brunhildina zamka mala

„Pitate me da li bih mogao sve ovo ponoviti kada bih se ponovo rodio. Ne. Naravno da ne bih! Jednom je bilo sasvim dovoljno. Volio bih raditi nešto drugo, ali učili su nas još od malena kako je neuspjeh nešto najgore što se može dogoditi u životu. U školi je učitelju bio miljenik onaj koji je najbrže davao odgovore, onaj koji ih nije znao često je bio najgori, kažnjavan i ponižavan. Zato bez obzira da li si vojnik ili rock'n'roll pjevač moraš biti najbolji jer kad pogriješiš zgazit će te. Zašto je tome tako? Zato što netko mora pobijediti, a netko izgubiti.
Muzika s tim ne bi trebala imati ništa zajedničko. Krivo je društvo. Ono potiče nadmetanje među ljudima. A glazbenik – on je samo stvar kojom društvo manipulira u najrazličitije svrhe, najrjeđe u umjetničke.“



Mick Jagger

četvrtinastoljeća



Darivanje je običaj, za koji nisam sigurna kako i kada je počeo te zašto. Ali meni se poprilično sviđa taj drevni običaj. Zvuči materijalistički, ali zar nije tako - svi volimo kada dobijemo nekakav poklon. Ali, sigurna sam da i mnogi vole poklanjati. Ma nema sretnije od mene kada se nakome dopadne ono što mu poklonim. To najčešće nije ništa skupo, već nešto originalno i napravljeno, ne kupljeno (to ne znači da nikad ne kupujem poklone).
A meni najdraži darovi su oni koje je ta osoba što mi poklanja sama napravila ili baš ciljano kupila ono što mi je potrebno.

Svaki pokon mi je neprocjenjive vrijednosti, samo zato što ih dobivam od meni dragih ljudi.
Pa sam tako za rođendane dobila stvari poput sakoa, suknje i drugih odjevnih predmeta, foto albuma, cedea, nakita...




Iznimno cijenim originalnost i kreativnost, a moji se prijatelji često u tome pokažu kao izvrsni, stoga mislim da ovo zbilja traži malo pažnje na mom blogu. Pogotovo na današnji dan....prisječanja....

1) Moj me Mišić prošle godine pitao što želim da mi pokloni, a ja sam mu odgovorila "Ledeni čaj i giotto!" (Giotto su fine čokoladne kuglice.) I tako je došao moj dan i dobih poklon od Mišića moga i otvorim ga, a ono ledeni čaj i 6 paketića Giottoa. Oduševila sam se time da je zapamtio moju blesavu izjavu i od toga napravio dobru zafrkanciju. Nakon pola sata dao mi je drugi poklon i rekao da je to onaj pravi. Iskreno nisam očekivala drugi poklon, onaj prvi mi je bio sasvim dobar. Ali taj drugi je bio ono što sam si duže vrijeme željela, ali nikako da si kupim. Jedan dobar discman.





2) Prijateljica i ja često smo zajedno putovale, a za to nam je trebalo nofcih, a kao studentice nismo si baš mogle puno toga priskrbiti pa je bilo potrebno štediti. Zbog toga se ona poprilično potrudila i napravila mi malu rastafarijansku kasicu-staklenkicu.




3) Veliki sam ljubitelj glazbe i sviranja...iako baš i nisam pretjerano talentirana...i jako volim bubnjeve, ali zbilja jako volim bubnjeve. Zbog moje ljubavi prema bubnjevima dobila sam i svoj prvi bubanj (za sad i jedini) koji je simbolično dobio ime BOB.



4)Još jedan glazbeno-kreativni poklon došao je iz ruku moje prijateljice arhitektice koja mi je napravila jedinstveni cover za cd Daft punka i uz to jednu zanimljivu grafički izdizajniranu sliku.



5) Ovaj poklon koji slijedi, posljednji je u ovom nizu. Ne želim ga specijalno izdvajati kao da je on najbolji, najdraži, najoriginalniji, jer svi su mi takvi, ali je poprilično zanimljiv. Moja prijateljica planinarka šetajući šumom našla je mnogo nekakvih kuglica, za koje ne znam čega su produkt, navodno to neki kukci sami rade. Zanimljivo je da svaka ta kuglica ima rupicu. Ona je to lijepo skupila, odnijela doma, očistila i onda u njih nagurala vatu i zatim je natočala mirisnim eteričnim uljem. I dan danas te mi kuglice mirišu u sobi.





A da bi kuglice imale gdje stajati, moja je prijateljica planinarka s jednog drveta skinula jednu veliku gljivu, odnijela je doma, očistila, prelakirala i stavila kukice kako bi se ta gljiva mogla objesiti na zid, a na nju staviti kuglice. I ta gljiva s tim kuglicama stoji na zidu moje sobe, širi divan miris i smiješi se svakome tko dođe.


Za potrebe slikanja odvojila sam kuglice i gljivu :):)



Nisu to svi pokloni vrijedni pažnje, ali za sad je to kraj moje liste poklona.

