brunhildina zamka mala

Photo by: Brunhilda



Danas se tako osjećam!!!

Photo by: T.H.
- Moskva

-PODUŽI IZVJEŠTAJ U NATUKNICAMA-


- nisam Vas htjela tlačit
- nisam uopće htjela više pisati o tome
- ali sam posustala
- i odlučila to podijeliti s Vama
- i tlačit Vas

- madež je još na licu
- i još je upaljen
- od kad to ono traje??
- od prvog mijeseca!!!
- nakon svih hodanja po bolnicama
- i slušanja 500 različitih mišljenja
- otišla sam privatniku
- joj kaj to košta
- al je dobar
- stvarno dobar
- i trudi se
- za tu paru mu je i bolje

- prvo mi je sve nacrtal kaj se tu događa
- i objasnio
- onda je rekao što će mi raditi
- slušam – meni zlo
- onda je rekao da neće boljeti
- lokalna anestezija
- utješno
- mo'š si mislit
- da je piknuo anesteziju sve bi se razlilo do usana
- i mogu se frigat
- reži na živo
- kao švarcineger
- brutalno
- nije rezao madež
- samo upalu
- da izvadi sav taj šekret
- fuj
- osjetila sam hladnoću skalpela
- brrhhh
- a pisala sam vam kak mi je zlo od krvi i toga
- al sam bila dobra
- sve sam stoički podnijela
- iako sam jedva suzdržavala suze

- onda je to krenulo na bolje
- super
- može operacija
- za šest tjedana
- kad se sve smiri
- da ne ostane ožiljak

- mo'š si mislit drugi put
- počelo se opet punit, gnojit, upaljivat
- u nedjelju u 10 navečer opet kod doktora
- opet on to čisti, reže, vadi
- al sad više ni on ne zna kaj bi
- e možda je umnjak
- on se u to ne kuži
- pa me šalje nekom tko se kuži
- slikala sam zubeke
- o da
- moj umnjak – jedini koji nije izrastao – stoji na krivo
- i ne može van
- i možda on stvara upalu
- treba vadit zub
- OK
- uputnica
- odem na oralnu kirurgiju
- oni kažu – nema zub s tim veze
- neće ga vadit
- šalju me na paradentologiju
- možda oni nešto znaju

- al prestalo se puniti
- već dva tjedna
- i sad čekamo
- operirati se još ne može
- još je precrveno
- trebam čekati
- doktoru jednom tjedno na pregled
- i još ne znamo što je uzrok tome
- probati će s kontrastom
- pitat ću ga za biopsiju
- malo pakovanje – veliko sranje
- ekskjuz maj frenč

- još uvijek sam nervozna radi toga
- onak povremeno
- Mišić to dobro podnosi
- ima strpljenja
- ma proći će
- znam da hoće
- i biti će sve oukej
- samo treba čekati
- i imati strpljenja

- nadam se da će slijedeći izvještaj glasiti: SVE JE RIJEŠENO! SVE JE OK!

P.S.
- nemojte se zezati s madežima
- čupkati dlačice
- čeprkati po njima
- pustite ih na miru
- ak rade problema
- odmah doktoru

NATJECANJE ZA NAJSMRDLJIVIJE TENISICE



Tekst u cijelosti prenosim iz magazina KLIK



A najsmrdljivija tenisica je...



Bježite, sada nastupa pobjednik
Kako vladaju prave poplave natjecanja, mi u Kliku posebno cijenimo one s dugogodišnjom tradicijom. Jedno od takvih je i natjecanje za najsmrdljivije tenisice koje se već 25 godina održava u Vermontu. Iako zvuči smiješno, sve je vrlo ozbiljno organizirano, a kandidati zaista treniraju.

Prije više od četvrt stoljeća u gradiću Montpelieru u Vermontu počelo se održavati natjecanje za najsmrdljivije tenisice. Uskoro se našao i službeni sponzor, tvrtka Odor-Eaters, koja proizvodi mirisne uloške za cipele. Lokalna natjecanja održavaju se širom sjevernoameričkoga kontinenta, a natjecatelji između 5 i 15 godina imaju priliku na njima osvojiti put na završnicu u Vermont, "službenu prijestolnicu smrdljive obuće".

