10.05.2007. / četvrtak

Image Hosted by ImageShack.us
Photo by: Brunhilda




UVJERAVANJA SVEZNALICA



Jutros u šetnji, kao i svakoga jutra, srela sam Gospođu Slikaricu koja ima Crnobijelog Psa.Ugodan razgovor o lijepom vremenu došao je do toga da je jučer Reta bila kod veterinara. Gospođu Slikaricu zanimalo je zašto. Počela sam pripovijedati, onako ukratko, što se događa s Retinom kralježnicom, ali nisam uspjela završiti tih svojih par rečenica jer me Gospođa Slikarica prekinula riječima: „Kaj bila si kod onog našeg veterinara?“ Kad je dobila potvrdan odgovor nastavila je optužujućim tonom: „Ma on je loš, ništa ne zna! Moj Crnobijeli je išao na izložbe, tamo su ga pregledavali vrhunski stručnjaci, bio je prvak rase, a ovaj naš veterinar je rekao da ima krivu kičmu. Pa pogledaj Crnobijelog, vidiš da ima ravnu kičmu!“
S nekoliko riječi sam htjela stati u obranu našeg veterinara i objasniti što se zapravo događa s Retom, ali opet nije uspjelo. Nije imalo smisla objašnjavati da se ni na Reti ne vidi nikakva iskrivljenost jer nema krivu kičmu, nego ima povremeno uklještenje živca (kod ljudi bi to valjda bio išijas?), da se to vidi preko simptoma koji su povremeno šepanje nakon napora i bol na dodir. Ali ništa od toga ne bi imalo smisla jer je Gospođa Slikarica donijela svoj zaključak i podijelila ga sa mnom: „Ma on niš ne zna, on ti je šarlatan. Reti je to urođeno!“
Potvrdila sam njezine riječi i promijenila temu razmišljajući kako jedna slikarica može bolje od veterinara znati što je nekoj životinji.
Tu ne podcjenjujem slikaricu, dapače cijenim ju vrlo u njezinom radu jer je zbilja dobra, niti ne podižem veterinara na pijedestal jer zbilja ih ima svakakvih, ali s ovim našim imam samo dobra iskustva.
Jednostavno me zanima što je to u ljudima da se petljaju u tuđe živote, pa tako i u tuđe struke, pljuju po tuđem radu iako nemaju pojma o tome. Jedan meni vrlo dobar primjer je kad je jedan strojar uvjeravao defektologicu da njen posao nije težak i stresan, a kamo li psihički naporan. On to najbolje zna. Je li tako?
Na žalost, upoznala sam mnoge ljude kojima je vrlo bitno objašnjavati drugima kako se što radi, što je što, gdje je što...iako nemaju pojma o tome, ali ne dolazi u obzir da priznaju kako zapravo ne znaju. Pa onda rađe pričaju o tome kao veliki poznavatelji svjetske mudrosti umjesto da mudro šute ili još mudrije pitaju ako nešto ne znaju.
Prije ni ja nisam bila daleko od toga – nisam se petljala u ono što ne znam, nego me je bilo sram pitati da saznam nešto o tome što ne znam. Sada je potpuno druga priča. Pitam, jer je to jedan od lakših načina da nešto saznam, a ako mi se netko počne smijati „Joj pa kako to ne znaš? Pa gdje ti živiš?“ i slično, onda je to samo na njegovu sramotu. Jer, netko je mudro rekao – nije sramota ne znati, sramota je praviti se da znaš, a nemaš pojma.

- 21:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.