerio.

Photo pronađena na googleu



O filmu nisam baš mnogo saznala. Zapravo nisam ništa saznala. A nadala sam se da ću ga ipak pronaći....al nikad nije kasno!!

Danas imam samo nekoliko obavijesti, a mislim da će sutra, preksutra ići novi post. No, ovo što danas želim reći nekako ne mogu izostaviti.

Plesna skupina u kojoj plešem već godinama otvorila je blog. Tamo ima lijepih slikica, filmića, muzikice i zgođušno je. Plesna skupina CATS postoji već 7 godina, a prije toga smo bili u jednom većem i poznatijem plesnom studiju. No, nakon nekog vremena voditeljicama je bilo dosta torture i odvojile su se te osnovale svoj vlastiti studio. Kod te svoje današnje voditeljice plesala sam još kao klinka dok smo bili u tom drugom studiu. Ne bih ju mijenjala ni za što!!!! Jer osim što ima apsolutno profesionalne satove ona je svima nama i prijateljica i osoba koja prihvaća svaku kritiku ili koristan savjet. Tako da krajna koreografija koja se izvodi na predstavi plod je zajedničkih ideja, kreativnosti, mašte i sve to pod njenim stručnim vodstvom. Ako ste zainteresirani pogledajte blog.




Druga stvar koju želim podijeliti u ovim prostranstvima je to da sam jučer operirala madež. Operacija je trajala sat vremena, dobila sam anesteziju tri puta i sve je prošlo ok. Sad imam na licu veliki flaster a ispod njega nekakav šav koji se kasnije ne bi trebao vidjeti. A ako će se ipak vidjeti ožiljak onda će to doktor sve lijepo srediti. Madež je poslan na analizu pa se sad svi skupa nadamo da je dobar, iako je na licu bio jako zloćest.
Izbrojala sam - upalio se sedam puta, dva puta je to bilo punktirano, a pet puta rezano. Ovaj zadnji, šesti put, nadam se da je i poslijednji. Zbog tih čestih upala nisam mogla prije na skidanje madeža. Svaki put kad bi se madež smirio, mi bismo dogovorili termin i tri dana prije toga on bi se opet upalio. Ovaj put je očito uspio ostati miran duže od tri tjedna.
Nisam bila u stanju pogledati kako to izgleda jer sam uvijerena da bi mi se želudac okrenuo, a ne želim si još i to priuštiti.

E sad...nije mi bilo ništa posebno važno prije nego sam skinula madež. Mislila sam si da je to jednostavno potrebno i da će mi biti bolje bez njega....ali sada mi je nekako žao. Da je on na leđima ne bih ni znala za njega i bilo bi mi vjerojatno sasvim svejedno. Ali na licu je i dijelio je sa mnom cijeli moj život i svaki da sam ga barem jednom primjećivala.
Znam da je ovo bilo neminovno i presretna sam što je to napokon napravljeno. Valjda se samo trebam naviknuti.

Sad me još čeka kontrola danas, možda čak i svaki dan (s obzirom na mog opreznog doktora), a onda valjda skidanje šavova. Sve to mora biti gotovo prije mog ponovnog odlaska na more, a to je vrlo uskoro.


Sad sam se ispucala i iskreno se nadam da je ovo bio poslijednji put da pišem o tome.