"Jako smo se trudili oko osvajanja tog naslova", kaže gradonačelnik Montpeliera Chuck Karparis, jedan od sudaca koji se u mladosti i sam natjecao.


Da, da, baš lijepo smrde!

Natjecateljska groznica lako uhvati ljude; jedan od prethodnih dobitnika osvojio je naslov zahvaljujući činjenici da tri mjeseca nije promijenio čarape.

Pravila su vrlo stroga. Odbor sudaca predvodi George Aldritch, koji je obavio više od 700 testova mirisom za NASA-ine misije space shuttleova. Ocjenjuju se kategorije poput "jezičca i vrha" pa do "općeg stanja i đonova". Sve mora biti prirodno; jedna natjecateljica je diskvalificirana nakon što je svoje tenisice napunila dabrovim iznutricama.

Lokalni pobjednik Sam Kessler (10 godina) mjesecima se pripremao za natjecanje. "Naporno je radio na tim tenisicama, stalno ih je nosio", kaže njegova majka. Njegov savjet budućim konkurentima glasi: "Nosite ih mnogo, i to je sve. Oh da, dobro ih je i vući po zemlji dok vozite bicikl".

Ove godine natjecao se i jedan mladi rapper, koji je izveo svoju pjesmu o tome kako ga otac tjera da tenisice drži izvan stana na požarnom stubištu.


To je tajna njegovog uspjeha!
Ipak, sveukupni pobjednik je nadmoćno postao devetogodišnji Danny Denault iz New Milforda u Connecticutu. Štos je u tome da njegova babysitterica ima farmu s kravama muzarama, na kojoj joj Danny često pomaže u poslu. Konkretno, tajna Dannyjeva uspjeha je, kako on sam kaže: "Kravlja balega. Teško ju je izbjeći. Ima je posvuda, i svako malo ugaziš u nju".

M.F. 21.03.2002.



Imam 1500 komentara na to, ali nekako mi riječi ne izlaze jer se nikako ne mogu načuditi, a već sam se odavno trebala prestati čuditi tom ljudskom idiotizmu koji očitno i najočitije nema granica.
No, ne mogu odoljeti a da ne izdvojim neke detalje koji su me apsolutno oduševili - oduševili s ironijom veličine Kipa slobode.

"Jako smo se trudili oko osvajanja tog naslova", kaže gradonačelnik Montpeliera Chuck Karparis, jedan od sudaca koji se u mladosti i sam natjecao.


Našeg gradonačelnika neću komentirati, ali definitivno ne bih voljela da je sudjelovao na jednom ovakvom natjecanju ili da je sada tome sudac.


Jedan od prethodnih dobitnika osvojio je naslov zahvaljujući činjenici da tri mjeseca nije promijenio čarape.
Ima li tu itko ikakvog pojma o higijeni, bolestima, gljivicama???

Jedna natjecateljica je diskvalificirana nakon što je svoje tenisice napunila dabrovim iznutricama.
- No comment

"Naporno je radio na tim tenisicama, stalno ih je nosio", kaže njegova majka.
Da tako nešto meni moja majka dozvoli i s ponosom o tome govori, pismeno bih je se odrekla!!!

Čudim se i čudim i dalje i nikak da se načudim....dok ne zmisle nešto novo...

Photo by: Mišić
- Moja pušačka ruka pred 2 ljeta :)

KAKO SAM POČELA I PRESTALA PUŠITI







POČETAK!