Veselim se današnjem danu i svim gostima koji će mi doći, ne toliko radi poklona, koliko radi toga što uživam u njihovu društvu. I to mi je najveći poklon - da me ljudi vole i da ja volim njih. Iako, često me pitaju što želim za rođendan.
A što si želim za rađendan???
Nitko mi to ne može kupiti. Želim si ostvarenje cijeva, osmjeh na licima svojih najdražih, a naravno i na svom, još mnogo, mnogo rođendana i još mnogo,mnogo toga....

ŠTO TO ZNAČI?????

Prilično me nasmijalo!!!

Photo by: Mišić
- Slon na Brijunima






Čitala sam u National Geographic-u članak "Ratovi za bjelokost" i to je nešto prestrašno. Tak sam se zbedirala. Koliko se slonova krivolovom ubije, a za što?
Da bi neki iskompleksirani multimiljarder mogao biti frajer (ili frajerica) imajući ono što je zabranjeno. I da bi netko drugi na toj krvi zaradio masnu lovu.
I bez obzira na to koliko čuvara u rezervatima postoji i što su naoružani i zbilja brinu i paze, nemaju puno mogućnosti ako slonovi izađu iz nacionalnog parka. Onda su sloneki prepušteni sami sebi. Još gore mi je to što je uvijek na udaru mladunčad koja nije dovoljno brza i spretna za bijeg. Ipak su slonići mali smotani i šlampavi. I preslatki!
Sve je to užasno i grozno i nadam se da će biti bolje. Mora! I nadam se da kad ulove te krivolovce da ih primjereno kazne.

Još uvijek sam u maloj gužvici i deficitu ideja i inspiracije.
Uskoro, uskoro...

Photo by: Brunhilda



Kada u jednom trenu
nestane sunce u mom domu
spusti se noć
koja traje i traje
sreća sva
pobjegne iz mene
obećavana ljubav
rasprši svoje trnje
zrak koji dišem
postaje pregust
i kiša pada
neprestano vrišteći
a pretjerana bol
pretjera još više

lagano se pojavi
i zabljesne
u moj svijet

IZVJEŠTAJ




Photo by: Mišić





Opća panika nije prošlost u mom životu. Nakon prošlog posta o problemčićima s mojim madežom, stvari su se nešto zakomplicirale. Cijelo sam se vrijeme vrtila u krug i jako često bila na njegovom početku.
Ispalo je da ta upala kod madeža nije neka svakodnevna pojava. Zapravo, nisam ziher, al tak mi se čini jer me pogledalo bar 10 liječnika. Naime, svaki liječnik, koji me na otorinolaringologiji pogledao, je zvao kolegu u pomoć pa su oni nešto šaputali, komentirali, govorili jezikom koji ne razumijem, gledali u to kao 8. svjetsko čudo, zabili mi iglu u to (!!!), propisali još jednu rundu antibiotika i na kraju mi nisu ništa novo rekli. Problem je bio u tome što se nisu mogli složiti da li je to ispod ili pokraj madeža (???) i što je svemu tome uzrok; da li je upala ovisna ili neovisna o madežu, odnosno, da li je madež uzročnik ili nije; ako je uzročnik madež, onda što točno i da li ga odstraniti ili ne; ako nije madež uzročnik, onda što je i da li uopće dirati s obzirom na to da je madež gore (a to je osjetljivo, opasno i blablabla); ako ipak skidati madež onda je pitanje kada to učiniti – da li odmah ili kad upala prođe; ako je potrebno to rezati odmah onda postoji mogućnost da ostane veliki ožiljak; ako čekati da upala prođe mogu čekati mjesecima....i tako mali milijun pitanja bez odgovora!
Do petka!! Tad su me poslali na ultrazvuk madeža na dermatologiju. Tamo su simpatične doktorice zaključile da je madež taj koji mi stvara probleme i da moram to operirati kad prođe upala, a do tad da idem na otorinolaringologiju da oni prate proces tj. smanjenje upale.
Sva sreća da sam do sad imala posla sa izuzetno pristojinim i dragim i simpatičnim liječnicima i medicinskim sestrama, pa mi nije neka tlaka stalno ići na preglede. To mi je vrlo bitna stvar. U suprotnom bih ponorila.
S druge strane pun mi je kufer hodanja po bolnici jer imam drugih obaveza, dosta mi je lijekova i ne želim ožiljak. To je lice i jednostavno ne želim ožiljak.
Sad je pitanje u kojoj bolnici da mi to skinu. Jedni kažu da je u jednoj bolnici tim plastičara najbolji, drugi pak u drugoj, treći u trećoj, ali nitko nema nekakvo iskustvo s čime mi to može potvrditi.
Kada je sve to počelo nisam mislila da će mi to oduzeti toliko vremena i da će od te male gluposti nastati malo veća glupost.
I još jednu stvar moram priznati – to me čini prilično nervoznom. Onak iznutra. Nisam inače neki žifček, al ovo je jedna konstantna bol, ponekad jača, ponekad slabija i stalno moram paziti da se s nečim ne dodirnem da ne zaboli ili da ne razderem. I još me jako gnjavila ta neizvjesnost što će na kraju s tim biti. Sad kad znam što je to i da ću ipak morati na skidanje sad mi je nekako lakše – dok ne dođe the day.