Vrlo jednostavno – upisala sam fax i počela raditi. Pauze na jednom, pauze na drugom i nakon godinu dana ja – dotad zadrti nepušač – kupujem svoje cigarete.
Uživala sam u njima. Pušila sam puno, rijetko kad mi ne bi pasale. Uz kavu, uz knjigu, uz sok, prije jela, poslije jela, vani, dok šetam psa, doma, u autu, na poslu, sama ili u društvu poslije treninga, za vrijeme dosadnog predavanja – pa kao idem na wc. Kod mene nema – samo dvije uz kavu. Kod mene vrijedi sve ili ništa! U ovoj priči bilo je SVE! Uvijek, stalno! S užitkom! Na cigaršpic!
Pokušaja prestajanja nije bilo mnogo, nikada zapravo nisam zbilja željela prestati. To sam čak i u jednoj knjižici pročitala – pušač neće prestati pušiti ako to zaista ne želi. Prva stvar u toj odluci, bez koje nema smisla pokušavati, je stvarna želja za prestankom.
Toga kod mene nije bilo.


KRAJ!

Nakon 4 godine pušenja počela se kod mene rađati ideja o prestanku. Mislila sam da ću se osjećati bolje ako prestanem pušiti. Ali ideja je došla, sklupčala se negdje u primozgu i tamo čučala nepomično.
A ja sam i dalje pušila.
Ista ta ideja rađala se kod moje prijateljice, ali i njena se nekamo pospremila i nije izlazila na vidjelo.
Preokret se dogodio 31.12.2005.
Radila sam feštu za doček Nove godine i sva je organizacija bila u mojim rukama. Taj dan nisam nikako mogla pronaći svoje cigarete, a iz nekog razloga (ne sjećam se više) nisam mogla ni otići u dučan kupiti drugu kutiju.
Telefon je non-stop zvonio. Na sve sam bila ljuta jer nisam mogla naći svoje cigarete i svi su imali sažaljenje prema meni „A joj, kupio bih ti da nisam na poslu“, „Donesem ti čim dođem!“. Ne! Ja hoću sad!!!!
Katastrofa! Scene, drame.
Bila sam ljuta, bijesna, nervozna. Toliko toga za napraviti, a ja nemam cigarete.
Na kraju sam otišla u dučkas, kupila dvije kutije cigareta, sjela i s užitkom zapalila.
I tako sjedim, gledam tu cigaretu kako nestaje, izgara i kako uživam u tome. Pa mora da sam generalni kreten ako kurim vlastiti novac. I još tako vrištim po doma zato jer ne mogu zapalit.
Posramila sam se same sebe i zapitala: „Pa zar mi to zbilja treba u životu?“
Nazvala sam frendicu i pitala ju da li želi da prestanemo pušiti. U dvoje je lakše.
Oduševio me njen odgovor: „To sam te baš htjela pitati!“
Na tulumu za Novu godinu smo se prepušile – namjerno!
Od 2.1.2006 – ubrajamo se u nepušače.



ZAKLJUČAK!

Hrana ima okus, stvari imaju miris, ne smrdim, ne kašljem! I imam više love!
Al me mami do bola. Još uvijek imam neopisivu želju. Apstinencijske krize su rijeđe, ali ništa manje intenzivne.
No, nisam bez grijeha. Zapalila sam par puta. Dva put pred ispit (tad umirem) i jednom u Makedoniji kad nisam mogla spavati i nakon te cigarete sam zaspala kao beba.
Tih par cigareta u godinu i skoro pol su nula u usporedbi s jednom do dvije kutije cigareta dnevno.Od sve ili ništa, ovo je ono NIŠTA!!
Isplatilo se!!!

Photo by: Mišić
- brijunsko magare







NASLOV





Nekako sam tupa u zadnje vrijeme. Zapravo, ne sasvim tupa koliko prazna. To me obično ulovi kada intenzivno nešto učim i ne radim ništa drugo, kada se ništa posebno ne događa, kada ne viđam ljude, osim svojih ukućana i kada mi se život svodi na knjigu, komp i dovoljno močan izlazak – šetnju psa. Čitam Vaše postove, poželim ih komentirati i onda ne znam što da napišem. Zurim u ekran, već i oči počnu vrludati, a ja prazno gledam u prozorček „upišite svoj komentar“.

Dogodi mi se čak i da imam nekih ideja, tj. tema o kojima bih voljela pisati, ali kako primim olovku i papir u ruke tako i ostanem. Nepokretno držim tu olovku i blijedo gledam u bijelu prazninu papira i dugo ne napišem ništa. Onda eventualno napišem prvu rečenicu koja nije nužno loša, ali nikako da joj dodam nastavak. Zatim propisno ponorim i jednostavno odustanem.