To je sve jedan od razloga zašto su moji postovi tako rijetki i zašto nisam čest posjetitelj na Vašim blogićima. Zapravo, večinu toga pročitam ali ne stignem sve iskomentirati. Nadam se da će se to uskoro promijeniti.

GLAVOBOLJA

Photo by: Brunhilda




ZAGORJE, (NE)MESO, ZELJE I SMIJEH




Pun autobus. Ruta – Klanjec, Kumrovec, Veliki Tabor, Krapina, Sveti Križ Začretje.
50 ljudi na izletu. 48 penzića, Mišić i ja. (O.K. nisu svi penzioneri, ali oko 85% njih je!)
Prvo nas s oduševljenjem i čuđenjem gledaju, kao da smo u trenirci došli na Opernbal. Nema verbalne komunikacije, samo poneki pogled poskrivečki ili diskretni osmijeh. Kao da im je neugodno.
Večera uračunata u cijenu izleta pa je menu unaprijed poznat – buncek, krvavice, kobasice, restani krompir, dinstani kupus i za kraj štrukle; i ni manje ni više nego deci bijelog vina.
Gdje god da smo sjeli preko puta nas bi sjeli ljudi barem duplo stariji od nas. No, ove su gospođe, po njihovoj priči, skoro pa tri put starije od nas (jedna ima unuke 3 godine starije od mene).
Dakle, 4 gospođe od svojih 75 + godina.
Prvo lagano smješkanje. Da izvide situaciju valjda – ako uzvračamo osmijeh, onda valjda prihvačamo komunikaciju, a ako uporno ignoriramo, onda valjda odustaju od pokušavanja.
Kad je došla hrana Mišić i ja smo prvo damama pustili da se ponude, a onda smo krenuli uzimati sebi. On je uzeo krompir i zelje, a ja samo krompir i malo kruha.
Krompir je bio izrazito žut da je izgledalo kao da su žganci.
- „Pa to su žganci, a ne restani krompir!“
- „Je pa da, krivo su nam valjda rekli!“
- „Ili su promijenili menu!?“

A onda su probale:
- „Pa to nisu žganci! To je krompir! Pa kak je tak žuti?“
- „Kaj to krompir?? A kak je tak žut?? Možda su metnuli šafrana nutra, pa je zato tak žut!“
- „Ma to je neka nova vrsta krompira!“
- „Možda je GeeMO!!“
- „Sigurno su stavili šafrana!!“
- „Je pa nič se ne osjeti!“

Kako je moj Mišić na dijeti pa mu taj dan nije na rasporedu bilo meso, a ja tu i tamo izbjegavam meso jer ga ne volim, krenulo je otprilike ovako:
- „A vi ne jedete meso?“
- „Pa ne baš!“
- „Vegetarijenci!!“
- „Nismo vegetarijanci!“
Šutnja...

- „Jeste li vi manekeni??“
- „Zato ste tako šlang!“
- „Biti ćete slabokrvni. Oni koji ne jedu meso oni su slabokrvni. Ja ne volim meso, ali ga jedem jer bum bila inače slabokrvna. A dajte, uzmite malo, pa tak su fine ove krvavice!“
- „A kak je taj krompir žut! Baš kao žganci!“
- „A zašto ne jedete meso? Izvrsno je!“
- „Ma jedemo mi meso, ali ne danas!“
- „Pa danas je subota, jučer je bio petak! Danas se smije jesti meso!“
- „Ma sigurno ima šafrana u krompiru! Kažem vam ja!
- „Kako je čudan krompir!“
- „Ali je fin!“
- „Zelje je odlično.“
- „Da, izvrsno je!“
- „Ma zelje je prefino!“
- „Da, da, svi traže još zelja!“
- „A ima li neki poseban razlog zašto vi ne jedete meso?“
- „Nismo znali kada će biti večera pa smo već jeli u autobusu tako da nismo gladni. Ovo je samo za posladit!“ (Muljavimo)
- „A...držite liniju!“
- „A znate kaj?? Dižete nam prosjek!“
- „Je, tak je...Mi smo već tu u rangu s krapinskim pračovjekom! Hahaha!“
- „Pa dajte probajte meso! Nebute se zdebljali!“
- „A joj, kaj je to zelje fino!“
- „Nevjerovatno! To su sigurno oni kiselili, a ne ono kaj mi kupujemo. Pa to nič ne valja!“

I tak smo mi njima bili super. Volim tak malo pročavrljati sa starijima, imaju oni svašta pametnoga i mudroga za reći – osim kad su misteriozno žuti krompir i fino zelje u pitanju ili zagonetka zašto mi u subotu ne jedemo meso.
Većinom smo se smješkali i pustili njima na volju da raspravljaju u tome. Još ih je strašno zanimalo od kud mi među njima. A mi prek veze doznali za dobar izlet i prijavili se.