Večina onih pjesama koje sam stavljala na blog nisu napisane tada, nego prije nekoliko godina. Tako da se i ta zaliha ispraznila pomalo. Bilježila sam ih u svoju tigrastu tvrdokoričnu tekicu i tamo ih brižno čuvala od očiju javnosti. Ne iz neke posesivnosti nego iz straha od negativne kritike. Ali sam se okuražila i shvatila da nema ništa strašno ako čujem tuđe mišljenje, i pozitivno i negativno.
Samo ih je mali broj bilo koje su plod friške inspiracije i koje su dan nakon izlaska iz moje glave bile stavljene na moj blog. Nešto me moje pjesnička raspoloženost napustila, pa me rijetko posjećuje. Hehe.
Sada kad čitam te svoje stare radove, neki su mi ljepši i zvučniji nego u vrijeme njihova nastanka, a za neke sam sasvim sigurna da ih nikada neću nikome pokazati. Ne, ne. Pa se pitam od kuda mi je uopće došla inspiracija za tako nešto. Ah, mladost-ludost.

A te pjesme...Zapravo ni ne želim nazivati pjesmama. Prije bih rekla da su to nabadanja riječi sa ili bez smisla, neke uspješno, neke manje uspješno posložene.
Za mene su pjesme one pisane od pera velikih majstora, globalno poznatih poput Puškina, Jesenjina, Ahmatove, Cesarića, Baudelairea, Matoša, Nerude i mnogih drugih genijalaca.
Naravno i u ovim prostranstvima bloga nailazim na prekrasne stihove i to su dakako djela keativnih stihoklepaca. I njihova djela ću bez premišljanja priznati kao pjesmu i sa velikim zadovoljstvom pročitati. Pa će mi se neka više, a neka manje svidjeti, kao i sve ostalo. Ali za ovo moje nekako mi je blesavo reći da je to pjesma. Pa nisam ja pjesnikinja.
Sad ispada kao da tražim riječi odobravanja, što naravno ne tražim, al ne želim se sad izmotavati jer bum se samo zapetljala. Jednostavno želim pisati nešto pa onda trkeljam gluposti koje su mi na pameti...Kao neka moja struja svijesti.

A sad je upravo došlo do strujnog udara i opet se sve očito vratilo u moju već višednevnu kolotečinu pa ne znam što bih dalje napisala. Iznjela sam nekoliko natuknica iz svojih razmišljanja i očito zadovoljila potrebu za današnjim pismenim izražavanjem.
Idem natrag intertekstualnosti, citatnom ludizmu i simulakrumu...
Kako opako zvuče ove tuđice!!






UPDATE:

Sutra (14.4.) je mojoj/našoj dragoj Stelli ročkas pa joj želim apsolutno sve najbolje, najljepše, najsretnije, puno ostvarenih planova, ispunjenih želja, osmijeha na licu...
I puno cvijeća u svakom smislu!!!

Ajmo žene! Navalite!

Čemu davati nekoliko tisuća kuna, kada se sve može riještiti za par kuna koliko košta jedan sms i za nekoliko minuta vremena (vjerojatno svakodnevno) koje bi potrošile na slušanje te vantranscendentalno čudesne melodije. Nekima pomaže masaža grudi, ako to čini voljeni. Nekima to nikako ne pali. Ali sada je pronađeno rješenje!!!Ova prilika se nikako ne smije propustiti!!
Ako možemo smršaviti sjedeći i jedući, s na trbuh nalijepljenim aparatićem koji radi trbušnjake umjesto nas, onda i ovo zagarantirano djeluje i daje nevjerovatne rezultate!!!




Sa zadnje stranice STUDIA, priloga petkom uz Jutarnji List

I mala pohvala od moje malenkosti...
Ovaj naslovčić "jubilarni" predstavlja 100. post brunhildine zamke male.
I do tu sam došla. Tko bi rek'o???

tap tap
po kiši hoda

daleki mjesec
svijetli mu
put

u skrovište
stiže
kaplje mu
slatke
klize niz
uha
na bešumno
tlo

legne i
spava
snove tad
broji
u snovima
bujnim
u mašti
i želji
sunčani svijet
toplinom
ga grli

Photo by: Brunhilda



Želim Vam svima SRETAN USKRS,
lijepi produženi vikend,
bez puno žurbe, spremanja, kuhanja, nakuhavanja...
Uživajte u ovim lijepim danima.

Htjela sam Vam napisati "papajte, uživajte u hrani ", ali uvijek u tim situacijama proradi moj neki socijalni kliker, grižnja savijesti ili što već, pa se uvijek pri takvim velikim blagdanima, kada se puno jede i često ostane puno hrane, koja se povlači po kuhinji još 4 dana pa na kraju završi u smeču, sjetim da neki ljudi nemaju niti staru koricu kruha. Još nakon božića sam razmišljala, kada nam je ostalo puno hrane, da li to mogu negdje odnijeti, u neku pučku kuhinju ili tako nešto.
Jednom smo odnijeli staru odjeću pred jedan samostan gdje znamo da se Časne Sestre brinu za nezbrinute i beskučnike, pa su nas pustile unutra da im to odnesemo. Možda bi tako primile i hranu. Neću znati ako ne probam.

Moja uskršnja čestitka se odužila...
Sve najljepše Vam želim.

Photo by: T.H.
- Zaleđena Neva



GREŠKA LOCIRANA


Jeste li se ikada zapitali koliko su točni podaci u stručnim knjigama? Način da se to provjeri sigurno postoji, ali to je vjerovatno dug posao.
A zašto bismo i pomišljali da je nešto u nekoj knjizi krivo?!
Tu ne mislim na tipfelere, koji su česti i prečesti. Na primjer, u knjizi o kojoj će ovdje biti riječ, na 87 stranica naišla sam na 21 tipfeler. A što ako ih ima još pa sam ih previdjela? No, to je na dušu lektora, korektora, izdavča, tiskača i što ja znam koga. Tu je najmanje kriv autor djela.
Ali...PRONAŠLA SAM GREŠKU!!! I to ne tipfeler, nego grešku! Krivi podatak!!
Ne želim navoditi naslove djela i imena autora jer se radi o mom, sad već bivšem, profesoru i ne želim ga kompromitirati.
Zbilo se to tako da sam čitala jednu dramu, nebitno koju. Kad sam je pročitala, uzela sam profesorovu knjigu u kojoj je teorija o tom određenom dijelu knjniževnosti i kada sam došla do dijela gdje govori upravo o toj drami, shvatila sam da tu nešto ne štima. On govori o glavnom liku, urbanom marginalcu, prometnom policajcu koji zbilja postoji u toj drami, ali to nije taj...Malo su pobrkani likovi i krivi su opisiu njegovom osvrtu na dramu.
To se možda ovako ne čini kao nešto kritično, ali za studenta koji to treba odgovarati mogao bi biti problem.
I ja, ne budi lijena, uzela knjige i otišla profesoru na faks.
„Pa vidite, profesore, malo mi je nelagodno (trep, trep), ali znate, nešto mi tu nije jasno. Mislim da tu ima nešto krivo (trep, trep)!“
I pokažem mu u drami, pokažem u njegovoj knjizi, a on crven, žut, zelen: „Ajme zbilja! Da, da, pa koja sramota. I za mene, ali i za sve one teoretičare i kritičare i stručnjake koji su čitali tu moju knjigu. Ili jesu pa nisu ništa rekli! Hvala vam, zabilježit ću to. Ajme koja sramota. Nevjerovatno. Stvarno je krivo. Kako to nitko nije primjetio? Kako to ja nisam primjetio?“

I tako sam, čini se, bila jedina koja je u 7 godina, otkako je izdana knjiga, čitala ju pažljivo i s razumijevanjem. Ponosno trepćem!!!

Hehe, i sad da vjerujem svemu što čitam...pih...